{"id":1837,"date":"2023-01-30T20:48:36","date_gmt":"2023-01-30T20:48:36","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1837"},"modified":"2023-01-30T20:48:36","modified_gmt":"2023-01-30T20:48:36","slug":"merita-shala","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/merita-shala\/?lang=sr","title":{"rendered":"Merita Shala"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav Merita.
\nMerita Shala: \u0160ta ima?!
\nIntervjuerka: Po\u010dnimo od kada se situacija pogor\u0161ala? Gde si bila? Koliko godina si imala? \u010cega se se\u0107a\u0161 iz tog perioda? \u0160ta te je najvi\u0161e dirnulo?
\nMerita Shala: Po\u010detak rata je za mene bio… sama ideja da je rat, bio je najve\u0107i u\u017eas koji sam mogla da do\u017eivim emotivno, duhovno. Samo znam da smo se okupili u na\u0161oj spava\u0107oj sobi. Mi smo bili 24. \u010dlanova. Sem tih 24. \u010dlanova u na\u0161oj spava\u0107oj sobi, bila je i stri\u010deva porodica i \u0161ira porodica. I ne znam kako smo stali u tu sobu i kako smo mogli da pre\u017eivimo. Samo znam da je bio ko\u0161mar, bilo je stresno jer su srpski paramilitarci prolazili kroz Glogovac kako bi oti\u0161li kod Ja\u0161arijeve porodice…
\nIntervjuerka: U Prekaze.
\nMerita Shala: … u Prekaze. Tako da, znam da nas je stric okupio u sobu kako bi smo bili blizu jedan drugog i kako se niko ne bi uklonio. I znam da kada sam pod stresom, mnogo me boli stomak. I to je bio pritisak jer sam trebala da se dr\u017eim i nismo smeli da izlazimo vani. Ina\u010de, bili smo samo \u017eene i deca, da budemo jasni, jer su mu\u0161karci oti\u0161li na planinu, u \u0161ume, jer smo imali \u0161umu u blizini. I znam da se moj stric sakrio u zalihama sena u selu, kako mi to radimo, i znam da je to bila preduga no\u0107. Pri\u010dali smo sa decom, jedni sa drugima. Se\u0107am se Besnika, moj brat od strica, on mi bio najbli\u017ei. Poku\u0161avali smo da prevazi\u0111emo strah razgovaraju\u0107i, pri\u010daju\u0107i, i samo znam da smo \u010dekali kada \u0107e po\u010deti rat. Kada \u0107e pucati, kada \u0107e se desiti ne\u0161to stra\u0161no. Jer je taj period bio kada se desio napad na porodicu Adema Ja\u0161arija. Tako da, samo ideja da je rat, to me je terorizovalo jer sam uvek vezivala rat u Bosni i Hercegovini, i samo ideja da mo\u017ee da do\u0111e do rata, znala sam da niko od nas ne\u0107e ostati \u017eiv. Tako da, to je bio najgori trenutak na po\u010detku rata i kraj rata. Zna\u010di, ja sam imala ova dva najte\u017ea trenutka nego \u0161to sam do\u017eivela posle, i \u0161to sam imala tokom tog perioda, od po\u010detka do kraja rata.
\nIntervjuerka: Nakon \u0161to se desilo to kod porodice Ja\u0161ari, kada ste po\u010deli da \u010dujete pucnjavu ili kada ste napustili ku\u0107i, ili \u0161ta se desilo tokom tog perioda?
