{"id":650,"date":"2020-05-21T07:26:06","date_gmt":"2020-05-21T07:26:06","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=650"},"modified":"2021-08-19T09:08:36","modified_gmt":"2021-08-19T09:08:36","slug":"fjolla-dumani","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/fjolla-dumani\/?lang=sr","title":{"rendered":"Fjolla Dumani"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Fjolla Dumani (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, FD= Fjolla Dumani<\/p>\n

BG:Mo\u017ee\u0161 li da nam ka\u017ee\u0161 ne\u0161to o sebi?<\/p>\n

FD: Ja sam Fjolla Dumani. \u017divim u Pri\u0161tini. Ro\u0111ena sam i odrasla u Pri\u0161tini. Sada radim kao nastavnica u jednoj me\u0111unarodnoj \u0161koli. Mnogo volim svoj posao jer radim sa decom, sa decom sa Kosova i decom iz drugih zemalja … i imam volju da doprinesem celom svetu. Tako sam mo\u017eda i prona\u0161la zanimanje gde sam \u017eelela da ne\u0161to promenim za celi svet.<\/p>\n

BG:Mo\u017ee\u0161 li da nam ka\u017ee\u0161 ne\u0161to o tvojim prvim se\u0107anjima o ratu na Kosovu?<\/p>\n

FD: Da. ja pamtim ne samo rat ve\u0107 i demonstracije. Kada smo iza\u0161li iz \u0161kole, iza\u0161li smo na demonstracije i uzvikivali smo: \u201eOVK, OVK…\u201c. To je moje prvo se\u0107anje, kada smo znali da ne\u0161to nije u redu. Jer su ranije roditelji, normalno, nije da su ih isterali sa posla, ali su radili bez plate… jer je moja mama isto tako u\u010diteljica-nastavnica kao i ja. I ona je radila bez plate. I\u0161la je po selima da predaje. Iako je bilo opasno, nikada nije prestala. Zatim, oti\u0161la sam u \u0161kolu \u201eDardania\u201c. Ono \u0161to mi se svidelo je da nam je \u0161kola bila veoma velika, ali je vi\u0161e od polovine \u0161kole bilo odvojeno za Srbe. Nama su dali samo jedan mali deo. Bilo nas je negde oko 30-40 u\u010denika… veoma, veoma malom. Sedeli smo po \u010detvoro u klupi. Nekada nismo imali ni stolice, ali smo ipak i\u0161li u \u0161kolu. A kada je \u0161kola prekinuta, tada su bile demonstracije. Onda je \u0161kola zatvorena, nastalo je nekakvo ratno stanje. Svi su se spremali. Izlazili smo da kupujemo hranu. Onda u jednom momentu, do\u0161ao je ujak sa svojim sinom iz Podujeva. I oni su ostali unutra zatvoreni u Pri\u0161tini. Nisu mogli da idu ni tamo ni vamo. Doseli su da izvade neka dokumenta. I tata je razmi\u0161ljao \u0161ta da radimo, jer je jednog dana iza\u0161lo nekoliko policajaca i hteli su da ih maltretiraju. Ali jedan Srbin koji je \u017eiveo u na\u0161em ulazu… imali smo kom\u0161ije Srbe koji su mnogo dobro postupali, koje smo mnogo voleli, taman ljudi… zato sam i ranije rekla da ne verujem u nacije ve\u0107 u ljude. Iako pripada toj naciji protiv kojih smo se borili, oni su pomogli mom ujaku i njegovom sinu, i tog dana su ih spasili. Onda je tata, da ne bi vi\u0161e bili u takvoj situaciji, doneo odluku da ranije odemo, da odemo iz stana. Mi smo \u017eiveli u naselju Dardania. Iza\u0161li smo na ulicu. Krenuli smo za Skoplje. Bilo nas je sedmoro u kolima: ja, mama, tata, i dvoje bra\u0107e. Je sam imala negde oko 12 godina. Stariji brat je imao 14 godina, a mali je bio mala beba. Kako smo vozili putem, policija je htela da nas zaustavi. Malo pre nego \u0161to smo stigli do mesta gde su zaustavljali sva vozila, rekli su nam da moramo da se vratimo nazad. Mi smo se vra\u010dali nazad da ponovo odemo za Pri\u0161tinu, ali su nam kazali da tu maltretiraju ljude i da ne dozvoljavaju da niko u\u0111e u Pri\u0161tinu. \u0160ta da radimo? Otac je rekao: \u201ehajde idemo u planinu\u201c. I ponovo smo krenuli putem za Skoplje. Primetili smo jednu osobu da nam pokazuje ne\u0161to rukama. On je legao i pokazivao rukama. Pitali smo se da li je Albanac ili Srbin, nismo znali. Tata je rekao hajde da probamo. Kada smo se pribli\u017eili, uverili smo se da je to bio Albanac. Bio je to predsednik sela… predsednik LDK-a. Tada je LDK bila veoma bitna. On nam je otvorio vrata. Bilo je to veliko po\u0161tovanje za na\u0161u porodicu. Njemu su u to vreme deca radila vani, a on je mnogo doprineo za LDK, za narod, veoma dobar \u010dovek, veoma dobra porodica. Tu smo boravili negde oko 4-5 dana. I jednog dana, u\u0161la je policija… sa vojskom, sa tenkovima, prepla\u0161ili su nas. Uzeli su svo zlato i pare \u0161to su na\u0161li \u017eenama. Mene su tu na mestu odvojili od mame. Ja sam imala 12 godina, tako da sam reagovala, ali jedan Srbin tu, iako je bio militant, on mi je delovao mek\u0161im od drugih. On tako nije \u017eeleo da pravi probleme. \u017deleo je samo da ispuni svoju misiju, da ukrade i uzme \u0161ta je svega bilo, i da ode. Me\u0111utim, u jednom trenutku, na\u0161li su dokumenta LDK-a, gde je pisalo \u201eKosovo Republika\u201c u tim dokumentima. Po\u010deli su da maltretiraju momke, mu\u0161karce, bilo koga, uglavnom mu\u0161karce. Stavljali su ih u sobu, prebijali, galamili…<\/p>\n

