{"id":2177,"date":"2023-01-30T22:34:19","date_gmt":"2023-01-30T22:34:19","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2177"},"modified":"2023-01-30T22:34:19","modified_gmt":"2023-01-30T22:34:19","slug":"ariana-kasapolli","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/ariana-kasapolli\/?lang=sr","title":{"rendered":"Ariana Kasapolli"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav. Hvala vam \u0161to ste prihvatili da danas razgovarate sa mnom. Rekli ste mi da ste \u017eiveli u Pri\u0161tini, pa bih htela da po\u010dnemo pre bombardovanja i po\u010detka rata. \u010cega se se\u0107ate?
\nAriana Kasapolli: U redu. Ja sam \u017eivela u centru a i dalje \u017eivim na istom mestu. Pre rata, ono \u010dega se se\u0107am je da je situacija ve\u0107 po\u010dela da se pogor\u0161ava. Nije da nismo izlazili, mo\u017eda zbog neznanja, mo\u017eda jer smo bile mnogo mlade i nismo znali za opasnost. Ono \u010dega se se\u0107am onako, na dnevnoj osnovi je da je moja drugarica bila sa svojim psom. Zna\u010di, ona je trebala svakog dana da pro\u0161eta svog psa i ja sam joj se pridru\u017eila i izlazile smo. Ali, ono \u0161to je bila na\u0161a prednost je, po\u0161to sam imala vrlo blizu policijsku stanicu, mo\u017eda su ljudi navikli kako li\u010dim. Naravno, dok se nije pogor\u0161ala situacija i dok nisu do\u0161li paramilitarci i nepoznati ljudi. Ali ti ljudi koji su bili tu, za njih smo mo\u017eda bili i poznata lica i ube\u0111ena sam da nisu znali na\u0161u nacionalnost i nije da smo imali nekakvih problema sa njima. Dakle, izlazile smo, \u0161etale smo psa, sedeli u park, \u0161etali se po gradu i vra\u0107ali se i nismo imali problema.
\nIntervjuerka: A kako se se\u0107a\u0161 pogor\u0161anja situacije kasnije?
\nAriana Kasapolli: E posle pogor\u0161anje. Pogor\u0161anja se se\u0107am kada je po\u010delo bombardovanje. Bombardovana je po\u0161ta, dakle po\u0161ta u centru, blizu trga koji je bio kod Vlade. Bila je tu jedna po\u0161ta i ona je bombardovana… ako se ta\u010dno se\u0107am u martu. I onda je tu po\u010dela da se pogor\u0161ava situacija. Do\u0161li su nepoznati ljudi, mnogo nepoznatih ljudi. Mi smo bili tu blizu. I ose\u0107ali smo se u opasnosti da nastavimo tu da boravimo, i onda smo odlu\u010dili da odemo kod strica kako bi bile tu dve porodice zajedno. Moj stric…
\nIntervjuerka: A gde je stanovao stric?
\nAriana Kasapolli: Stric je stanovao u Dardaniji. I tako smo se spojili. Zna\u010di, u stanu za jednu porodicu, mi smo se tu smestili i bili smo dve porodice. Uslovi dakle nisu bili mnogo dobri, bilo je usko. Uglavnom su ljudi u toj zgradi, kod zelenih zgrada ve\u0107 napustili, zna\u010di pobegli su. I tu su ostali samo Srbi. Na spratu iznad je bio Srbin koji je radio u policiji, i on je bio, onako kako ga se ja se\u0107am, veoma lo\u0161 \u010dovek. I ose\u0107ali smo se mnogo u opasnosti i nismo smeli da pravimo buku, da se ne \u010dujemo da smo tu. Ali ni to nije mnogo trajalo, dakle do\u017eiveli smo jo\u0161 neka bombardovanja i ta\u010dno smo saznali vreme kada \u0107e da bombarduju. Kako se se\u0107am, bilo je u 8. kada smo izlazili na prozore da vidimo kako bombarduju. Nama je to izgledalo kao vatromet, manje vi\u0161e, jer smo bili deca i nismo znali za realne rizike. Nkon toga, i nas su do\u0161li i izbacili iz stana.
