{"id":2157,"date":"2023-01-30T22:23:51","date_gmt":"2023-01-30T22:23:51","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=2157"},"modified":"2023-01-30T22:23:51","modified_gmt":"2023-01-30T22:23:51","slug":"elvira-osmani","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/elvira-osmani\/?lang=sr","title":{"rendered":"Elvira Osmani"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Dobro ve\u010de. Da po\u010dnemo od kad se situacija pogor\u0161ala. Kako god da se se\u0107ate. Gde ste bili? Sa kim? Koliko godina ste imali? \u010cega se se\u0107ate tokom ovog perioda?
\nElvira Osmani: Imala sam 22. godine. Radila sam. Bila sam zaposlena u instituciji gde sad radim kao medicinska sestra. Radili smo u smenama, 2 sata posla, 3 slobodnih dana. Tog dana je bio rat kod Ja\u0161arijevih ve\u0107 po\u010deo. Tog dana, u utorak, ja sam i\u0161la na posao, spremala sam se da odem. Ne znaju\u0107i, ne analiziraju\u0107i \u0161ta se de\u0161ava tamo. Ko da se to de\u0161avalo na nekom dalekom mestu od Pri\u0161tine, gde se \u010desto sla\u017eem sa ljudima kada ka\u017eu da je u Pri\u0161tini kasno po\u010deo rat, i kasno smo osetili rat. I spremila sam se tog dana, uzela sam mantil da peglam i da krenem ujutro u 8 sati na posao, kako bi tamo stigla u 9. Moja majka je iza\u0161la i ka\u017ee mi \u201egde \u0107e\u0161\u201c \u2013 Na posao \u2013 \u201ekako na posao jel zna\u0161 da se tamo ratuje, gde si krenula\u201c \u2013 ja joj ka\u017eem, ne. Tamo le\u017ee ljudi i ja treba da odgovorim du\u017enosti koja\u2026 i krenula sam na posao. Ja sam \u017eivela u naselju Em\u0161ir. Kada sam stigla kod Stanteje, tu duva vetar i \u017eive du\u0161e nema. Ta ti\u0161ina te je jela i samo su se listovi \u010duli kako su se \u0161unjali od pozadi od te u\u017easne ti\u0161ine. Oti\u0161la sam tamo sa strahom u du\u0161i, ne znaju\u0107i za\u0161to se pla\u0161im. Oti\u0161la sam na posao. Kada sam oti\u0161la, direktor nas je okupio osoblje i rekao nam je da trebamo da se vratimo. Gotovo je za danas. Dao nam je mese\u010dne plate koje nam je trebao dati i vratili smo se kod ku\u0107e. Rekao nam je da \u0107e oni ostati sa pacijentima a da mi trebamo da se vratimo porodicama jer se ne zna iz momenta u momenat \u0161ta \u0107e se desiti. I vratila sam se ku\u0107i. Do\u0161la sam kod ku\u0107e. Bila sam u vezi sa Dritonom. Driton je bio dva dana pred po\u010detak NATO bombardovanja, do\u0161ao je da mi ka\u017ee da treba da iza\u0111e za Makedoniju, i pitao me je ho\u0107u li da po\u0111em sa njim. Poslao je svog dedu i ja se sla\u017eem, iako je bilo malo vremena \u0161to smo se poznavali. Ja sam im rekla ne. Majka me je odgojila i u ovoj situaciji ja da imam dva velika bolova, i od rata i ovo, ne. Ako smo sudbina jedan drugom da se sretnemo nakon rata u redu. Ako ne, ti tvojim putem ja mojim. I odlu\u010dila sam tako da ne odem i vratila sam se ku\u0107i. Tog dana, moj stric je do\u0161ao uve\u010de i rekao je mojoj majci da sutra trebamo da krenemo za selo gde je odrastao moj deda. Tamo gde je \u017eiveo u jednom selu u op\u0161tini Kamenica, planinsko selo, gde mi kao deca nikada ranije do tada nismo bili, \u010dak ni roditelji nisu bili. I tako smo krenuli. Kako da krenemo mi u Em\u0161iru blizu autobuske stanice i mi idemo, stri\u010devi, bra\u0107a od strica, devoj\u010dice de\u010daci i svi omladina, \u010dak i deca raznog uzrasta. Ja tu najstarija 22 godine, a svi ostali, sem bra\u0107e od o\u010devog strica koji su bili malo stariji od mene, ali najvi\u0161e je imao 25 godina najstariji. I popeli smo se u autobus Ekspresa za Gnjilane. Kada smo krenuli za Gnjilane\u2026 mi se spremamo ko da idemo na odmor. I spremamo svako svoju torbu, stavljamo parfeme, paste, \u010detke\u2026 moja majka ka\u017ee po\u017eurite, jer smo imali izbeglice iz Drenice u na\u0161em naselju. U na\u0161im ku\u0107ama i tu blizu tekstilne fabrike, bile su pozicionirane srpske snage. I kod kasarne Adem Ja\u0161ari su bili svi tu i \u010duli su da ima izbeglica, i planirali su da u\u0111u i kontroli\u0161u, da nas maltretiraju