BG:Da li si ti to videla?<\/p>\n

FD: Ne, jer su ih stavili u jednu prostoriju. Ja ni\u0161ta nisam videla, samo sam mogla da \u010dujem. U jednom momentu su uzeli mog brata. Tata je hteo da poludi. Govorio je uzmite mene… tata je dobro poznavao srpski, i mama, mnogo su dobro govorili srpski, studirali su na srpskohrvatskom jeziku… i brat je isto tako znao srpski jer je u\u010dio u \u0161koli… tata je govorio uzmite mene, ostavite mi sina. Oni su uzeli brata, ali je brat znao srpski, i govorio je sa njima. Oni su mu reklBG:\u201eZa\u0161to be\u017eite, gde vi svi idete, za\u0161to be\u017eite iz Pri\u0161tine, vi ste iz Pri\u0161tine? Brat je odgovorio: \u201eBe\u017eimo iz Pri\u0161tine jer nam je kasarna blizu a nju bombarduje NATO\u201c. \u201c. Na taj se na\u010din brat spasio i izvukao. Onda su oni poludeli. Po\u010deli su da ih biju pred svima nama, vikali su: \u201e\u0160ta je to Kosovska Republika\u201c. Znate, za njih je bilo skroz ludilo da pro\u010ditaju negde \u201eRepublika Kosovo\u201c jer smo mi bili pod autonomijom. Onda su nas uneli u jednu prostoriju. Kako su nas unosili u tu sobu, mislila sam da ce tu sve nas da ubiju. Onda nam je tata rekao: \u201ePripremite se jer se de\u0161ava\u201c. Onda smo se mi spremili i \u010dekali da do\u0111u i da nas ubiju. Onda smo u jednom trenutku \u010duli kako pucaju iz automata u vazduh, pucali su iz automata. Lomili su staklo, taman da skandalizuju. Onda je tata uzviknuo: \u201eBacite se na zemlju, da nas ne pogode mecima\u201c. Bacili smo se na zemlju, zatvorili smo u\u0161i rukama, sve se smirilo.<\/p>\n