\nIntervjuerka: Pre nego \u0161to pre\u0111emo kod izlaska, ispri\u010dala si pri\u010du kada ste ostali bez hrane u Dardaniji… Jel mo\u017ee\u0161 da mi ispri\u010da\u0161 to?
\nAriana Kasapolli: Da. Po\u0161to smo odlu\u010dili da boravimo kod strica, po\u010dela je hrana da se tro\u0161i. Po\u010dela je da se tro\u0161i hrana i po prodavnicama. Dakle, bilo je odre\u0111eno vreme kada si mogao da iza\u0111e\u0161 da kupi\u0161 ne\u0161to. Ali u Dardaniji i kod Ki\u010dme su po\u010deli da obijaju prodavnice. Dakle, to su ve\u0107 uni\u0161tili, nije imalo vi\u0161e, nije imalo ni hrane ni… sa\u010dekaj samo ovaj deo jo\u0161 jednom…
\nIntervjuerka: Nastavi, nastavi. Ne brini, promeni\u0107emo posle. Obili su prodavnice, nije imalo ni reda ni zakona…
\nAriana Kasapolli: Dakle po\u010deli su u Dardaniji i kod Ki\u010dme, u tim mestima gde su nas snabdevali. Mnogo malo hrane je bilo, male koli\u010dine i malo namirnica. Ali ipak, i to \u0161to je bilo trebalo je kupovati ali paramilitarci su po\u010deli da ih obijaju. I ljudi ovako, Srbi, se\u0107am se dakle ti lokali su uni\u0161teni. Nije imalo nekog mesta gde smo mogli da kupujemo hranu. Kosovo je skoro ispra\u017enjeno u to vreme. Odveli su ih vozom, neko je individualno i pobegli su sa Kosova. Ali, po\u0161to smo mi odlu\u010dili da ostanemo, nismo imali kuda da idemo, onda sam ja sa ocem odlu\u010dila da odemo do ku\u0107e i da uzmemo malo hrane koju smo imali tu. Pro\u0161lo je nekoliko dana od kada mi nismo iza\u0161li i situacija se mnogo promenila u gradu. Stavili su punktove po mnogim ta\u010dkama grada i nismo mogli da prolazimo. Trebalo je da idemo preko Dragodana kako bi oti\u0161li do centra gde smo stanovali. I tu je bio jedan punkt, dakle put je bio celi blokiran nijedan pe\u0161ak ili vozilo nije moglo da pro\u0111e a da se prethodno ne prekontroli\u0161e od tih ljudi. Oni su bili svi u fantomkama, bili su pijani. Na kolima su dr\u017eali alkohol. Bio je veliki tenk, dakle naoru\u017ean, i to je bila najstra\u0161nija ta\u010dka jer nismo znali kako da reagujemo. Ali tata je mnogo lo\u0161e odreagovao po\u0161to sam ja insistirala da odem do ku\u0107e, jer sam mislila da ja znam gde je hrana i znam \u0161ta da uzmem. I moj otac stresan, ka\u017ee meni sedni, a ja po\u010dnem da se smejem mnogo i ka\u017eem mu pa sedim. I policija nas je videla kako se smejemo i izgledali smo mu mnogo opu\u0161teni i ube\u0111ena sam da su mislila da smo Srbi i uop\u0161te nas nisu zaustavili i samo su nam odmahnuli da pro\u0111emo. I tako smo pro\u0161li. Oti\u0161li smo ku\u0107i, uzeli smo tu hranu koju smo imali. Kada sam otvorila fri\u017eider bila su tri jaja i tako ne\u0161to. Ja sam po\u010dela da se smejem jer nismo znali da li \u0107emo da se spasimo. Kako da se vratimo. Trebali smo da se vratimo istim putem i ja ka\u017eem mom ocu, ne znam koliko je vredelo da umremo za tri jaja. Zna\u0161, po\u010dela sam malo kao uz \u0161alu jer je situacija stvarno bila napeta. I pro\u0161li smo tako, oni su zapamtili auto i nisu nam pravili problema. Odatle smo oti\u0161li ponovo kod strica i…
\nIntervjuerka: Onda je u\u0161la policija i isterala vas je.
