{"id":2279,"date":"2023-01-30T22:58:22","date_gmt":"2023-01-30T22:58:22","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2279"},"modified":"2023-01-30T22:58:22","modified_gmt":"2023-01-30T22:58:22","slug":"urtina-hoxha","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/urtina-hoxha\/?lang=sr","title":{"rendered":"Urtina Hoxha"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Hvala vam puno Urtina. Da po\u010dnemo tako \u0161to \u0107e\u0161 mi re\u0107i kako je porodica odlu\u010dila da pobegne? Gde si bila? Kako se se\u0107ate tog vremenskog perioda?
\nUrtina Hoxha: Da. \u017diveli smo u Suvoj Reci, u dvospratnoj ku\u0107i. Bila je to veoma velika ku\u0107a. 1998. godine, u julu, po\u010deo je malo da se zao\u0161trava rat na na\u0161im prostorima. A u julu je do\u0161lo do masakra u Orahovcu. U tom trenutku, moja porodica se vi\u0161e nije ose\u0107ala bezbednim, nije im bilo prijatno da borave u Suvoj Reci jer je bila suvi\u0161e blizu Orahovca. U to vreme smo imali tetku koja je \u017eivela u Le\u017ei i rekla nam je: Imam mesta, mo\u017eete do\u0107i kod nas. Dakle, ne rizikujte, nemojte boraviti u Suvoj Reci. I od jula do po\u010detka avgusta, \u010dlanovi moje porodice su se ve\u0107 bavili dokumentima, spremili su paso\u0161e. Znam da sam i ja prvi put dobila paso\u0161 mo\u017eda tada. I… ali neko iz porodice nije mogao da dobije, nije mogao da dobije paso\u0161. Ne znam, mislim da je bila premlada, ne znam ta\u010dan razlog, ali bitno je da nije imala paso\u0161. I dakle, \u017eiveli smo kod ku\u0107e, ja, mama, brat i sestra. Ali \u017eiveli smo sa dedom i bakom. Sa nama su \u017eivela i moja tri strica i dve tetke. Zna\u010di, moja tri strica, moj otac i jo\u0161 dvoje koji su bili o\u017eenjeni i imali decu. Jedan stric je imao tri sina, drugi stric, mislim da je imao samo jednu devoj\u010dicu, da. I moje tetke koje su tada bile neudate, plus drugi stric koji je bio neo\u017eenjen. Dakle, bili smo prili\u010dno velika porodica i ve\u0107ina njih je deo ove pri\u010de koju \u0107u vam sada ispri\u010dati. Dakle, avgusta 1998. godine, zbog toga \u0161to nisu mogli da odu na put ka…
\nIntervjuerka: Da, pri\u010dali smo o avgustu.
\nUrtina Hoxha: Da, i sada u avgustu 1998. godine, zbog nedostatka paso\u0161a o kojem sam govorila, nije bila opcija da se ide prema Prizrenu koji je veoma blizu Suve Reke, sat i ne\u0161to da se pre\u0111e granica sa Albanijom. Po\u0161to je bilo problema, \u010dlanovi moje porodice su mi govorili da ako neko nije imao paso\u0161 sa Kosova u Albaniji, onda su pravili mnogo problema. Dakle, izabrali su alternativni put koji nije… nije bio legalan, odnosno nelegalan je bio. Dakle, iz Suve Reke su oti\u0161li \u200b\u200bu Brezovicu. Onda su iz Brezovice oti\u0161li \u200b\u200bu Crnu Goru, u Ulcinj, negde. Onda su ostali u Ulcinju dan-dva, i mama ka\u017ee da su \u010dak oti\u0161li \u200b\u200bna pla\u017eu i da su se lepo proveli u Ulcinju. Zatim su, da bi iz Crne Gore oti\u0161li \u200b\u200bu Albaniju, morali da pre\u0111u Bojanu. E tu je bilo malo opasnije i mi sami nismo mogli da pro\u0111emo. Zato su