BG:Koliko osoba ste bili u toj prostoriji?<\/p>\n

FD: Unutra u toj sobi… tu porodicu doma\u0107ina su izbacili, uzeli su ih sa sobom. Sve porodice iz sela su poneli sa sobom. Samo nas iz Pri\u0161tine, normalno i mog ujaka sa ujakovim sinom, samo su na\u0161u porodicu ostavili u sobi. Tako da nas je bilo samo sedmoro u sobi. Mi vi\u0161e nismo videli tu drugu porodicu. Oni su oti\u0161li zajedno sa tenkovima. Policija se sklonila. Situacija se smirila. Iza\u0161li smo. Kada smo iza\u0161li, sva stakla na autu su bila polomljena. Uzeli smo neke lastike, sredili smo prozore. Oni samo \u0161to su ispekli hleb, samo malo pre nego je upala policija. Uzeli smo hleb sa sobom jer smo govorili ne zna se \u0161ta se mo\u017ee desiti. I krenuli smo putem. Popravili smo malo slomljene prozore. Svakog trenutka smo \u010dekali gde \u0107e da nas zaustave. Dobro. Spasili smo se. Onda smo doneli odluku da odemo na granicu prema Tetovu. Kada smo tamo stigli, kolona preduga\u010dka, bila je nekoliko kilometara, sva vozila koja su krenula da iza\u0111u. Zatvorene granice. Nisu dozvoljavali izlazak, ali veoma duga\u010dka kolona. Ljudi su tu boravili ve\u0107 danima. Mi, se\u0107am se, imali smo samo makarone sa sobom. Mama nam je pravila supu, supu sa makaronima. To nikad ranije nisam probala. Probala sam da to jedem i posle rata ali nije mi vi\u0161e prijalo.<\/p>\n

BG:Gde ste ih spremali?<\/p>\n

FD: Napolje bi zapalili vatru. Sakupili bi nekoliko grana sa strane tu blizu vozila. Napravili bi vatru. Imali smo jednu d\u017eezvu da kuvamo \u010daj. Poneli smo sa sobom \u010daj od hibiskusa, sa filter kesicama. I sve smo redom hranili, vozila koja su bila ispred i iza nas. Bilo je veoma hladno. Mnogo hladno. Mnogo se ljudi tada razbolelo jer niste mogli ni da spavate… u kola unutra je malo ljudi moglo da stane. Nas je bilo sedmoro. Tako da, uglavnom je ujak celo vreme bio vani pored vatre… i mama ponekad, ponekad i moj brat… oni su bili visoki pa nisu mogli da stanu u vozilu. Pamtim, ja sam spavala izme\u0111u dva sedi\u0161ta, ispred mame i tate. Tu izme\u0111u njih sam uvek spavala. Dobro … tako smo nekako pre\u017eiveli celu nedelju.<\/p>\n

BG:Kakva je situacija tu vladala?<\/p>\n

FD: Bio je rat. Svi su bili zabrinuti, upla\u0161eni, samo smo \u010dekali \u0161ta \u0107e se desiti. Po\u010deli smo da… nismo imali vi\u0161e hrane. Ostali smo bez hrane. Jer nisu dozvoljavali, vro jednostavno. Uhvatila nas je panika jer \u010dovek ne mo\u017ee da pre\u017eivi bez hrane. Malo smo bili bez hrane, a tata i ujak su oti\u0161li do granice tamo na po\u010detku. Hodali su nekoliko sati dok nisu stigli do granice i kazivali su nam kako su bacili hleb i hranu u blato, jer je bilo veoma lo\u0161e vreme… i tako su se ljudi okupili. Stavili su hranu u d\u017eak. Kada su do\u0161li sa jednim d\u017eakom, mi smo se obradovali, makar da bilo kakvu hranu jedemo… Pre\u017eiveli smo. Onda ne znam. Otvorili su granicu, ali mi nismo stigli na red da pre\u0111emo granicu koja je ponovo zatvorena pa smo se ponovo vratili na Kosovo. Kada smo stigli na Kosovo, u Pri\u0161tini, sve zgrade su bile komplet prazne, samo smo mi bili unutra. U celom naselju samo jedna porodica, to smo bili mi. Po\u010deli smo da spu\u0161tamo zavese, roletne, sve. Tako smo celo vreme \u017eiveli, samo \u0161aputanjem. Nismo smeli da normalno govorimo, jer se dobro \u010dulo preko zidova. \u010culi smo, znali smo kad su bombardovanja. Slu\u0161ali smo Slobodno Kosovo jer je samo to po malo funkcionisalo. Nekako smo prona\u0161li. Na\u0161a sre\u0107a da smo imali i jednu ku\u0107u u naselju Em\u0161ir ali nije bila izgra\u0111ena, samo je podrum bio izgra\u0111en. Postojali su samo zidovi, komplet ku\u0107a. Zato smo odlu\u010dili da pratimo i kakva je situacije u Em\u0161iru. Sada je kao dolina. Gore su stajali srpski tenkovi koji su odozgo pratili \u0161ta se de\u0161ava. Dole, ljudi su \u017eiveli normalno. Do\u0161li su iz Podujeva, i oni su morali da se raseljavaju. Podujevo je dosta propatilo jer su morali da pobegnu u planinu. Puno toga su pre\u017eiveli, pa su do\u0161li u Pri\u0161tinu u Em\u0161ir. Mi smo krenuli da boravimo tu u tom podrumu. Spavali smo nekako u krevetima, ili na bilo kakvoj prostirci. Tata je krenuo da pravi nekakve prozore od drveta i sa lastikom, pokrili smo ih, doro je ispalo. Mirno smo \u017eiveli. Morali smo da izlazimo u grad kako bi kupovali hleb u srpskim prodavnicama. U jednom trenutku, znam da je trebalo \u010dekati kako bi kupili hleb. Imala sam samo 12 godina… do\u0161la je jedna grupa Srba, ceo autobus. Po\u010deli su da galame. Ja nisam imali ni tatu ni mamu blizu sebe, tata je oti\u0161ao da kupi ne\u0161to… ne znam za\u0161to se udaljio ali znam da sam morala da ga \u010dekam. Tu sam se mnogo upla\u0161ila, ali i to je pro\u0161lo. Onda, jednog dana mama i tata su oti\u0161li u grad kako bi sredili neka dokumenta. U jednom trenutku su videli jedan autobus…<\/p>\n