\nMerita Shala: Nakon onoga \u0161to se desilo sa porodicom Ja\u0161ari, mi smo bili u jedno selo blizu planine. I onda, bio je to dan kada su srpski paramilitarci bili… krenuli su u selo da do\u0111u kod nas, i se\u0107am se veoma dobro kada je moj deda… nikada nisam mogla da shvatim za\u0161to mu je bilo toliko te\u0161ko da se udalji od ku\u0107e i za\u0161to treba da napustimo ku\u0107u i da se sklonimo odatle, i da odemo na sigurno mesto. Ali, posle sam shvatila da je on bio vezan za ku\u0107u jer je mnogo \u017ertvovao kako bi je sagradio i za ljude koji imaju se\u0107anja, istoriju, emocije, nad kul… ku\u0107om, kultom i tako dalje, da joj okrene\u0161 le\u0111a je ne\u0161to veoma veliko. Ali, mo\u017eda mi kao deca nismo imali to mi\u0161ljenje i znam da smo poslednji iza\u0161li iz sela, i bio je to veoma te\u017eak trenutak kada smo videli oklopna vozila veoma blizu, i rekla sam: mama, ajmo da be\u017eimo, mama ajde da idemo, tata, ajmo da be\u017eimo. I tada je deda rekao… jer nam je on bio rekao, bio je glava porodice i nikada nismo mrdali, i znam da je tada rekao: ustanite, odlazimo odavde dok nas nisu uhvatili, do\u0161li su. I se\u0107am se veoma dobro jer je bio ko\u0161mar, i samo smo se uhvatili jedni za druge. Svi smo tr\u010dali i…
\nIntervjuerka: Da li ste uspeli da ponesete ne\u0161to sa sobom?
\nMerita Shala: Mi smo tu imali traktor uvek i imali smo prikolicu. Bili smo 24. \u010dlanova i za nas je uvek bilo to, taj stres pre\u017eivljavanja i hrane. Tako da, mi smo tu imali i hranu, ali imali smo i \u0107ebadi i sva\u0161ta. To je bilo, kako zna da bude april, vla\u017eno, po\u010detak prole\u0107a. I popeli smo se na traktor i iza\u0161li smo u jedno selu blizu, u Banjici, Banji\u010dka klisura. I nikada ne\u0107u zaboraviti tu na traktoru… jer uvek u ratu, kad god si imao ovakav trenutak, krizu ili napad, pove\u0107a ti se apetit da jede\u0161. I ne znam, samo sam videla teglu sa pestilj od \u0161ljiva, i uzela sam to i umo\u010dila sam prst, zna\u0161, i od straha i od pritiska, a ovamo jedem. I znam da smo se pridru\u017eili drugoj masi ljudi koji su i\u0161li u drugo selo. I onda, kada smo oti\u0161li kod tog dela, bili smo \u010delno sa Fabrikom Feronikla. Feronikl je bio prepun Srba. S jedne strane su pucali, bombardovali, velika pucnjava, a mi smo bili na nekoj vrsti brega, prepuno ljudi sa kolima, prikolicama od traktora, u to vreme mi \u0161to smo imali. I deca \u0161\u0107u\u0107urena na mestu…
\nIntervjuerka: I gde ste se smestili u drugo selo?
\nMerita Shala: Ne, mi smo se smestili… mi smo bili kompletno na put. I vi\u0161e nismo znali kuda da idemo, ni ovuda ni onuda. Bili smo u sredini. I cilj okupatora je bila ta Banji\u010dka Klisura, jer se u tom delu smatralo da su tu vojnici OVK-a, i onda, nastavili su da pucaju u tom pravcu Banjice. I onda, mi smo se pomerili odatle, od tog dela, i iza\u0161li smo u dolinu jer smo bili pod rizikom od bombardovanja. Znam da smo bili tu celi dan. Svi stanovnici tog sela su bili na tom bregu dok nije stalo bombardovanje. Onda smo se vratili ku\u0107i. Mnogo je… ima mnogo trenutaka, kada smo se sklonili iz ku\u0107e ali, \u017eelela bih da podelim jedan drugi trenutak. Kada… a to je bio najte\u017ei dan celog rata jer su nas bombardovali Srbi 24 sata, na na\u0161oj planini Kozma\u0107. I tu smo dakle, mi pobegli od ku\u0107e. Ja sam bila \u010ditala jednu knjigu. Imali smo jednu biblioteku u sobi, i znam da uku\u0107ani nisu prekontrolisali celu ku\u0107u i ne znam kako sam… nisam ih \u010dula i oni su krenuli za planinu da pobegnu. U me\u0111uvremenu, moja mama me je na\u0161la u sobi i ona je bila poslednja tu koja je uzela i krave sa sobom i odvezala ih je kako ne bi ostali tu u \u0161tali