platili ljudima da ovo putovanje u\u010dine \u0161to sigurnijim. A Bojana je moje se\u0107anje, jedno od retkih se\u0107anja koje imam. Zato \u0161to sam imala tri i po godine kada se desila ova pri\u010da. Dakle, Bojana je me\u0111u mojim prvim i malobrojnim se\u0107anjima koje imam. Se\u0107am se da je moralo da bude veoma mra\u010dno da se pre\u0111e preko Bojane, jer su bile kontrole, bila su svetla za kontrolu tog prostora, te oblasti. Popeli smo se u \u010damac koji je bio veoma mali \u010damac. Ali bili smo mnogo ljudi. \u010cini mi se iz… bio je samo stric i kako da ka\u017eem, tu je bila i mama sa troje dece i ja. Tu je bila i strina sa troje dece. Dakle, na tom \u010damcu je bilo dosta \u017eena i dece. Oni su nam stalno govorili da ne treba da pri\u010damo, da treba da budemo veoma tihi. Morali smo da idemo tako na ekstremno niskim nivoima i da ne ustajemo jer su ta svetla mogla da nas uhvate, da nas vide. Onda, kada smo se popeli u \u010damac, bili smo… moj stric je bio poslednji koji se popeo, bio je velik, bio je deblji. I kada se popeo u \u010damac, znam da je debalansirao \u010damac i znam da sam se tog trenutka jako upla\u0161ila jer bismo mogli… mislila sam da \u0107emo se prevrnuti. I se\u0107am se toga, tog straha. A moja mama, svaki put kada pri\u010da o tome, uvek ka\u017ee da… sigurna sam da sam je zagrlila ili tako ne\u0161to kako bi se ose\u0107ala prijatnije. Nakon ove ta\u010dke, pro\u0161li smo Bojanu dobro. Ne znam kako, ali sve je pro\u0161lo ok. Ti ljudi koji su nas pratili, trebali su da nas po\u0161alju iz Bojane da pre\u0111emo granicu Albanije i da nas po\u0161alju preko, do granice… ta\u010dno u Albaniju. Onda je neko drugi trebao da do\u0111e i pokupi nas. Nemam informacije o ovom delu i nije da se mnogo pri\u010da o ovom delu. Sve je pro\u0161lo kako je planirano. Ali, oko deset ili jedanaest sati uve\u010de, ve\u0107 smo bili izme\u0111u Skadra i Le\u017ee. I bili smo u dva automobila. U stvari… ja, mama, moj brat Shpendi, tetka, bili smo u malom autu. Ispred je bio voza\u010d kojeg je moja porodica platila da nas sa\u010deka nakon \u0161to smo pre\u0161li granicu. Osim toga, bila je jo\u0161 jedna pratnja. Drugim re\u010dima, moja porodica je preduzela najve\u0107e mogu\u0107e mere da \u010ditavo ovo putovanje u\u010dini izuzetno bezbednim. Odnosno, u svakom trenutku je morao neko da nas \u010deka. Morao je da sa\u010deka da nas po\u0161alje sa jedne ta\u010dke na drugu. Ali to se nije desilo. Kao rezultat toga, putovanje nije bilo bezbedno. Onda u drugom autu, bio je kombi, tamo je bilo mnogo ljudi. Mislim, tu je bila moja sestra, troje dece mog strica, \u017eena drugog strica koja je imala dete, za koje mislim… imalo je samo jednu godinu. Bila je veoma mala beba. Tetke… dakle bilo je mnogo ljudi, plus oni ljudi koji su nas pratili. Ono \u0161to se desilo jeste da je u Torovici, mestu usred planine, izme\u0111u Skadra i Le\u017ee, u to vreme Albanija je bila u nekoj tranziciji, u nekom \u010dudnom stanju, tako da je bilo mnogo ljudi koji su iza\u0161li u zasedu, oni su… zaustavljali su kola…
\nIntervjuerka: Plja\u010dkanje.