tu. I do tog dela, ja sam svakoga dana jedno nedelju dana redom izlazila kod pijace u Ulpijani, na platou ki\u010dme sam prolazila. \u0160minkala sam se crvenim karminom, doterala sam se kako bi mislila da sam Srpkinja i da odem da kupim hranu i donesem porodici. Jer tu dole ispod ki\u010dme je bila policija, policijski \u0161tab je bio u tim lokalima. I oni su mislili da sam Srpkinja. Pozdravljali su me, i ja sam ih pozdravljala bez straha, ne znaju\u0107i da se pla\u0161im, i nije bilo da se ne pla\u0161i\u0161, ali kad si mlad ne misli\u0161 mnogo o tom delu. I vratili smo se ku\u0107i i nastavili, odlu\u010dili smo da odemo u selo. Nastavili smo put autobusom. Ali u autobusu je bilo raznih ljudi. I policajca, i militarca i mnogo gra\u0111ana, i Srba i Albanaca, koji su izabrali relaciju Pri\u0161tina-Gnjilane u tim njihovim selima. Kada smo stigli kod Bele Zemlje, neki autobusi su bili koji su dr\u017eali tu relaciju. Autobus prepun ljudi koji nisu bili primorani, sa svojom voljom smo oti\u0161li. Ni oni nisu znali gde idemo i iskrcali su nas sve. Omladinu, devoj\u010dice, de\u010dake sve kod Bele Zemlje. Pore\u0111ali su nas i do\u0161le su policijske snage, rekli su nam da izvadimo torbe. Mi smo ih izvadili. Prekontrolisali su \u0161ta imamo i \u0161alili su se sa tim parfemima, pastama. Idete na izlet, ho\u0107ete ovo, ho\u0107ete ono. Raznorazne uvrede. I dr\u017eali su nas tu pribli\u017eno, mo\u017eda pola sata, 45. minuta. I do\u0161ao je nalog da u\u0111emo. Dakle, ponovo smo u\u0161li u autobus. Vratili su nas u autobus i nastavili smo za Gnjilane. Stali smo u autobuskoj stanici u Gnjilanu. Si\u0161li smo pre nego \u0161to se smra\u010dilo. Ne znam koliko je sati bilo kada smo si\u0161li tu. Grad je bio u totalnoj ti\u0161ini, nikoga nije bilo, sem mi koji smo hodali u koloni, maloj koloni, na\u0161e porodice. I kamioni sa paramilitarcima koji su bacali fla\u0161e, piva, psovali su, drali su se, kretali su se po gradu. Mi u prvoj ulici od stanice, skrenuli smo desno. Nadole onako, i tu kod jedne porodice. Poznata porodica. U\u0161li smo u dvori\u0161te, ne znaju\u0107i se, samo da se spasemo jer je pao mrak i bili smo mnogo mlade devojke i de\u010daci. Kada smo u\u0161li tu, nai\u0161li smo na porodicu gde je glava porodice bio politi\u010dki prognanik, nekoliko puta zatvoren. Me\u0111utim, i uz insistiranje na\u0161eg strica, nisu nas pustili te no\u0107i odatle zbog stanja kakvo je bilo i tu smo prespavali. Dali su nam da jedemo. Poku\u0161ali su da nas emotivno podr\u017ee i tu smo ostali do jutra. Ujutro smo se probudili, doru\u010dkovali smo i moj stric je ponovo odlu\u010dio da mi nastavimo put kuda smo krenuli. Oni su insistirali da ne idemo jer su se pla\u0161ili da nam se ne\u0161to ne desi. Sve ove devojke, govorili su, svi ovi mladi\u0107i u najbolje vreme, ostanite ovde. Ali im je moj stric rekao ne, ne mo\u017eemo da ostanemo, dosta ti ima\u0161 tvoje muke pa da do\u0111u oni da ti na\u0111u i izbeglice kod ku\u0107e, tebe i tvoju porodicu ne\u0107e \u010dekati ni\u0161ta drugo sem egzekucija. I tako smo odlu\u010dili da odemo u selo. I odemo mi kako odemo u na\u0161e selo. Tu je ve\u0107 po\u010delo bombardovanje. Po\u010deo je rat. Tamo u selo sve kao druk\u010diji svet, niko te nije o\u010dekivao. Priroda lepa, \u010dist vazduh, deca su bili sre\u0107ni da jede\u0161 i pije\u0161 koliko ho\u0107e\u0161. Realno ni\u0161ta nije nedostajalo jer je tu u selu \u017eiveo stric mog oca, osamdeset godina je imao i uzgajao je\u2026 tako bavio se sto\u010darstvom, i \u017eiveo je u tom mestu. Za nas je bila velika promena. Deca su tra\u017eila eurokrem, d\u017eemove, tra\u017eili su\u2026 ali tamo takvih luksuza nije bilo. Navikli su na sir i kremom i paprikom i time. I mi smo fakti\u010dki zaboravili za\u0161to smo oti\u0161li. Izgledalo nam je kao veoma dobar odbor, iako smo no\u0107u \u010duli bombardovanja i buku. Koliko su bile pla\u0161ljive, bile su i sigurne za nas, jer kad si znao da jedna velika sila bombarduje, ose\u0107ao si se sigurnim iako si znao da su