{"id":2205,"date":"2023-01-30T22:39:39","date_gmt":"2023-01-30T22:39:39","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2205"},"modified":"2023-02-24T07:41:05","modified_gmt":"2023-02-24T07:41:05","slug":"bajramshahe-jetullahu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/bajramshahe-jetullahu\/?lang=sr","title":{"rendered":"Bajramshahe Jetullahu"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav gospo\u0111o Bajram\u0161ahe, hvala \u0161to si prihvatila da razgovara\u0161 sa mnom o pri\u010di kada si bila izbeglica. Ho\u0107emo li da po\u010dnemo malo kako se se\u0107a\u0161 perioda kad je po\u010deo rat; gde si bila, s kim si bila, \u0161ta se desilo?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Pozdrav i hvala vama na interesovanju. Dana kad je po\u010delo bombardovanje od strane NATO-a bila sam sa porodicom u zgradi gde smo imali stan, I tu je bilo 18 stanova. 8 njih je bilo naseljeno Srbima U trenutku kad je bombardovanje po\u010delo, bombardovana je glavna po\u0161ta, tu je i po\u010deo u\u017eas. Deca po\u010de\u0161e da se pla\u0161e, ali i mi se upla\u0161ismo. Ja sam bila slepa, mu\u017e slep, i imali smo veliki stres \u0161ta \u0107e s nama da se desi. \u010culi smo stanare da vi\u010du da svi si\u017eemo u podrum, i tu sam uzela decu. Uzela sam decu i pobegli smo svi u podrum. Izlaze\u0107i iz sobe, za\u010duo se jedan zvuk, i pobe\u017ee u podrum, jedan kom\u0161ija Srbin je uzeo pu\u0161ku ili kako da ka\u017eem\u2026punio je. Deca po\u010de\u0161e da pla\u010du \u201cmama, ubi\u0107e nas \u010ceda\u201d a ja ne\u017eno sa decom, odosmo u podrum gde su ili okupljeni skoro svi. Imali smo jednog policajca koji je imao \u010detvoro dece Srbi, I mi se svi pore\u0111asmo, sedosmo, Albanci na jednu stranu, Srbi u\u0111o\u0161e u drugu prostoriju podruma. Jedno od one dece policajca vr\u0161njak mog sina, uzeo je automatsku pu\u0161ku u ruke i ka\u017ee uzmi ovo Korab i igraj se ti. Mi uzesmo dete i stavih ga u krilo obja\u0161njavaju\u0107i mu na uvo \u201cnemoj mo\u017ee\u0161 da ubije\u0161 nekog\u201d. Ali, taj, sigurno taj automat je bio i spremljen jer deca od 6 godina da se igra s njim mo\u017ee da se dogodi nek drugi u\u017eas. Bili smo tu neko vreme ali se stres stalno pove\u0107avao. Onaj policajac ka\u017ee, svaki put kad znamo da bombarduju treba da si\u0111emo u podrum i vrata od ulaza da se zaklju\u010daju. Do tog trenutka, koliko smo \u017eiveli u toj zgradi, nije se zaklju\u010davao ulaz ni no\u0107u ni danju, ali tad su odlu\u010dili da tako mora. Po\u010deli smo da izlazimo da idemo u stanove i da se i deca smiruju, ali neko je predlagao da treba uvek da budemo spremni. I ja, po\u0161to sam imala problem sa vidom a i mu\u017e, odlu\u010dismo da deca budu obu\u010dena, obuvena tako da u momentu kad se ne\u0161to \u010duje da be\u017eimo u podrum, Po\u0161to smo si\u0161li u podrum, oni koji su imali vi\u0161e hrabrosti, prosto Srbi, vratili su se ponovo u podrum i odr\u017eali su sastanak me\u0111usobno.. Odlu\u010dili su da moju porodicu\u2026 sutra u 4 sata treba da masakriraju.