\nAriana Kasapolli: Onda nije pro\u0161lo mnogo vremena, dva-tri dana i do\u0111e policija na vrata jer su kontrolisali sva vrata, i na\u0161li su nas tu. Isterali su nas. Fakti\u010dki su nas nasilno isterali guraju\u0107i nas i nismo mogli ni\u0161ta da ponesemo sa sobom. I ubacili su nas, mene su ugurali u lift. U Dardaniji su bila dva lifta, jedan veliki i jedan mali. Ovaj manji je bio mnogo mali i bez svetla. I tu su me gurnuli i ne znam kako sam oti\u0161la dole. Pla\u0161ila sam se mnogo i od tada nikada vi\u0161e ne koristim lift. Stvorili su mi traumu. Si\u0161li smo dole, popeli se u auto i krenuli smo, ali nismo znali kuda idemo realno. Krenuli smo prema Makedoniji. Na putu su nas ponovo zaustavili. Hteli smo da idemo u Skoplje, mo\u017eda u kamp, ali ne se\u0107am se da li smo znali i da li ima kampa. Dakle, nismo znali ni gde idemo. Na putu nas je ponovo zaustavila policija. Uzeli su nam neke pare koje smo imali i usmerili su nas za Tetovo, prema granici \u017dince. Kada smo stigli tu, kolona je bila prevelika i tu smo bili tri dana u kolima. No\u0107u je bilo veoma hladno, nismo smeli da upalimo auto jer nismo imali mnogo goriva. Onda smo trebali da \u010duvamo gorivo kako bi nastavili jer ponovo nismo znali kuda idemo. Ponekad, kada je padala ki\u0161a, znam, se\u0107am se da smo samo malo palili auto kako bi se zagrejali. No\u0107u nismo smeli da izlazimo jer \u010dim se smra\u010di, policija je pu\u0161tala pse i psi su bili svugde gde je imalo ljudi, i svi ljudi su bili prinu\u0111eni da u\u0111u u auto. Tu sam bila tri dana. Hrane skoro nije bilo uop\u0161te, delili su pomo\u0107. Se\u0107am se da su govorili ho\u0107ete da do\u0111ete da uzmete hleb, ali red je bio tako veliki i mnogo su se gurali, tako da nije vredelo i nije imalo \u0161ansi da uzme\u0161. Poku\u0161ali su stric, tetka, nisu mogli, tako da smo se predali i skoro ni\u0161ta nismo jeli. Malo ono \u0161ta smo imali sa sobom, to\u010dak mali ka\u010dkavalj se\u0107am se da smo imali, i to smo pomalo drobili. I po\u010deo je pomalo pritisak da nam pada i da se ose\u0107amo lo\u0161e. Tu je bio jedan lekarski \u0161ator od Crvenog Krsta. Crveni Krst je bio tu i pregledavao je ljude koji se nisu ose\u0107ali dobro i sa lekarskim uverenjem smo mogli da pre\u0111emo granicu. To je bio jedini na\u010din. I mi smo se prijavili, ako nam se usre\u0107i pa da iza\u0111emo. Kada smo oti\u0161li ja i sestra, ja sam imala 17. a sestra 14. godina. Ne, sestra je u stvari imala 13. godina. I kada smo oti\u0161li tu, njima smo im izgledale bolesne, blede. Nismo jeli, nismo pili i izdali su nam uverenje da iza\u0111emo. Ali su nam izdali samo meni i njoj, a ne celoj porodici. Dakle, trebalo je da se odvojimo kako bi pre\u0161le granicu. Ali tata je insistirao da mi iza\u0111emo, bez obzira na njegovu sudbinu. I to je bio veoma te\u017eak trenutak jer nismo znali da li \u0107emo ih ikada sresti, i nije se znalo \u0161ta se de\u0161ava na granici, dali ih vra\u0107aju i \u0161ta se doga\u0111a. I tu smo se popeli u taksi. Tata nam je dao neke adrese svojih prijatelja novinara sa kojima je ranije imao kontakta, da se javimo kod njih prvo, ako mo\u017eemo da ih na\u0111emo i da budemo kod njih. I tamo su bili veoma mobilizovani, mnogo dobri ljudi. Uzelo nas je taksista i tra\u017eio je na svim adresama, ali nismo mogli da ih na\u0111emo jer su ljudi tamo izmenili mesto. Na primer, ako su imali ku\u0107u bilo u periferiji ili negde druge, iza\u0161li su odatle kako bi primili izbeglice i kako bi imali vi\u0161e mesta. Onda smo oti\u0161li kod jedne porodice. Taksista nas je odveo kod jedne porodice. Oni su bili mnogo dobri ljudi. Bili su mu\u017e i \u017eena i imali su troje dece. Na\u0161a sre\u0107a da su u jednom dvori\u0161tu bili i brat tog mu\u0161karca i otac, i mnogo \u010dlanova porodice. Ali brat tog \u010doveka gde smo se smestili, on je radio kao pograni\u010dni policajac i \u010dim nas je video, pitao nas je gde nam je porodica. Mi smo mu rekli. On nas je uzeo sa policijskim kolima i onda smo oti\u0161li i izvukao je i porodicu, i oca u ovom slu\u010daju. A onda su i strica izvukli jer smo mi zajedno krenuli, dakle zajedno smo bili na granici.
\nIntervjuerka: Ispri\u010daj nam pri\u010du sa \u0107evapima, kad ste pre\u0161li granicu.
\nAriana Kasapolli: Ah, pre\u0161li smo granicu. Ali, \u010dim smo se popeli u taksi, prvu stvar koju sam zamolila taksistu je da nas odvede u \u0107evabd\u017einici jer mi se jelo mnogo slano. Imala sam potrebe, crkla sam od gladi i ja i sestra. I on nas je odveo u \u0107evabd\u017einicu i mi ko lude jedemo i stavljamo mnogo soli, jer smo imali potrebe. Onda sam se odmah prisetila brata. Moj brat je \u017eiveo u inostranstvu i odmah sam se prisetila da trebam da mu se javim, jer u trenutku kada smo iza\u0161li, moj otac mi je rekao prvu stvar koju \u0107e\u0161 da u\u010dini\u0161 je da se javi\u0161 bratu. Tamo mi je bila druga polovina porodice; bio je stric, baka, tetka. Oni su ranije oti\u0161li, uspeli su da odu. I to je bila prava trauma kada sam \u010dula glas od brata, jer njegova reakcija je bila mnogo potresna, jer smo mi tu mo\u017eda, zaboravi\u0161 na vreme i ne primeti\u0161. Mi smo izgubili kontakt tri-\u010detiri dana i nije znao ni\u0161ta o na\u0161oj sudbini. A za njega, tri-\u010detiri dana su bila ko tri-\u010detiri godine. I kada nam je \u010duo glas, mnogo se obradovao i rekao je… i normalno upla\u0161io se i rekao nam je da ne idemo u tu\u0111e ku\u0107e, jer nam se nikada ranije nije desilo da odemo kod nekoga, kod nekoga nepoznatog. Ali ja sam osetila dobru energiju tih ljudi i videla sam mobilizaciju iako sam bila mnogo mlada. Ali, zna\u010di svaka porodica je bila spremna da prihvata ljude. I oni su bili izvanredno dobri ljudi sa kojima jo\u0161 dr\u017eimo kontakt.
\nIntervjuerka: U Tetovu ste boravili 10 dana, jel da?
