{"id":1852,"date":"2023-01-30T20:52:25","date_gmt":"2023-01-30T20:52:25","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1852"},"modified":"2023-01-30T20:52:25","modified_gmt":"2023-01-30T20:52:25","slug":"vjeshtore-zeqiri","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/vjeshtore-zeqiri\/?lang=sr","title":{"rendered":"Vjeshtore Zeqiri"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Jo\u0161 jednom\u2026
\nVjeshtore Zeqiri: Rat nas je zatekao u Drenici, kod ujaka mog oca. Ja sam boravila tamo mesec dana, u stvari dva. Onda je do\u0161ao moj otac da me uzme. Do\u0161ao je traktorom ali smo se vratili pe\u0161ke i mnogo smo pe\u0161a\u010dili jer nije mogao i ja sam bila veoma mala. Toliko sam se u\u017eelela uku\u0107ana jer kad sam u\u0161la u kukuruzno polje zami\u0161ljala sam da govorim sa mojima. Kako si mama, kako si stri\u010de. Za baku i dedu tako i za sve uku\u0107ane i stri\u010deve i sve i sve sam grlila. Kada sam se vratila tu su bili samo baba i deda i jedan od stri\u010deva koji su me do\u010dekali, svi ostali su bili kod tetke u Gracki. Onda smo odatle oti\u0161li vozom, ali ne se\u0107am se ta\u010dno, izgleda da smo se ovde kod Rubovca popela i oti\u0161li u Makedoniji jer su svi be\u017eali. Oti\u0161li smo u Stankovac i tamo smo veoma dugo boravili. Onda su tu u Stankovcu davali papire za Evropu i Ameriku. Nama su iza\u0161li papiri da odemo u Norve\u0161ku. U Stankovcu smo tako svi boravili u \u0161atorima. Donosili su hranu ameri\u010dka vojska, koliko se se\u0107am. Znam da smo se kupali sa velikim \u0161erpama. Grejali smo vodu napolje kako bi se kupali.
\nIntervjuerka: Vi deca?
\nVjeshtore Zeqiri: Da, samo mi deca jer ovde nismo imali gde, jer smo u \u0161atorima boravili. Grejali su vodu, palili su vatru napolju sa stvarima koje su nalazili po \u0161umi i to. Onda smo odatle dobili papire da idemo za Norve\u0161ku. Bili smo sa bakom, dedom, uku\u0107anima. Samo je moj tata ostao na Kosovu. Tamo smo boravili \u010detiri meseca, onda je moj deda odlu\u010dio da se vrati nakon \u010detiri meseca jer nismo znali ni\u0161ta o mom ocu. Dakle, nikakve informacije nismo imali o njemu ni da li je \u017eiv ni ni\u0161ta. Jer je on bio ostao ovde. Mi smo se vratili, ali su nam dali paso\u0161e na godinu dana. Zna\u0161 papire, jer su nam oni neprestano govorili da se ne vratimo. Toliko su nas molili da su nam na kraju dali paso\u0161e na godinu dana. Kada smo se vratili ovde [ne razume se] onda su sredili papire mom ocu, jer navodno ne mogu da do\u0111u devoj\u010dice bez svog oca, i to. Onda smo se mi ponovo vratili. Kada smo oti\u0161li tamo u \u0161koli, nas su stavili u u\u010dionicu sa raznim u\u010denicima, izme\u0161anim. Ne sa Norve\u017eanima, jer smo prvo trebali da nau\u010dimo jezik. Bili smo izme\u0161ani tu. Bilo je Crnogoraca, Indijanaca, Afrikanaca i sva\u010dega u razredu gde smo bili izme\u0161ani. Nakon 3 meseca su nas prebacili u razred sa Norve\u017eanima. \u010cim smo nau\u010dili jezik, prebacili su nas.
\nIntervjuerka: Da li si nau\u010dila jezik za 3 meseca?
\nVjeshtore Zeqiri: Da. Za 3 meseca sam nau\u010dila.
\nIntervjuerka: Stvarno?
\nVjeshtore Zeqiri: Da. I\u2026 eh, u stvari, ovde smo bili i u novinama. Imam i novinu.
\nIntervjuerka: Stvarno?
