{"id":2214,"date":"2023-01-30T22:42:35","date_gmt":"2023-01-30T22:42:35","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2214"},"modified":"2023-01-30T22:42:35","modified_gmt":"2023-01-30T22:42:35","slug":"avdi-berisha","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/avdi-berisha\/?lang=sr","title":{"rendered":"Avdi Berisha"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav \u010dika Avdija. Po\u010dnimo od trenutka kada se pogor\u0161ala situacija mnogo.
\nAvdi Berisha: Pa situacija se pogor\u0161ala mnogo ranije, ali kako bi se stvarno pokvarila to je bilo \u201998, \u201999 godine, i ve\u0107 smo u\u0161li u rat. Naterali smo da u\u0111emo, hteli mi ili ne hteli, nismo imali drugu opciju. Mi smo poku\u0161ali da se pospremimo manje vi\u0161e, ali nismo imali \u0161ta da se spremamo jer nismo imali ni gde da odemo. Nema\u0161 gde. I onda je po\u010dela na\u0161a vojska, pomalo, kriju\u0107i se, tajno, bez uslova, bez ode\u0107e, bez obu\u0107e, bez i\u010dega. Po \u0161umama su \u0161titili porodice, bar da nam ka\u017eu \u0161ta se de\u0161ava. Onda, poku\u0161avaju\u0107i da se spreme, tako poku\u0161avaju\u0107i, obukli su se neki vojnici koji su bili tajni i tako je pove\u0107an broj. I tako se pove\u0107avao, pove\u0107ali su se na boju, i bili su primorani da iza\u0111u. Onda je srpska vojska po\u010dela da ide prema Srbici, kod Ja\u0161arijevih, po Kosovu svugde. Lab mnogo nisu dirali jer su trebali tuda da prolaze, kako im niko ne bi smetao. A s druge strane, uzeli su \u010ditavo Kosovo, raspodelili su se. I nije mnogo pro\u0161lo, vratili su se u Lab, i jedna tura od 50-60 blinda, vozila, vojske, policije, i\u0161li su putem za selo Palatna, u Bajgori, i u\u0161li su u tu klisuru. Tu se nisu dobro podelili, i ko zna, njihov plan nije uspeo. Ponovo su se vratili tog dana, a struadan su se vratili prema Kosovu, prema kosovskoj ravnini. Za Ja\u0161arijeve nemamo \u0161ta da govorimo, to mesto su sve u dim stvorili, malo tu, malo tamo. Ali tu su napravili haos, 60. \u010dlanova su ubili. Od dece do staraca, \u0161ta su na\u0161li. Tri dana su ratovali dan i no\u0107 koliko su mogli da pru\u017ee otpor, ti koji su mogli. I onda se rasprostranilo na celo Kosovo. Onda sam ja napustio moje ku\u0107e. Tri ku\u0107e sam imao. Sa \u0161talama, plevinima, stokom i sve \u0161to je imalo selo, doveli su ih tu. Onda je vojska u\u0161la u moje ku\u0107e i ja sam uzeo \u010dlanove porodice i odveo sam ih u Pri\u0161tinu. Smestio sam ih tamo. 120 maraka sam pla\u0107ao. 144 \u010dlanova u toj sobi. Na mukama sam spavao. Tu sam boravio godinu dana. I polako, polako, celo Kosovo su ispraznili a onda su i nama do\u0161li.
\nIntervjuerka: Ispri\u010dao si mi pri\u010du kako si donosio hleb za vojsku. Ho\u0107e\u0161 da mi ispri\u010da\u0161 jo\u0161 jednom?
