{"id":1907,"date":"2023-01-30T21:07:13","date_gmt":"2023-01-30T21:07:13","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1907"},"modified":"2023-01-30T21:07:13","modified_gmt":"2023-01-30T21:07:13","slug":"olgica-subotiq","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/olgica-subotiq\/?lang=sr","title":{"rendered":"Olgica Subotiq"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Da li mo\u017eete da se predstavite i ka\u017eete odakle ste?
\nOlgica Suboti\u0107: Ja sam Suboti\u0107 Olgica. Ro\u0111ena sam u Radevo. \u017divela sam u Obili\u0107, sad sam ovde gr… u kontejnere, sad u stanu sam. Nikad Kosovo nisam napustila.
\nIntervjuerka: Kako se se\u0107ate perioda pre rata?
\nOlgica Suboti\u0107: Pre rata je bilo milina. U moje selo gde sam ro\u0111ena, samo jedna ima albanska. Ja sam sedela sa Gjuz\u0111idu u jednu stol… u jednu klupu. Oni su poha\u0111ali srpsku \u0161kolu. Bile su dve sestre i \u010detiri brata. Slagali smo se, nismo znali da li su oni Albanci. Oni su dolazili kod nas na svadbe i na sahrane, mi smo i\u0161li kod njih. Posebno se spremalo za Albance, posebno za nas. Dru\u017eili smo se, ve\u0107 tako. Posle nekoliko godina, dok su oni bili ne, ali kasnije kad su njihova deca nastala, odvojili su se da u\u010de oni albanski. Za dvoje dece je dolazio u\u010ditelj iz Jenca da ih u\u010di. E pred rat, i\u0161li su u Jencu u privatnu \u0161kolu. Mada tu je imalo mesto za njih koliko ho\u0107e\u0161. Selo je malo. A oni su i\u0161li u Jence da se \u0161koluju i tamo se \u0161kolovali. I tako, dru\u017eili smo se ve\u0107 tako. I\u0161li jedni kod drugih, i na svadbu. Mi kod njih na Bajram, oni kod nas na slavu. Nisu gledali, nikakve zamerke nije bilo. \u010cak \u0161tavi\u0161e taj najstariji brat, predstavljao se kao Dragan. I\u0161ao po igranke, po srpske svadbe. Sa devojke Srpske se… zabavljao se. Jedna \u017eena ga pitala, \u010diji si ti bre, Dragan? Ka\u017ee, ja sam Tinin. Kako Tin ima dva sina, Slavu i Dinu. Mene… a taj Tina imao dve \u017eene. Ka\u017ee mene Stana dovela. Oo, nek si mi \u017eiv i zdrav sinko.
\nIntervjuerka: Kako se se\u0107ate perioda rata?
\nOlgica Suboti\u0107: Period rata i pred rata, kad su po\u010dele demonstracije, to je bilo o\u010dajno. Morali smo da idemo decu da uzimamo iz \u0161kole. A, tu negde osamdeset prve, druge, ne mogu ta\u010dno da se setim koje godine, ja sam radila u Elektro Privredu. Albanski nisam znala, najedanput je nai\u0161la rulja. Radnici iz Elektro Privrede kopova, sa motkama u ruke i fla\u0161e. Isterivali nas s posla. “Dil jasht, dil jasht”, ja nisam znala \u0161ta zna\u010di to. Tek tad pitam, “\u0161ta im zna\u010di to, dil jasht? Ma, napolje”. Tad sam nau\u010dila tu albansku re\u010d. A direktora Bobi\u0107a, oka\u010dili mu plakatu “Kosovo Republika” i na \u010delu ove… kako oni idu da demonstriraju, on je bio na \u010delu sa tu plakatu, dok smo stigli do groblja. E tu ih sa\u010dekala vojska i policija, oni se razbe\u017eali a neke radnike su zatvarali po