{"id":1863,"date":"2023-01-30T20:55:11","date_gmt":"2023-01-30T20:55:11","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1863"},"modified":"2023-01-30T20:55:11","modified_gmt":"2023-01-30T20:55:11","slug":"valbona-azizi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/valbona-azizi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Valbona Azizi"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: U redu. Pozdrav Valbona. Hvala vam puno \u0161to ste prihvatili da porazgovarate sa mnom. Kako sam vam ranije objasnila, pri\u010da\u0107emo o va\u0161em iskustvu kao izbeglica. Mo\u017eda bi mogli po\u010deti kada je po\u010deo rat. Gde ste bili? Sa kim ste bili? \u010cega se se\u0107ate?
\nValbona Azizi: Pre svega vas pozdravljam. Imam \u010dast da vam ispri\u010dam jer je to zaista bila veoma te\u0161ka situacija. Mo\u017eda sam i ja, po\u0161to sam imala malu decu, vi\u0161e sam mislila na njih nego na sebe. Bila sam mlada, negde oko 30 godina. Ne mlada, ve\u0107 ho\u0107u da ka\u017eem da sam imala iskustvo, imala sam veoma sre\u0107no detinjstvo i to se odjednom sru\u0161ilo i bilo mi je te\u0161ko da se suo\u010dim sa realno\u0161\u0107u onoga \u0161to se de\u0161ava. Drugo, deca su mi bila mala. Jo\u0161 su bili u pelenama i pla\u0161ila sam se jer, kako su oni navikli sa igra\u010dkama, navikli su da izlaze, bili su… imali su sasvim druk\u010diji \u017eivot i sad od jednom da se zatvore po ku\u0107ama gde smo \u010dak i prozorima stavljali debele pokriva\u010de kako se ne bi videlo da ima svetla u ku\u0107i. I deca dok su se celo vreme igrali, i govorili smo im da \u0107ute, a oni su slu\u0161ali kao da su odrasli i samo su nas gledali o \u010demu razgovaramo i \u0161ta radimo. Ko da su i oni bili deo toga i razumeju o \u010demu se radi. Odjednom je bila izmena. Jer ranije su govorili, ne\u0107u ovo, vikali su, plakali su i tra\u017eili su svoja prava jer su bili slobodniji. Ali odjednom su i oni shvatili da nema vi\u0161e da se tra\u017ei. Da je to tako, i \u0107utali su. Slu\u0161ali smo vesti. Rat je po\u010deo. Po\u010deo je masakr kod porodice Adema Ja\u0161arija i stvarno je bio slom za nas jer nismo znali \u0161ta se de\u0161ava. Nismo znali kako \u0107emo da se branimo i jednostavno \u0161ta \u0107emo da radimo. Vesti su tako u\u017easne bile i se\u0107am se i radija kada je moj svekar slu\u0161ao Slobodnu Evropu, jer su ti novinari imali detaljnije informacije od onih koji su davali vesti na televiziji. Imao si optere\u0107enje u glavi da nisi znao \u0161ta dalje. Se\u0107am se da je do\u0161la moja majka. Ona je zaklju\u010dala ku\u0107u jer je bila sama i do\u0161la je. Napunila je tri-\u010detiri kesa sa hranom. I ja joj ka\u017eem, \u0161ta se desilo. Za\u0161to majko, \u0161ta si to uradila. I ona meni ka\u017ee, pa zar nisi \u010dula vesti, ne\u0107emo smeti ni da izlazimo. Dok sam dolazila, celo mesto je prepuno policije ispred ku\u0107e, jer nam je ku\u0107a bila malo bli\u017ee centru, kod male po\u0161te. A ispred po\u0161te, preko puta na\u0161e ku\u0107e jedan veliki tenk, onaj pinzgauer kome se samo ona cev videla i on je vrteo tu cev kuda je mogao. Ka\u017ee majka, skoro su pucali na mene, ali eto pobegla sam. Oh Bo\u017ee. i…
\nIntervjuerka: A da li si ti videla takve tenkove?
