{"id":2294,"date":"2023-01-30T23:04:48","date_gmt":"2023-01-30T23:04:48","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2294"},"modified":"2023-01-30T23:04:48","modified_gmt":"2023-01-30T23:04:48","slug":"valmira-rashiti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/valmira-rashiti\/?lang=sr","title":{"rendered":"Valmira Rashiti"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: U redu. Hvala ti \u0161to daje\u0161 ovaj intervju. Mo\u017ee\u0161 da krene\u0161 sa najranijom memorijom koju ima\u0161 tokom rata. Mo\u017eda gde si bila? Sa kim? Neku odluku ili \u010dega god se se\u0107a\u0161 jer si bila mnogo mlada.
\nValmira Rashiti: Jel trebam da se predstavim? Ne?
\nIntervjuerka: U redu, nema problema. Ali mo\u017ee\u0161 da navede\u0161.
\nValmira Rashiti: U redu. Ja sam Valmira. Tokom rata na Kosovu mi nismo oti\u0161li vani, ostali smo na Kosovu. U to vreme ja sam imala dve godine, me\u0111utim, kada smo po\u010deli da se selimo po selima \u2013 dva sela gde smo boravili, gradualno sam napunila tri godine. I mnogo je interesantno jer se\u0107anja koja imam iz tog perioda su mnogo \u017eiva. Toliko su \u017eiva da, kada ih uporedi\u0161 sa ovim iz srednje \u0161kole, ili ovim koja su sve\u017eija, one proizilaze jo\u0161 sve\u017eije od ovih koje su skorije. Ako ima smisla to \u0161to govorim. Ali imam utisak da se se\u0107am nekih memorija, nekih trenutaka, jer su bile veoma emotivne za mene i moju porodicu. Ja sam stanovala u Glogovcu u op\u0161tini Lipljane kada su po\u010dele borbe i se\u0107am se da smo odbili da iza\u0111emo van Kosova. Uprkos toga da smo imali mogu\u0107nost. Me\u0111utim, postojala je nada da ne\u0107e dugo da traju borbe i da \u0107emo se vratiti svi u na\u0161im ku\u0107ama. \u010clanovi porodice, ne se\u0107am se ta\u010dno ko, verovatno moji stri\u010devi i otac, okupili su se i diskutirali su da se mi premestimo na planinskim podru\u010djima kako bi smo imali mogu\u0107nosti da izbegnemo bilo kakvu intervenciju ili kontakta koje bi mogli imati sa vojnicima u na\u0161im mestima, koja su bila ravnija, da tako ka\u017eem. Zbog toga smo, se\u0107am se, premestili u selu Vrbica. To je bilo tako u to vreme, a sada se zove \u017degovac. I to je u op\u0161tini Gnjilana. Bili smo negde pet-\u0161est porodica koji smo \u017eiveli. Ne se\u0107am se ta\u010dno koliko meseci ili koliko dana, ali \u017eiveli smo u velikoj odaji gde smo boravili tri dana. Jeli smo zajedno i sedeli smo tako, pla\u0161e\u0107i se od nekog napada koji se mogao desiti.
\nIntervjuerka: Kakva je bila hrana u to vreme?