barakama. Neke… gde koga… nekoga tukli, kako koga. A za vreme rata mnogo te\u0161ko, kad su se vratili. I\u0161li smo u Elektro Privredu kao da radimo na posao, pozvali nas. I\u0161li smo na kapiju da prozivaju deset Albanaca, deset Srbina. Prozovu deset Albanca, pokvario se aparat, da bi dobili… onaj, kartice za posao. Mi se vratimo pe\u0161ice ku\u0107i. Ponovo sutradan odemo, oni ponovo prozivaju deset Albanaca. Kad do\u0111e red na Srbina, pozovu dvoje, troje… sve tako. I jedan de\u010dko, Rako\u010devi\u0107 u\u0161ao i nije iza\u0161ao vi\u0161e. E direk… jednog in\u017eenjera Zorana Konti\u0107a u Pri\u0161tinu su zaklali u svoj stan. On je bio veliki stru\u010dnjak, on je bio u taj pregovara\u010dki tim. I kad smo do\u0161li peti, \u0161esti dan, do\u0161ao Zoran Stanisavljevi\u0107, isto in\u017eenjer, ka\u017ee budite tu idem da razgovaram, Zorana Konti\u0107a Zaklali, da vidimo \u0161ta \u0107emo da radimo. Na Kosovo B tu nam je bila Glavna Uprava. Kad se vratio, njegov automobil je bio ceo izre\u0161etan. Ne znam kako je pre\u017eiveo. I tog dana smo se vratili ku\u0107i i vi\u0161e nismo i\u0161li. Radnicima uzimali kola. Pri\u0111u, ko do\u0111e kolima samo izvade pi\u0161tolj, daj ovamo klju\u010deve i uzimali im kola. E za tog Rako\u010devi\u0107a do\u0161la tetka da ga tra\u017ei. On je tamo negde kod Batlavskog jezera \u017eiveo a do\u0161ao kod tetke, po\u0161to nije mogao da putuje i dva dana se nije vra\u0107ao, do\u0161la tetka da ga tra\u017ei. Jeste ga videli? Jedan ka\u017ee ja sam ga video u garderobu. Ka\u017eu da ga bacili u bunker gde se lo\u017ei vatra za Elektranu. Ni trag ni glas, ni dan danas za njega. Kad su se vratili Albanci, mi sa te kom\u0161ije u Obili\u0107u smo \u017eiveli super. Mi nismo znali ni kad su oti\u0161li, ni za\u0161to su oti\u0161li. Poima nismo imali. Jedna kom\u0161ika do\u0111e, more ka\u017ee ovi… \u0161to je bila kom\u0161ika sa njim, ka\u017ee more nema ih ove na\u0161e kom\u0161ije. Koko\u0161ke pi\u0161te, ku\u010di\u0107i laju. Sam bila napojila i nahranila. I sve tako jedno petnaest dana smo hranili te koko\u0161ke, pojili odozgo bombardovanje, dok nisu nai\u0161li neki sa \u010darapama na glavu, porazbijali ku\u0107e. Niti znamo ko je, niti \u0161ta je. I mi smo se pla\u0161ili njih. E, kad su se oni vratili, mi smo mislili da su te iste kom\u0161ije ali nisu. Pretili nam da \u0107e da nas zakolju, da \u0107e da nas ubiju. Palili ku\u0107e, plja\u010dkali, \u0161ta nisu radili. U Obili\u0107u, od dolaska KFOR-a devetoro ubijenih. Ubijena jedna starica osamdeset i kusur godine, iz kreveta je izvukli. Mi smo joj uzimali pomo\u0107, i po\u0161li smo da uzmemo pomo\u0107, oti\u0161ao jedan da uzme karton, ka\u017ee nema je baba Milada. Kako se skinula, tako stvari stoje. I zaustavili smo UNMIK-ovo vozilo, jedan crnac je bio, stavio \u017eutu traku, tragali za nju. Na svu sre\u0107u, jedna mala radila je u KFOR kao prevodilac, ona je obilazila \u010desto. Kad je do\u0161la, nema je. I ona je