\nVjeshtore Zeqiri: Da, iza\u0161li smo u novinama da smo nau\u010dili jezik za veoma kratko vreme i zna\u010di, za sve su imali\u2026 ne znam, ne se\u0107am se ta\u010dno kako su zvali tu u\u010dionicu. I iza\u0161li smo u novine jer smo imali tako dobro pona\u0161anje. Dakle od ratnih trauma, kako su uspela deca, ja i Lendita i Floranda, kako smo uspeli za veoma kratko vreme da nau\u010dimo jezik i da po\u010dnemo da u\u010dimo o njihovoj kulturi i da toliko u\u010dimo. To se nikada nije desilo da neko nau\u010di jezik za 3. meseca. U tom razredu su ljudi bili po godinu dana do dve. Imamo i novinu za to.
\nIntervjuerka: Vi tri sestre ste bili u novinama. .
\nVjeshtore Zeqiri: Da. Bile smo u novinama. Norve\u017eani su nas stavili, kako to ide. Imamo kod ku\u0107e tu novinu.
\nIntervjuerka: Reci Riti, ne znam da li joj treba.
\nVjeshtore Zeqiri: U redu, imam je. I onda smo mi morali da idemo sa Norve\u017eanima normalno. Onda su nas slali u crkvu. Svake nedelje smo i\u0161li tamo. Mi smo u\u010dili o veri, dakle o hri\u0161\u0107anstvu i\u2026
\nIntervjuerka: A ko vas je slao u crkvu? \u0160kola?
\nVjeshtore Zeqiri: Ne, u crkvi je tu bilo, mi smo imali\u2026 ja sam imala nastavu do 12. sati. Nakon 12 smo imali\u2026 bilo je to da zavr\u0161imo doma\u0107i, ne znam kako da objasnim. Imali smo da sedimo tri sata nakon \u0161kole u tom mestu gde smo \u017eiveli. Dakle, pripremali su nas jo\u0161 vi\u0161e. Doma\u0107i zadatak i sve to smo morali tu da zavr\u0161imo; zna\u0161, da ve\u017ebamo i te stvari. Bilo je kao dopunsko u\u010denje nekakav plan. Onda je tu ona \u017eena koja je bila, kako oni to kod nas zovu, hod\u017einice \u0161to su, one su dolazile i uzimale su svu decu, ne samo nas Albance ve\u0107 sve koji smo bili tu, kako bi nas u\u010dili o njihovoj kulturi. Davali su nam \u0161argarepe i kupus, te dve stvari. Nije da su nas oni primoravali ili ne\u0161to, zna\u0161, nego samo u nedelju se se\u0107am da smo i\u0161li. U petak i u nedelju \u2013 u nedelju smo i\u0161li u crkvu. Petkom i nedeljom smo trebali tu svi da idemo.
\nIntervjuerka: A je li znao tvoj otac da idete u crkvu?
\nVjeshtore Zeqiri: Da. Kako da ne.
\nIntervjuerka: Nije rekao ni\u0161ta?
\nVjeshtore Zeqiri: Ne. Tu nam je bila crkva gde smo \u017eiveli. Garantovano su nas videli kao decu da nas uvedu malo u veru. Ali nije da smo mi to i znali tada. Ja sam tada imala 6-7 godina. Imala sam 6-7 godina, tako ne\u0161to i nije da se se\u0107am ne\u010dega da je ba\u0161 to bio njihov cilj. Ali sad znam za\u0161to su to uradili.
\nIntervjuerka: A da li se govorilo o ratu na Kosovu? Da li ste vi govorili o ratu?
\nVjeshtore Zeqiri: Da, da. Tamo da. Znali su ali na primer nisu znali Kosovo kao Kosovo gde mu do\u0111e, zna\u0161. Svi su nam rekli Albanian iz Albanije, razume\u0161. Ovako za Kosovo nisu znali.
\nIntervjuerka: A vi deca, jeste li vi govorili o ratu na Kosovu?