\nAvdi Berisha: Oti\u0161li smo mi tu u toj sobi koju smo iznajmili, i vojska nam je uzimala, mi smo ostajali u lo\u0161oj situaciji. Stariji sin, Red\u017eep nosio je koliko je mogao sa malim kolima hleb, i donosio nam je ku\u0107i. Posle nekog vremena nisu ga vi\u0161e pustili, jer su ga na\u0161li i popnem se ja u autobus iz Pri\u0161tine sa \u017eenom. Uzmemo mi dva d\u017eaka hleba i krenemo. Puno putnika tu, i mi kao putnici. Kada smo do\u0161li kod Besinja, ispraznili su autobus. Vratili su autobus nazad. Ja sam tu \u010dekao. Do\u0111e jedna osoba sa jednom \u017eenom i ka\u017ee kuda \u0107e te. Ja njemu ka\u017eem, bogami idemo za Lu\u017eane, ajde u\u0111ite. Uzme on nas. Kada smo stigli u Lu\u017eane ka\u017ee, ja \u0107u za Orlane. Ja njemu ka\u017eem, idemo i mi do tu, do Luge jer ne smemo da u\u0111emo u Lu\u017eane. Tu nas je iskrcao u Lugi. Onda po Lugi, po blatu, po snegu i u Penuh pa za Buricu, jer nismo smeli da idemo putem. Kada smo stigli, tu su bili tenkovi. Pro\u0111e jedna kolona. Mi smo u\u0161li iza trnja i sakrili smo se dok nisu pro\u0161li. Vrteli smo se. Dali smo im ta dva d\u017eaka hleba jer nisu imali hleba, ni bra\u0161na ni hleba, nit ni\u0161ta. Onda smo se vratili nekako za Pri\u0161tinu. Vi\u0161e nismo donosili hleba, nismo mogli. Ne znam koliko je imao sin, a tada sam ja sa \u017eenom rukama donosio. Ovde \u0161ta su imali, i hranu i stoku i sve \u0161to su imali, zaklali su i pojeli. Ostavili smo im dve ku\u0107e i sve \u0161to je bilo tu, sem smo jorgane uzeli. \u010cak nismo ni na\u0161e jorgane uzeli. Posle su odatle izbacili i na\u0161u vojsku i u\u0161la je srpska vojska tu. Kada smo se vratili, na\u0161li smo sve, i gara\u017ee i ku\u0107e… dve gara\u017ee su mi poru\u0161ili jer sam imao gara\u017ee za koze. Tu su parkirali tenkove da ih sakriju. Napravili su veliku rupu u prodavnicu jer sam tu imao prodavnicu. Tu su boravili ne znam koliko, jer su izbacili OVK odatle. Kada su u Pri\u0161tini krenuli da nas isteraju, naselje po naselje, celu Pri\u0161tinu su skoro isterali. Mi smo kod D\u017eambaza tri ulice ostale, tri dela tu i rekli su nam tri dana ranije da ste vi na red da iza\u0111ete i da nas povedu. Kada su do\u0161la jedno 5-6 policajca, ili 10, u\u0161li su nam u dvori\u0161te. Ka\u017ee on, odakle ste \u2013 iz Podujeva \u2013 ka\u017ee, za pet minuta da iza\u0111u \u017eene i deca i da odu za Podujevo kod va\u0161e ku\u0107e, a vi sa nama. Ja sa sinom, sa sinom Red\u017eepa iz Lapa\u0161tice. Red\u017eep Banu\u0161i iz Mramora, jo\u0161 je tu \u017eiv. I uzmu oni nas da nas odvedu. Maltretirali su nas usput dok smo i\u0161li. Kod D\u017eambaza su nas pore\u0111ali. Kamioni su nas \u010dekali da nas pokupe. Ja sam im se tu malo suprotstavio jer mi je izgledalo da nam prave veliku nepravdu. Ostavili smo \u017eenu i decu i nismo znali \u0161ta \u0107e da se desi sa njima. Uhvatio me je za vrat i rekao da \u0107e\u0161 na streljanje, i na albanskom mi je rekao. Ja mu ka\u017eem, \u0161ta da ka\u017eem drugo. Ti ne mo\u017ee\u0161, jel mo\u017ee\u0161 da se zakune\u0161 Srbinu. Ka\u017ee [govori na srpskom]… mislio je da \u0107u da izmenim re\u010di. Ja mu nisam izmenio jer su se mnogo hrabriji ljudi od mene ubijali, ja nisam imao \u0161ta da se spasem vi\u0161e, sinovi su mi bili u red. Gorelo je, bilo je 20-30 ljudi koje su nas uzeli iz naselja i stavili su nas u red da nas streljaju. I kad je video da ne mo\u017ee da mi vrati mi\u0161ljenje, automatsku pu\u0161ku mi je dr\u017eao na 2 metara. Sad, dali mu nije opalilo ili Bog nije rekao da me ubije ne znam, samo je rekao [govori na srpskom] \u2013 idi u p. m. vrati se na mesto. Nit mi je opsovao ni majku ni oca, samo mi je te re\u010di rekao. U\u0161ao sam u red, ukrcali su nas. I mislili smo da \u0107e da nas odvesti po mostovima gde su ih bombardovali. Srbe su tako bombardovali.
