{"id":648,"date":"2020-05-21T07:24:03","date_gmt":"2020-05-21T07:24:03","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=648"},"modified":"2021-08-19T09:15:13","modified_gmt":"2021-08-19T09:15:13","slug":"lavdi-zymberi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/lavdi-zymberi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Lavdi Zymberi"},"content":{"rendered":"

[vc_row section_text_color=”light” text_align=”justify” remove_margin_top=”yes” remove_padding_top=”yes”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Lavdi Zymberi (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, LZ= Lavdi Zymberi<\/p>\n

BG: Recite mi ne\u0161to o sebi?<\/p>\n

LZ: Da. Ja sam Lavdi Zymberi. Imam 30 godina. Ja sam iz Gnjilana. Sada sam se preselila u Pri\u0161tinu, gde \u017eivim i radim.<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107a\u0161 ne\u010dega iz rata? Koja su tvoja prva se\u0107anja? Kakvo je bilo stanje?<\/p>\n

LZ: Da. Ja sam imala 11 godina u toku rata. Dovoljno stara da bih zapamtila mnogo stvari. Znam da sam, mo\u017eda, datume po\u010dela da zaboravljam… ali znam da smo do nekog vremena i\u0161li u \u0161kolu. \u0160kole su bile otvorene iako je u Drenici ve\u0107 po\u010delo sa ratovanjem, sa tenzijama. Ali, u Gnjilanu smo donekle nastavili da idemo u \u0161kole. Znam da smo imali izbeglice koji su dolazili iz zona Drenice u blizini nas, u druge ku\u0107e, gde su bile neke porodice iz jednog sela Rezala. Oni su prvo izbegli kod nas u Gnjilane, a onda su oti\u0161li negde drugde. \u010cini mi se da su oti\u0161li u Makedoniju. Zatim, kada je situacija po\u010dela da bude pod tenzijama i u regionu Anamorave, \u0161kole su se zatvorile. Ostali smo po ku\u0107ama, bez ikakvih aktivnosti, bez ikakvih drugih stvari. Se\u0107am se da su zatim ljudi po\u010deli da odlaze iz kom\u0161iluka, radnje Albanaca su po\u010dele da se zatvaraju. Dakle, po\u010deo je onaj period kada si imao i problema da na\u0111e\u0161 hrane. Znam da se zona gde smo mi \u017eiveli zvala tada \u201c\u010cenar \u010cesma\u201d, a sada se zove \u201cArberia\u201d. Trebalo je da odemo u \u201cDheu i Bardhe\u201d. Tamo je bilo Roma koji su prodavali sva\u0161ta. Dakle, trebalo je da se ide tamo. Znam da sam tamo i\u0161la \u010desto sa ocem. I\u0161li smo biciklom, i trebalo je da pro\u0111emo ispred stanice policije. I normalno, na primer, kada je bilo sun\u010dano, i kako ti sunce smeta kada ti ide u o\u010di, se\u0107am se da sam stalno poku\u0161avao da tada dr\u017eim o\u010di otvorene kada smo prolazili tuda, ispred stanice policije, iz razloga da ne damo policiji razloga da nas zaustavi… dakle, da nam ne bi rekli za\u0161to zatvarate o\u010di. Bila sam mala, ali ipak sam imala taj ose\u0107aj da je ovde rizi\u010dno, i da mora\u0161 biti veoma obazriva i da se trudi\u0161 da, uprkos suncu koje te je na neki na\u010din skoro zaslepilo, ali si morao da dr\u017ei\u0161 otvorene o\u010di kod onog dela gde je bila policija. Da, taj put je bio neizbe\u017ean, jer je bio najkra\u0107i put koji je povezivao ova dva kom\u0161iluka. Se\u0107am se da smo zatim po\u010deli da kupujemo neku hranu. Dakle, roditelji su po\u010deli da kupuju hranu koju trebamo imati, bra\u0161no, \u0161e\u0107er, i druge elementarne stvari koje su potrebne u svakoj situaciji. I mi smo odlu\u010dili da ostanemo ku\u0107i, po\u0161to smo \u010duli da u ljudi u Makedoniji, u kampovima, pate za hranom, da nema dovoljno hrane. Tako da su to odlu\u010dili odrasli… dete je samo trebalo da se slo\u017ei sa time… odlu\u010dili su da ostanemo ku\u0107i. Dakle, bio je onaj ose\u0107aj, da i ako umre\u0161, barem da ne umre\u0161 od gladi, ve\u0107 da umre\u0161 u svojoj ku\u0107i. Se\u0107am se, nekoliko dana pre bombardovanja, ili mo\u017eda i nakon, ne se\u0107am se