\nIntervjuerka: Kom\u0161ije, je l?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Kom\u0161ije. Postavlja se pitanje za\u0161to da masakriraju. Jer mi smo tada bili \u010dlanovi Pokrajinskog saveza slepih iako smo na primer sara\u0111ivali, imali smo, otvorili smo udru\u017eenje, drugo rivalsko udru\u017eenju Pokrajine i rekli smo mi \u0107emo biti ti koji ne\u0107emo ispunjavati naloge Srbije. Ja sam sa decom redovno izlazila na proteste koje su oni nazivali demonstracijama. A mi za\u0161to smo podizali prste i tra\u017eili NATO. Te no\u0107i \u010dujem ih kako idu gore-dole, gore-dole, sve vreme su se \u010dule cipele, vrata kako se zatvaraju, dolazili bi do vrata, pratili i stavi\u0161e nam neka \u0107ebad na prozore. \u010culi su se ispod nas, zna\u010di u prizemlju je bio kafi\u0107 penzionera i tu su se \u010duli Srbi dok su pili kako ka\u017eu \u00ab\u00a0donesite mi glavu Albanca na sto da je pojedem za meze\u00a0\u00bb. I deca su stalno plakala. Ja sa mu\u017eem i starijom \u0107erkom sedosmo u hodnik pored vrata i slu\u0161ali smo da li neko dolazi, da li nas neko prati. Sutradan, hteo je mu\u017e sa starijom \u0107erkom da ode po hleb. Do\u0111e jedna Crnogorka, bila nam je kom\u0161inica, neka Slavka. Ona je \u017eivela samo sa \u0107erkom u stanu i ka\u017ee \u00ab\u00a0Kom\u0161ija imam posla s tobom\u00a0\u00bb – mu\u017eu, on joj ka\u017ee ima\u0161 posla s mojom \u017eenom, a ne sa mnom. Ona ka\u017ee \u00ab\u00a0kom\u0161ija ja ho\u0107u s tobom da pri\u010dam\u00a0\u00bb. Ja ka\u017eem mu\u017eu u\u0111i unutra da vidimo \u0161ta ho\u0107e, ali stalno sam mislila da ima pi\u0161tolj i da \u0107e da puca na nas. Sin mi je imao 6 godina , a drugi sin 15 godina. Rekla sam starijoj \u0107erki da uzme oba sina, da ih uvede u kuhinju, pripremi ih i kako bude, nisam smela da joj ka\u017eem ako nas ubiju, ali sam joj rekla \u0161ta god da se desi uzmi decu i be\u017ei napolje. I tako uze \u0107erka decu, uvede ih u drugu sobu i po\u010de ona, ka\u017ee kom\u0161ija daj mi cigaru.
\nIntervjuerka: Re\u010de mu\u017eu?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu:
\nDa, re\u010de mu\u017eu, kom\u0161ija daj mi cigaru jer sam ostala bez cigara, ka\u017ee ja iako imam duga\u010dak jezik, nema lo\u0161u du\u0161u. Ja joj pru\u017eih cigaru i ka\u017eem joj evo ti jedna pakla jer do uve\u010de ko zna \u0161ta \u0107e da bude. Ona mi se obrati i ka\u017ee, kom\u0161inice molim te, u 1 sat, bilo je 12 sati, do 1 da niste ovde. Pitam je, za\u0161to Slavka, ka\u017ee sino\u0107 smo odr\u017eali sastanak i ka\u017ee doneta je odluka da tvoja porodica bude masakrirana. Pitam je za\u0161to, ka\u017ee odvojili ste udru\u017eenje slepih Srbije od va\u0161eg udru\u017eenja i ti si sa decom stalno izlazila na proteste i tra\u017eili ste NATO, protestovala si. Izvini, ali\u2026
\nIntervjuerka: Ne, nema veze.