\nValmira Rashiti: Interesantno je da se se\u0107am da smo u to vreme jeli mnogo poga\u010du i \u201ekrelanu\u201c. Mo\u017eda je to zato \u0161to smo jedino bra\u0161no imali na raspolaganju i na\u0161e \u017eene su poku\u0161avale da improvizuju ono \u0161to su mogli, unutar onoga \u0161to smo imali na raspolaganju. Samo bra\u0161no, zna\u010di. Bili smo mnogo dece broj\u010dano i se\u0107am se, iako se ne se\u0107am da sam nekada ostala gladna ili bez hrane, se\u0107am se da smo bili zgro\u017eeni da ne ostanemo bez hrane, jer smo sedeli sva deca pored sofre i trebalo je da \u010dekamo na red kada \u0107e da ti do\u0111e hleb. \u0160tagod da je imalo, kao da… imala sam utisak da se trebamo zadovoljiti sa malo i da ne trebamo da imamo mnogo zahteva koje sam u to vreme smatrala da su veliki, da mo\u017eda tra\u017eim jo\u0161 jedan deo poga\u010de ili jo\u0161 jedan deo \u201ekrelane\u201c, \u0161ta ja znam. Uprkos toga \u0161to smo svi jeli kao u jednoj \u010diniji, u jednoj tepsiji, ponovo smo nekako u glavi imali da nam pripada samo to jer smo bili mnogo dece i uslovi su takvi bili da nisi imao prava da tra\u017ei\u0161 vi\u0161e. Toga se se\u0107am od hrane, da sam imala straha da tako trebamo da se takmi\u010dimo sa drugom decom i da jedemo \u0161to pre jer nam mo\u017eda ne\u0107e biti dovoljno. Ali, s druge strane, se\u0107am se da je i prababa, koja je bila vrlo stara, ista je u to vreme do\u0161la u de\u010diju pamet. Ona je tra\u017eila hranu u najte\u017eim trenucima, kada smo mi iza\u0161li u \u0161umu, to je bilo 2 sata ujutru. Kada sve sve bilo mra\u010dno i pla\u0161ili smo se jer smo bili \u010duli da ima blizu vojnika i trebalo je da dr\u017eimo apsolutnu ti\u0161inu. Se\u0107am se prababe da se u 2 ujutru drala i da ho\u0107e da jede. I se\u0107am se dranja, jer ona vi\u0161e nije razumela u to vreme, jer je bila mnogo stara. Ali ipak moj deda, i drugi \u010dlanovi moje porodice, pogotovo mu\u0161karci, pokazali su ljutnju nad njom, i se\u0107am se da me je bilo mnogo \u017eao, ali nisam razumela za\u0161to vi\u010du na nju \u0161to ona tra\u017ei hleba. Nisam shvatala jer mi je izgledalo normalno. I to mi asocira, dakle poga\u010da i prababa su glavne stvari kojih se se\u0107am \u0161to se ti\u010de hrane u to vreme rata.
\nIntervjuerka: Da li mo\u017ee\u0161 malo da mi opi\u0161e\u0161 \u0161umu i njenu okolinu. S kim si bila? Kako ste hodali? Da li si bila u stanju da hoda\u0161 svaki put kad su ti rekli da treba da hoda\u0161?
\nValmira Rashiti: Ne. Bila sam mnogo spora. Znam da je svako stariji trebao da se anga\u017euje da se postara o nekom mla\u0111em. Ja se se\u0107am, znam da smo bili 5-6 porodica, ali ja se se\u0107am samo moje u\u017ee porodice. Nekih stri\u010deva mojih as decom, se\u0107am se mame sa mla\u0111om sestrom koja je u to vreme imala 5-6 meseci. Mama je trebala da hoda kroz \u0161umu sa sestrom, a ja sa mojom bakom. Ona se starala za mene i zajedno sa njom smo se penjali uz \u0161umu, a deda je imao mog brata. Dakle, svako stariji je imao po jednog mla\u0111eg. Se\u0107am se veoma haoti\u010dnih scena dok smo se penjali uz \u0161umu sa bakom. Baka je imala vi\u0161ak kilograma i se\u0107am se njenih uzdisaja veoma te\u0161kih dok se penjala uz \u0161umu. Na\u010din kako me je vukla dok smo stigli gore, svaki put kada smo pali zajedno, prvo ona pa ja jer je njena te\u017eina ote\u017eavalo da i mene dr\u017ei i mene je vukla po \u0161umi, ali uspevali smo nekako i stizali. Ne znam ni kako smo odlu\u010divali da stanemo na neko mesto, ali verovatno na neko izolovanije mesto. Meni je samo… moja se\u0107anja u \u0161umi su no\u0107u i kada je bilo mra\u010dno. Jer smo se no\u0107u pla\u0161ili mnogo da \u0107e imati napada i da \u0107e da nam do\u0111u u odaji gde smo bili. Zna\u010di, trebalo je u dva ujutro, samo se ne\u0161to malo \u010dulo vani, trebalo je da se mobilizujemo sve porodice da damo prioritet \u0161ta \u0107emo da uzmemo u \u0161umu i da krenemo. Samo se se\u0107am ovako kao siluete na drve\u0107u da su mi davale straha i se\u0107am se da sam tra\u017eila da imam fizi\u010dki kontakt sa mamom ili tatom jer mi je mrak davao nesigurnost. Normalno jer sam imala 3 godina. Ali svakako mi je bio potreban fizi\u010dki kontakt, ina\u010de mi je \u0161uma davala ko\u0161mar.
\nIntervjuerka: Da li se se\u0107a\u0161 hladno\u0107e u \u0161umi?