ta\u010dno, Srpska policija i vojska su po\u010dele da vr\u0161e kontrole po ku\u0107ama. Moj stric je ranije ve\u0107 bio u ilegalnom pokretu. Bio je u zatvoru nekih 9 godina. Sada \u017eivi u \u0160vajcarskoj, i \u017eiveo je u \u0160vajcarskoj i tokom tog perioda. Ali je srpski sistem tada ganjao i druge \u010dlanove porodice, a ne samo glavnu osobu. Se\u0107am se da su tako do\u0161i da prekontroli\u0161u i na\u0161e ku\u0107e, tra\u017ee\u0107i da nema oru\u017eja, bilo moj otac ili moji stri\u010devi. Bilo je zastra\u0161uju\u0107e videti ih sa onim cevima, ne znam ni kako se zove to oru\u017eje koji su oni nosili. Bilo je zastra\u0161uju\u0107e. Ali, nije da su oni ne\u0161to u\u010dinili, osim onog psiholo\u0161kog straha kojeg su nam izazvali u to vreme. Glavna no\u0107 je bila kada su po\u010dela NATO bombardovanja. Moje naselje, \u201c\u010cenar \u010cesma\u201d, je na ni\u017eoj poziciji od drugog naselja, \u201cZabel Sait Age\u201d smo ga zvali tada. I tamo ima i jedna kasarna. Bila je tu jedna vojna kasarna, bila je tu srpska vojska. Dakle, oni su imali na\u0161e naselje na dlanu. Oni su po\u010deli da tako\u0111e odgovaraju. Se\u0107am se da, kada su po\u010dela bombardovanja, svi smo bili nekako sre\u0107ni \u0161to su bombardovanja po\u010dela, kako je po\u010delo da se, na neki na\u010din, Kosovo osloba\u0111a. I tako smo oti\u0161li na neko obli\u017enje brdo iznad, da gledamo, jer kada je bilo bombardovanja, pravilo se neko svetlo, i to, i tako smo mi oti\u0161li da gledamo \u0161ta se de\u0161ava, jer je vidik bio dobar. Ali, u isto vreme kada je NATO bombardovao srpske snage, oni su po\u010deli da bombarduju malo iznad na\u0161ih ku\u0107a, na\u0161 kom\u0161iluk. I kada smo shvatili da se u isto vreme i mi bombardujemo, tada je po\u010deo i moj strah, kao 11-godi\u0161njaka, onaj ose\u0107aj, da ako oni ne bi ga\u0111ali malo iznad, onda bi bile pogo\u0111ene na\u0161e ku\u0107e. I te no\u0107i, se\u0107am se sebe, da sam oti\u0161la ku\u0107i, onako stavila jastuk na glavu, i da sam po\u010dela da se pla\u0161im. Kada je zatim moj otac video da se njegova \u0107erka pla\u0161i… nas je bilo 5 dece… ja sam verovatno malo vi\u0161e reagovala na doga\u0111aje, odlu\u010dili smo da iza\u0111emo iz ku\u0107a, da negde odemo. Odlu\u010dili smo da krenemo u pravcu Makedonije. Problem je bio da smo imali samo jedno vozilo, dakle samo je moj otac imao vozilo. Druga dva strica koji su ostali, nisu imali nikakvo transportno sredstvo. I kako smo mi Albanci, veliki je problem ostaviti nekoga za sobom. Krenuli smo. Neki su oti\u0161li kolima, neki su i\u0161li pe\u0161ke. Oni su pe\u0161a\u010dili iz Gnjilana do Lovca.Lovca je jedno selo u op\u0161tini Gnjilane. Sad, ne se\u0107am se koliko smo vremena proveli dok nismo tu stigli, ali se se\u0107am da je tokom puta bilo dosta onih rupa koje su spremali kako bi postavljali one protiv-tenkovske mine, ili \u0161ta ve\u0107. I se\u0107am se da nam je otac pri\u010dao i govorio kako su verovatno vojska i policija ve\u0107 po \u0161umama, ali da vide kako mi be\u017eimo, po\u0161to njima odgovara da ljudi be\u017ee, da ih ostane \u0161to manje, kako bi se mesto na neki na\u010din o\u010distilo. Ve\u0107 nas je uhvatila no\u0107 dok smo stigli u to Lovce. I tu je jedna porodica iza\u0161la i zvala nas da ostanemo kod njih, po\u0161to je no\u0107, da ne idemo odmah dalje.Mo\u017eete i\u0107i sutra. Spavajte ve\u010deras ovde, a onda sutra odlu\u010dite \u0161ta \u0107ete dalje raditi. I tako se moj otac vratio da uzme ostali deo porodice koji su dolazili pe\u0161ke. I se\u0107am se vesti TVA-a, jer tada nismo imali druge televizije. Se\u0107am se da su na vestima TVA-anaveli kako su oni zatim bombardovali na\u0161e naselje. Dakle, u isto vreme kada su po\u010dela bombardovanja…<\/p>\n