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: I ka\u017eem mu\u017eu, njoj ka\u017eem dobro hvala. Jedna druga kom\u0161inica koja je bila u, njoj je majka bila Bo\u0161njakinja, i ka\u017ee joj Slavka, a \u0161ta su za mene rekli. Tebe ka\u017ee, ne\u0107e da masakriraju, ali \u0107e da ti odseku glavu i da igraju stepeni\u0161tem ko loptom. One su bile samo dve \u017eene i ona po\u010de da se pla\u0161i, da pla\u010de, i ka\u017ee Bajram\u0161ahe povedite i mene sa sobom jer nije imala oca, ni brata, bila je sama u ku\u0107i s majkom od 65 godina. Ja tu pred njom ka\u017eem joj ne, jer nemamo gde da idemo, tu pred Slavkom. A kad je ona rekla mojoj \u0107erki, ka\u017ee Fljora idi vidi stanje jer ka\u017ee dolaze i prate, i ka\u017ee pogledaj stanje je li neko u hodniku i aman zaman nemojte nikom da ka\u017eete da sam vam rekla jer su mi rekli da \u0107e da masakriraju i mene i \u0107erke ako saznaju. I iza\u0111e \u0107erka na vrata i ka\u017ee \u00ab\u00a0Da, teta Slavka, Mumirov sin dolazi do vrata slu\u0161a i vra\u0107a se gore.\u00a0\u00bb. Ona ode od nas, i ja ka\u017eem mu\u017eu di\u017ei se idemo. On ka\u017ee ne ne idemo jer nemamo gde. Ubedih mu\u017ea tu gde sam po\u010dela da mesim jer nije bilo lako da se na\u0111e hleb i tako sam ostavila u vangli, isklju\u010dila sam ringlu, ostavila sam i pasulj na \u0161poretu, povela sam decu i oti\u0161li smo kod zaove, malo dalje jer mi smo bili u centru. Te no\u0107i smo prespavali tamo ali sve vreme su tenkovi bili upereni ka tom naselju. Te no\u0107i smo pratili celu no\u0107 na odre\u0111eno vreme su de\u017eurali celo naselje do ujutro. Sutradan ujutro oko 11 sati do\u0161ao je taj neki Srbin sa automatom u ruci koji je ranije uvek prodavao cigare po gradu i do\u0161ao je kod zaove, udario je automatom po vratima. Iza\u0161li smo na vreme i opsovao nas je sve najgore \u0161to je znao i rekao nam je \u00ab\u00a0Napolje\u00a0\u00bb. Svi su iza\u0161li jer kod zaove, zaovin mu\u017e je bio slep, a i ja i mu\u017e slepi. Sad ja sam bila sa malim sinom i sa starijom \u0107erkom za ruku. Svi iza\u0111o\u0161e , a mene, sina i \u0107erku je prislonio uza zid. Ja mu ka\u017eem \u0161ta ho\u0107e\u0161 od nas, kad sam mu tako rekla (pri\u010da srpski) rekao mi je baci li\u010dnu kartu dole a sin je stao iza mene, pla\u0161e\u0107i se, izvadio je li\u010dnu kartu iz d\u017eepa i bacio je na zemlju. Ka\u017ee (pri\u010da na srpskom), ja sam i znala jezik, jer sam zavr\u0161ila \u0161kolu u Hrvatskoj, rekoh mu (pri\u010da srpski) \u2013 gde god bolje je nego ovde. Ka\u017ee, da ali sad \u0107emo da vas odvedemo u Albaniju. I iza\u0161li smo i pobegli iza nekog \u0107o\u0161ka i oti\u0161li u Kolovicu kod devera. Tamo su mi bili i ro\u0111aci od mu\u017ea i te no\u0107i smo bili tamo. Redovno su iz Lukara pucali u pravcu tog naselja. Te no\u0107i smo du\u017ee bili u podrumu nego u sobama. Sutradan su po\u010deli da pucaju i na svu sre\u0107u smo bili na balkonu pored usta je starijem sinu pro\u0161ao metak ali nije ga pogodio, pogodio je drugu grupu i ubio devoj\u010dicu od 12 ili 14 godina. Pala je na zemlju i moja \u0107erka ka\u017ee mama spasio se Kastriot, stariji sin.