\nIntervjuerka: A gde su vas odveli?
\nAvdi Berisha: Vrteli su nas. Vrteli su nas, ne znam, mo\u017eda pola sata po gradu, nismo znali ni gde. Kad su videli da je daleko, odveli su nas u naselju Muhad\u017eera. Vrteli su nas po gradu, ali nisam znao kuda jer je kamion bio zatvoren, sa ceradom. Bili smo oko 00 osoba. Podrumi policijske stanice puni, ruke vezane pozadi. Tako smo se sami primorali da ih ve\u017eemo prstima. Gurnuli su nas sve tu. Tu su bila dva policajca, jedan Ciganin i jedan Srbin. Onaj Ciganin je bio malo udaljen. Ovaj Srbin ka\u017ee ja ni mog oca ne mogu da spasem, ni brata, ni vas. Ka\u017ee, ja sam Kosovac ko vi i \u0161ta god da vas pitaju ka\u017eete ne znam, ne poznajem ih. Ako pitaju za inspekcije, za rukovodioce za inspektore, recite ne poznajem nikoga. \u0160ta god da te pitaju samo ni\u0161ta, ne znam ga. I doneo nam je, rekao sam ti, 2 fla\u0161e vode. Popili smo po gutljaj vode jer smo goreli i zbog straha i zbog zabrinutosti. Starijeg sina, Red\u017eepa, tukli su ga dok mu nisu slomili tri rebra. I danas mu stoje tako. Jedno tri osoba su ga tukli po tri \u010detiri puta. Glava mu je natekla ko \u0161inik jer su ga uhvatili i dan ranije. I njega su pitali gde ti je porodica. On im rekao u Albaniji, oni su ga slomili od batina \u2013 ti si poslao porodicu tamo a sam si ostao da ratuje\u0161 u OVK. I jedan po jedan su nas pitali, neke su osloba\u0111ali, neke su tukli. Banu\u0161 se onesvestio, i mislim da ga je uhvatio sr\u010dani udar jer smo ga prebacili u drugu sobu. Penio je kroz usta i udarali su ga pomalo po licu ko lekari, taman kako je potrebno jer je \u010dovek izgubio svest. Polili smo ga vodom po licu i umili smo ga. Ja se mislim posla\u0107e ga u bolnicu i on je moj i i\u0107i \u0107u sa njim jer sam i ja pomagao sa njim jer je bio moj, i da ga spasim, da mu povratim du\u0161u. Kada se osvestio malo, nit su ga poslali kod lekara, niti su nas pustili. Tu je bilo puno krvi, neki sun\u0111eri neke slomljene stolice jer je bila jedna mala soba i tu su ih ubacivali i tukli jo\u0161 vi\u0161e. Tu su sami bili pa na tajno, na svoju volju. One druge su tukli gore, druga grupa je bila to, a ove ovde su tukli na svoju volju.
\nIntervjuerka: Jesi li mogao da \u010duje\u0161 glasove onih drugih kako ih tuku?