BG: Kako si to do\u017eivela?<\/p>\n

LZ: Bilo je vrlo neprijatno. Dakle, da vidi\u0161 da je tvoja ku\u0107a mogla da bude ta koja je bombardovana. Te ku\u0107e su bile malo iznad na\u0161ih, ali je ipak bilo neprijatno da vidi\u0161 u vestima da se tvoje mesto bombarduje. Ti si pod rizikom, i trebalo je da zbog toga pobegne\u0161 odatle. Plus onaj drugi deo… uvek su bili ispod oni titlovi koji navode ova porodica se nalazi tamo… javljali su se kada su iza\u0161li kao izbeglice, javljali su gde se nalaze, ili kako se tra\u017ei ta i ta porodica. Bilo je veoma neprijatno. U isto vreme, tokom tog perioda, nismo imali nikakve vesti za ujake, za bra\u0107u ili sestre moje majke, za tetke. I nismo znali \u0161ta se de\u0161ava ni sa njima. Dakle, slu\u0161ali smo sve te vesti. Bila je takva neka ti\u0161ina. Bio je to mo\u017eda jedini period kada su stari i mladi gledali televizor. Sada se to ne de\u0161ava. Ali to je bilo vreme kada su svi, kad god je bilo vesti, tako gledali da vidimo \u0161ta se de\u0161ava, da vidimo da nema nekih vesti za na\u0161e ostale ro\u0111ake, ili sli\u010dno. Sutradan su se moj otac i stric, zajedno sa mojim starijim bratom i sestrom, i sa nekim drugim ro\u0111acima\u2026 vratili su se ponovo ku\u0107i. Sada, 20 godina kasnije, izgleda malo nelogi\u010dno da se vrati\u0161 praznih ruku u jedno mesto gde nisi imao sigurnosti…<\/p>\n