tra\u017eila, tra\u017eila. Na\u0161li je od Vu\u010ditrna. O\u010di izva\u0111ene, nos slomljen, u\u0161i ise\u010dene. Englezi su uzeli tu sliku i pokazivali nam, jel poznajete ovu \u017eenu. To zna\u010di, pretili nam s time, i vama \u0107e se desiti ovako ako ne napustite. Gde da je poznaje\u0161 bez u\u0161i, bez nosa, bez… sve krv kako joj se slivao. Posle jednu baba Stevku, nju sa peglu pekli. Jedan Radovan Kukalj, njemu do\u0161li kola da ukradu. On izleteo, sa rafal ga ubili. Rapaji\u0107a Sta\u0161u su zaklali a \u017eena pored njega, mislili su da je ubijena a ona nije bila, samo onesve\u0161\u0107ena. Tek ujutro kad je jedan kom\u0161ija pro\u0161ao, kad su videli… \u017eena mu \u017eivela. Ne znam da li je danas… pre\u017eivela je tu nesre\u0107u. E, porodicu Stoli\u0107 do dogrdila. Oni su ih ubili samo zato \u0161to nisu hteli ku\u0107u da prodaju, jer je jedan sin im poginuo u Elektro Privredi od strujnog udara, isto su ga Albanci namestili. Poslali ga ne\u0161to da popravi, isklju\u010dili struju. Kad je on stigao da popravi to, oni uklju\u010dili struju i struja ga ubila. Ni oni nisu hteli da prodaju, stariji su bili ljudi a mirni, tihi, imali jo\u0161 jednog sina. On nije bio o\u017eenjen. Od ovog majka govorila je, nemoj da je proda\u0161 dok ja umrem, da me sahrani\u0161 pored sina. Ako je slu\u010dajno proda\u0161, u jedan \u0107o\u0161ak \u0161ator mi stavi da tu \u017eivim, da budem sahranjena pored sina. Jedno jutro kad smo \u010duli, ja sam se spremala za Gra\u010danicu, do\u0111e jedan kom\u0161ija ka\u017ee ubili Slobu. Kojeg Slobu? Dvoje kom\u0161ije bili tu, jedan prodao ku\u0107u i oti\u0161ao jo\u0161 ne\u0161to da nisu njega… jer se i to de\u0161avalo. Ka\u017ee i Slobu i Radmilu i Ljubinka. Ja sam oti\u0161la tamo, sve je bilo ogra\u0111eno sa \u017eutu traku. Jedno dvoje Stoli\u0107a stajali, sedili tu. \u0160ta je bilo? Niko ne zna \u0161ta je bilo. Policija ne puste unutra, oni su ku\u0107u zapalili da bi ukrili tragove. Na svu sre\u0107u jedna Albanka izlazila, morala je pored njihove ku\u0107e da pro\u0111e. Da li je to sad razlog… pla\u0161ila se pored zapaljene ku\u0107e da pro\u0111e, ili je razlog \u017eiveli su dobro. Sad ne znam, ona jedina zna. I ona prijavila vatrogascima. Mi smo tek ujutro saznali, kad ugasili sve, kad ovo tad smo saznali od kom\u0161ije. Oni unutra nisu hteli da nas puste da vidimo. Mi smo se tu sva\u0111ali sa policijom, sva\u0161ta se izde\u0161avalo. I onda nismo dali da ih vode na obdukciju dok ne do\u0111e Dragutin Dobri\u010danin. E kad je stigao Dragutin Dobri\u010danin, on se predstavio, odveli ih u Orahovac. Obdukcija, o\u010di isto izva\u0111eni, mo\u0161nici dole, rebra polomljena. Ova \u017eena nije bila mnogo unaka\u017eena, ja sam je kupala. Samo ruke su joj bile plave na mesto-mesto. Niko ne zna ni za\u0161to ni kako, ni \u0161ta. Ali, pretpostavlja se samo zato \u0161to nisu hteli ku\u0107u da prodaju.
\nIntervjuerka: Da li se se\u0107ate trenutka kada ste morali da napustite svoj dom?