BG:Tokom rata? FD: Da, da, celo vreme.<\/p>\n

BG:A kakva su vam bila potrebna dokumenta?<\/p>\n

FD: Jer smo hteli da opet idemo za Skoplje. Dozvoljavali su da pro\u0111ete ako imate dokumenta. \u010culi smo da su dozvoljavali. I interesantno je bilo, ali op\u0161tina je funkcionisala. Srbi su op\u0161tinu dr\u017eali otvorenom. Tako da su moji krenuli da sre\u0111uju dokumenta, i hteli su da iste srede i za mog brata od ujaka. On je zbog toga do\u0161ao u Pri\u0161tinu. I tako je i ostalo, sve je bilo blokirano, nije mogao da ode. Ujak je imao \u017eenu, cela porodica su bili u planini. Nije znao gde su. Nekoliko meseci nije znao \u0161ta se de\u0161ava. Deda, baka, svi su bili u planini, kretaju\u0107i se od mesta do mesta, dok smo mi bili u Pri\u0161tini. Jednog dana su mama i tata videli autobus koji je i\u0161ao za Skoplje. Brzo su do\u0161li i javili nam. Uzeli smo samo jednu malu ta\u0161nu sa stvarima i ni\u0161ta drugo, i popeli smo se u autobus. Kako smo i\u0161li putem zaustavili su nas na nekoliko mesta. Samo da nas malo maltretiraju, da nas malo upla\u0161e. Stigli smo u Stankovec. Prvo smo stigli do granice. U to vreme Blaca je bila zavr\u0161ena. Tada smo primetili, sve je bilo u blatu, bilo je u\u017easno, stvari koje su ljudi ostavili sa strane, mnogo je ljudi propatilo kod Blaca. I u tom momentu pre nego \u0161to pre\u0111u granicu, ljudi su po\u010deli da ljube zemlju. Veoma emocionalan trenutak. Mislili su da se nikad ne\u0107e vratiti na Kosovu. Nikad nisam videla Albance tako osetljive kao toga dana, kada su legli i ljubili zemlju kao da se pozdravljaju sa Kosovom…<\/p>\n

BG:Pre nego da pre\u0111u u Blace?<\/p>\n

FD: Pre nego da prelaze granicu. Blace je bilo zavr\u0161eno, granice su bile otvorene. U me\u0111uvremenu, Makedonija je po\u010dela da otvara kampove. Nas su poslali u Stankovec. Stankovec 2 milim da je bio. Stavili su nas u jedan ogroman \u0161ator. Bio je gigantski…<\/p>\n

BG:Mo\u017ee\u0161 li molim te da nam jo\u0161 jednom opi\u0161e\u0161 momenat kada su ljubili zemlju?<\/p>\n