\nValbona Azizi: Da. I sad sutradan, moja majka se verovatno umorila i legla je tako. I ka\u017ee, jao kako sam zaboravila da kupim Prolom vodu, jer je ona koristila tu vodu, i ja joj ka\u017eem. Uh, hajde oti\u0107i \u0107u da kupim, nisam nikome rekla. Deca su spavala, i ja ka\u017eem idem da kupim majci. I iza\u0161la sam na glavni put tu. Samo kad sam videla tenk, i ta cev, kuda sam hodala, pratilo me je tako. Ja sam smogla snage i pojuna\u010dila sam se i ka\u017eem, idem da kupim vodu pa nek me pogode. I u\u0161la sam, kupila sam 6 fla\u0161i koliko je ostalo u prodavnici i onaj prodavac mi ka\u017ee br\u017ee, jer mi je prstom pokazivao onaj u pinzgaueru tamo. I ka\u017ee on meni, br\u017ee jer idemo, zatvaramo prodavnicu. Ja sam se zbunila, ka\u017eem nedostaje mi jo\u0161 ne\u0161to ali on me nije pustio. Uzela sam vodu i nisam platila, samo mi je rekao be\u017ei brzo. Uzela sam vodu i krenula ku\u0107i. I dok sam hodala, ulica je bila nagibljena, i ja kroz kosu gledam i samo sam \u010dekala kada \u0107e da me pogodi. Ali sre\u0107om, nije pucao i u\u0161la sam u ku\u0107u. Vidim ih sede ovde sa radijom na uvo, slu\u0161aju vesti. I onda smo slu\u0161ali od ro\u0111aka da su nekog maltretirali i da su mu uzeli sve stvari. U ulici ispod na\u0161e, \u010dujemo da im je u\u0161la policija po ku\u0107ama kako su jeli, i smo su ostavili tanjire tako i rekli su im be\u017eite odavde. I mi smo se sad okupili u naselju. Mu\u0161karci, jer su \u017eene ostale ku\u0107i. I tako, mu\u0161karci su se okupili jer je to zatvoreno naselje i govore \u0161ta da rade. Da li je bolje da sami pobegnu, da ne \u010dekaju na policiju ili da nam do\u0111u obu\u010deni, \u0161to se ka\u017ee sa rukama u d\u017eepovima da iza\u0111emo. I kada je moj mu\u017e u\u0161ao unutra, ka\u017ee ostavio nam je jedan auto, jer ima traktor. Svako svoj auto, i su sistematizovali. Ti uzmi ovo, ko nema auto, i svi su se spremili da iza\u0111u kolima. Nave\u010der smo \u010duli da kod kru\u017enog toka nema \u0161anse da se pro\u0111e kolima. Policija kod kru\u017enog toka, kod zastave, ne dozvoljava nikoga. Maltretira ljude i uzimaju im \u0161ta imaju i da ne mo\u017ee sa kolima da se pro\u0111e. I tuku ih po ulicama i uzimaju im novac i svakoga maltretiraju. Kad su oni stigli kod kru\u017enog toka, kada su videli ostali \u0161ta se de\u0161ava, poku\u0161ali su da pobegnu po sekundarnim ulicama, ali tu je svugde bilo policije i svakoga koga su uhvatili kolima tog dana su tukli, maltretirali su ih. I pare su im uzimali ko god je bio u kolima. I onda smo mi rekli ne. Ne\u0107emo kolima da iza\u0111emo, ali jel zna\u0161 \u0161ta \u0107emo. Idemo vozom jer smo videli da drugi gra\u0111ani be\u017ee vozom. I mi smo tako odlu\u010dili. Ja sam imala malu torbu. Uzela sam neke stvari za decu, \u0161ta sam stigla. Za sebe nisam uzela ni\u0161ta, ni za mu\u017ea, samo za decu. I uzela sam neke pa\u0161tete, neke keksove, kako bi imali ne\u0161to. Uzela sam teglu meda i sumnjala sam, da mi se ne slomi negde pa da mi okalja stvari. Ali opet sam dobro omotala i rekla sam bar med da imamo, jer ne znamo kuda idemo. Ne znamo \u0161ta nas \u010deka, i tako smo odlu\u010dili. Ustali smo ujutro. Ja obla\u010dim decu i bilo je tu interesantno. Stariji sin, Joni, imao je pet godina, i ka\u017ee meni \u201emama, za\u0161to mi obla\u010di\u0161 ovu lepu ode\u0107u?