{"id":2369,"date":"2023-01-31T00:09:40","date_gmt":"2023-01-31T00:09:40","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2369"},"modified":"2023-02-24T07:41:31","modified_gmt":"2023-02-24T07:41:31","slug":"anonimna-1","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/anonimna-1\/?lang=sr","title":{"rendered":"Anonimna"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Anonimna 1: Odjednom sam odlu\u010dila.
\nIntervjuerka: Sa kim ste bili?
\nAnonimna 1: Ja, ja sam bila sa snajom i unucima. U to vreme sin je bio u Austriji, imao je izlo\u017ebu zna\u010di pre nego \u0161to je rat po\u010deo. On je oti\u0161ao nekoliko dana ranije. Oti\u0161ao je tamo, imao je izlo\u017ebu i ostao je tamo. Mi ovamo sami i izbio je rat. U stvari NATO. Iskreno re\u0107i, prve no\u0107i sam se pla\u0161ila zbog dece jer sam imala neku obavezu, neku… imala sam snaju, unuku i unuka i ja, koliko sam imala snage da pru\u017eim otpor, mo\u017ee\u0161 da zamisli\u0161. Do\u0111e dever te no\u0107i kada je NATO hteo da napadne, ka\u017ee moj dever, on je imao pet odrasle dece, onaj najstariji je bio o\u017eenjen, i ka\u017ee, zna\u0161 \u0161ta, ti da uzme\u0161 \u017eenu i decu i da ode\u0161 kod tetke, kod nas. Ja sam bila sama kod ku\u0107e sa njima. I ka\u017ee mu, idi tamo i nemoj da ih ostavi\u0161 same jer ko zna, mogu se upla\u0161iti. Kada sam pogledala na prozor, ko da sam videla ko zna koga. On mi ka\u017ee, bogami otac me je poslao jer si sama, sami ste i mo\u017eda se pla\u0161ite, pa da svi budemo zajedno. I on je poveo i dvoje dece sa sobom, i mi tu, malo smo se ujedinili pa je bilo lak\u0161e. Kada su po\u010deli napadi, mi smo brzo oti\u0161li u podrum. U\u0161li smo u podrum, prostreli smo du\u0161eke, \u017eeleli smo decu da zbrinemo jer nisu spavali. Zna\u0161, pla\u0161ili su se. Imalo je trenutaka kada sam se mislila da smo zatvoreni. Ka\u017eem ne daj bo\u017ee da nam se desi ne\u0161to jer niko ne zna gde smo. I tako, jedno tri-\u010detiri no\u0107i smo bili tu. Nakon tre\u0107eg dana, oni iz Dragodana do\u0111o\u0161e. Mog devera su izbacili iz ku\u0107e i oni svi kod nas. Prespavali su no\u0107 kod mene i onda smo odlu\u010dili sutradan da napustimo. Hteli smo da odemo jer ovde nismo mogli da budemo vi\u0161e, vidi\u0161 kako nas izbacuju. Mogu sad da do\u0111u i kod mene da nas izbace. Do\u0111o\u0161e oni, prespavali su tu no\u0107 i spremili smo se. Oni se spremi\u0161e da odu, ja im ka\u017eem ne\u0107u da idem, ja ho\u0107u da ostanem. Imala sam, imala sam atelje sa slikama i mislila sam da ja \u0107u da ih \u010duvam. Mogu da ih dr\u017eim i da… i sutradan kada su po\u010deli da izlaze iz ku\u0107e, popeli se u automobile, sva deca mog devera i samo sam im rekla uzmite moju snaju sa decom jer za sebe ne marim. Oni su krenuli, ja sam im rekla ho\u0107u da ostanem. Nisu ni upalili automobile, odjednom je rafalna paljba buknula. A ja im ka\u017eem, \u010dekajte, \u010dekajte, derem se. \u0160ta se desilo? Pokajala sam se, ka\u017eem ja njima, jer se pla\u0161im da ostanem sama. Mislila sam osta\u0107u danju tu, jer danju nisam imala straha, ali no\u0107u gde da odem ja. Treba da idem iz ku\u0107e u ku\u0107u, po tu\u0111im ku\u0107ama da spavam. Nisam smela sama da ostanem. Tako da smo tako krenuli.
\nIntervjuerka: I popeli ste se u auto, jel da?