\nAriana Kasapolli: Onda smo boravili 10. dana zato \u0161to smo hteli da odemo kod brata. Tu sam onda srela sve moje drugove i drugarice iz Pri\u0161tine i dogovarali smo da se na\u0111emo u Tetovo kod jedne poslasti\u010darnice koja je bila tu. Tu smo se okupljali, zna\u0161, kap nade te obuzda kada vidi\u0161 ljude i svaki dan je neko novi dolazio, i za to te\u0161ko vreme, to je bila svetla ta\u010dka. Davalo ti je nadu da \u0107e biti bolje. Svako po jednu dobru re\u010d, neko je izgubio svu nadu, ali uglavnom su \u017eeleli svi da iza\u0111u u inostranstvo. I svakog dana na na\u0161em sastanku, neko je odlazio. I onda smo napravili… ovaj deo ne\u0107u da ispri\u010dam uop\u0161te.
\nIntervjuerka: U redu. Ne brini.
\nAriana Kasapolli: Ti \u010deka\u0161 na to, jel da?
\nIntervjuerka: U redu. I onda ste hteli da odete kod brata.
\nAriana Kasapolli: Onda smo hteli nakon 10. dana kojih smo proveli tu, dakle u ku\u0107i, neki ljudi koje nikada nismo poznavali, dali su nam sobu i normalne uslove smo imali, nisu bili lo\u0161i. Va\u017eno je bilo da smo na sigurnom, da smo pobegli od rata. Ali nije bilo to mesto gde si mogao da ostane\u0161 mnogo dugo. I brat je kontinuirano poku\u0161avao i gledao da na\u0111e neku mogu\u0107nost da nas uzme tamo. Mi smo odlu\u010dili da odemo u Ma\u0111arskoj i iz Ma\u0111arske onda da nastavimo za \u010ce\u0161ku. U Ma\u0111arskoj nisi imao potrebe za vizu u to vreme, jer smo imali jugoslovenske paso\u0161e i nije postojao vizni re\u017eim. I mi smo oti\u0161li na redovan na\u010din. Kupili smo karte, popeli su u avion i oti\u0161li smo u Budimpe\u0161ti. Odatle smo onda poku\u0161ali da odemo u… oti\u0161li smo do Slova\u010dke, ni u Slova\u010dkoj nije imalo potrbe za vizu, ali \u010ce\u0161ka je imala vizni re\u017eim. Vize je bilo nemogu\u0107e uzeti tako da smo mi poku\u0161ali preko izbegli\u010dkog statusa da pre\u0111emo tu granicu, ali nije imalo \u0161ansi i vratili smo se u Budimpe\u0161ti. Onda je tu do\u0161ao brat sa stricom i na\u0161li su nas tu u jedan stan, jer nismo mogli da boravimo u hotel po\u0161to nismo znali koliko \u0107e da traje. Tako da smo na\u0161li stan i tu smo bili skoro mesec i po dana dok se sve nije zavr\u0161ilo. A tamo je bilo, nije bio lo\u0161 period, mislim lepo je bilo. Srela sam se s ljudima. Tamo sam srela ljude iz Beograda koji su pobegli, dakle od bombardovanja. Ljude koje sam poznavala sam srela, ali i oni su bili normalni ljudi, a ne ljudi koji su \u017eeleli rat, nu\u017eno su pobegli. Ali, nije da mi je bilo dozvoljeno da budem tu jer je bila \u010dudna situacija. Dakle, mi smo znali za\u0161to smo tu i nije imalo smisla da se dru\u017eimo, bar u tom periodu, jer oni su bili normalni ljudi, zna\u0161, bili su dobri ljudi koji… dakle, nisu bili za rat.
\nIntervjuerka: Nakon mesec i po dana vi ste odlu\u010dili da se vratite kad je NATO u\u0161ao.