\u201c \u2013 ka\u017eem ja njemu da idemo kod Donata. Donat je bio moj brat od tetke ali je imao neke godine. A moja tetka me je zvala na telefon ranije i ka\u017ee mi ajde sa mnom jer ja idem u Gostivar, jer je njen mu\u017e iz Gostivara. I ka\u017ee ona meni, ajde sa mnom jer \u0107e biti rata u Pri\u0161tini. I ja njoj, ma ne bre kakav rat, ajde. I sad Joni ka\u017ee, uuu, kod Donata idemo, raduje se. Kada smo iza\u0161li, sad smo se obukli, i kad vidi naselje svi su bili spremni ljudi, sa obolelim starcima koje su nosili na le\u0111ima i tako. I kad je moj sin iza\u0161ao ka\u017ee: \u201emama, svi ovi dolaze kod Donata_\u201c. Ja mu ka\u017eem ne mama, oni idu drugde a mi idemo kod Donata i ti sad ne sme\u0161 ni\u0161ta da govori\u0161. I zatvorili smo ku\u0107u i krenuli putem…
\nIntervjuerka: Da li ste hodali do voza?
\nValbona Azizi: Da, da. I\u0161li smo pe\u0161ke tako svako od nas i pomagali smo jedan-drugog. Ko je bio slobodan. Mladi\u0107i, na primer, nosili su torbe ljudima ili kom\u0161ijskoj deci. Tu se nije gledalo, ne ti dr\u017ei tvoju decu ve\u0107 se svako anga\u017eovao da pomognu jedni-drugome kako bi im bilo lak\u0161e jer je bio… znam da su tri staraca bili u kolicima. I kako da gura\u0161 te ljude u kolicima. I kada smo iza\u0161li na glavni put, se\u0107am se da od \u0106erima do dole, koliko se vidi put, bilo je prepuno ljudi. A na trotoare je bilo 10 ili 20 srpskih policajaca. I tako smo hodali. Nisu nas dirali uz put, samo su nas tako gledali. Mi smo hodali ko vojnici, svako kako je mogao i bilo je dosta daleko, ne znam koliko kilometara. Ali to je Kosovo Polje… Pri\u0161tina \u2013 Kosovo Polje. I stigli smo kod \u017eelezni\u010dke stanice. Tu je do\u0161ao voz. Ajde sad svi da se popnemo u voz, guraju se ljudi jer je voz bio mali u odnosu na masu ljudi koji su \u010dekali da u\u0111u. I onda se se\u0107am da moja majka daje Jetonu ka\u010dket staraca i ubacila ga je u kabinu i ka\u017ee mu kada u\u0111e policija, pravi se budala. Kao da si poreme\u0107en. I on je stavio ka\u010dket. Onaj drugi kom\u0161ija, Visar, bio je visok de\u010dko, lep, i kad je obukao jaknu moja majka mu ka\u017ee gde \u0107e\u0161 ti, u svadbu; idi obuci iscepanu ode\u0107u koju ima\u0161. Popnemo se mi u voz i sad ulazi policajac. On kao lepim re\u010dima, kad stignemo u Blace, polje je minirano. Mi trebamo da hodamo prugom kada iza\u0111emo iz voza. I kao on je dobrica, kao da mu je \u017eao \u0161ta se de\u0161ava ali ja obavljam moju du\u017enost. Tako mi je izgledao njegov stav. Dok smo i\u0161li putem, videli smo ljude ili decu onih A\u0161kalija koji su ga\u0111ali voz sa zemljom, kamenjem, \u0161ta su imali. \u0160ta god su na\u0161li na zemlji.
\nIntervjuerka: Dakle, vi ste se popeli u voz i stigli ste u Blace.