iznad i sve, ali bio si siguran. I po\u010dele su snage OVK-a da se vrte po tim selima i po\u010deli su da ih prate srpske snage. I mi smo trebali svakako da se sklonimo iz tog sela, da odemo u drugo selo, selo tetke mog oca. Tetka mog oca je bila udata u jednom selu koje je bilo na teritoriji Kosova. Zove se Breznica, ali je bila op\u0161tina u okviru Srbije, Op\u0161tina u Srbiji, a na teritoriji Kosova. I odemo mi u to selo. Kad smo oti\u0161li tamo, prilagodili smo se veoma dobro. Iako smo tu bili gosti. Mnogo smo imali poznatih. Oni su onda po\u010deli, naselje, njihovi ro\u0111aci da nas ispo\u0161tuju i da nas pozivaju na ru\u010dkove i ve\u010dere. Ostali smo tu nekoliko dana, ne znam ta\u010dno koliko. I jedne ve\u010deri, pre nego \u0161to smo se sklonili iz tog sela, u\u0161le su policijske snage da tra\u017ee izbeglice, jer je neko javio da ima izbeglica u tom selu. Mi smo bili prisiljeni da ponovo uzmemo decu, mu\u0161karce, \u017eene, svi koji smo bili, i da iza\u0111emo iz tog sela da krenemo za Pri\u0161tinu. Iako rat nije bio zavr\u0161en, mi smo se ponovo vratili u na\u0161u ku\u0107u. Kad smo do\u0161li, stigli smo, do\u0161li smo bez ikakvih problema u Pri\u0161tini, kao kad do\u0111e\u0161 iz\u2026
\nIntervjuerka: Da li ste hodali ili autobusom?
\nElvira Osmani: Ne, autobusom iz Gnjilana do\u2026 iz tog sela do Gnjilana, ne se\u0107am se \u010dime smo oti\u0161li\u2026
\nIntervjuerka: U redu.
\nElvira Osmani: Me\u0111utim, iz Gnjilana do Pri\u0161tine smo do\u0161li autobusom, biv\u0161i ekspres. Kada smo do\u0161li kod stanice, bilo je 3 dana pre nego \u0161to je NATO, u\u0161ao, pre zavr\u0161etka rata. Dakle, u ratu smo se vratili ponovo u na\u0161e naselje. Kada smo do\u0161li kod autobuske, trava je porasla 2 metara. Sve je pomrlo, i mi smo stigli kod na\u0161e ku\u0107e, spustili smo roletne, stavili smo debele zelene zavese i nismo smeli \u017eivi da se \u010dujemo jer je policija bila tu kod fabrike tekstila tu preko puta nas i oni su se cele no\u0107i kretali po dvori\u0161tima. I te ve\u010deri kada \u0107e NATO da u\u0111e, kada je doneta odluka da NATO u\u0111e, mi nismo imali informacije. Dakle, nismo znali samo smo \u010duli veliku buku od automatskih pu\u0161aka od strane policijskih snaga koji su ulazili po dvori\u0161tima. Mislili smo se \u0161ta se de\u0161ava, \u0161ta se desilo. \u010cekali smo svakog trenutka da \u0107e da nam u\u0111u unutra, ali nije se desilo. Jedno tri-\u010detiri sata tako i oda su se smirili, i mislili smo se \u0161ta se desilo. Kada smo ustali ujutro, moj stric je pustio radio i shvatili smo da je KFOR u\u0161ao i da smo se oslobodili. Rat se zavr\u0161io. Stric nam je rekao ajde da idemo da ih sa\u010dekamo, i tu smo iza\u0161li sa ovim delom prema stanici da ih do\u010dekamo. Engleski KFOR, oni su uzeli razne bombone u jesi jednoj, u d\u017eaku. \u010cokolade, lizalice i sva deca se popela na taj tenk. Oni su se mnogo uzbudili kada su nas videli i dali su nam te bombone, i podelili su ih i posle se to zavr\u0161ilo. Vratili smo se po ku\u0107ama, i Engleski KFOR se smestio u fabrici tekstila. Nakon dve nedelje, mo\u017eda i kasnije, nakon \u0161to su se smestili, do\u0161li su u na\u0161e naselje, od ku\u0107e do ku\u0107e, KFOR sa dva autorizovana lica da nas pitaju da li nam ne\u0161to nedostaje. Da li imate neki zdravstveni problem. Da li ima ne\u0161to \u0161to bi mogli da vam pomognemo i koliko imate radne snage. Koliko ste osoba tu, kakve kvalifikacije imate. I mi smo se prakti\u010dno 70% omladine u tom naselju zaposlili u KFOR-u. Ja sam po\u010dela da radim svoj posao kao medicinska sestra, kao pomo\u0107nik. Imali smo bataljon zdravstva gde si mogao da im poma\u017ee\u0161. Ne da su oni imali tu nekakav veliki posao, ali neka posekotina ili ne\u0161to za vojnike, i posao prevodioca, jer su dolazili ljudi. Neki povez ne\u0161to, ljudi sa traumama i raznim zahtevima; prehrambenim, ode\u0107u i obu\u0107u, psiholo\u0161ki problemi, razni problemi. I mi smo se vrlo brzo vratili u realnost i u na\u0161 \u017eivot kako treba.