\nIza\u0161li smo, pome\u0161ali smo sa grupom ljudi, ostavili smo otvorena vrata i pome\u0161ali se sa drugim ljudima kad je prestala pucnjava. U\u0161li smo u neku ku\u0107u gde je bilo mnogo ljudi, deca su plakala, i dok se nije smirila pucnjava do\u0161la je jedna naoru\u017eana osoba i rekla nam svi iza\u0111ite napolje i idete na \u017eelezni\u010dku stanicu. Idu\u0107i ka \u017eelezni\u010dkoj stanici, sina od 6 godina je dr\u017eao brat stariji 16 godina u naru\u010dju i\u2026 po\u0161to nije mogao da hoda, ali ovi su sina malog od 6 godina gledali kao znak da ga ubiju. Onda je neko sa strane povikao starijem sinu, spusti malog na zemlju ubi\u0107e ga. Spustili smo sina na zemlju i dok je hodao gazili su mu po nozi i cipele su mu se pocepale, ostale su na zemlji. Tako od Kolovice do \u017eelezni\u010dke stanice, u stvari dolaze\u0107i kod Velike d\u017eamije kako ka\u017eu u Pri\u0161tini, tamo je iza\u0161ao neki Cigan, ne mogu druga\u010dije da ka\u017eem jer nije imao nimalo du\u0161e, kad je udario jednu osobu sa desne strane, sa leve strane mu je procurela krv iz uveta i tu su deca po\u010dela da pla\u010du od straha. Opet smo se vratili kod zaove da spasimo stoku jer mo\u017eda dva tri dana ne bismo izlazili pa, ali ve\u0107 sutradan su ponovo do\u0161li da nas izbace. Po\u010deli su pucnjevi iz automata i krenuli smo prema stanici. Kad smo stigli na stanicu \u0161ta da vidimo. Bilo je i \u017eena koje su se prethodne no\u0107i porodile, puno, sedmoro dece je bilo na \u017eelezni\u010dkoj stanici ro\u0111eno. Mi smo troje fakti\u010dki bili slepi, i deca su bila sa nama. Sad, deca da li da pomognu nama koji smo slepi, ili onima koji su manji. I do\u0161la su tri voza. Ne odjednom, nego s vremena na vreme i pribli\u017ei se mu\u017e i pita jednog policajca da li mo\u017eemo da znamo u kom pravcu idemo. On ka\u017ee sve \u0107emo da vas vodimo u Srbiju. Neko ka\u017ee za Albaniju. Dobro, gde \u010dete da nas vodite, ali da li je mogu\u0107e, jer\u2026 bilo je mnogo ljudi, i mi smo znali da \u0107emo se zbog male dece odvojiti, osta\u0107emo deca na jednu stranu, mi na drugu.
\nI deci bi bilo lo\u0161e, i mi slepi i kad bismo se odvojili tad ne bi imao ko da nam pomogne. Ka\u017eu, radite \u0161ta ho\u0107ete, neko, jedan drugi policajac ka\u017ee skupite po osobi 10 evra i dajte nam ako ho\u0107ete da vam pomognemo. Jedna grupa dadosmo mu svi po 10 evra i kad je do\u0161ao voz taj gospodin pobe\u017ee nit se bavio nama. Ali, kad je do\u0161ao slede\u0107i voz, mi smo bili na istom mestu dao Bog ba\u0161 kod vrata i mogli smo da u\u0111emo jer se voz zaustavio ba\u0161 ispred nas. Tu se popesmo u voz uz pomo\u0107 dece i kad u\u0111osmo u jedan kupe voza, voz krenu ka vojnim kasarnama, i tu stade neko vreme. Dolazio je avion da bombarduje kasarnu ali su nas videli i odo\u0161e negde drugo i nisu nas bombardovali, jer ovi su nas namerno zaustavili tu da bi NATO bombardovao i ubio bi i nas sve a onda bi NATO-u prebacili krivicu da nas je NATO ubio a ne oni. Odosmo na \u017eelezni\u010dku stanicu u Kosovo Polje, tamo je bilo i drugih vozova iz drugih mesta koji su dolazili. Srbi su vikali (pri\u010da srpski) \u2013 deca koja su razumela po\u010dela su da se