za krave. Znam da smo ja i moja mama ostale zadnje. I kada smo krenuli da idemo pokraj planine, se\u0107am se toga kao danas, bio je tu breg i svaki put kada pro\u0111em tuda, jer \u010desto izlazimo na piknik ili izlazimo u planinu, se\u0107am se tog doga\u0111aja. I tu je bio breg, a tako su mnogo precizno ga\u0111ali oklopnim vozilima, da njihovi meci, kada su padali na zemlju, podizali su toliko pra\u0161ine da ja nisam mogla da vidim… i u jednom trenutku me je majka zgrabila i rekla: ajmo da u\u0111emo u ku\u0107u na\u0161eg me\u0161tana tu blizu planine, jer \u017eele da nas ubiju, jer je bila stra\u0161na pucnjava. Ne znam kako smo se spasle. I ja sam… povukla sam mamu: ne, jer \u0107e da nas siluju. Ne, jer \u0107e da nas siluju. Zna\u010di, toliko mala a imala sam taj veliki strah od nasilja, iako sam imala 13. godina. I znam da smo brzo pre\u0161le i oti\u0161le kod druge mase. Breg je bio dole, i se\u0107am se da su Srbi stalno pucali. Pucali su, pucali su, bilo… Kozma\u0107 je bombardovan i pucano je, granatirano. Ljudi su po\u010deli da dobijaju rane. Imam brata od strica, on je jedini od pet sestara, on je sin jedinac. Ina\u010de, stric mi je nestalo lice, prvi doktor OVK-a i znam da je moja baka volela njega… sve nas je volela, ali malo vi\u0161e njega zbog istorije i stanja u kojom je bio. I poku\u0161avala je tako u dimijama i skrivala ga je ispod da ga ne uhvati neki metak. I u tom trenutku, neko blizu moje bake se ranio. I koji ko\u0161mar je bio, i koliko straha je bilo za nas decu da sve to bombardovanje do\u017eivimo. Ne mo\u017ee\u0161 da zamisli\u0161 kakva pucnjava je bila, da smo mi svi zapu\u0161avali u\u0161i. Dakle, granate koje su padale blizu nas, meci i sve drugo, bez prestanka. I znam da sam otvorila rupu u zemlju, i napravila sam mesto za glavu da je stavim tu kako me ne bi pogodio neki metak ili ne\u0161to.
\nIntervjuerka: \u0160ta se desilo sa ranjenim licem?
\nMerita Shala: Nije imao pomo\u0107i. Samo pomo\u0107 od drugih ljudi. Pomognuto mu je sa ode\u0107om, ode\u0107om drugih ljudi tu. Tako da, nije imao nikakvu pomo\u0107. Tu smo bili opkoljeni sa tri strana. I toliko mnogo je bombardovana ta planina, i se\u0107am se da je deda govorio: ej bre, nisu ni \u0107o\u0161ak ostavili, u \u017eivotu nikada toliko nije bombardovan Kozma\u0107. Ali, ono \u0161to je interesantno je da je moja pokojna tetka, digla se jednom da vidi gde su, da li su blizu? \u0160ta se de\u0161ava sa selom? Jer su po\u010deli da pale ku\u0107e. Da uzimaju… jer nije imalo ljudi po ku\u0107ama i po\u010deli su da dolaze prema nama masi. Bili smo mo\u017eda 100-200… 200-300 ljudi pretpostavljam. I govorili smo joj, sedni, sedni jer \u0107e\u0161 nas ubaciti u nevolju. Jel zna\u0161, jer mi nismo znali da li imaju znanja da smo mi tu, ili da li misle da su nas ubili. I skoro celo poslepodne, se\u0107am se, tri-\u010detiri poslepodneva dakle, toliko je bilo mnogo ga\u0111anja, i do\u0161li su Srbi i opkolili nas. Interesantno je da ka\u017eem, ne znam za\u0161to ljudi svedoci, a ja sam bila mala i bilo je i drugih ljudi koji mogu da svedo\u010de i u Ha\u0161kom sudu ili bilo gde drugde. Kada ono Srpski vojnici, obu\u010deni uniformama OVK-a. A moja pokojna baka ka\u017ee, kada je videla OVK, ona je rekla: bravo, spasili ste nas. Oni su onda govorili na srpskom i smejali su se, razumeli su. I znam da se moja sestra smejala i imitirala ih je i tu je bio nelagodan trenutak. Ali, i mi smo se mislili \u0161ta se de\u0161ava? Onda, kada smo videli da svakoga od nas uzimaju, opkoljavaju nas i da su to srpska \u017eandarmerija, ali ve\u0107ina su imali uniformu OVK-a. Zna\u010di bili su Srbi ali su obukli uniforme OVK-a. Za\u0161to to govorim? To je jo\u0161 jedan dokaz