\nUrtina Hoxha: … pokrali su ih, oplja\u010dkali, i nama se to desilo, ali razlika je u tome \u0161to su pre nego \u0161to smo mi do\u0161li tu oni ve\u0107 zaustavili autobus i oplja\u010dkali ga. Ali ne znam ta\u010dno ovaj deo, ni moji roditelji… mo\u017eda znaju, ali kako su mi rekli, nije ba\u0161 jasno. Ili su znali da policija dolazi ili su… na neki na\u010din su se ose\u0107ali u opasnosti, jer su znali da ih je neko obavestio i da policija dolazi. Tako da, kada su zaustavili automobile moje porodice, nisu ih pokrali, mislim nisu ih oplja\u010dkali, ve\u0107 su samo pucali na na\u0161e automobile. Imali su malo ve\u0107e pu\u0161ke, automatske ili tako ne\u0161to, i samo su neprestano pucali. Ali voza\u010di koji su vozili automobile nisu stali ve\u0107 su vozili iako su oni nastavili da pucaju. Ali onda, u trenutku kada su bili na \u201ebezbednom\u201c, odnosno gde su se ose\u0107ali sigurnim, iza\u0161li su i shvatili \u0161ta se zaista dogodilo… U kolima u kojima sam se nalazila, u kolima gde sam bila, bila sam ranjena. Bila sam ranjena u levu nogu… ne, u desnu nogu. U drugom autu je bio brat od strica koji je imao osam i po ili devet godina, on je poginuo. Ubijen je na licu mesta. Znala sam da je poginuo, bilo mu je metaka u glavi, pa je kada se auto zaustavio on ve\u0107 je bio mrtav. I njegova majka, supruga mog strica, tako\u0111e je bila ranjena u levu stranu blizu grudnog ko\u0161a, veoma blizu srca. Drugim re\u010dima, u ovom incidentu su bile tri \u017ertve. Ali ja sam bila najlak\u0161i slu\u010daj od ove tri \u017ertve. \u010cak na po\u010detku nisu ni primetili da sam ranjena, jer sam nosila, ne znam, crvene pantalone ili crvene hulahopke, i nisu ni primetili da krvarim ili \u0161tagod. Znam da je mama dr\u017eala mog brata na grudima i videla je da je imao… bio je… bio je pose\u010den jer kad su pucali…
\nIntervjuerka: Razbili su prozore.
\nUrtina Hoxha: … razbili su prozore i prozori su pali na na\u0161a tela i tako su se posekli. Onda, za trenutak… izvini, grlo mi se malo osu\u0161ilo.
\nIntervjuerka: Onda ste nastavili za bolnicu?
\nUrtina Hoxha: Da, ali u jednom trenutku sam rekla mami da me boli noga. I videli su da sam… imam ranu na nozi. Posle toga smo nastavili do bolnice u Le\u017ei, ali po\u0161to je bilo kasno, odnosno bilo je 11 sati ili tako ne\u0161to, i bolnica je imala vrlo malo ljudi, vrlo malo lekara i vrlo malo bolni\u010dke opreme. Tako da situacija nije bila ba\u0161 dobra. Ostatak porodice je produ\u017eio za Le\u017eu, ljudi koji nisu bili fizi\u010dki povre\u0111eni, produ\u017eili su za Le\u017eu kod tetke. U me\u0111uvremenu, mi koji smo bili fizi\u010dki povre\u0111eni, plus moja majka koja nije htela da nas ostavi same, nastavili smo do bolnice u Le\u017ei. U po\u010detku se nisu bavili sa mnome jer sam imala lak\u0161e povrede. Strina je zadobila veoma te\u0161ke povrede i izgubila je dosta krvi od mesta gde se to dogodilo do odlaska u bolnicu. Stoga su se vi\u0161e bavili njom, a onda su se bavili sa mnom. To je bio trenutak kojeg se se\u0107am, gde je bilo malo te\u017ee. Zato \u0161to se se\u0107am, ne znam mo\u017eda… po\u0161to se desilo…
\nIntervjuerka: Pucnjava.