\nAriana Kasapolli: Da. Nakon \u0161to je NATO u\u0161ao, mi smo jo\u0161 malo ostali tu i vratili smo se. Kada smo se vratili, bila je neopisiva radost. Nikada ne\u0107u zaboraviti te trenutke. Nisam znala \u0161ta pre da uradim, koga pre da sretnem. Na na\u0161u dobru sre\u0107u, u celoj ovoj situaciji nismo izgubili nijednog \u010dlana porodice u ratu. A imala sam mnogo ljudi koji su ratovali, pogotovo u Pe\u0107i, jer je pola moje porodice u Pe\u0107i. Oni su se pridru\u017eili vojsci, ali na\u0161a sre\u0107a niko nije poginuo. I \u017eelela sam da sretnem sve ljude, normalno \u017eelela sam da sretnem i sve drugarice. Kada sam do\u0161la, drugarice su ve\u0107 po\u010dele da rade. Neke su navr\u0161ile 18. godina, neke jo\u0161 nisu navr\u0161ile 18. Bio je taj period kada su svi po\u010deli da rade za UN. Po\u010deli su da rade i za OEBS i u tim me\u0111unarodnim organizacijama. Nisam mogla da prihvatim kako da po\u010dnem da radim negde, a ja sam \u010dekala da se sretnem sa drugaricama i da nastavimo gde smo stali. Ali nakon nekih dana i ja sam na\u0161la posao…
\nIntervjuerka: I od tog trenutka…
\nAriana Kasapolli: Od tog trenutka vi\u0161e nikad nisam stala rade\u0107i.
\nIntervjuerka: Dakle, sa 17. godina si po\u010dela da radi\u0161 kad si se vratila nakon rata?
\nAriana Kasapolli: Sa 17. i po godina. Ali oni s tim nisu imali problema, dakle mi… uslov je bio da zna\u0161 pomalo engleskog i oni su te primali jer nije da su imali velikog izbora, a radnici su bili potrebni jer je imalo mnogo organizacija. Ja sam se u po\u010detku uklju\u010dila u DFID, engleska organizacija. Organizacija koja je pomogla ljudima koji su pali na mine nakon rata. Realno, ja sam u toj organizaciji radila samo godinu dana. A nakon godinu dana, napustila sam jer sam tu stvarno do\u017eivela stvarni rat posle rata. I to me je u\u010dinilo da se ose\u0107am lo\u0161e, to radno mesto, dok nisam napustila i promenila posao i pre\u0161la sam u UN. Koliko god je bilo ljudski, i pomagala si ljudima, trebalo je da….
\nIntervjuerka: Trebala si da se suo\u010dava\u0161 sa…
\nAriana Kasapolli: Suo\u010davala sam se sa ljudima koji su pali na mine. Sad zamisli u kakvom stanju su oni dolazili u bolnicu. I ja sam sve te slu\u010dajeve videla. Oni… njihova uloga tu je bila da zna\u010di, ne da uzimaju preporuke ve\u0107 lekarske izve\u0161taje. Dakle, bila je Lekarska komisija koji su utvrdili da neki odre\u0111eni slu\u010daj ne mo\u017ee da se le\u010di na Kosovu. Tada nije imalo proteza, neko je izgubio nogu, neko ruku. Neko se povredio na na\u010din da nije moglo da se le\u010di i ti slu\u010dajevi, nakon \u0161to je Komisija za procenu dalo zeleno svetlo, mi smo ih uzimali, tj. KFOR je uzimao te slu\u010dajeve i helikopterom ih je vodio po bolnicama gde su oni bili spremni da ih prihvate. I realno, danas ti ljudi \u017eive normalno sa dobrim protezama, sa… mi ni dan danas u KUCK-u ne mo\u017eemo da re\u0161imo slu\u010dajeve. U to vreme, tu su re\u0161avali slu\u010dajeve. To je bio humanisti\u010dki rad ali je bio veoma te\u017eak posao u kakvom stanju sam ja videla ljude.
\nIntervjuerka: Hvala puno!
\nAriana Kasapolli: Hvala tebi![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav. Hvala vam \u0161to ste prihvatili da danas razgovarate sa mnom. Rekli ste mi da ste \u017eiveli u Pri\u0161tini, pa bih htela da po\u010dnemo pre bombardovanja i po\u010detka rata. \u010cega se se\u0107ate? Ariana Kasapolli: U redu. Ja sam \u017eivela u centru a i dalje \u017eivim na istom mestu. Pre rata, ono \u010dega se […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22,12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2177"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2177"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2177\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2182,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2177\/revisions\/2182"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2177"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2177"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2177"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}