\nVjeshtore Zeqiri: Pa nas su\u2026 kako da ka\u017eem\u2026 \u010dim smo oti\u0161li tamo, neprestano su nas slali po aktivnostima, zna\u0161. Nije da su nas ostavili tako, nije da su nas ostavili tako\u2026 govorim kada smo po drugi put oti\u0161li, nije da smo imali\u2026 Jer prvi put kada smo oti\u0161li, mi nismo i\u0161li u \u0161kolu uop\u0161te. Prvi put kada smo bili tamo, nismo i\u0161li u \u0161kolu. Onda kada smo se vratili nakon mesec dana ili ne\u0161to, po drugi put, i\u0161li smo u \u0161kolu. Mi smo govorili po ku\u0107i o tome. A prvi put je nekako bilo celi taj deo, ta zgrada koji smo bili, svi su bili koji su do\u0161li iz zara\u0107enih mesta i koji su dolazili odatle. I nije imalo drugih tema, svako je mislio o onima koje je ostavio na Kosovu jer je svako imao nekoga ovde da nije znao o njemu. A drugi put da, neprestano su nas slali u \u0161etnju i tamo su nas\u2026
\nIntervjuerka: Da vam otklone malo\u2026
\nVjeshtore Zeqiri: Nisu nas ostavljali da mislimo. Imali smo puno aktivnosti, od 7 do 12 sam bila u \u0161koli i onda od 12 do 4-5 sam bila tu u tom\u2026 ne znam kako da objasnim to na albanskom.
\nIntervjuerka: A rekla si da ste prvi put oti\u0161li bez tate, jel da?
\nVjeshtore Zeqiri: Bez tate, da. Dakle, samo je moj tata bio na Kosovu. On je ostao tu da \u010duva ku\u0107e. Ja sam bila sa bakom, dedom, tetkom i mi na\u0161a porodica i moj stric. I ova tetka je\u2026
\nIntervjuerka: Koji stric je bio?
\nVjeshtore Zeqiri: Ritin otac. On je bio jer su ostali bili u Nema\u010dkoj. On je bio neo\u017eenjen. Ona tetka koja je u Nema\u010dkoj i ova tetka ovde je bila sa decom. Se\u0107am se tu u Stankovcu, o Bo\u017ee kako sam plakala jer su oni dolazili da nas pitaju u koju dr\u017eavu ho\u0107emo da idemo. Mi smo se registrovali za Nema\u010dku i \u0160vajcarsku jer je moja tetka imala mu\u017ea u \u0160vajcarskoj i mi smo imali stri\u010deve u Nema\u010dkoj. I moj stric je bio u Nema\u010dkoj, Ha\u0161im, otac Endrite. On je do\u0161ao u Stankovac da nas poseti. Posetio nas je u Makedoniji u to vreme jer je mogao da dolazi, imao je papire. I mi smo oti\u0161li. Onda smo mi rekli da \u017eelimo u Nema\u010dku zbog njih, me\u0111utim nije nam do\u0161ao poziv. Nama je do\u0161ao poziv iz Norve\u0161ke, a tetki iz \u0160vedske. I moja tetka je oti\u0161la prva u \u0160vedsku. Kada smo se razdvojili od nje, ja sam je vukla, uop\u0161te je nisam pu\u0161tala. A Lendita je boravila kod moje tetke, sestre od majke. Tamo smo se srele i sva se opekla vru\u0107om vodom. Lendita, kad smo bili u Stankovcu, opekla se vru\u0107om vodom.
\nIntervjuerka: Za\u0161to?
\nVjeshtore Zeqiri: Pila je supu, i dok je spremala ne\u0161to jer nisi imao uslove tu da sprema\u0161 po plinovima. Bio je jedan plin i 6-7 \u0161atora su ga koristili. Ne plin, uop\u0161te plin nego vatra je gorila sa \u0161erpom i kako su je na\u0161li ona se skroz opekla. Lendita, skroz. Jao ala smo patili.
\nIntervjuerka: Da li je imalo lekara?
\nVjeshtore Zeqiri: Da. Imalo je. Da, da, imalo je lekara. Ali zamisli, to je bilo kao brdo, kao planina. Ovako za hranu nismo patili jer su donosili mnogo, ali sve je bilo u konzervama, to u Makedoniji.
\nIntervjuerka: A drugi put jesu li do\u0161li baba i deda?
\nVjeshtore Zeqiri: Ne, oni su ostali na Kosovu. Drugi put oni su svi ostali tamo, samo smo mi u\u017ee porodice oti\u0161le u Norve\u0161ku.
\nIntervjuerka: A prvi put, jel im se sedelo tamo. Jesu li brinuli?
\nVjeshtore Zeqiri: Mi?
\nIntervjuerka: Baba i deda.