kada je moj deda koji je sad… jer su nas oni uzeli, lokalizirali su nas kod zemlji\u0161ta blizu na\u0161e ku\u0107e. Dakle, poslali su nas kod jednog… blizu ku\u0107a, na livadi, sve. Bio je tu jedan zid izme\u0111u na\u0161e ku\u0107e koji deli malo ve\u0107u livadu i ostale obli\u017enje ku\u0107e. Nas su tu lokalizovali. Onda, u\u0161la je pe\u0161adija po planini. Svaki \u0107o\u0161ak planine zna\u010di, oni su… prekontrolisali. I se\u0107am se, deda je rekao da su govorili albanski i pozivali su neku re\u010d \u201eZo\u0161\u201c ali, na primer albansko ime, Isufe ili neko drugo. I ti misli\u0161 da je to… da je to neki Albanac a oni su bili Srbi. Dakle, to je bila druga njihova strategija. I znam da je moj deda bio sakriven… sakrio se u \u017ebun. I znam da je bilo drugih ljudi koji… moj deda ka\u017ee da su ih ubijali pred o\u010dima. Dakle, iza\u0161li su sa idejom da su Albanci, ali su onda pucali u njih i ubijali. Ono drugo \u010dega se se\u0107am je da u trenutku kada…
\nIntervjuerka: \u0160ta se posle desilo… nakon \u0161to je do\u0161la \u017eandarmerija i uzela vas?
\nMerita Shala: Nas su odveli. Ali imali smo ovaj deo na breg i onaj oko planine. Sad, u trenutku kada smo iza\u0161li na breg, to je najte\u017ei trenutak u \u017eivotu koji sam do\u017eivela. I mi smo ih videli putem od \u0161kole do dole, de\u010daci, mu\u0161karci i svi sa rukama pozadi. Ja sam se celo vreme pla\u0161ila da nije tu moj brat ili moj stric, ili neko drugi. I svi pla\u010du\u0107i, deru\u0107i se deca, \u017eene i… i nismo mogli ni da kontroli\u0161emo sebe. I zna\u0161 sad, govorim sebi ko je. I znam da je moj brat bio mla\u0111i od mene ali je bio du\u017ei, i ja sam mu govorila smanji se, smanji se jer \u0107e i tebe da povedu, jel zna\u0161. Ja sam mu govorila da se smanji. Poku\u0161aj da se izgrbavi\u0161 jer sam mu govorila, ti si mu\u0161ko i uze\u0107e te. Ali sre\u0107om, nisu ga uzeli zna\u0161, mog brata. Nas su sad sistematizovali. Mi smo pre\u0161li sve one ljude koji su bili i koje su uhvatili, sve one mu\u0161karce i de\u010dake i mi smo ih sve pro\u0161li. I nas su lokalizovali tu kod moje ku\u0107e koju sam pomenula ranije. I sada su oni uzeli sve i poslali ih u policijsku stanicu u Glogovcu. A posle smo mi oti\u0161li ku\u0107i. Kada smo oti\u0161li ku\u0107i, bilo je hladno i poku\u0161avali smo da kod onog prostora, da zapalimo vatru kako bi se zagrejali. I moja baka je rekla: \u0161ta god da bude, ja \u0107u u\u0107i u ku\u0107u i uze\u0107u jorgane. I samo sa… ona samo da uzme jorgane i da ih baci ovamo, toliko je blizu. I ja sa mojom sestrom od strica smo oti\u0161li. I znam da je moja baka uzela i ostvari od sestre koja je bila ubijeni vojnik, i sad joj je godi\u0161njica, i stavila ih je u koko\u0161injac i zapalila. Jer se pla\u0161ila da nas mogu da nas uhvate ponovo ovamo i da ih vide i da nas tako masakriraju. I mi smo tu stajali jedan period kod tog brega, tako stresni. Nismo smeli ni da krenemo za Glogovac, niti negde druge. Jer nas su ostavili tu i rekli nam da ne mrdamo odatle. I bio je pao mrak, do\u0161ao je neki Srbin i javio nam. Rekao nam je be\u017eite br\u017ee odavde jer kada do\u0111e druga smena masakrira\u0107e vas, jer je no\u0107 i ne zna se \u0161ta se de\u0161ava. I samo nam je rekao idite odavde i krenite prema gradu, tamo prema centru. I mi normalno, iza\u0161li smo prema gradu, dakle pomerili smo se od na\u0161eg sela. Mnogo smo tako hodali i oti\u0161li smo. Mi smo oti\u0161li u \u0160trbulovo kod ovih iz Vrnice. Tamo smo oti\u0161li, onda smo se smestili po ku\u0107ama ljudi, porodica koje smo znali. Tako da, tu smo se smestili nekoliko dana. Ina\u010de, to je bilo jedno od…
\nIntervjuerka: A jeli tamo bilo mirnije?