FD: Svi su plakali i svi su vikali, pa bi poljubili zemlju: \u201eKosovo, ostavljamo te. Kosovo, nadam se vidimo se ponovo\u201c. Bio je to vrlo emotivan momenat. Ja sam imala samo 12 godina ali je to ostvarilo veliki utisak na mene. Svi smo plakali… svi koji su bili tu … velika grupa ljudi jer su upravo otvorili granicu. Velika grupa ljudi, trebalo je da dr\u017eimo blizu jedan drugog da se ne pogubimo. Tu, u tom trenutku, ujak sa bratom od ujaka, od velike zabrinutosti da se spasu, u\u0161li su bez namere u jedan autobus. Oni su se izdvojili. Mama je prebledela. Znaci nije imala ni oca ni majku… nije znala gde joj je sestra… niti brata… brat joj je sad oti\u0161ao u neko drugo mesto. Nas su poslali u Stankovec. U jedan ogroman \u0161ator sa puno porodica. Tu nije bilo mnogo mesta. Bilo je mesta samo za svoje telo. Toliko ste mogli da se ispru\u017eite na zemlji. Bilo je hladno. Nije bilo skoro nikakvih uslova. Bilo je \u0107ebadi i po jedan du\u0161ek ispod. Toliko smo imali. Ni\u0161ta vi\u0161e od toga nismo imali. Ali opet, kad smo se spasili, delovalo nam je ko zna kako. Onda, bila je jo\u0161 jedna porodica sa kojom smo se upoznali u autobusu, pa smo odlu\u010dili da uzmemo jedan \u0161ator zajedno. Jer su se osloba\u0111ali, po\u010deli su ljudi odatle da se prebacuju u druga mesta u Makedoniji. Organizacije su po\u010dele da \u0161alju ljude u inostranstvo avionima. Tako smo prona\u0161li jedan \u0161ator. Sada kada se setim, mislim se kako smo se svi smestili na jednom mestu. Toliko je to bio mali \u0161ator. Mi \u017eene, mislim devoj\u010dice… ja sam imala jednu drugaricu, imala je isto ime kao i ja, Fjolla… i\u0161le smo da sakupljamo \u0161ta smo mogle, \u0161tapove, drva… kako bi imale vatru da zagrejemo vodu i da se okupamo… iz kante… imali smo neke kante. Napravili su nekakvo improvizovano kupatilo, sa improvizovanim tu\u0161 kabinama. Nije bilo i\u010dega. Bile je od drveta, pa je trebalo da se okupamo sa posudama. Ali i to je bilo zadovoljstvo, jer su takve bile mogu\u0107nosti. Zatim, jedan trenutak kojem ja nisam bila prisutna ve\u0107 su mi o tome pri\u010dali, kada je mama prona\u0161la svoju sestru u Stankovecu, u tom mestu. U istom trenutku je do\u0161ao i ujak. Kada se troje njih zajedno spojilo, bilo je… svi su mi rekli da je bilo ludilo… nikada u \u017eivotu nisam videla mamu, ujaka niti tetku u tom stanju u kojem su tada bili. Bili su skroz izgubljeni, i istovremeno sa emocijama da su se sestre spojile sa bratom ponovo zajedno. Iako ni\u0161ta nisu znali tada o porodicBG:o majci i ocu koje su ostavili na Kosovu. Tu, poznavali smo ljude u Stankovecu, jo\u0161 jedna porodica, mamini ro\u0111aci, samo su nama dali jedan ceo \u0161ator, jer su oni oti\u0161li za \u0160paniju, u Malagu. Moj brat, koji je vrlo dobro govorio engleski, po\u010deo je da dobrovoljno radi kao lekar. Mi nismo \u017eeleli da se vratimo na Kosovo. Mi smo u tom trenutku \u017eeleli da odemo vani, jer je tata govorio da u ovom trenutku nije stabilno na Kosovu. Da odemo vani, a da se posle odre\u0111enog vremena vratimo na Kosovo. Mi smo \u010dekali da nas po\u0161alju za Englesku. Po\u010deli su ljudi da se vra\u0107aju i ulaze na Kosovo jer su trupe krenule da ulaze. Ostali smo u Stankovecu mo\u017eda mesec dana, ne znam, ili vi\u0161e. Jedan lekar, taj lekar, rekao je bratu ka\u017ei tvojoj porodici da ima jedno mesto u avionu za \u0160paniju. Mi