\nAnonimna 1: Da, odmah. Ne znam ni kako sam uzela torbu, samo sam uzela najosnovnije stvari i krenula sam. Zatvorila sam vrata i krenula sam pravo u auto. I tokom celog puta, put je bio… tri dana smo putovali… a no\u0107 je bila u\u017easna na putu. Imalo je kolone, i samo su nam dolazili vojnici. Bili su mladi ti vojnici, sa pu\u0161kama, ali izgledalo je da ni metke nisu imali po pu\u0161kama. Oni su dolazili jer su po\u010dele ove \u017eene da ulaze po ku\u0107ama, pogotovo u Elez Hanu tu. Oni su u\u0161li, \u017eene po ku\u0107ama. Ali interesantno, te ku\u0107e su bile veoma bogate i sve \u0161to su imali i paste za zube i \u010detke, i sapun, sve su bile strane a fri\u017eideri puni mesom i sirovima, i kajmacima, sva\u0161ta je imalo. Videlo se da su bogati, verovatno su imali nekoga u inostranstvu, i svi ti…
\nIntervjuerka: Tu su ulazili da se nahrane?
\nAnonimna 1: Da, \u017eene tu. I \u0161poret na drvo i \u0161poret na struju, i sa\u010d i sve \u0161to je potrebno za ku\u0107u je bilo. Bilo je tu. One su u\u0161le unutra prostreli su sto, napravili pitu, kuvali meso, pravili jelo jer su imale vremena i bili smo blokirani. Mi smo stali jer putem se nisu kretala vozila op\u0161te.
\nIntervjuerka: A kako ste uspeli da pre\u0111ete granicu?
\nAnonimna 1: Sad \u0107u ti re\u0107i. I ka\u017ee… u svakom slu\u010daju, pro\u0111osmo mi tako, pro\u0111osmo. Neka je bila spretnija, oti\u0161la je da radi, da spremi, donela je i jeli smo, tako da se nismo kretali. A ovi vojnici su mi posebno ostavili utiska. Gde \u0107ete da idete? Ne znamo, ne znamo, jer ni sami nismo znali \u0161ta se de\u0161ava. U svakom slu\u010daju, zavr\u0161ilo se i to, i tako smo se sretali i govorili sa nekim koga smo poznavali tu na putu. I stigli smo negde pre granice… bogami bilo je veoma, veoma blizu, tu skoro kod granice. I sretnemo mi \u010doveka, on je bio iz Uro\u0161evca. I upita ga gde ste, ka\u017ee on, eto tu malo dalje mi je cela porodica. I pita ga, \u0161ta \u0107e\u0161 da radi\u0161, ka\u017ee ne znam. Ti? Ka\u017ee on njemu, moja kola su na granici, tu kod rampe, samo sam izgubio strpljenje i ne mogu vi\u0161e da trpim, ho\u0107u da pre\u0111em pe\u0161ke. A pe\u0161ke su mogli da pre\u0111u. Ka\u017ee, ho\u0107u da pre\u0111em pe\u0161ke, sa decom i \u017eenom ho\u0107u da pre\u0111em. Dobro, ka\u017ee, automobil ho\u0107u da ti ostavim, ako \u017eeli\u0161, ho\u0107u automobil da ti ostavim. To je bio, ne automobil ve\u0107 kombi. Dajem ti kombi, pozovi sve one koje ima\u0161 starije i decu, ukrcaj ih jer samo \u0161to nisu otvorili granicu da se iza\u0111e onamo. Do\u0161ao je deverov sin i uzeo nas je. Uzeli smo stvari \u0161ta smo imali sa sobom, stavili smo tu u auto i krenuli smo. Kada smo oti\u0161li tamo, malo smo \u010dekali, ne znam koliko, pola sata, sat vremena. Dali su nam dozvolu da pre\u0111emo i pre\u0161li smo. Kuda sad?! Bila su dva pravca, jedan je bio za Albaniju a drugi za Makedoniju. Nismo znali kuda nas vode. Nama su dali put za Makedoniju. Obradovala sam se jer uistinu, vi\u0161e sam \u017eelela u Makedoniji jer je bilo bli\u017ee ku\u0107i. I pre\u0161li smo tamo. Dok smo…
\nIntervjuerka: Gde ste boravili u Makedoniji?