\nMerita Shala: Bilo je, jer su tu bili blizu centra Glogovca i bilo je mirnije. Njihov cilj je vi\u0161e bio po planinama, \u0161umama, selima oko planine.
\nIntervjuerka: U redu. \u0160ta se desilo posle, nakon \u0161to ste se smestili tu?
\nMerita Shala: Nakon \u0161to smo se smestili, znam da smo sedeli u jednoj ku\u0107i. Znam da smo na jedan sun\u0111er spavali osmoro. Znam da nismo imali \u0161ta da jedemo, i taj hleb koji su nam davali, namazali smo ga sa vodom od tur\u0161ija. Ina\u010de, to je bio najbolji hleb i najukusniji kojeg se se\u0107am, zna\u0161. Ka\u017ee\u0161 ponekad da mogu tako da jedem, tako ukusno nam je bilo. I se\u0107am se sebe, u to vreme smo poku\u0161avali pomalo da se kao deca \u0161alimo i pevamo pesme, karaoke, i ja sam mnogo volela Adelinu Ismajli. I znam da sam pevala: \u201eNe, ne papku, sa mnom nema trikova…\u201c i sad… posle, toliko sam lepo imitirala da su ostala deca u\u017eivala zabavljaju\u0107i se. Dakle, to je bilo pre nego \u0161to smo krenuli za Beri\u0161u, gde je tu bio drugi ko\u0161mar zato \u0161to smo trebali da se kre\u0107emo od \u0160trbulova i da pre\u0111emo put preko Vukovca, kako bi iza\u0161li na Beri\u0161u. A to je sve bilo no\u0107u. Policija je bila postavljena u Komoranu, u me\u0111uvremenu i u Lopu\u0161niku. A mi smo bili u sredini. Ali, imali smo nare\u0111enje da ako kre\u0107u vozilima ili ako neko dete pla\u010de, da im zatvorimo usta i to je bio veliki ko\u0161mar jer je veoma mnogo cele no\u0107i, putovali smo kako bi oti\u0161li do Beri\u0161e, na sigurnije mesto. Iako, i tamo smo imali mnogo bombardovanja, opkolili su nas sa \u010detiri strane srpska vojska. Ponovo bombe, ponovo ranjeni ljudi, ponovo dakle paljenih ku\u0107a. Nas su uklonili iz tih ku\u0107a. Kompletno smo iza\u0161li u planinu. Na planini je druk\u010diji \u017eivot bio za nas jer mi nismo navikli da \u017eivimo na planini. I onda, trebalo je da se sistematizujemo, da napravimo \u0161ator. Da tra\u017eimo hranu, jer nismo imali hrane. Moj stric je izlazio u tri-\u010detiri sela da na\u0111e malo bra\u0161na. Da \u0161tedimo to bra\u0161no, da jedemo \u0161to je manje mogu\u0107e. I tamo je bila tortura jer smo do kraja rata bili tu. Ali, veoma te\u0161ko je bilo tako da, pre\u017eivljavanje… Bilo je mnogo te\u0161kih trenutaka ali, ne znam, imalo je solidarnosti. Ta empatija sa jedni-drugima, ljubav koju smo imali i snagu koju smo na\u0161li kako bi smogli snage da se sklonimo i da ne vidimo ne\u0161to jo\u0161 gore. Jer su ljudi patili i mi smo li\u010dno patili ali, nisu bili… dakle, bilo je kompletno ko\u0161mara, stresa i opasnosti. Zna\u010di, nikada nisi znao \u0161ta te \u010deka tokom no\u0107i ili dana, ili… Uvek