\nValmira Rashiti: Hladno\u0107e ne toliko, ne toliko, samo straha. Straha i tendencije da budem tiha \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e, kako bi izgledalo da i ja imam du\u017enost da slu\u0161am i da\u2026 da svako kretanje, svaki zvuk koji \u010dujem, da ka\u017eem odraslima koji su bili blizu mene. To sam uzela na sebe. Ali, kako mi pri\u010daju i uku\u0107ani, tako sam bila cela u poricanju onoga \u0161ta se de\u0161ava. Izme\u0111u sekvencija kojih se se\u0107am, dok sam se penjala uz \u0161umu, se\u0107am se sebe dok sam slu\u0161ala pesmu Leonore Jakupi \u201eA vritet pafaj\u00ebsia\u201d i imala sam cve\u0107e u ruke koje sam skupljala. I govorila sam tati: \u201etata, jel sve to la\u017e \u0161to ka\u017eu, ovaj rat je la\u017ean izgleda, jel da?\u201c I tata mi je govorio: \u201eDa, da, la\u017e je samo kako bi upla\u0161ili malu decu kako ne bi postala razma\u017eena. Ali ti ne treba\u0161 da se pla\u0161i\u0161 jer to nije za tebe. La\u017e je, i nemoj da brine\u0161\u201c. I u redu, tako sam prihvatila to i nastavljala sam da skupljam cve\u0107e i da idem uzbrdo, kao da se ni\u0161ta ne de\u0161ava. Ali ovako znam da nisam prihvatio kompletno, ponovo sam ose\u0107ala anksioznost. Ali, tako pomalo pitav\u0161i mog oca, poku\u0161avala sam smirim tu anksioznost \u0161to je kao neka vrsta nesigurnosti, ali ipak, ako tata tako ka\u017ee, to je onda la\u017e jer tata ne la\u017ee. I to me je smirivalo, uprkos toga \u0161to sam jo\u0161 uvek ose\u0107ala tu nesigurnost u sebi.
\nIntervjuerka: Ranije si pomenula tetku od strica, jel da? Nevestu? \u0160ta ti je ostavilo utiska \u0161to ti je ostalo u pam\u0107enju?
\nValmira Rashiti: Od nje\u2026 interesantno je ovako jer i kad vidim na sva se\u0107anja koja imam iz rata, izgleda da sam pomenula jo\u0161 jednom. To su veoma emotivna se\u0107anja. Izgleda da sam tako mala bila ali mi je ostavilo utiska na\u010din kako su ljudi oko mene do\u017eiveli rat, odvajanje i situacije. Meni ostavlja utiska mnogo \u0161to imam se\u0107anje na njeno lice, odbijaju\u0107i da se odvoji od svog mu\u017ea. U to vreme u selu gde smo bili, tra\u017eilo se od nje da se odvoji od mu\u017ea sa kojim se ve\u0107 ven\u010dala. To je bio moj stric. I da ona ode u \u0161umu bez njega, jer je on trebao da ode da slu\u017ei u vojsci. Ona je odbijala sa nekom vrstom gneva u licu, vrstu izme\u0161anog bola, anksioznost. Veoma se dobro se\u0107am da nije htela da do\u0111e sa nama. I posle nije do\u0161la, znam da je ostala sa njim. Toga se se\u0107am \u0161to se nje ti\u010de. Tog nezadovoljstva koju je imala \u0161to nije htela nikako da se odvoji od svog mu\u017ea.
\nIntervjuerka: Da li se se\u0107a\u0161 kad si se vratila ponovo ku\u0107i, nakon \u0161to se rat zavr\u0161io?