\nVjeshtore Zeqiri: Zato smo se vratili jer moj deda uop\u0161te nije hteo, uop\u0161te. Nikako nije prihvatao da ostane jer je govorio ja imam sina tamo i ne znam da li je \u017eiv. I brat od tetke\u2026 u stvari tata sa bratom od tetke, sa dedinim unukom mu do\u0111e. I nikako nije mogao da prihvati to. Zbog njega smo se vratili. Bili smo tamo \u010detiri meseci i vratili smo se. Drugi put onda\u2026 nama je do\u0161ao negativan odgovor, onda smo iz Norve\u0161ke pre\u0161li u \u0160vedsku. Bili smo jo\u0161 \u0161est meseci u Norve\u0161koj i ne znam, ponovo su nam dali negativni odgovor. Odveli su nas u Norve\u0161ku jedno dva dana i onda smo se nakon toga vratili. Na primer, ni nama devoj\u010dicama se nije ostajalo tamo, uop\u0161te.
\nIntervjuerka: Ni drugi put?
\nVjeshtore Zeqiri: Uop\u0161te. Pa drugi put, jer smo prvi put bili sa dedom i onima. Verujem da si me razumela. Se\u0107am se i kada smo krenuli. Mi smo se ukrcali, oti\u0161li smo iz Skoplja u Norve\u0161ku. Dakle, od kako smo se ukrcali u auto kod ku\u0107e pa do tamo, nismo prestajale da pla\u010demo. Non-stop samo smo plakale i nismo uop\u0161te \u017eelele da idemo, zna\u0161, da se odvojimo od dede i ovih, jer smo oti\u0161li tamo. I garantovano ovo \u0161to ka\u017eem nisam bila psihi\u010dki u redu jer su bile malo posledice\u2026 ne od rata, ve\u0107 smo bile mnogo povezane sa uku\u0107anima. Kada su nam dolazili negativni odgovori i tamo\u2026 do 3. \u010cim ti je do\u0161ao tre\u0107i negativni odgovor, zna\u010di automatski su te vra\u0107ali,, jer do 2 negativna si imao mogu\u0107nosti da ti tre\u0107i do\u0111e pozitivan, i dobio si papire. Nama\u2026 mi smo se molile da nam do\u0111e negativan odgovor da se svakako vratimo na Kosovo. Kada smo iza\u0161li iz Norve\u0161ke u \u0160vedsku, mi uop\u0161te nismo imali \u017eelju. I govorila sam, daj bo\u017ee da nas uhvate jer smo tamo oti\u0161li nelegalno. I govorili smo, daj bo\u017ee da nas uhvate, daj bo\u017ee da nas uhvate. Na\u0161a sre\u0107a je bila kada smo se vratili na Kosovo.
\nIntervjuerka: Iako je rat bio?
\nVjeshtore Zeqiri: Ne. Nije bilo rata kada smo se vratili.
\nIntervjuerka: Aha, a kad ste se vratili tre\u0107i put?
\nVjeshtore Zeqiri: 2003. smo se vratili. Nije bilo rata ali svakako smo hteli da se vratimo. Ja \u010dim smo si\u0161li u aerodrom, dok smo dolazili ja sam rekla za\u0161to ste rekli da je sad postalo dobro na Kosovu jer jo\u0161 nisu ni puteve sredili. To je bila moja prva re\u010d. A ja nisam prepoznala jednog strica, oca Jehone. Ja oca Jehone uop\u0161te nisam prepoznala. Kada sam se vratila iz Norve\u0161ke, prepoznala sam ga i mislila sam da je Ha\u0161im, dakle drugi stric, jer je on mnogo dugo \u017eiveo u Nema\u010dkoj. Kada se on vratio, mi smo bili u Norve\u0161koj i nismo mogli da se upoznamo. Onda sam mislila da je to on. Ali, \u010dim sam se vratila ja sam im rekla za\u0161to ste rekli da se na Kosovu zavr\u0161io rat jer se ovde rat jo\u0161 nije zavr\u0161io. Ovde su putevi jo\u0161 nepopravljeni. A ja sam non-stop mislila kad su me slali u prodavnicu ovi moji da mi kupe sladoled i to, jer ja sam govorila da je ovde jo\u0161 rat i vidi\u0161 jo\u0161 su stvari\u2026 stvarno, mi kad smo se vratili putevi su jo\u0161 uvek bili pokvareni. Kada smo u\u0161li u ku\u0107u, nisu bili uslovi ko zna koliko dobri i dvori\u0161te je bilo prazno. Mi smo se vratili u aprilu\u2026
\nIntervjuerka: 2003. godine?