\nAnonimna 1: Prve no\u0107i u Skoplju. Na\u0161la nas je radnica UNHCR-a. ona je \u010desto dolazila kod mene, sprijateljile smo se nekako jer je ona bila obo\u017eavateljka umetnosti i dolazila je, volela je da bude sa nama. \u017delela je da nosi umetni\u010dka dela i \u017eelela je onako… bila je ljubiteljica umetnosti i volela je da \u010desto dolazi. A ona se u to vreme zaposlila tu na granici da radi negde, verovatno u Makedoniji. I ka\u017ee, pozovite me kad stignete tamo, pozovite me. Ja je pozovem, ona nam je na\u0161la stan i te ve\u010deri svi smo bili i deverovi, i deverova deca, svi smo bili zajedno i oti\u0161li smo tamo i prespavali smo. U me\u0111uvremenu, uzela sam telefon jer sam imala jednu devojku od kom\u0161ija u Tetovo, i ka\u017eem joj jel mo\u017eete nekako da nam osigurate sobu, stan, jer ovako i ovako smo. Tetka ka\u017ee, kako da ne. Tra\u017ei te Nehat, de\u010dko jedan, student mog mu\u017ea. On nas je celo vreme tra\u017eio i iza\u0161ao je neko od njegove porodice na granici, ho\u0107u da vas uzmem jer sam rezervisao i mesto i sve da do\u0111ete. Ali, niko. Niti sam se javila kod njega, niti mi se on javio, ne znam… kad vidi\u0161 ova devoj\u010dica od kom\u0161ija. Ka\u017ee ona, evo sad \u0107u da ga na\u0111em i re\u0107i \u0107u mu. Ona ka\u017ee njemu, ja se sporazumem sa njim, da on meni broj, i krenem za Tetovo. Iz Skoplja u Tetovo. Oti\u0161li smo u Tetovo. Kad smo oti\u0161li tamo, imali su veliku ku\u0107u, ne ko zna koliko sre\u0111ena unutra jer tu niko nije stanovao, samo je imala oblo\u017een pod, ali niko nije stanovao. U\u0161li smo tu, stali smo u nju, ku\u0107a od dva sprata, velika je bila i imalo je prostora. Tu smo boravili.
\nIntervjuerka: Koliko ste ostali tu?
\nAnonimna 1: Tu sam bila dva i po meseca. Dever je ostao du\u017ee. Samo su se svi u kom\u0161iluku starali o nama, donosili su razne pomo\u0107i. Mi smo sami pripremali jer smo tu imali mogu\u0107nost da spremamo. Donosili su zejtin, bra\u0161no, sve smo imali. Izlazili smo u grad, sreli se sa ljudima koje smo poznavali i imali smo neku vrstu atmosfere da se tu ne\u0161to lepo doga\u0111a. Sutradan je jedan kom\u0161ija tu rekao da \u0107e sa \u017eenom i decom da ode u Ambasadu Austrije. Pitam ga ja, \u0161ta \u0107e\u0161 tamo? Ka\u017ee, ho\u0107u da odem jer \u017eelim da napustim mesto jer mi se ne sedi ovde. I ja njemu ka\u017eem, kako da odem i ja, jel mogu sa tobom, da do\u0111emo sa tobom. Ka\u017ee mo\u017ee\u0161 da do\u0111e\u0161, iako sam ja odavno predao zahtev da odem, trebalo je da \u010dekam mnogo. Ka\u017eem ja ne\u0107u da \u010deka, do\u0107i \u0107u sa tobom i ako nas prihvate dobro, ako nas ne prihvate i mi \u0107emo da podnesemo zahtev i da sa\u010dekamo dok nas ne pozovu. Odemo i mi sa njima, sredih smo se, doterali, ka\u017eem ja mo\u017eda ostavimo dobar utisak. Kada smo oti\u0161li tamo u Ambasadu, \u010dim smo u\u0161li, njemu su dali stolicu. Sad mi… gde \u0107ete vi, mislimo se mi gde. Kad se prisetim da mi je sin jo\u0161 u Austriji. Bio je u Gracu, a mi gde bolje da odemo nego kod sina. Ka\u017eemo mi u Grac ho\u0107emo da odemo. Pitaju oni, jel imate koga tamo? I nisam mogla da se prisetim da mu ka\u017eem da je i on gost tamo. Gde da mu ka\u017eem. Nismo imali adresu, samo broj telefona. On je imao prijatelja, i prisetila sam se njegovog druga i dala sam mu njegov broj. Niti sam se sporazumela sa njime ni ni\u0161ta, samo sam im rekla da je ovo njegov broj i taj radnik koji je radio tu, \u0161to je pozivao, on ka\u017ee, ne brini sad \u0107u ja da ga pozovem. Sad se mislim, mi se nismo sporazumeli da li \u0107e da nas primi ili \u0161ta \u0107e re\u0107i. Ka\u017ee njemu ova porodica, za nas, ka\u017ee i oni ho\u0107e da do\u0111u kod vas, jel ih prihvatate. Koja porodica? Ova i ova. Ka\u017ee on, bez problema. Meni je prijatelj njihov sin, uop\u0161te ne dolazi u pitanje to, samo nek izvole. Zna\u0161, dali su nam karte odmah u ruke. Avionske karte su nam dali u ruke. Ka\u017ee on, za 15 dana putujete, izvolite karte. Mi smo se spremili nakon 15 dana i oti\u0161li smo. Devera smo ostavili tu a mi smo oti\u0161li.