\nValbona Azizi: Da. Stigli smo u Blace i…
\nIntervjuerka: Jel mo\u017ee\u0161 da nam objasni\u0161 kako je izgledalo Blace?
\nValbona Azizi: Da, veoma lepo mogu da ti… to je u\u017eas bio gde ne mogu ni da opi\u0161em kako sam videla ljude po blatu i po \u0161atorima. Ne po \u0161atorima, jer ti kada u\u0111e\u0161 u \u0161ator, treba glavu da sagne\u0161 malo, oni su bili samo najloni, kako su stigli ljudi, zna\u0161, \u0161to se ka\u017ee samo da glavu stavi\u0161 tu a telo vani. I sve blato, blato jer je padala ki\u0161a. I sad moj svekar vidi jedan deo kao travnjak i ka\u017ee nemojte tamo da idete gde su ljudi, u blatu, nego ajde ovde da sednemo na travnjaku jer je bar trava \u010dista. Kad ono, ne ajmo prvo da probamo da li mo\u017eemo da iza\u0111emo na put, jer je put bio iznad i mi smo mogli da vidimo vozila koja su zaustavili. Da poku\u0161amo ako nas puste, ako ne, vra\u0107amo se kod travnika. I tako smo mi po masi ljudi. Videla sam neke ljude da kada danas pomislim ka\u017eem: Bo\u017ee, kako su mogli da tako borave. Kada sam ih pitala koliko dana si tu, ka\u017eu tri, \u010detiri. I kad smo stigli tu kod puta, oni su postavili rampe, makedonski policajci, i samo su govorili *govori drugi jezik* odavde. Mo\u017eda je bila sre\u0107a \u0161to su Makedoncima rekli da otvore granicu i u tim mementima smo mi dali novac jednom. Jedan vojnik tu onako mlad, jer nisi mogao da daje\u0161 svima. I on je prihvatio; otvorio nam je rampu… dolazili su mo\u017eda jedno 100 autobusa na dan, kako bi povukli ove ljude iz Blaca. I sad nas \u0161alju… ja na primer, ka\u017eem…
\nIntervjuerka: Da li ste znali gde vas \u0161ofer vodi?
\nValbona Azizi: Ne, ne. Ko ovce zna\u0161, kad im \u010doban ka\u017ee idite na ovu stranu i one idu, ajde sad ovamo; tako i mi nismo znali gde idemo. Kada smo se popeli na autobus, svi smo blatnjavi bili dok smo stigli kod puta. I ka\u017eem \u0161oferu ja, jel mo\u017eemo da idemo u Skoplje jer mi je tamo stric. On tako vozi i ka\u017ee ne smemo da vas ostavimo slobodnim, sad \u0107emo vas poslati na jedno mesto. Samo znajte da ste ovde slobodni i nema vi\u0161e policije nad glavom. Bezbedniji ste, samo ne smem da vas pu\u0161tam iz autobusa.
\nIntervjuerka: Gde su vas odveli?