\nValmira Rashiti: Da. Dakle, jedno od se\u0107anja koje imam \u017eive je ovaj deo kada je zavr\u0161en rat i kad smo se vratili u Glogovac, u selu gde smo ranije \u017eiveli. Se\u0107am se jednog \u010dudnog ose\u0107aja kada smo u\u0161li u dvori\u0161te i kada smo videli naraslu travu. Ina\u010de deda se uvek starao i mi nikada nismo videli travu u tom stanju. Zna\u010di, trava je bila mnogo narasla. Kravu koju smo imali bila je vezana i se\u0107am se da je bila vrlo slaba u smislu fizi\u010dkog stanja. I samo mi je bilo mnogo \u017eao jer sam mislila da nije imao ko da je hrani tokom celog ovog vremena dok mi nismo bili tu. Pru\u017eala mi je lo\u0161 ose\u0107aj, melanholiju. Znam da smo se svi anga\u017eovali da gledamo po dvori\u0161tu \u0161ta se promenilo, \u0161ta je isto. Ali ni\u0161ta nije bilo isto. Imalo je mnogo rupa po dvori\u0161tu. Verovatno su Srbi poku\u0161avali da na\u0111u stvari koje smo sakrili. Imali smo dokumenta, imali smo kompjuter. Stvari koje je tata poku\u0161ao da zakopa i koje na sre\u0107u nisu prona\u0161li, uprkos tome \u0161to je bilo mnogo rupa. I se\u0107am se da smo svi zajedno seli za sofru i jeli smo po prvi put onako slobodniji, na suncu. Jer, nekako se se\u0107am da smo uvek jeli hleba unutra tokom rata. Pla\u0161e\u0107i se, \u017eure\u0107i. A tu smo jeli vani i bilo je mnogo interesantno jer u isto vreme je bila panika jer si gledao helikoptere kako \u010dekaju neki drug napad. Iako je tog dana bilo mirnije, bilo je bez borbi. Imalo je jo\u0161 helikoptera, i moj brat je imao naviku da kada je tokom rata vi\u0111ao vojsku, on je le\u017eao na zemlju kako bi postao zemlja i kako se ne bi primetio. I se\u0107am kada smo se vratili selu, tu gde smo jeli. Tu je bio jedan helikopter, i kako je moj brat jeo, samo je legao na zemlju, i ponovo je imao tu tendenciju da se upla\u0161i i da postane zemlja kako se ne bi primetio od helikoptera. Jer on je mislio da su to Srpski ali u stvari to je bio NATO. Toga se onako ba\u0161 bistro se\u0107am. Ovaj deo toga dana kada smo se vratili. Bilo je za mene mnogo zbunjuju\u0107e. Nisam ta\u010dno znala da li da se ose\u0107am sigurno, da li je jo\u0161 uvek taj rizik koji nam preti. Da li da jedem a da ne \u017eurim. Da li \u0107emo sad da ostanemo ovde ili \u0107emo i\u0107i ponovo u \u0161umu. Mnogo nesigurno je bilo za mene. Ali, u isto vreme, dan je bio lep i bili smo kod ku\u0107e. Veoma izme\u0161an ose\u0107aj je bio u to vreme.
\nIntervjuerka: Da li je ku\u0107a bila o\u0161te\u0107ena?
\nValmira Rashiti: Imalo je slomljenih prozora. Kada smo u\u0161li unutra bilo je mnogo ne\u010disto. Znam da su \u017eene odmah preduzele akciju da o\u010diste ku\u0107u, da bace sve \u0161to su na\u0161le i \u0161ta je bilo o\u0161te\u0107eno. Stolice su bile sve izvrnute, i ormani tako. Bilo je veoma haoti\u010dno. Kao dvori\u0161te je tako unutra bila i ku\u0107a. Ni\u0161ta nisi imao na svoje mesto, sve je bilo haoti\u010dno. Zidovi su tako\u0111e bili o\u0161te\u0107eni. Kako se se\u0107am, tog dana, prvog dana zna\u010di, svi su bili u akciji \u010di\u0161\u0107enja ku\u0107e, u akciji ko\u0161enja trave, u akciji da se o\u010disti sve ono \u0161to je ostalo od Srba, od srpske vojske. Izgledalo nam je da su svugde poku\u0161avali da ostave tragove. I se\u0107am se da je pogotovo moj deda poku\u0161avao da skine te znakove koje su poku\u0161ali da ostave kao da je sve zape\u010da\u0107eno, da je gotovo, da ne\u0107e biti ratovanja, ne\u0107e biti nelagodnosti i da trebamo da krenemo da se stabilizujemo tog prvog dana kad smo se vratili ku\u0107i. Se\u0107am se te odlu\u010dnosti svih samo da je o\u010distimo i da se na kraju ose\u0107amo udobno u na\u0161oj ku\u0107i.
\nIntervjuerka: U redu. Hvala mnogo.
\nValmira Rashiti: Hvala tebi.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: U redu. Hvala ti \u0161to daje\u0161 ovaj intervju. Mo\u017ee\u0161 da krene\u0161 sa najranijom memorijom koju ima\u0161 tokom rata. Mo\u017eda gde si bila? Sa kim? Neku odluku ili \u010dega god se se\u0107a\u0161 jer si bila mnogo mlada. Valmira Rashiti: Jel trebam da se predstavim? Ne? Intervjuerka: U redu, nema problema. Ali mo\u017ee\u0161 da navede\u0161. […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2294"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2294"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2294\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2300,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2294\/revisions\/2300"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2294"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2294"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2294"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}