\nIntervjuerka: Ti sa snajom i decom, jel da?
\nAnonimna 1: Da, sa snajom i decom. Kada smo oti\u0161li, prvo smo stali u Austriji u nekakvoj vojnoj kasarni. Bila je slobodna i nije imalo ni vojnika ni ni\u0161ta. Tu je bio lekarski tim, bilo je sve spremljeno, spremljeno za izbeglice. Mi smo bili ko u karantinu tu. Bila je jedna kafa kada smo hteli da pijemo kafu. \u010cekaj ka\u017ee, jer ovo nije mesto za vas, jer nas nisu prihvatali da odemo da sednemo negde dok se nisu zavr\u0161ili lekarski pregledi, onako od slova A do \u017d \u0161to se ka\u017ee. I rentgene i sve ostalo, i ginekolozi i sve \u0161ta ho\u0107e\u0161, sve stvari, sve \u0161to treba da bude. I odemo mi tamo i zavr\u0161imo te preglede, i tu no\u0107 smo tu prespavali. \u010cak je bila velika soba sa stvarima tu. Od donjeg rublja pa nadalje, \u0161ta ho\u0107e\u0161 uzmi. U\u0111emo mi tu i uzmemo ne\u0161to da obu\u010demo, ne\u0161to smo ostavili. Te no\u0107i su se svi skupili… tu su bili svi albanski studenti koje su doveli za prevo\u0111enje, jer mi nismo znali nema\u010dki jezik. Nismo svi znali strani jezik. I svi tu \u0161to su bili, prevodili su. Studenti su se starali o nama, sa svim onim koji su bili tu, mnogo dobro su nas do\u010dekali. Tu no\u0107 smo prespavali a sutradan je do\u0161ao autobus i raspodelili su nas sve. Mi smo bili oti\u0161li u tri porodice. Bile su negde 3 porodice, negde 5, negde 7-8 porodica, koliko smo mogli da stanemo u autobus. I mi smo oti\u0161li u Grac… ne u Grac nego u Aflenc. Aflenc je blizu Graca, jedno malo i prelepo mesto gde je bila samo jedna crkva, jedna samoposluga, jedna apoteka, jedan prelepi park, i bilo je veoma slatko mesto. Afenc je imao svoju okolinu sa \u0161umicama, ali lepo. I nama je palo tu da odemo, ali gde sa. Tu je bilo anga\u017eovanih ljudi. Sad ko ih je anga\u017eovao, izgleda Caritas. Caritas je vr\u0161io ta anga\u017eovanja. Anga\u017eovao je i pla\u0107ao porodice koje \u017eele da uzmu izbeglice, jer se to pla\u0107alo. Dr\u017eava, dakle Caritas je to pla\u0107ao. I nas su poslali kod jedne porodice. Oni su bili samo mu\u017e i \u017eena, i imali su mnogo bogatstva. Bio je velik prostor, imali su zemlji\u0161te, i tu su imali ku\u0107ice. Ne ku\u0107ive nego ku\u0107e bogami, ali kako da ka\u017eem, manje i dvospratne i jednospratne, a bogami unutra i sa saunom, lepo su bile sre\u0111ene. Neka bolje neka lo\u0161ije. Mi smo bili 5-6 porodica koji smo oti\u0161li kod njih. Odemo mi tamo i nas do\u010dekaju doma\u0107ica i doma\u0107in ku\u0107e. Tu smo se smestili. Mi smo se smestili u toj ku\u0107i…
\nIntervjuerka: A jeste li uspeli da komunicirate sa sinom kako bi vas…?