\nVjeshtore Zeqiri: Da. 2004. godine je bilo ali ne se\u0107am se ta\u010dno, samo znam da sam govorila za\u0161to ste rekli da je rat zavren jer on nije zavr\u0161en, i jo\u0161 na Kosovu nije dobro. Jer je tada bilo re\u010di idemo jer je sad na Kosovu dobro, zna\u0161. Vra\u0107amo se sad na Kosovu jer je bolje. A ja sam govorila, za\u0161to ste mi rekli tako jer ovde uop\u0161te nije postalo bolje.
\nIntervjuerka: Jesi li prime\u0107ivala razliku u \u0161koli ili ne?
\nVjeshtore Zeqiri: Kako ne. Onda ovde nije da smo \u017eeleli da ostanemo. Kada smo se vratili, nije da smo \u017eeleli da ostanemo ovde, jer kao prvo mene su jedva primili u \u0161kolu. Mene je i dru\u0161tvo jedva primilo na Kosovu, sem Egzone. Ali ja sam na primer prime\u0107ivala\u2026 i kao deca dok smo bili, tra\u017eili su samo materijalne stvari kako bi bila sa njima. Terali su me da odem da im kupim ne\u0161to u prodavnici. Egzona, na primer, bio je \u0110ur\u0111evdan i do\u0161la je da iza\u0111emo zajedno\u2026 iza\u0161li smo na neka brda, i terala me da joj pe\u010dem semenke kako bi dala Egzoni da bi ona do\u0161la sa mnom.
\nIntervjuerka: Mislili su da imate para jer ste se vratili iz Norve\u0161ke.
\nVjeshtore Zeqiri: Da, da, jer su svi.. mene su i nastavnici\u2026 dobro, prvo su bili u\u010ditelji a posle i nastavnici, svi su me zvali Norve\u017eankom. Jer je onda peti razred bio sa nastavnicima a ne kao sada. I do \u010detvrtog razreda si bio sa u\u010diteljom i onda od petog razreda sa nastavnikom. Svi su me zvali Norve\u017eankom. Nekako su me terali ili da kupim neku \u010dokoladu ili ne\u0161to, ako ho\u0107e\u0161 da bude\u0161 sa nama. I zato uvek Egzoni pominjem i ka\u017eem joj da si me terala da pe\u010dem semenke kako bi me uzela na brda da budem sa tobom.
\nIntervjuerka: Mislim da je dovoljno\u2026
\nVjeshtore Zeqiri: Samo jo\u0161 ovaj deo na po\u010detku jer izgleda da sam pome\u0161ala malo.
\nIntervjuerka: Kako te je zatekao rat jo\u0161 jednom kod ujaka, da li mo\u017ee\u0161 malo jasnije od po\u010detka da nam ka\u017ee\u0161. Za\u0161to si bila kod ujaka?
\nVjeshtore Zeqiri: Mene je zatekao\u2026 ja sam kod ujaka mog oca mnogo boravila. Jer moja baka, svaki put kada je i\u0161la mi smo bile veoma vezane sa njom. Boravili smo tamo po mesec dana. Onda kada je rat po\u010deo, \u0161to su nazivali prvom ofanzivom, ja sam oti\u0161la kao i obi\u010dno tamo i zatekao me je rat tu jer nisam mogla da iza\u0111em, jer je u Drenici tamo rat ranije bio a ovamo prema nama niko nije mogao da putuje jer je tamo bilo blokirano. Jednom smo iza\u0161li, hteli smo da iza\u0111emo i oni kako su be\u017eali u \u0161umu, ali zbog mene nisu mogli ni u \u0161umu da pobegnu. I se\u0107am se kako su govorili da im je \u017eao zbog mene. Ja sam im govorila, posta\u0107u lav i iza\u0107i \u0107u\u2026 ne lav nego medved i bi\u0107u iza drve\u0107a i vika\u0107u i tako \u0107e Srbi da pobegnu. Uvek sam govorila\u2026 uvek mi to pominju. Jo\u0161 se toga se\u0107am. Ja sam bila kao, nema veze, gde god odete vi i ja \u0107u. Onda moj otac, ne znam kako, samo znam da je do\u0161ao traktorom da me uzme. Ali je ostavio traktor negde jer nismo mogli da se vratimo i trebalo je kroz \u0161umu tajno da se vratimo, jer je toliko bilo rata i onda smo se vratili pe\u0161aka. Do\u0161ao je i uzeo me je traktorom. Traktor ne znam gde je ostao u to vreme\u2026
\nIntervjuerka: A samo ste ti i tvoj tata bili?