BG: A koji je bio razlog \u0161to su se vratili?<\/p>\n

LZ: Pa, da brane ku\u0107e.Malo nelogi\u010dno, jer ne mo\u017ee\u0161… \u010dime \u0107e\u0161 braniti ku\u0107e? Ako druga strana ima oru\u017eja, ima pu\u0161ke, a ti nema\u0161 nikakvo oru\u017eje, nema\u0161 kako da brani\u0161 ku\u0107e. Ali ona ideja da je to ipak tvoje mesto, tvoja ku\u0107a. I ako \u0107e\u0161 ve\u0107 da umre\u0161, boje je da umre\u0161 u svojoj ku\u0107i nego da umre\u0161 negde putem, ili da umre\u0161 od gladi, ili sli\u010dno. Oni su se vratili. Mi smo nastavili, dakle, majka, dve strine, i ostala mla\u0111a deca koji smo bili, nastavili smo tamo. Porodica u Lovcu, onako kako Albanske porodice imaju gostoprimstva, su nas do\u010dekale veoma dobro. Dobro su nas pazili. I mi smo imali neku hranu koju smo poneli sa sobom, ali nas ni oni nisu ostavili bez hrane. Dali su nam jednu veliku sobu na drugom spratu, gde smo svi tako zajedno spavali, svi smo \u017eiveli u toj velikoj sobi. I kako smo bili deca, nismo mnogo toga znali… izlazili smo po selu, \u0161etali se, i\u0161li okolo… i ponovo bi uve\u010de slu\u0161ali vesti. Tokom 4 no\u0107i koliko smo ostali tu u Lovcu, svaki dan bi dolazio neko iz Gnjilana da nas poseti. Ili je bio otac sa stricem, ili stric sa bratom. I se\u0107am se da su jednom tako do\u0161i veoma umorni. Do\u0161li su biciklima, brat i stric. I rekli smo im da vi\u0161e ne dolaze, osim ako ne do\u0111ete da nas uzmete, ina\u010de je veoma naporno i\u0107i tim putem Gnjilane-Lovceza kratko vreme, i mi smo bili dobro, tako da je bio nepotreban njihov umor. Ali onda to \u010dekanje. Dakle, svaki put, znam da smo par dana \u010dekali dali \u0107e do\u0107i da nas odvedu odatle, i onda je po\u010delo da to \u010dekanje postaje naporno, jer smo stalno \u010dekali kada \u0107e do\u0107i da nas odvedu odatle. Se\u0107am se da je Lovce imalo neku uzbrdicu pri ulazu u selo. I sa brda si mogao da vidi\u0161 da li neko dolazi ili ne. I znam da sam sa jednim bratom od strica, sa kojim smo skoro isto godi\u0161te, kada smo videli mog oca da dolazi, bila je to velika radost. Mo\u017eda smo ve\u0107u radost imali kada je Kosovo napokon bilo oslobo\u0111eno. Zna\u010di, 25 smo oti\u0161li u Lovce, a negde 29 ili 30 Marta su oni do\u0161i da nas odvedu odatle, i se\u0107am se da sam tr\u010dala onako do ku\u0107e, i vikala: \u201cDo\u0161i su da nas vodeeeee\u201d, i ta radost da se vra\u0107amo ku\u0107i, uprkos tome \u0161to je ku\u0107a bila nesigurna, ali je ipak bio neki ose\u0107aj da se vra\u0107a\u0161 svom mestu. Vrlo jednostavno. I, oni su do\u0161li i odveli nas. Vratili smo se ponovo ku\u0107i. Nastavio se onaj period bombardovanja. Nastavio se onaj period gde smo uvek morali da budemo u stanju pripravnosti u svakom momentu. Se\u0107am se da smo dugo vremena spavali u ku\u0107i jednog strica, jer je bila sigurnija, imala bolji beton. Onaj ose\u0107aj da ako i bombarduju, ovo je vrlo dobar beton koji \u0107e izdr\u017eati, ipak, malo je sigurnije. I tako smo spavali uvek obu\u010deni, spremni. Da u svakom momentu, ako do\u0111u i no\u0107u da nas izbace, barem smo bili obu\u010deni, i mogli smo odmah da iza\u0111emo. Nastavila su se NATO bombardovanja. Znam da smo \u0161etali po kraju, bilo je malo ljudi koji su ostali. To iz razloga jer je ve\u0107ina oti\u0161la ili pre po\u010detka, ili nakon bombardovanja. Kao deca, mi smo izlazili tamo-vamo, nalazili smo koko\u0161ija jaja. Trebalo je da nekako provedemo dan. Ili smo igrali fudbal. Nemogu\u0107e je 24 sata… okej, spava\u0161, ali \u0161ta da radi\u0161 tokom ostatka dana. Nismo imali mogu\u0107nost da idemo u \u0161kole, jer su one bile zatvorene.I tako se nastavio ovaj deo, sve dok NATO nije odlu\u010dio da u\u0111e, i se\u0107am se da su zatim bila dva druga zna\u010dajna momenta u \u017eivotu: kada su oti\u0161le one srpske snage koje su bile u kasarni u na\u0161em kom\u0161iluku. Se\u0107am se da smo mi, kao deca, iza\u0161li na ulicu. I ovako smo dizali dva prsta (smeje se)… Ali nismo razmi\u0161ljali da su oni jo\u0161 uvek imali oru\u017eje u rukama, mogli su samo da ih okrenu ka nama i da pucaju, jer na kraju krajeva \u0161ta zna\u010di jedan vi\u0161e ili manje. Zbog toga nije bilo mogu\u0107nosti. Ali su oni pokazivali rukama na vratu, kao \u201cWe will kill you\u201d, \u201cPrekla\u0107emo vas\u201d. Ali nije bilo incidenata. Znam da smo se mnogo obradovali kada smo videli da odlaze. Drugi moment je kasnije kada su u\u0161le francuske snage. U\u0161li su kroz na\u0161u ulicu, verovatno iz Pre\u0161eva. Ili, ne znam, taj put vodi ka Pre\u0161evu. I to je dio drugi put kada smo se veoma obradovali, i kada je na neki na\u010din bilo: \u201cSad smo OK, sad smo dobro. Sad smo se oslobodili i ni\u0161ta se vi\u0161e ne mo\u017ee desiti\u201d. Odmah po\u0161to su u\u0161le snage, se\u0107am se, onako mala, napisala sam na par\u010detu papira, \u201cNATO, U\u010cK…\u201d (smeje se)… i oti\u0161li smo, snage KFOR-asu bile kod \u0161kole, kod moje osnovne \u0161kole \u201cAbaz Ajeti\u201d… i oni su ogradili celu \u0161kolu, ali su imali i one vojne \u010duvare, i mi smo vikali \u201cNATO, U\u010cK, thank you\u201d … na ono malo engleskog \u0161to smo znali. Kasnije su francuske snage nastavile dalje. U Gnjilane su do\u0161e ameri\u010dke snage. Sa ono malo engleskog \u0161to smo znali, i\u0161li smo da im zahvaljujemo… thank you, trudili smo se da pri\u010damo malo engleskog, da im poka\u017eemo koliko smo bili zahvalni, i kako nam je dobro sada. Te\u0161ko je ponovo vra\u0107ati ove uspomene. Moje uspomene su ni\u0161ta u odnosu na ljude koji su pre\u017eiveli mnogo vi\u0161e tokom rata, koji su videli njihove ro\u0111ake kako ih ubijaju, ili kako ih siluju, ili kako ih masakriraju. Ali je opet tu onaj ose\u0107aj straha, kada ne zna\u0161 \u0161ta \u0107e se desiti nakon jednog minuta, \u0161ta \u0107e se desiti sutra, ili\u2026<\/p>\n