pla\u0161e, da vi\u010du, ali tu su dr\u017eali voz dok nije do\u0161ao drugi avion da bombarduje \u017eelezni\u010dku stanicu i tu su videli zaustavljene vozove, nisu bombardovali, krenusmo za Blace. Kad smo stigli na mesto, sad ne mogu da znam kao kratkovida nisam mogla da odredim mesto, ali malo pre granice zaustavili su voz pola sata i otvorili su vrata. Onaj ko bi iza\u0161ao, vi\u0161e ga ne bismo videli, oni bi ih odveli, gde su ih vodili ne znam jer nisam videla, ali \u010dulo se od drugih da su ih sad odveli i sad ih tuku, vuku ih. I mi\u2026 onaj na\u0161 kupe odlu\u010dio je da niko ne iza\u0111e samo ako oni do\u0111u da nas sami odvedu i nemamo drugi izbor. Oti\u0161li smo do granice, na granici kad smo si\u0161li sve su nas pore\u0111ali u red jedan po jedan. Ako neko iza\u0111e iz reda, ubi\u0107emo ga. I u\u0161li smo izme\u0111u dve \u0161ine, ja i moja porodica i hodali smo pravo, nismo smeli nijednom da okrenemo glavu nigde jer ako bi okrenuo glavu samo bi te odvukli iz reda. Pre\u0161li smo u Blace i bilo je u\u017easno jer je padala ki\u0161a neprestano, zaboravila sam da ka\u017eem da sam bila operisana od o\u010diju u Rusiji i bilo mi je zabranjeno kap vode da padne na o\u010di 6 meseci. A tog dana samo je ki\u0161a puno padala bez prestanka, meni je po\u010deo da raste o\u010dni pritisak, po\u010delo je\u2026 pucali su mi kapilari i po\u010de da mi smrkava pred o\u010dima. Tu sam ve\u0107 zadobila veliki stres ali nisam mogla ni\u0161ta da radim, bili smo i gladni, \u017eedni tri dana kad ostadosmo po ulicama Pri\u0161tine.
\nIza\u0161li smo u Blacu, i onda smo se orijentisali da iza\u0111emo. Uzeli smo one dozvole od Makedonaca koji su vr\u0161ili teror nad terorom. Izvr\u0161ili su nam teror ovamo Srbi, ali Makedonci ni\u0161ta bolji, tukli su ljude. U\u0161li smo u neki autobus koji je bio predvi\u0111en. Bilo je 5 autobusa i mi smo imali sre\u0107e da idemo u Kr\u010devo. Preko 6 sati smo putovali i nigde se nije zaustavio. Deca su imala nu\u017edu, ne samo deca, i odrasli. Imali su nu\u017edu da mokre, ali nigde se nisu zaustavili. U\u017eas, deca pla\u010du od gladi, imala su potrebu da legnu da se odmore, i odvedo\u0161e nas u neko selo u Srbiju, tamo iza\u0111o\u0161e neki ro\u0111aci da nas sa\u010dekaju i na\u0111osmo kod Seljamia, ne se\u0107am se prezimena. Tako se raspodelismo, i ostadosmo dve nedelje tamo. Posle dve nedelje, vidimo nije kraj rata i vratismo se u kamp. Tamo smo bili nedelju dana\u2026
\nIntervjuerka: U \u0106egranu, je li?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Ne, ovde u Stenkovecu, da\u2026 Tamo smo posle pisali na dva tri mesta da odemo u inostranstvo i na\u0161a sudbina je bila da odemo u Italiju.
\nIntervjuerka: Koliko posto te je vid slu\u017eio kada si oti\u0161la u Italiju?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Jednim okom sam videla onoliko koliko sam mogla sama da se orijenti\u0161em, mogla sam sama da razlikujem boje, mogla sam da pi\u0161em hemijskom, ali u momentu kad smo oti\u0161li u Italiju oni tamo iako su nas po pri\u010di primili dobro, tamo nije bilo dobro, jer recimo ja kao slepa, mu\u017e slep, trebalo je da jedemo iz ruke jer je bio u\u017eas zbog insekata tamo.