\nVjeshtore Zeqiri: Samo ja i moj tata. Ali se\u0107am se i\u2026 oh Bo\u017ee, svaki put kada smo se umorili, hvatao me je u ruke ovako\u2026 jer je trebalo\u2026 kada smo ovde do\u0161li, svi moji uku\u0107ani su do\u0161li u Gracki sem babe i dede, oni su ostali da me \u010dekaju. I nikada ne\u0107u da zaboravim baba i deda, kada sam do\u0161la, oni su se krili\u2026 imali smo ku\u0107u sa dva sprata, i oni su se sakrili u tavanu. Jer Srbi\u2026 ne znam da li zna\u0161 gde su vrata u pravcu ku\u0107e, dakle tu su parkirali tenkove i ve\u0107 su u\u0161li i u Poturovc oni. Jer su zapalili mlin. A oni su me \u010dekali i sakrili su se u tavan skroz gore. I ja kad sam oti\u0161la, toliko sam se u\u017eelela njih. Ja sam po pa\u0161njacima\u2026 jer put kuda smo dolazili me je odveo u livade, i ja kako sam ulazila tu, zami\u0161ljala sam kako ih pozdravljam na ime. I onda, \u010dim sam u\u0161la u dvori\u0161te, ja sam ih tra\u017eila gde su, gde su uku\u0107ani. Onda sam oti\u0161la u tavan i tu su me \u010dekali. Onda smo odatle krenuli i oti\u0161li smo kolima kako bi do\u0161li kod moje tetke. Onda smo odavde iza\u0161li na \u017eelezni\u010dku stanicu da se popnemo u voz za Stankovac. I nikada ne\u0107u zaboraviti da je u vozu imalo velike gu\u017eve i moja baka, ako se ne varam, za malo da nije ostala. Jer u vozu su dakle bili Srbi i oni su sami pu\u0161tali koliko su mogli da se popnu, ko je stigao. Nekome je pola porodice ostala a druga polovina se popela i voz je krenuo. Moja baka je za malo ostala i svi smo kroz prozor ulazili a ne na vrata, jer \u0161anse nije imalo. A ja sa Gazmendom, niti je imalo mesta. Zna\u0161 ono mesto gde se stavljaju torbe, i kako ima autobus i avion isto, mi smo tu trebali da sedimo jer nije imalo mesta. Se\u0107am se da je bio jedan de\u010dko, on je sam iza\u0161ao. Cela porodica mu je ostala tu. Voz se nije vra\u0107ao jer su svi bili Srbi. Nije se vra\u0107ao, na primer da te zaustavi jer ho\u0107e\u0161 da si\u0111e\u0161. Plakao je koliko je mogao, uop\u0161te nije stajao, uop\u0161te. Jer je samo on stignuo da se popne u voz.
\nIntervjuerka: Jel bio mali on?
\nVjeshtore Zeqiri: Pa, mo\u017eda je imao 18-19 godina tada, zna\u0161. I se\u0107am se da mi je pred lice bio\u2026 jer sam ja zajedno sa Gazijem bila skroz gore, on je bio naspram mene, i samo je plakao, plakao je koliko je mogao. I svi su mu tu ostali a on je oti\u0161ao sam.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Jo\u0161 jednom\u2026 Vjeshtore Zeqiri: Rat nas je zatekao u Drenici, kod ujaka mog oca. Ja sam boravila tamo mesec dana, u stvari dva. Onda je do\u0161ao moj otac da me uzme. Do\u0161ao je traktorom ali smo se vratili pe\u0161ke i mnogo smo pe\u0161a\u010dili jer nije mogao i ja sam bila veoma mala. Toliko […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1003,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22,12],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1852"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1852"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1852\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1859,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1852\/revisions\/1859"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1003"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1852"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1852"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1852"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}