\nOlgica Suboti\u0107: Mi smo ostali, mi smo tad bili u Beograd da razgovaramo. Ili da nas isele, ili da nam obezbede, da nas obezbede… da nas \u010duvaju, KFOR. To… ovi, za iseljenje nisu smeli. Sa gospodinom \u010covi\u0107em smo razgovarali. Ja ne mogu da vas iselim, mogu da razgovaram sa KFOR-om za obezbe\u0111enje. Dolazio je general Mini, Italijanski general KFOR-a. On nam je garantovao bezbednost, ali dalje ta bezbednost nije bila. Morali smo da se \u010duvamo, stra\u017ee \u010duvali no\u0107u. Niko nije smeo sam da ide, samo u grupama smo i\u0161lli. Ja sam stanovala privatno. Taj gazda prodao ku\u0107u, ja sam pre\u0161la u zgradu. Preko puta nas bila stanica policije. Ja 17. marta bila sam u Mitrovicu, i kad sam se vra\u0107ala, jedna \u017eena otuda iz Suvog Dola ka\u017ee ovi na\u0161i do\u0161li ne znam kako \u0107e da se vrate. \u0160ta je bilo? Ka\u017ee neka deca se udavila, a oni ka\u017eu da su ih na\u0161i jurali sa kerove. A mi moramo dva albanska sela da pro\u0111emo pa da ih jurimo. I ni\u0161ta, mirno je bilo u Obili\u0107. Ja, radila sam neke ru\u010dne radove i sela sam i ve\u017eem. Zove me sestra, \u0161ta radi\u0161? Rek’o evo ve\u017eem. Kako da ve\u017ee\u0161, ka\u017ee \u010caglavica gori. Za\u0161to gori? Ti ne zna\u0161, rat se vodi. Ne, kod nas mirno. I ja ostavim ono, pogledam kroz prozor, kad i kod nas. Rulja ide, nai\u0161li naoru\u017eani… ta vozila. Oni se penju na vozila, lome prozore ali nisu me taj dan isterali. Na \u017eelezni\u010dku stanicu isprebijali jedno dvoje. Eto, to je tako bilo, preno\u0107ili smo. Celu no\u0107 smo \u010duvali stra\u017eu u zgradu. Sutradan izjutra, napravila sam pitu, u \u017eivotu vi\u0161e nikad takvu pitu ne\u0107u da napravim [smejanje]. I budim se gledam, deca idu bez ran\u010deva u \u0161kolu. \u0160ta je ovo, mislim da nije neki praznik. Jao majko moja, mali milion mi se \u010dini je bilo dece i odraslih. U\u010cK i kamenjima ga\u0111aju, ga\u0111aju, lomi prozore. Mi smo… dole ispod nas je bio lokal, mi smo se nadali nas ne\u0107e da pale. Ovamo ceo Obili\u0107 gori, gde su bile privatne ku\u0107e. Niko da iza\u0111e da ka\u017ee stop, stanite \u0161ta radite. Ovi Slovaci, bili su u \u0161kolu. Ni sto metara od nas, Slova\u010dka vojska. Oni \u010dekali nare\u0111enje, ali posle su nam se izvinjavali. Mi nismo smeli bez nare\u0111enja. A policija izlazi i samo im dodaje nogom kamenje da nas ga\u0111aju. Dok su tamo popalili te ku\u0107e, mi sedimo i jedna doti\u010dna zgrada do nas, kad su tu do\u0161li, isto su dole albanski lokali bili, zapalili su zgradu. Ljudi unutra vri\u0161te, tad se vojska jurnula da ih spasi. A… i do\u0161ao ameri\u010dki policajac koji je radio u UNMIK policiju u Obili\u0107u, on nas je ube\u0111ivao da napustimo, mi nismo hteli. Na kraju nam je rekao pet minuta imate rok da napustite, niko ne\u0107e da vas \u0161titi. Mi smo uzeli, goloruki iza\u0161li smo preko puta u policiju. Tu jedno dva odeljenja, ne znam kolika su bila. Ovako smo bili ko sardine slo\u017eeni. Meni tu se \u0107erka onesvestila, oni se smeju, mi ne mo\u017eemo da je povratimo. Srbima policajcima ne daju da iza\u0111u van kruga, a Albanci… ta\u010dno onako ponositi \u0161to su to uradili. I onda, tu smo bili negde od deset do tri. U tri sata, tenkovima u kasarnu. U kasarnu smo bili pet dana. Tra\u017eili smo da nas odvedu do granice, jer kad… prkosim od ’99-te do 2004, pet godine. Ni\u0161ta bolje, izgubio si svoju imovinu, tra\u017eili smo na granicu pa kud koji, mili moji. Me\u0111utim, nisu hteli to. I tu smo imali dosta komplikacija. Prvi dan kad smo stigli, dobru hranu nam dali. E posle, kuvali nam \u017eito i kukuruz smo jeli. Hleb ma\u0161inski se\u010den, nigde mesa, karfiol stavili. Stavili vodurina. Eto tako smo se hranili. Mnogo te\u0161ko smo i tu pro\u0161li. Uhapsili nam Ivicu \u010carapi\u0107a. On nije… on je radio kao prevodilac u… od Karabinjera. Znao je engleski, on nam samo prevodio, a nije bio na\u0161 lider. Uhapsili i njega. Pa onda mi