\nValbona Azizi: Odveli su nas u Stankovac. Onda su tu ameri\u010dki vojnici i svi ovi od KFOR-a, NATO-a, pravili su tu \u0161atore cele ve\u010deri i celog dana. Od kad smo stigli pa sve do kasne ve\u010deri, oni su dizali \u0161atore. Da stavimo glavu negde. I mi smo ostali jedno ve\u010de u Stankovcu. Onda su oni doneli papirne pelene za decu koje u Pri\u0161tini nisam videla o\u010dima, jer su bile veoma skupe. A tu su nam i papirne pelene doneli. Pa hranu, konzerve, hleb i vodu i \u0161ta god ho\u0107e\u0161. Samo je za toalet bio problem jer ih jo\u0161 nisu bili doneli. Ipak, jedna no\u0107 nije bila problem, ali \u0161ta da radi\u0161 sutradan. Ali sutradan, sre\u0107om, na\u0161li smo neke poznanike i do\u0161li su, uzeli nas. Poslali su nas do stanice i rekli su nam… ja sam tra\u017eila da me odvedu do autobuske stanice jer posle imam gde da odem, zna\u0161, samo nas pustite da idemo. I sa dva automobila, kako smo bili, odveli su nas do autobuske stanice \u2013 pitali su nas da li imamo potrebe za ne\u0161to, rekli smo im da nemamo. A mi ni novca nismo imali. Ali ta kom\u0161inica \u0161to je bila sa nama, ka\u017ee ona, ajde da sednemo ovde. Seli smo i jeli smo \u0107evape, i kad nekad pomislim kako smo bili u pri\u0161tini, a sad nam idu misli i da jedemo, ali i ogladneli smo. I nakon \u0161to smo jeli, popeli smo se u autobus da nas odvede u Gostivar. U Gostivaru sam imala tetku, a te\u010da nam je na\u0161ao ku\u0107u. Javili su nekoga da im dolazi sestri\u010dina sa zetom i svekrima, i jedan kom\u0161ija; a oni su mu rekli ne brini, izvoli dve ku\u0107e ima\u0161 na raspolaganju. I kada smo oti\u0161li, tu smo se dobro smestili. Siroti Albanci, kako su ostavili te ku\u0107e. Oni su radili u \u0160vajcarskoj i ostavili su ku\u0107u sa svim stvarima zna\u0161. I pra\u0161ina velika, voda i baterije nisu radili ali su imali neke. Me\u0111utim moj mu\u017e se razumeo u elektriku i znao je da popravlja. Iza\u0161li smo i kupili smo neke stvari koje su nam bile potrebne. I tako to, ja sam imala malu decu. Oni su imali mnogo suvenira i bilo je lepo, a ja sam se pla\u0161ila da im ne slome. Ka\u017eem onoj \u017eeni, jel mo\u017eete jednu sobu da zatvorite, uzmite ove stvari sve \u0161to imate najdragocenije… ona ka\u017ee ma ni\u0161ta nije to. Nek ih slome, deca su to. Toliko su nas dobro prihvatili. Onda su nam javili da na jednom mestu dele hranu. Samo uzmi \u0161erpu i idi uzmi jelo. Koliko \u010dlanova porodice ste, toliko komada mesa su stavljali i jelo, bilo to kupus, pasulj, pire, gula\u0161, zna\u0161 krompir sa mlevenim mesom. I bilo je nekih jela i samo smo uzimali \u0161erpu i i\u0161li smo da uzmemo, jer nismo imali novca sa sobom.
\nIntervjuerka: A jeli bilo problema sa ode\u0107om i obu\u0107om?
\nValbona Azizi: A za ode\u0107u i obu\u0107u smo imali problem jer mi… ja za sebe i moj mu\u017e, samo to na telu \u0161to smo imali. Ni\u0161ta drugo, samo jednu torbu sa stvarima za decu. I po\u010delo da postaje toplije, jer je bio 7, 8, 9 april. Ve\u0107 je tamo po\u010delo da… a ja sam imala ove debele trenerke. I ka\u017eem ja onoj \u017eeni u Gostivaru, jer nikada nisam bila niti sam znala gde ima pijace. Ka\u017eem onoj \u017eeni, jel mo\u017ee, ovako-ovako. Ka\u017ee ona da. I odemo mi, ne znam ni gde smo na\u0161li i ko nam dade taj novac, ne mogu da se setim. Mislim da je to bio brat od strica mog mu\u017ea. Zna\u0161, on nam je na\u0161ao iz vani neke pare. Ne bogami, mi nismo imali pare. On nam je dao neki novac jer ovaj gazda ovde, mi smo mu kazali da nemamo, sve \u0161to smo imali dali smo policajcu koji nas je pustio da pro\u0111emo, i tako smo ostali bez para. Odem ja kasnije na pijacu i ja ho\u0107u da kupim sa kratkim rukavima, jer je bilo toplo. Kad ona \u0107erka od gazde ka\u017ee, sramota jer si ti nevesta, sramota je da obla\u010di\u0161 to. Ka\u017ee, evo ova bluza do ovde je taman jer…
\nIntervjuerka: ispod lakta.