\nAvdi Berisha: Ne jer su oni njega slali u drugu sobu dalje. Ne, nismo ih \u010duli. Pa i da ih \u010duje\u0161, \u0161ta ima\u0161 da im radi\u0161. Mene su odveli na streljanje. Nisu imali \u0161ta da rade ljudi, tu su mi bili sinovi, niko nema \u0161ta da ti radi. Ili su im uzimali decu iz naru\u010dja, isekli su ga, masakrirali, bacili su ga i nema\u0161 \u0161ta da radi\u0161. Ne mo\u017ee\u0161 Srbinu da ka\u017ee\u0161 aman, ne moj. Tako da\u2026 pustili su nas. Do\u0161li su redom da nas isteraju iz Pri\u0161tine, skroz sa Kosova. Mi smo rekli, ajde da idemo u Makedoniju, ili gde god \u017eelite. Poslali su nas u autobus. Njega smo u \u0107ebadi nosili \u010duvaju\u0107i ga. \u017deleli smo da mu sredimo grob jer nismo znali da li \u0107emo \u017eivog da ga odvedemo. Kada smo oti\u0161li u voz u Kosovo Polje, terali su nas da pla\u0107amo. Za sve sam pla\u0107ao ja jer sam imao novca. Platili smo voz, uzeli su pare i kad smo oti\u0161li u Blace do\u0161li su autobusi, neko nam je tu doneo vode. Pucali su koliko su mogli. Ukrcali su nas u autobuse, raspodelili su nas svuda. Nas su poslali u \u010cegran. I u \u010cegranu je veliko polje, blizu \u0161ume, puno stenja. \u0160atore smo tu podigli. Bili su podignuti uistinu. I tu sam ja odmah potr\u010dao i na\u0161ao sam \u0161poret i iza\u0161ao sam onda i sredio kupatilo sa kesama i \u0161tapovima za sve. Za\u010dudio sam ih. Mesecima su ljudi bili tu. Po dve-tri nedelje su bili tu i nisu znali da \u010diste i da prave hleb. Ja sam imao 14. \u010dlanova, nisam hteo da ostanem tako. Na brzaka sam sredio mesto kao kupatilo tu i kupali smo se. Nema\u0161 drugu mogu\u0107nost.
\nIntervjuerka: Koliko dugo ste bili u \u010cegran?
\nAvdi Berisha: Samo 7 dana. Nakon 7 dana su nas zamolili da odemo u Italiju. Oti\u0161li smo. A sin za Nema\u010dku, oti\u0161li su. Ja nisam \u017eeleo da odem nigde sa Kosova. Ja sam bio rekao, \u017eiv ne\u0107u iza\u0107i iz Kosova, ali istera\u0161e nas na silu, nismo imali drugo. Poslednjim vozom sam iza\u0161ao, rekao sam ti. Poslednji voz, i nijedan posle toga. Nakon 11 dana je u\u0161la pe\u0161adija. Odatle su nas na silu odveli u Engleskoj. Tamo je bila snajka i trebala je da rodi sina, ovoga \u0106lirima. Tamo kad sam oti\u0161ao, \u017eena mi se razbolela od patnje i straha. Ne znam koliko sam bio tu u bolnici gde smo \u017eiveli. To mesto se zvalo Sarsburg, bilo je negde oko 100 kilometara udaljeno od Man\u010destera. I odveli smo je u Man\u010dester mesec dana na zra\u010denje svakog dana. Ostala je tu u bolnici, operisali smo je, nije imalo uspeha. Onda se \u017eena umorila i tu me pozvala direktorka bolnice, ka\u017ee do\u0111i u kancelariju. Kada sam oti\u0161ao u kancelariju, pita me da li pu\u0161im. Ja ka\u017eem da, ka\u017ee ona zapali jednu. Ka\u017eem ja njoj ne\u0107u da zapalim jer nije normalno da se ovde pu\u0161i. Ne ka\u017ee, zapali. Ja njoj ka\u017eem bogami ne\u0107u. Uzela me za ruku, stvarno me je uhvatila za ruku ovako i ka\u017ee ona meni, budi jak jer nema\u0161 vi\u0161e \u017eene. Tako mi ove vode, tako mi je rekla. Pla\u0161ila se ona ko zna \u0161ta \u0107u ja da radim. Nema\u0161 \u0161ta da radi\u0161. Re\u010de mi, nema\u0161 vi\u0161e \u017eene, eventualno 2 meseca \u017eivota ima, nema vi\u0161e. Odvedi je u Kosovo, ako ho\u0107e\u0161 da\u0107u ti lekove jer tamo nemate ni\u0161ta. Kada smo se spremili da do\u0111emo na Kosovo, ka\u017ee nam, samo jedan mo\u017ee da ide. Drugi niko. \u0106erka ili ko god \u017eeli, mo\u017eete sa njom. Ja sam jurnuo i rekao im, pope\u0107u se na avion i oti\u0107i \u0107u, ne\u0107u ostaviti \u017eenu samu. I mene su pustili, neki su do\u0161li, neki su ostali tamo. Iz aviona i pravo u bolnicu smo je poslali, u Pri\u0161tini. Ona je \u017eivela jo\u0161 2 nedelje. Oni su mi rekli 2 meseca, ali ona nije \u017eivela vi\u0161e od 2 nedelje i umrla je.