\nUrtina Hoxha:…ali nakon \u0161to se dogodila pucnjava, neki… \u010dlanovi moje porodice koji nisu bili fizi\u010dki povre\u0111eni su nastavili i oti\u0161li \u200b\u200bu Le\u017eu kod tetke. A mi koji smo bili fizi\u010dki povre\u0111eni oti\u0161li \u200b\u200bsmo u bolnicu u Le\u017ei. Majka je bila sa nama, a u bolnici imam se\u0107anje, odnosno me\u0111u prvim mojim se\u0107anjima, jer sam se lak\u0161e povredila. Nisu se prvo pozabavili sa mnom. Ono malo osoblja koje je bilo tamo je oti\u0161lo i vi\u0161e se bavilo mojom strinom. Onda su do\u0161li kod mene. I znam, se\u0107am se da je to bila bela soba, to je bio ugao koji… gledala sam u plafon, pa se se\u0107am tog ugla. I \u010dini mi se da, u tom trenutku su mi dali anesteziju koja me je uspavala, a zatim kako bi me operisali. Znam da sam posle toga, nakon \u0161to su mi dali iglu, po\u010dela sam da gubim svest, ali znam da me je majka napustila, oti\u0161la je kod moje strine. Znam da sam se ose\u0107ala veoma sama. I to je tako\u0111e vrlo lo\u0161a memorija koje se se\u0107am. Ne samo za ovo vreme, ve\u0107 to mi je nekako jedna od najgorih se\u0107anja. I ne znam da li sam vrisnula, ali imam neku vrstu se\u0107anja ili ose\u0107aj da sam vrisnula ili sam htela da vri\u0161tim, ali nisam mogla. Se\u0107am se da me je majka ostavila samu i ose\u0107ala sam se veoma nesigurno i ose\u0107ala sam se jako lo\u0161e i onda sam izgubila svest. Posle toga, tokom no\u0107i ne znam kada su me operisali. Uklonili su metak iz moje noge. Ali, po\u0161to sam bila veoma mala, metak me nije mnogo o\u0161tetio, nije me povredio, jer su kosti bile veoma mekane i udaljili su se zbog daljine, zbog brzine metka. Plus, metak je pro\u0161ao kroz vrata auta pre nego \u0161to je stigao do mene, tako da nije bio u punoj brzini. Vrata su zaustavila prili\u010dnu brzinu… veoma veliki deo. Dakle, kada je stigao do moje noge, ostao je unutra i nije mi iscepao nogu, nije pro\u0161ao kroz nju. Tako da je to bila dobra stvar koja se desila. Zatim, ne znam koliko sam dugo ostala u bolnici. \u010cini mi se da tamo nisam provela mnogo vremena. Bar ja nisam. Znam za strinu da je ostala malo du\u017ee u bolnici. Vratila sam se ku\u0107i… ne ku\u0107i, nego stan koji su oni iznajmili, koji je bio u Le\u017ei. Vratila sam se, znam da je svaki dan morala da do\u0111e jedna doktorka i doktor da mi o\u010diste ranu, da je zave\u017eu… da se ne inficira da mi noga malo br\u017ee ozdravi. \u010cini mi se da to trajalo tri-\u010detiri meseca. Dakle, brinuli su o meni dok mi nije bilo bolje. Mama mi je pri\u010dala da mi je noga bila potpuno crna od rane. To ne znam… to su stvari kojih se sama ne se\u0107am, ali kada pri\u010daju o tome, uvek ka\u017eu da sam bila veoma tvrdoglava i da nisam \u017eelela da mi neko dira ranu. Bila sam veoma samostalan u tim godinama. Znam i da ka\u017eu da sam sama sebi vezivala nogu, sama je odvezivala, nisam htela da mi neko drugi dira nogu. Mo\u017eda sam bila i upla\u0161ena jer me je garantovano bolelo. Ali mama ka\u017ee da je, na primer, kada sam spavala morala da mi ispravi nogu jer su se pla\u0161ili da \u0107e da mi noga ostane takva, jer sam tada bila paranoi\u010dna ako… ili da je pomerim ili \u0161ta ve\u0107 god da se radilo o toj nozi. Onda smo ostali u Le\u017ei prili\u010dno dugo. Znam da je situacija bila veoma te\u0161ka, osim \u0161to smo mi bili povre\u0111eni. Ja sam bila jedino dete koje je imalo povrede, sem brata od strica koji je poginuo. Ostali nisu imali fizi\u010dke povrede, ali su bili u veoma lo\u0161em emotivnom stanju. Znam da je moja sestra imala problema sa… bila je jako upla\u0161ena, nije mogla da ostane sama, deca su bila izuzetno terorizovana. \u010cak i oni stariji, \u201enaravno\u201c, odrasli ljudi koji…
\nIntervjuerka: Koji su sve to do\u017eiveli.