\nValbona Azizi: Da. Ispod lakta jer.. a kratku ode\u0107u, kratke pantalone \u2013 ne \u2013 i nije… a ja tu re\u010d, ne moj. I trebala sam da kupim duge pantalone, ali tanke. Ali ipak, to je za mene bilo predobro. I tako. Onda… i sad nam pri\u010daju da sem kuvanog jela… ako ti se ne svi\u0111a, mo\u017ee\u0161 da ode\u0161 da uzme\u0161 pomo\u0107. I ona \u017eena nam je pokazala gde je mesto. Bilo je to ko jedna prodavnica, i idite uzmite tamo jer su doneli sva\u0161ta. Ode\u0107u i obu\u0107u, holahopke za decu, pid\u017eame i sve za decu. I trenerke, kape. Kad odem ja tamo, sa druge strane… ja ba\u0161 za decu nisam marila jer sam imala tri para ode\u0107e i mogla sam da im operem to, zna\u0161. I lepo je vreme bilo, brzo su se su\u0161ile, ali za sebe sam imala problem. Kad odem sa druge strane, vidim ode\u0107u za odrasle. Onda sam uzela trenerke i pantalone i tako, samo sa dugim rukavima… jer ti si ne vesta i ne valja kratko. I nisu me zvali na moje ime nego na ime mu\u017ea. Ali to mi nije smetalo, zna\u0161, imaju\u0107i u obzir da su nam dali ku\u0107u i zvali su nas na ru\u010dak, ti bli\u017enji, zna\u0161 kao, do\u0161le su izbeglice iz Kosova. Do\u0111ite na ru\u010dak kod mene, ajde… i to je meni zna\u010dilo, kako su dobri bili. Gostoprimstvo je bilo izvanredno. Ja koliko sam mogla da primetim, za druga mesta ne znam. Samo mi tamo ni\u0161ta nije falilo. Onda smo i\u0161li i uzimali meso, jaja, sir…
\nIntervjuerka: I vi ste spremali kod ku\u0107e…
\nValbona Azizi: Da. Jer smo kuhinju imali i sve one \u0161erpe su bile iz \u0160vajcarske, jadna ja. I onda smo uzeli… sad stvarno, ose\u0107ala si se lo\u0161e da ide\u0161 i uzme\u0161 ru\u010dak. Ajde ti ode\u0161 i uzme\u0161 ru\u010dak, ali \u0161ta \u0107e\u0161 za doru\u010dak sutra jer su deca bila mala i nisu jeli te ru\u010dkove zna\u0161. I i\u0161li smo da uzmemo pomo\u0107, kao danas kad ide\u0161 u Intereks i napuni\u0161 \u0161ta ti treba, \u0161ta ima\u0161 potrebe i vrati\u0161 se ku\u0107i. Tako smo imali, uzimali smo namirnice…
\nIntervjuerka: Vi ste bili u Gostivaru 3 meseca?
\nValbona Azizi: Da, da boravili smo… ne manje od 3 meseca. Jedno 2 meseca smo boravili. I ono \u0161to je najva\u017enije bilo da nismo imali li\u010dne karte. Nismo ih uzeli, ja sam ponela li\u010dnu kartu. Ali kao izbeglica da ode\u0161, trebalo je da ustane\u0161 u pet ujutro i da \u010deka\u0161 na red. A kada mi je do\u0161ao red, oni su zatvorili jer su se umorili od posla. Na jednom mestu sve izbeglice. Ajde sutradan ponovo ja da odem u pet. Tako da, ho\u0107u da ka\u017eem da smo patili dok smo uzeli to, da nas slikaju i da nam daju dokument sa imenom i prezimenom i otiscima. I kad smo ih uzeli, ja gledam ovako, to va\u017ei do 30 juna. Ka\u017eem mom mu\u017eu, kako bre toliko smo se mu\u010dili da izvadimo ovu li\u010dnu kartu a to va\u017ei do juna samo. Maj je bio. I ka\u017eem mu samo za mesec dana va\u017ei. I tu sam shvatila da je to sve bilo programirano.
\nIntervjuerka: I da \u0107e se zavr\u0161iti.
\nValbona Azizi: Da \u0107emo se vratiti u Pri\u0161tinu u junu.