BG: \u0160ta misli\u0161, kakav je uticaj imao rat na tvoj \u017eivot, i kakav uticaj misli\u0161 da nastavlja da ima na tvoj svakodnevni \u017eivot?<\/p>\n

LZ: Ako mislimo da nas ono \u0161to nas ne ubije, \u010dini ja\u010dim, mo\u017eda mo\u017eemo re\u0107i da nas je to oja\u010dalo. Ali, normalno, to je ne\u0161to \u0161to nikada ne mo\u017ee\u0161 da izbri\u0161e\u0161 iz se\u0107anja. I to je ne\u0161to \u0161to te \u010dini da se solidarizuje\u0161 sa drugim ljudima koji prolaze sli\u010dne stvari, iz drugih ratova koji su se razvijali, i nastavljaju da se de\u0161avaju. \u010cini te da bude\u0161 malo saose\u0107ajniji sa ljudima koji su do\u017eiveli jo\u0161 gore stvari. Ali, sa druge strane, veliki je problem da razmi\u0161lja\u0161, da pri\u010da\u0161 o ratu, jer kao ljudska bi\u0107a vi\u0161e volimo da mislimo i pri\u010damo o lepim stvarima. A rat nije ne\u0161to dobro, i trude\u0107i se da to izbijemo iz na\u0161ih misli, da se ne se\u0107amo uvek tih stvari, jer su to uvek emotivne stvari; i sada vidim, se\u0107aju\u0107i se tih stvari, koliko je to neprijatno. Mo\u017eda nas je to u\u010dinilo da budemo malo vi\u0161e povu\u010deni u sebi, da ne \u017eelimo da pri\u010damo o tom periodu. Koliko god da je zna\u010dajno da se o tome pri\u010da i diskutuje, jer sada imamo i generacije nakon rata, koje imaju 20 godina, i nikada ne razumeju \u0161ta i kako… i nadam se da nikada ne\u0107e morati da shvate kako da pro\u0111u kroz rat… ali je ipak za njih bitno da znaju o tome. Se\u0107am se jednog od prethodnih letovanja, sa mojim unucima u Velipolju, imali su neki poligon za ga\u0111anje, i na njemu je bila fotografija Milo\u0161evi\u0107a, i moji unuci su premali da bi znali ko je bio Slobodan Milo\u0161evi\u0107. Dakle, stvari se moraju znati, \u0161ta se desilo, ko je \u0161ta radio, bez predrasuda o nacionalnoj pripadnosti. Ali je te\u0161ko o tome pri\u010dati, te\u0161ko je ponovo pro\u017eivljavati sav taj period.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row section_text_color=”light” text_align=”justify” remove_margin_top=”yes” remove_padding_top=”yes”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Lavdi Zymberi (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, LZ= Lavdi Zymberi BG: Recite mi ne\u0161to o sebi? LZ: Da. Ja sam Lavdi Zymberi. Imam 30 godina. Ja sam iz Gnjilana. Sada sam se preselila u Pri\u0161tinu, gde \u017eivim i radim. BG: Da li se se\u0107a\u0161 ne\u010dega iz […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":662,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/648"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=648"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/648\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1335,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/648\/revisions\/1335"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/662"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=648"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=648"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=648"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}