\nUrtina Hoxha: …sve su to do\u017eiveli, izgubili su unuka, sina. Strina je tako\u0111e bila u prili\u010dno kriti\u010dnom stanju. Bila je u te\u0161kom stanju. Mislim, situacija je bila jako, jako lo\u0161a kod ku\u0107e. Ali, bila sam mala i nisam znala za te stvari, i sve \u0161to me je zanimalo je bilo to \u0161to nisam mogla da iza\u0111em da se igram. I mislim, svi su izlazili da se igraju ispred stana, igrali su se loptom, ili \u0161ta god da su se igrali, ali ja nisam mogla da izlazim jer nisam mogla da hodam nekoliko meseci. I to je bila moja najve\u0107a briga i ka\u017eu da sam toliko plakala i da sam samo \u017eelela da iza\u0111em da se igram, nije me bilo briga da li sam povre\u0111ena ili ne, ali \u017eelela sam da budem…
\nIntervjuerka: Da li su vas pregledali …da li ste od tada imali problema sa nogom? Mislim, posle izle\u010denja do danas?
\nUrtina Hoxha: Da, da, jo\u0161 uvek imam. Naro\u010dito dok sam rasla, kada ti kosti postanu du\u017ee. Tada sam imala mnogo problema. Zima je prili\u010dno te\u0161ka za mene. Uvek je bill, bilo je trenutaka kada sam imala velike bolove, a nisam mogla ni u \u0161kolu da idem. Tako\u0111e, profesori nisu imali puno razumevanja za \u010dinjenicu da ne mogu da idem u \u0161kolu. Znam jednom, zvali su mamu i rekli su: ako dete malo boli noga, za\u0161to treba da je zaustavlja\u0161 iz \u0161kole. Ali dobro hodam, nije da imam… nije da se primeti da imam ranu na nozi. Moja noga je prili\u010dno normalna. Ali imam problema, imam bolove, posebno kada se promeni vreme, kada zahladi. Ne mogu da radim neke stvari, na primer, ne mogu da tr\u010dim jer je previ\u0161e \u201ebolno\u201c to je… imam velike bolove, na primer, kada tr\u010dim ili kada radim neke fizi\u010dke aktivnosti. Ali, navikla sam na to, ja ne… znate, otkad pamtim… od kad pamtim za sebe, pamtim sebe sa time. Dakle, za mene je to sasvim normalna stvar. Uvek znam da kada do\u0111e januar, februar, uvek imam bolove u nozi. Za mene je to krajnje normalizovana situacija. Mo\u017eda i ne bi trebalo da bude, ali to je sasvim normalizovana situacija.
\nIntervjuerka: Hvala Vam puno.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Hvala vam puno Urtina. Da po\u010dnemo tako \u0161to \u0107e\u0161 mi re\u0107i kako je porodica odlu\u010dila da pobegne? Gde si bila? Kako se se\u0107ate tog vremenskog perioda? Urtina Hoxha: Da. \u017diveli smo u Suvoj Reci, u dvospratnoj ku\u0107i. Bila je to veoma velika ku\u0107a. 1998. godine, u julu, po\u010deo je malo da se zao\u0161trava […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2279"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2279"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2279\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2291,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2279\/revisions\/2291"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2279"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2279"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2279"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}