\nIntervjuerka: U kom ste gradu bili?
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Na Siciliji. I tamo na stolu gde je bio sto za jelo, na primer mogao si lopatom da skida\u0161 mrave sa stola. Gomila mrava. I sad ja nisam videla ko zna kako dobro, bojala sam se da \u0107e deca da pojedu ne\u0161to s hlebom, uzela bih hleb i iznosila napolje da jedu. Ali, i tamo je bilo u\u017easno jer na primer, 2 litre vode bi nam davali za 5 osoba na 24 sata. To je bila voda koju mi koristimo za supu na primer, toliko je vru\u0107a bila voda. Jedan keks bi nam davali, 100 grama keksa za 5 osoba ujutro, 5 osoba nas je bilo, 1 hleb \u2013 1 i po hleb bi nam dali za 24 sata. Od ode\u0107e i obu\u0107e ni\u0161ta i po\u010de\u0161e protesti tamo da nas vrate ponovo u Stenkovec. Ali oni nas nisu vratili, ali dobro nam nije bilo ni mrvicu. Bilo je jako lo\u0161e za boravak, tamo 8 godina nije bila pala ki\u0161a, razne \u017eivotinje, gu\u0161teri, ovaj\u2026zmiju su na\u0161li otrovnicu. Ka\u017eu zmija, ali bila je otrovna sigurno usred kuhinje 12 metara duga. E sad neko mo\u017ee da zamisli \u0161ta je s nama moglo da se desi. Jednog dana kad je potpisan Kumanovski sporazum odlu\u010dismo da se vratimo. Tolika je bila omorina i vrelina da ako se ne bi \u010dovek tu\u0161irao na deset minuta nije bilo izdr\u017eljivo. Mi smo redovno le\u017eali na plo\u010dicama da se rashladimo, jer nije bilo mogu\u0107e da legne\u0161 na krevet jer je bila velika \u017eega. Klime nije bilo i bilo je na primer mnogo stanara u jednoj zgradi, bilo je u\u017easno. Mi odlu\u010dismo da se vratimo 17. avgusta, zapravo 18. avgusta. Bio je jedan avion ako ne gre\u0161im za datum. Ja 17. avgusta kad smo ve\u0107 uve\u010de spremili stvari koje bismo uzeli, iako nismo ni imali \u0161ta da uzmemo iz Italije jer nam nisu dali ni robu ni ni\u0161ta, nego po jedan \u010dar\u0161af \u0161to su nam dali i to zato \u0161to kad bismo se vratili nismo imali ni\u0161ta. I plasti\u010dne ka\u0161ike i vilju\u0161ke koje su nam donosili kad su donosili jelo ponekad, to sam skupila i rekoh uze\u0107emo ih jer rekoh kad odemo ku\u0107i nemamo ni\u0161ta. Policija mi je provalila u stan. Izvinite, zapali\u0107u cigaru jer ne mogu.
\nIntervjuerka: Ne, ne.