nismo hteli da napustimo dok ga ne dovedu. Onda, pustili i njega odmah preko granice. Nema pravo na Kosovo da do\u0111e. E najte\u017ee mi je bilo Popa Miroslava kad su doveli. On je bio u Manastir, ti konaci gde su. Bio je u podrum dole. Zapalili taj konak, on kad je do\u0161ao ceo od gare\u017ei. Kako se ono od toplote sakrivao, imao je samo krst, jednu ikonu i ono \u0161to ostavlja vodicu. Sav uplakan je do\u0161ao. Tad mi je bilo najte\u017ee. On je bubre\u017eni bolesnik, hteli su i njega da uhapse. Me\u0111utim, mi smo uspeli dok su oni ivicu Hapsili, uspeli smo Popa Miroslava da sakrijemo. I tako, obi\u0161ao nas Ombudsman Novicki, drugi niko. Dolazio je Veli\u010del, onako kao sa nare\u0111enjem. Nije dolazio da nas zamoli i da nam obe\u0107a ne\u0161to. E onda na prevaru nas doveli u Gra\u010danicu. Idete samo u Gra\u010danicu da se malo odmorite i promeni druga pratnja, i vode vas na granicu. Kad smo do\u0161li, ni\u0161ta od toga nije bilo. Onda sam bila u privatni sme\u0161taj, pa u stare kontejnere, pa je nestala struja. A nismo imal… zima, novembar mesec. Sve nam bilo smrzlo, i voda i hrana i sve. Dva dana ni\u0161ta nismo jeli. Onda smo mi oti\u0161li kod Ombudsmana u Pri\u0161tinu. On je napisao protestno pismo Savetu Bezbednosti u Ujedinjenim Nacijama, Vladi Srbije i ne znam jo\u0161 kome. Tek onda su stigli beli novi kontejneri iz Rusije. Tu je malo bilo bolje. Opet, imali smo dva kreveta. Imali smo da zalo\u017eimo. Dali nam fri\u017eidere, neke mini pe\u0107nice. Opet, moglo da se \u017eivi nekako. Nije bilo, kupatilo je bilo zajedni\u010dko. 50 metara morala sam da otidem da se okupam. Ma\u0161inu po redu, uvek je bilo sva\u0111e, neprijatnosti i tako.
\nIntervjuerka: Da li verujete da Srbi i Albanci mogu zajedno da grade bolje dru\u0161tvo?
\nOlgica Suboti\u0107: Pa, ne verujem. Ne verujem! Ja da ti ka\u017eem, sa stare kom\u0161ije, ja idem u Obili\u0107. Ku\u0107u nisam jo\u0161 prodala. Stare kom\u0161ije me uvek dobro do\u010dekaju. A… ali do\u0161li su razni, nepoznati. Ne zna\u0161 kakvi su. A stare kom\u0161ije, i oni se kaju. Sad jedna \u017eena, tu kom\u0161ika, zvala me telefonom. Sa njenog sina sam komunicirala. Njen sin je ubijen, ne zna ni trag ni glas o njemu zato \u0161to nije bio uz Ta\u010dija, \u0161ta ja znam. I ona, ka\u017ee meni je li dolazi Olga, pitala za mene. Ka\u017ee… [nerazumljivo] zovni je i vidi je li \u017eiva. I on me zove. Ja pitam, je li \u017eiva Fahrija, ona se tamo smeje, \u010dujem. Ka\u017ee, ja… evo ona sad me terala da te zovem da vidi je li si ti \u017eiva. Rek’o, jesam. I pitala sam za sve kom\u0161ije, za sve. Rek’o, \u010dula sam se sa \u017divku, \u010duva sliku \u0161to si se slikala ti i ona i jeova. I ja sam pre neki dan gledala. Ho\u0107u da ti ka\u017eem da smo \u017eiveli dobro, sve dok nisu po\u010deli da dolaze ovi albanski emigranti. Ja sam imala u kom\u0161iluk dve porodice. Kad su do\u0161li oni, ovi na\u0161i \u0160iptari oni ih nisu priznali za… da su njihovi. Govorili su nama, \u0161to se dru\u017eite s njima. Mi smo se dru\u017eili i sa njih. Ta \u017eena, koji put sam oti\u0161la u Obili\u0107, uvek me je do\u010dekala. Jednom kad sam oti\u0161la sa Nema\u010dke novinare, odvela ih da vide kako mi je ku\u0107a zapaljena, ona je iza\u0161la pred mene, pita ona mene, iznenadili se novinari. Pita me za najmla\u0111u \u0107erku, Lena kako je? Rek’o Lena ima \u0107erku. Oh, nek je \u017eiva i zdrava, di\u017ee ruke. Oni stali pa gledaju. Evo rek’o, je’l vidi\u0161 kako smo \u017eiveli mi kom\u0161ije. Ali, sve se to poremetilo sad. Njih dvoje starci umrli, jedan \u0161to bio isto Albanac, prodao. Ne znam gde je oti\u0161ao. Bio je on… nema, onaj stari kom\u0161iluk nema. Evo, ja nisam prodala ku\u0107u. Pustila sam jednog da mi \u010duva ku\u0107u. Po 50 evra on mi pla\u0107a, 11 godina. Igra sa mnom kako ho\u0107e. Ne mogu da ga izbacim, ne\u0107e da iza\u0111e. 11 godina, non stop vi\u010de, ja \u0107e kupim, ja \u0107e kupim. A niti kupuje, niti ni\u0161ta.