\nAnonimna 1: Ne, jo\u0161 nismo stigli kod sina. Ovo je ranije bilo. Tek kasnije \u0107emo kod sina, sin je u Grac, dalje od Graca. Ovo je bilo vi\u0161e prema granici. Kad smo stigli tu, mi smo se tu smestili po ku\u0107ama. Ova na\u0161a ku\u0107a je bila veoma dobra. Ja sam bila ba\u0161 zadovoljna, \u010dak je ona doma\u0107ica bila… ona je ku\u0107u imala i aneks, i ona je boravila u tom aneksu, mi smo bili… nama su pustili ku\u0107u. Na jednom spratu je bila jedna druga porodica a na jednom smo mi bili. A to je bila toliko lepa ku\u0107a, jer tu gde je bila ku\u0107a, ba\u0161 kod na\u0161eg dela, iznad glave \u0161to se ka\u017ee, \u010dula se voda kako \u017eigori, jer je tu bio izvor. I odatle, s druge strane je odmah bila \u0161uma povezana sa tim delom. Toga se se\u0107am kao neke… kao pri\u010da neka, zna\u0161, mnogo je lepo bilo. Imalo je veliko dvori\u0161te, u tom dvori\u0161tu igra\u010dke za decu, sa onim elementima da se deca igraju. Imalo je malu ba\u0161tu, mnogo interesantno. Nije bila ve\u0107a od ovog drugog dela ali tu je sva\u0161ta posadila. Tu smo izlazili i brali celer, paradajz… to je bilo zadovoljstvo da ti tu ubere\u0161 i da spremi\u0161 ru\u010dak. Mi smo sami spremali ru\u010dak, imali smo celer. Magacin je bio snabdeven od najosnovnijih stvari do onih najve\u0107ih, do mesa. I tu smo uzimali korpu i uzimali smo sve \u0161ta nam je bilo potrebno. Svakog drugog dana smo tu i\u0161li i snabdevali se, kao da smo i\u0161li u prodavnicu. Tu smo se snabdevali sa sva\u010dime, sva\u010dega je bilo. Uzimali smo i spremali smo kod ku\u0107e, a ona doma\u0107ica nam je govorila u\u017eivam kad vas vidim da tr\u010dite da spremate i da idete da uzmete celer i paradajz, tu je postala odli\u010dna atmosfera. Tu smo ostali tri meseca. A kod lekara su nas redovno slali, za zube, za sva\u0161ta \u0161to smo imali negu brigu kod lekara. Za o\u010di, za zube, za sve, samo su zakazivali i ukrcaju nas u kombi, mu\u017e i \u017eena, i slali su nas tamo. Samo smo im rekli uve\u010der, dan ranije da zaka\u017eu i i\u0161li smo. Ka\u017eem vam, to je bio izvanredan period.
\nIntervjuerka: A kako ste se sreli sa sinom?
\nAnonimna 1: Onda su odatle po\u010deli da nas preme\u0161taju. Mo\u017eda malo ulazim u detalje jer…
\nIntervjuerka: Ne brinite.
\nAnonimna 1: Ali mnogo je lepo bilo, ne mogu ni da ti opi\u0161em kako je lepo bilo.
\nIntervjuerka: A kad ste se sreli sa sinom?
\nAnonimna 1: I kad smo oti\u0161li u Grac, poslali su nas u Grac. A kako smo mi stigli tamo u Grac. Odemo mi… sa sinom smo imali neprestano kontakta preko telefona, jer smo imali… \u010dak sam, eto zaboravila sam da ispri\u010dam. Kada su bombardovali, mi smo imali liniju telefona i bila je mnogo… linija je bila… produ\u017eila sam telefon do podruma i samo me je sin zvao. Mama, ka\u017ee on, nemojte da se pla\u0161ite, oni su krenuli. Oni su ranije znali kada kre\u0107u, kako se zove ono, \u0161to su ga\u0111ali…
\nIntervjuerka: Avioni…
\nAnonimna 1: Avioni… i govorio je nemoj da se pla\u0161i\u0161, sad kre\u0107u avioni. I mi smo se psihi\u010dki spremali, i samo kad je bacao… dakle ispraznio se. Ali bilo je mnogo interesantno, to mi je mnogo pomoglo. Mnogo mi je pomogao sin sa tim pripremama da se ne za\u010dudimo a \u0161ta ja znam, i tako. Kad smo stigli u Grac, smestili smo se u ku\u0107u. Tra\u017eili smo ga. Oti\u0161la je \u017eena zajedno sa svojom drugaricom u Grac, srela se sa sinom i sve. I iza\u0161li su da tra\u017ee stan. Jer sad vi\u0161e nismo bili izbeglice jer se moja snaja zaposlila, zaposlila se… Oni u Boro i Ramizu tu u tom… ona je iza\u0161la lepo i imala je traku, i ta traka sad, kad smo bili u Aflencu tu je dolazio pedagog, dolazio je i jezi\u010dar. Jer sam brzo pre\u0161la tamo. Dolazili su pedagog i jezi\u010dar. Pedagog je radio sa decom da vidi u kakvom psihi\u010dkom stanju su. Ovaj jezi\u010dar da nau\u010di jezik deci, ne samo deci ve\u0107 i ovim mladima ko je \u017eeleo da nau\u010di nema\u010dki jezik. Mnogo, mnogo su pazili. Mali je i\u0161ao u \u0161kolu, bio je u prvom razredu i i\u0161ao je u \u0161kolu. E sad ona…
\nIntervjuerka: A snaja se tamo zaposlila?