\nBajram\u0161ahe Jetulahu: Ja sam tog dana 17. avgusta sutradan je trebalo da se vratimo u 12 sati u podne, ja sam toliko bila malaksala, bolelo me je oko jer trebalo je da se stalno ide na kontrole, a ja nisam imala gde da idem na kontrole, i u\u0111em u kupatilo, bila je pala neka bluza na pod, i ja se sagnem da je podignem s poda, ali mi popuste kolena i udarim okom u \u010desmu. Tu mi je oko iza\u0161lo, vratila sam se u salon, i tra\u017eim od dece vode, deca mi donela vodu i okrenula me jer sam se ja onesvestila. Onda su me polili vodom da me povrate. Oti\u0161ao je sin da zove hitnu. Do\u0161li su, trudili se da zaustave krvarenje u oku, ali nije bilo mogu\u0107e, nisam mogla sebe da vidim \u0161ta se desilo. Deca su bila upla\u0161ena da mi ka\u017eu da je oko unutra krvarilo, a ne spolja. A ja sam mislila da nisam rascepala obrvu i zato mi te\u010de krv. Ali, kad bih zatvorila oko, krv bi stala, kad bih otvorila pet bi tekla. I tu sam razumela da je oko povre\u0111eno. Ode stariji sin da zove hitnu, do\u0111o\u0161e, probali su sat vremena da mi poviju oko da ne bi krv tekla, dok ne stignemo u bolnicu, ali nije bilo mogu\u0107e. Odveli su me u bolnicu, u 12 sati sam povredila oko, u 1 sam stigla u bolnicu, oni ka\u017eu nemamo sistem kako da tretiramo izbeglice i ostavili su me sa krvarenjem od 1 sat kad sam stigla u bolnicu do 4 sata. Imala sam velike bolove i normalno vikala sam, tra\u017eila sam pomo\u0107, nisam znala italijanski, ali osnovne stvari sam nau\u010dila i govorila sam im boli me glava. Nisu se bavili sa mnom do 4. U 4 sata stavili su me u operacionu salu do 6 sati je trajala operacija, ne znam kakva je metoda njihova, ja sam imala operacije i pre na o\u010dima, ali oko se opije, a oni bez ikakve anestezije operisali su me 2 sata. I tako sam nastavila, ostala sam tamo nedelju dana, posle tri dana su me opet odveli u operacionu salu i jo\u0161 1 i po sat bez anestezije. Posle u nas\u2026 predvi\u0111eno je bilo da budem 45 dana tamo, tamo iz bolnice sam samo jedne no\u0107i bila u kampu, i poveli su nas u Rocca di Papa 1500 kilometara onako kako su rekli. 24 sata ja nisam mogla ni da koristim kapi, ni da skinem zavoj, i oko mi mnogo otekne, i otekne mi skoro iznad obrve. Kad nas odvedo\u0161e u Rocca di Papa tamo jo\u0161 2 nedelje bez le\u010denja. Posle 2 nedelje me odvedo\u0161e kod lekara, oni mi predlo\u017ei\u0161e neku vrstu operacije ali nikakve informacije mi nisu davali da li mogu da vidim ili ne. I tad se vratih opet u onaj kamp, i opet mi je oko imalo krvarenje. Oni me nisu uop\u0161te odveli kod lekara, posle dva meseca smo tra\u017eili da se vratimo na Kosovo, tu tek po\u010dne u\u017eas, nismo imali ni plate, penzije je Srbija ih je prekinula, mi ostadosmo samo uz milost udru\u017eenja Majka Tereza i druga udru\u017eenja gde smo mogli da se snabdemo onim \u0161to je bilo potrebno. Bilo je mnogo potreba, ali simboli\u010dno da ostanemo \u017eivi. Kad smo se vratili, \u0161ta da vidimo, provalili su stan, pokrali elementarne stvari a najvi\u0161e me je brinulo \u0161to sam izgubila vid potpuno, a brinula me ma\u0161ina za ve\u0161 kako \u0107u ja da radim bez ma\u0161ine za ve\u0161 jer nismo imali da kupimo. Dever je znao da smo se vratili i rekao nam je da uzmemo njegovu ma\u0161inu. I takav je \u017eivot izbeglice, a za va\u0161u informaciju ja sam Bajram\u0161ahe Jetulahu, majka \u010detvoro dece.
\nIntervjuerka: Hvala puno![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav gospo\u0111o Bajram\u0161ahe, hvala \u0161to si prihvatila da razgovara\u0161 sa mnom o pri\u010di kada si bila izbeglica. Ho\u0107emo li da po\u010dnemo malo kako se se\u0107a\u0161 perioda kad je po\u010deo rat; gde si bila, s kim si bila, \u0161ta se desilo? Bajram\u0161ahe Jetulahu: Pozdrav i hvala vama na interesovanju. Dana kad je po\u010delo bombardovanje […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2205"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2205"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2205\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2383,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2205\/revisions\/2383"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2205"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2205"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2205"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}