\nIntervjuerka: Kada ste do\u0161li ovde, kako je izgledalo selo nakon rata?
\nAvdi Berisha: Kako \u0107e da izgleda? Grehota \u0161to nije imao ko da slika. 42-43 ku\u0107a, nijedna nije ostala nespaljena, neke vi\u0161e neke manje. Nijedna. Ali na\u0161e najvi\u0161e jer su oni tu boravili. Isekli su i drve\u0107a samo kako bi napravili zulum. Slomili su motorku. Motorku za drva su slomili jer nisu mogli da je ponesu pa barem da je ne na\u0111emo. Hambar je bio pun. Celog su ga zapalili. Mesec ili dva je trajalo, jer \u017eito se te\u0161ko pali, i to su zapalili. \u010cim sam se vratio, samo sam malo sredio ku\u0107e. Izgradio sam dva mala hambara jer bez hambara nisam verovao da mogu da budem, jer nismo imali gde da boravimo. Dvori\u0161te je bilo pokriveno od trave skoro dva metara, nije imao ko da pokosi, a i vreme je bilo ki\u0161ovito. Zima je u to vreme bila velika, jer sam ja prvo do\u0161ao iz Engleske na odmor, nakon \u0161est meseci. Rekli su da glava porodice mo\u017ee da ode na Kosovo da vidi \u0161ta se desilo. Kada sam stigao u to vreme, dva-tri dana avioni nisu mogli da se kre\u0107u. Temperatura je bila 26 stepeni ispod nule. I ja sam do\u0161ao. Bili smo 52-53 osoba u tom hotelu. Samo ja, jer niko nije smeo da do\u0111e. Pustili su pri\u010du ko ode na Kosovo, vi\u0161e se ne vra\u0107a. Ja ka\u017eem, jedva \u010dekam pa ja sam sa Kosova. I ako ostanem, osta\u0107u u moje mesto, a ne u tu\u0111e. Samo sam ja prvi do\u0161ao. \u010cak, kad sam se vratio, poneo sam fliju sa sobom i jo\u0161 mi izgleda da me ruke bole. Mihanja mi je napravila veliku fliju. Podelio sam 52 osobi po par\u010de, dao sam im kad sam se vratio tamo. 350 marki sam ocu platio kilogram duvana. Ne samo jedan, ve\u0107 koliko mu je trebalo ka\u010daka. 350 maraka je ko\u0161tao kilogram jer je duvan bio mnogo skup. Ne znam koliko, 70 maraka ili ne znam koliko, ko\u0161tao je boks. Takav je \u017eivot. Ni\u0161ta ni\u010dije bogami.
\nIntervjuerka: Hvala puno![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav \u010dika Avdija. Po\u010dnimo od trenutka kada se pogor\u0161ala situacija mnogo. Avdi Berisha: Pa situacija se pogor\u0161ala mnogo ranije, ali kako bi se stvarno pokvarila to je bilo \u201998, \u201999 godine, i ve\u0107 smo u\u0161li u rat. Naterali smo da u\u0111emo, hteli mi ili ne hteli, nismo imali drugu opciju. Mi smo poku\u0161ali […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22,12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2214"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2214"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2214\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2219,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2214\/revisions\/2219"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2214"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2214"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2214"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}