smo se ve\u0107 spremili, iako nismo mnogo hteli da idemo za \u0160paniju, hteli smo u Englesku. Tata je to govorio, ja nisam znala, bila sam dete. Ukrcali smo se u avion… mama \u2013 suze, suze, suze… nije mogla da se zaustavi jer je ponovo ostavila sestru. Lekar joj je rekao: \u201eObe\u0107avam ti da \u0107u tvoju sestru poslati za \u0160paniju\u201c. Posle nedelju dana, koliko smo bili u \u0160paniji, od kada smo stigli, poslali su maminu sestru \u2013 moju tetku u Barselonu. Mi smo bili u Madridu. Bio je vrlo emotivan trenutak kada smo stigli u mesto Avila, mali gradi\u0107 pored Madrida… sa novinarima, sa volonterima, svi su plakali zbog nas. Mi smo bili izgubljeni. Mi nismo znali za emocije. \u010cudili smo se za\u0161to oni pla\u010du. Jer mi smo sve to pre\u017eiveli, ali nam je postalo svejedno. Nau\u010di\u0161 se sa tim ose\u0107ajem straha, ose\u0107ajem uznemirenosti. Postane ti svejedno. Znam da su nas odmah stavili u novine, na prvim stranicama. \u0160panski narod, mo\u017eda zato \u0161to nas nisu priznali, to je politika, ali kao narod ih odmah zavolite, mnogo saose\u0107aju sa vama, veliki su doma\u0107ini. Koliko je ljudi radilo za nas kao volonteri, ne mogu to opisati. Imali smo grupu volontera za sve. Imali smo volontere koji su radili u kuhinji. Bilo je volontera koji su radili kao lekari. Tako je sve bilo dobro organizovano, a sve je to uradila crkva. Bili su mnogo dobro organizovani. Vakcinisali su nas. Kontrolirali su nas. Imali smo psihologe. Imali smo psihijatre. Imali smo prevodioce. Puno prevodioca. Imali smo ugao sa igra\u010dkama. Imali smo vaspita\u010de. Imali smo u\u010ditelje jezika. Ali i pored svega Albanci su bili povre\u0111eni, uznemireni, ni\u0161ta nije moglo da ih zadovolji. Pa nam govore: \u201e\u0161ta \u017eelite?\u201c. Kada su saznali da mi pijemo \u010daj, odmah su nam doneli, otvorili su jednu veliku salu, doneli su jedan veliki TV kako bi gledali vesti o tome \u0161ta se de\u0161ava na Kosovu. Kad god je bilo vreme za vesti, svi su se zajedno okupili. Pili su \u010daj. Doneli su cigare. Doneli su nam i cigare. Na kraju su nam doneli i hod\u017eu. Otvorili su sportsku salu i pretvorili je u d\u017eamiju. Doneli su nam prostirke, doneli su nam pokriva\u010de. Svaku mogu\u0107u stvar su nam doneli samo da bi nas zadovoljili. Na\u010din na koji su nas do\u010dekali se ne mo\u017ee opisati. Nemam komentara. Ja sam bila dete, ali sam bila fascinirana. Poslali su nas u razli\u010ditim mestima, da nas poseti ko je god \u017eelio. U po\u010detku nam nisu dozvoljavali da izlazimo jer nismo imali dokumenta. Tako su \u0160panci dolazili do re\u0161etaka. Sve je bilo pod re\u0161etkama naokolo. Bila je nekakva zgrada za napu\u0161tenu decu. Veoma velika zgrada. Bilo je puno soba. Bez i\u010dega unutra. Zna\u010di sa psiholozima i sve je funkcionisalo na taj na\u010din. Dolazili su \u0160panci, iako nismo znali da govorimo na engleskom. Nismo znali da govorimo engleski sa njima, niti \u0161panski. Samo su gledali. Svakog dana, gledali su nas, donosili su nam hranu da jedemo, donosili su nam ode\u0107u. Bilo je ljudi koje smo posetili kada su nam dozvolili da izlazimo pa smo prvo oti\u0161li da uzmemo dokumenta. Dozvolili su nam da izlazimo. \u0160panci su nas veoma \u010desto zaustavljali da nas pitaju ko smo, \u017eelimo li ne\u0161to, imalo li potrebe za ne\u010dim. Uvek su nam davali stvari.<\/p>\n