\nIntervjuerka: A kako pamti\u0161 kad si prvi put iza\u0161la iz tvog naselja u druge delove Pri\u0161tine. Da li ti je ne\u0161to drugo ostavilo utiska, jer si pomenula malo travu. A druga naselja, jer su bila tako dirnuta?
\nElvira Osmani: U drugim naseljima ne pamtim, ne se\u0107am se. Samo znam tog dana kada smo iza\u0161li iz Pri\u0161tine, dok sam odlazila na posao, to \u0161to sam rekla da je bila totalna ti\u0161ina, skoro kao da se celi grad ispraznio sem na\u0161eg naselja gde sam \u017eivela. Zna\u010di, tu nisu jo\u0161 u\u0161li da ih otklone, i jedino je naselje bilo gde je imalo najvi\u0161e izbeglica u to vreme. I nisu ulazili da ih otklanjaju, na primer prema Santeji stanove i to, tu su sve otklonili jer je tu bila stacionirana srpska policija. Ta u\u017easna ti\u0161ina je taman mirisala na rat, ali \u010dovek kad je mlad, ne zna neke stvari. A mi drugi deo koji smo tu ostali jer, zaboravila sam da navedem. Nas su opremili sa nekim identifikacionim karticama, srpska policija. Obavezali su nas da odemo i damo li\u010dne podatke. Bili su ru\u017ei\u010dasti i zeleni kartoni. Sad se ta\u010dno ne se\u0107am, ali se se\u0107am da su rekli da oni koji su bili sa zelenim kartonima, bili su identifikovani u spisku egzekutiranja. Dakle, skoro cela omladina i mladi\u0107i su bili opremljeni zelenim kartonima. A preostali deo sa ru\u017ei\u010dastim kartonima, bili su stariji od kojih nisu imali interesa za izvr\u0161enje. U tom zelenom kartonu si trebao da napi\u0161e\u0161 ime, prezime, starost i ta\u010dan datum ro\u0111enja i mesto gde boravi\u0161. Njihovo obrazlo\u017eenje je navodno bilo da nas opremaju tim kartonima kako bi mogli slobodno da se kre\u0107emo jer, ako me zaustave na putu i nemam neki identifikacioni dokument, mogu da me uhapse, \u0161to ne stoji to, jer smo mi imali identifikacione dokumente. Mi smo, ja na primer, imala sam 22 godine i bila sam opremljena li\u010dnom kartom ili ne\u010dime drugim. I plus, li\u010dne karte su bile srpske, nisu bile\u2026 da, ali uvek govorim, oni nam ta\u010dno nisu rekli, ali na osnovu ljudi govorim koji su \u010duli, ti dokumenti\u2026 bili smo opremljeni dokumentima za egzekuciju, za ni\u0161anjenje u nekom obliku. Da ta\u010dno znaju koliko stanovnika ima u gradu. Gde \u017eive i koje su starosti, kako bi mogli da to zloupotrebljavaju na na\u010dine kako oni znaju.
\nIntervjuerka: Hvala puno![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Dobro ve\u010de. Da po\u010dnemo od kad se situacija pogor\u0161ala. Kako god da se se\u0107ate. Gde ste bili? Sa kim? Koliko godina ste imali? \u010cega se se\u0107ate tokom ovog perioda? Elvira Osmani: Imala sam 22. godine. Radila sam. Bila sam zaposlena u instituciji gde sad radim kao medicinska sestra. Radili smo u smenama, 2 […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2157"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2157"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2157\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2165,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2157\/revisions\/2165"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2157"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2157"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2157"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}