\nIntervjuerka: Mislite da ne\u0107e biti bolje?
\nOlgica Suboti\u0107: Molim?
\nIntervjuerka: Mislite da ne\u0107e biti bolje?
\nOlgica Suboti\u0107: Pa ne znam, ne znam. Ako do\u0111e neki pametan, pa da vlada Kosovom, ho\u0107e. Oni su imali svako dobro, svako dobro. Ja sam imala kolegu na posao. On je bio jako dobar de\u010dko. Radio je sa mnom i ka\u017ee… i\u0161la mu \u0107erka u dr\u017eavnu \u0161kolu. On ka\u017ee, oh tetka Olga teraju me da prebacim \u0107erku da ide u privatnu \u0161kolu. Ja sam bila higijeni\u010darka, i on isto. Nemam odakle da platim bre, \u0161ta fali. Ona u\u010di albanski, \u0161ta ima veze \u0161to u dr\u017eavnu \u0161kolu. Teraju me da je upi\u0161em u privatnu, dolaze i samo mi prete. I kad je, kad je trebao da ide, bio je u me\u0111ugrani\u010dni prelaz izme\u0111u Makedonije i ovo. Ka\u017ee, ja tetko Olga nisam hteo da idem. On je siromah, ali po\u0161ten je. Nisam hteo da idem, nego me otac prevario \u0107e idemo kod ujaka u Tursku. Ja kad sam oti\u0161ao tamo, ja pet dana ni\u0161ta nisam jeo, samo da imaju deca da jedu ka\u017ee. Ima dvoje dece. E kad se vratio, do\u0161ao je posao. Ja vi\u010dem, u pa je’l te isterivao neko. I\u0161li od ku\u0107e na ku\u0107u, mora da napustite, mora da naputite. Nare\u0111ivali nam. Ja nikad ne bih oti\u0161ao. Kad je do\u0161ao autobus ka\u017ee, da me pokupi, da me vrati, ja sam prvi u\u0161ao u autobus. Jedan je pozvao moga oca, \u0161ta \u0107e\u0161 ti ovde? Tako i tako, ulazi. E tad mi dao hleba i pa\u0161tetu. Tad sam posle pet dana jeo. Njima je bilo dobro, i nama je bilo te\u0161ko, ali njima je bilo te\u017ee. Te\u017ee, isterivali ih svoj narod iz svoje ku\u0107e, morali su da napuste. I tako.
\nIntervjuerka: Hvala Vam![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Da li mo\u017eete da se predstavite i ka\u017eete odakle ste? Olgica Suboti\u0107: Ja sam Suboti\u0107 Olgica. Ro\u0111ena sam u Radevo. \u017divela sam u Obili\u0107, sad sam ovde gr… u kontejnere, sad u stanu sam. Nikad Kosovo nisam napustila. Intervjuerka: Kako se se\u0107ate perioda pre rata? Olgica Suboti\u0107: Pre rata je bilo milina. U […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1907"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1907"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1907\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1916,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1907\/revisions\/1916"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1907"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1907"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1907"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}