BG:Da li ste ne\u0161to \u010duli o Kosovu?<\/p>\n

FD: Za Kosovo tada da. Zatim, na kraju smo saznali da su u\u0161le trupe. I kada smo do\u0161li, u po\u010detku porodica moje mame nije htela ni\u0161ta da nam ka\u017ee. Samo su rekli spasili smo se i zavr\u0161eno. Kada smo se sada vratili na Kosovo \u2013 jer nismo hteli da sedimo u \u0160paniji \u2013 mi smo hteli da se vratimo na Kosovo, mama i tata su ovde bili zaposleni. Hteli su da se vrate na Kosovo blizu svoje porodice. Kada smo do\u0161li ovde, \u010duli smo razne pri\u010de: \u0161ta su sve pre\u017eiveli, \u0161ta su sve videli. Na primer sestra od ujaka je videla mrtva tela, spasila se granatom. Ro\u0111aku je pogodila granata. Ili jedan drugi ro\u0111ak, kako su kazivali, kome su isekli glavu. Selili su je sa mesta na mesto. Telo su mu ostavili pored glave, jer je on hteo da ostane u Podujevu. Nisu hteli da napuste svoje mesto. Njih su masakrirali. Druge pri\u010de koje su kazivali je da su na sve strane videli ubijene, kako le\u017ee na zemlji. \u017diveli su u traktoru. Boravili su na hladnom. Trebalo je celo vreme da se kre\u0107u. Njihova kazivanja su veoma bolna.<\/p>\n

BG:A za tebe li\u010dno, kako je rat na tebe uticao? Koji uticaj sada prime\u0107uje\u0161 u svom svakodnevnom \u017eivotu?<\/p>\n

FD: Ja se uvek se\u0107am rata, iako je puno godina pro\u0161lo. Iako sam bila dete, ja mislim da sam bila najvi\u0161e traumatizovana. Sad, normalno, nau\u010di\u0161 da \u017eivi\u0161 sa tim ose\u0107ajem. Kad god se \u010duje buka zbog zvuka sirena, odmah se mnogo uznemirim. Ne volim taj zvuk jer me podse\u0107a na ratno stanje. Taj zvuk sirene me asocira na ratno stanje. I ja sam bila u Pri\u0161tini dok su tokom rata pu\u0161tali zvuk sirene. Pa kada je \u010dujem, svaki \u010dovek ima svoju neku pri\u010du. Neko je ostao u Pri\u0161tini tokom celog rata, nije je napustio, nije napustio zemlju. Neko je oti\u0161ao za Albaniju, mislim, porodica mog oca je oti\u0161la za Albaniju. Oni su bili mnogo stabilniji. Zna\u010di \u017eiveli su po razli\u010ditim mestima u Albaniji. Albanci su ih mnogo dobro tretirali. Sve je bilo dobro po njih. Bilo je veoma te\u0161kih do\u017eivljaja. Posebnu su u regionu Podujeva mnogo patili. Trebalo je da odlaze u mnogo raznih pravaca kako bi se spasili. Ja ka\u017eem iako sam poku\u0161ala da stvorim prijateljstva sa Srbima, poku\u0161ala sam i da radim sa njima posle rata, uvek bi me ne\u0161to zaustavilo da se dru\u017eim sa njima. Nemam puno poverenje u Srbe kao naciju. Mo\u017eda je to trauma koja mi je ostala od rata. Dok moj brat koji to nije pro\u017eiveo, nema taj isti ose\u0107aj. Mislim da nove generacije koje dolaze, mnogo je lak\u0161e kad treba sve pro\u0107i zbog njih. Hvala vam.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Fjolla Dumani (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, FD= Fjolla Dumani BG:Mo\u017ee\u0161 li da nam ka\u017ee\u0161 ne\u0161to o sebi? FD: Ja sam Fjolla Dumani. \u017divim u Pri\u0161tini. Ro\u0111ena sam i odrasla u Pri\u0161tini. Sada radim kao nastavnica u jednoj me\u0111unarodnoj \u0161koli. Mnogo volim svoj posao jer radim sa […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":670,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/650"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=650"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/650\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1327,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/650\/revisions\/1327"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/670"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=650"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=650"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=650"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}