\nAnonimna 1: Snaja se zaposlila a sin mi je bio tamo sa izlo\u017ebama. Tamo su ga fantasti\u010dno do\u010dekali pre rata.
\nIntervjuerka: I onda ste nastavili u stanu?
\nAnonimna 1: I nastavili smo u stanu. Smestili smo se u dvosoban stan, izvanredan, odli\u010dan… vidi sad ona u Aflencu, bio je pedagog, jezi\u010dar, to i to… svi\u0111alo mi se. Jel mogu ja da porazgovaram da ti radi\u0161 sa decom ovde, i da te zaposlimo sa platom. Ona je primljena da radi sa platom. Ovaj projekat je finansirala Evropska Unija, da ne iza\u0111em… Evropska Unija je financirala. Projekat je bio psiho-socijalni i radila je sa svima. Sa bosanskom, hrvatskom i albanskom decom, sa svom tom decom je radila. Dakle, to je va\u017eno ko ju je primio, moju snaju. Ona je prihva\u0107ena da radi sa platom i vi\u0161e nije bila izbeglica, stoga smo i mogli da uzmemo stan. Smestili smo se tu. Sa papirima je imala status, nije bila izbeglica.
\nIntervjuerka: Koliko dugo ste boravili u Austriji?
\nAnonimna 1: Godinu i po.
\nIntervjuerka: A za\u0161to ste odlu\u010dili da se vratite?
\nAnonimna 1: Ja nisam imala mnogo… jer je sin bio profesor u fakultetu, i on je odmah nakon rata dolazio u Pri\u0161tinu, trebao je da dr\u017ei nastavu. I vi\u0161e zbog njega su se oni vratili. A ja zbog slika. Ja sam imala atelje i nisam mogla da tako ostavim atelje. To je bio razlog pa smo se vratili jer smo bili veoma… i tu su nas prihvatili veoma dobro. Onda su mu dali mogu\u0107nost, dali su mu atelje, dali su mu mogu\u0107nost da otvori izlo\u017ebu, mogao je svugde po Austriji da otvori izlo\u017ebu, mnogo mu je lepo bilo. I mi smo imali ku\u0107u i odlu\u010dili smo… kako su govorile one devojke koliko godina, studenti su bili…
\nIntervjuerka: Jesu li o\u0161tetili atelje kad ste napustili Kosovo?
\nAnonimna 1: Ne, nisu je ni dirnuli, ne.
\nIntervjuerka: Uop\u0161te?
\nAnonimna 1: Ku\u0107u nisu ni dirnuli. Iako su kom\u0161ije rekli da su videli kako se vrte oko ku\u0107e, ali unutra nismo videli ni\u0161ta kad smo se vratili. Kako smo je ostavili, tako smo je na\u0161li.
\nIntervjuerka: Hvala puno![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Anonimna 1: Odjednom sam odlu\u010dila. Intervjuerka: Sa kim ste bili? Anonimna 1: Ja, ja sam bila sa snajom i unucima. U to vreme sin je bio u Austriji, imao je izlo\u017ebu zna\u010di pre nego \u0161to je rat po\u010deo. On je oti\u0161ao nekoliko dana ranije. Oti\u0161ao je tamo, imao je izlo\u017ebu i ostao je tamo. […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22,12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2369"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2369"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2369\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2384,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2369\/revisions\/2384"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2369"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2369"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2369"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}