\nIntervjuerka: Da li se se\u0107a\u0161 Pri\u0161tine kad si se vratila po prvi put? Kako je izgledala?
\nValbona Azizi: Iz automobila kada… od granice kada smo pre\u0161li granicu i u\u0161li u Kosovo, i kad vidi\u0161 one ku\u0107e sve izbu\u0161ene mecima i niko na putu. Porasla je trava ko da 10 godina nismo bili a ne mesec dana. Ali totalno uni\u0161tenje. Kada smo u\u0161li u Pri\u0161tinu, malo druk\u010dije je bilo jer je to bilo vreme kada su se srpske snage ve\u0107 povukle. Mi smo se vratili negde… jer su ovi potpisali sporazum 12, a mi smo se vratili… oni su do 21 trebali da povuku snage. Mi smo 23 krenuli za Kosovo. A je hteo da do\u0111e, do\u0161ao je odmah sutradan 13, dok se jo\u0161 nisu dobro povukle snage. Ali ja sam imala malu decu i \u0161to da se vratim jer nismo ni znali gde se vra\u0107amo. I sam ponela sa sobom ove pomo\u0107i. Kad smo stigli kod stanice, zamisli, ukrcali su nam \u010detiri d\u017eaka ameri\u010dkog bra\u0161na i dali nam da ponesemo. I ja ka\u017eem za\u0161to 4 d\u017eaka, gde da odnesemo. Oni ka\u017eu, uzmi ne zna se. I stvarno, nismo znali gde se vra\u0107amo i da li imamo… ali na\u0161a sre\u0107a ku\u0107u nisu zapalili. Tu je neko u\u0161ao, a da li su to bili Srbi ili Albanci ne znam. Ali u\u0161li su, uzeli su neke stvari ali ne dragocene. Uglavnom, \u0161tetu nisu po\u010dinili jer su po drugim ku\u0107ama, kako su kasnije govorili, pravili ogromnu \u0161tetu, cepali su kau\u010de, zna\u0161, na razli\u010dite na\u010dine. A kod mojih roditelja, na primer, kada sam oti\u0161la tamo, sve su sa ke\u010dapom crvenim polili zid ovi Srbi. I zamrziva\u010d su izvukli iz struje, ili se mo\u017eda struja ugasila, ne znam. Samo znam da je smrdelo jer su se pokvarile stvari. U\u017easno je bilo. Ali kod nas u ku\u0107i nisu, nisu. Bile su neke sitne stvari koje nisu bile va\u017ene, uglavnom \u0161tete nije bilo. I po\u010deli smo tako polako da se vra\u0107amo u \u017eivot. Bra\u0161no smo imali, sol smo imali, struja… za struju smo mnogo patili nakon rata jer nije imalo. Ve\u0161 ma\u0161inu da pusti\u0161, to bi istorija postala jer se gasila i struja i voda. A kada si imala i struju i vodu, nisi imala mnogo vremena.
\nIntervjuerka: Da pusti\u0161 ve\u0161 ma\u0161inu.
\nValbona Azizi: Da. Da pusti\u0161 ma\u0161inu. Ja sam bure za kupus punila vodom kada je dolazila, i kada se gasila voda, dolazila je struja na dva sata. Pa po\u017euri pusti ve\u0161 ma\u0161inu iz te kofe i tako sam pojila ma\u0161inu vodom dok ne prokuva ve\u0161. Onda sam na pranje pu\u0161tala kada je bila i struja i voda.
\nIntervjuerka: Hvala puno![\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: U redu. Pozdrav Valbona. Hvala vam puno \u0161to ste prihvatili da porazgovarate sa mnom. Kako sam vam ranije objasnila, pri\u010da\u0107emo o va\u0161em iskustvu kao izbeglica. Mo\u017eda bi mogli po\u010deti kada je po\u010deo rat. Gde ste bili? Sa kim ste bili? \u010cega se se\u0107ate? Valbona Azizi: Pre svega vas pozdravljam. Imam \u010dast da vam […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1863"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1863"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1863\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1865,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1863\/revisions\/1865"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1863"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1863"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1863"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}