si mislio da \u0107e\u0161 danas, sutra umreti. Sama ideja da si u ratu i da ne mo\u017ee\u0161 da mrdne\u0161 nigde. Uvek smo mislili da vidimo jedni-druge po poslednji put, ili kada smo bili veoma blizu srpskih vojnika, uvek smo bili u opasnosti, da li \u0107e sad da te ubije. Tako da, stvarno je sve to ostavilo posledice i sad kad se priseti\u0161, zna\u0161, iz jedne druge perspektive ka\u017ee\u0161, kako smo mogli i da psihi\u010dki pre\u017eivimo. Jer ponekad, sama ideja da su to Srbi, agresori, psihi\u010dki te je terorizovalo.
\nIntervjuerka: Dakle, vi ste bili u Beri\u0161i dok se zavr\u0161io rat. Onda ste se ponovo vratili u va\u0161e selo, pretpostavljam?
\nMerita Shala: Kada se rat zavr\u0161io, nastanili smo se u Ladrovcu kod mojih ujaka. Kad smo oti\u0161li \u200b\u200btamo, imalo je ku\u0107a, dobra velika, mnogo vojnika. Mislili smo da smo oti\u0161li \u200b\u200bu raj. \u010cak i smo tako i govorili, do\u0161li smo, zna\u0161 u raj. Eto spasa, zna\u0161, niko nas ne\u0107e na\u0107i jer se planina Beri\u0161a smatrala najsigurnijom, i mi smo kao: vau! Znate, tamo je imalo prili\u010dno bezbednosti, onda imali i smo \u0161ta da jedemo. Sve vreme smo imali meso i namirnice, a ovamo smo patili za te stvari i nije trajalo mnogo dugo, jer je vojska ve\u0107 po\u010dela da nas cilja, jer je imalo previ\u0161e ljudi koji su se sklonili u Beri\u0161i, izuzetno mnogo. Ne znam da li imaju statistike, ali znam da postoje fotografije i da ima ljudi iz okolnih naselja koji su se sklonili u planini Beri\u0161a. I znam da nas je NATO jedne no\u0107i ga\u0111ao pretpostavljam gre\u0161kom i znam da smo bili spavali. Dakle, svi ku\u0107e su polomljeni. Eksplozija je bila toliko velika da su nam u\u0161i ogluvele i hodali smo po staklima i iza\u0161li smo napolju jer smo mislili da su Srbi. Znam i da su se moj deda i baka i svi ostali zajedno okupili i \u010dekali \u0161ta se de\u0161ava. I u me\u0111uvremenu, NATO je… nismo ni znali \u0161ta je to svetlo. I mi smo se stezali i \u010dekali kad \u0107e da nas ubiju, kad \u0107e da nas ubiju. Ali imali smo saznanja da su od NATO-a. \u010cak su i direktive NATO-a mo\u017eda bile pogre\u0161ne i mi smo propatili to. Ali, na sre\u0107u, nije imalo mrtvih ljudi. Bila su dva brega gde su pale te granate, i stvorena je velika rupa. U me\u0111uvremenu imalo je malih raketnih baca\u010da koji nisu eksplodirali i kako je ironi\u010dno bilo jer ni mi nismo bili svesni da su mogli da predstavljaju veliku opasnost za ljude koji su bili tu i dodirivali ih. Znam da smo neke uzeli sa sobom, dirali smo ih. Neko se \u010dak igrao sa njima ne znaju\u0107i, gde je jadan blizak \u010dlan moje porodice, od moje tetke, kada je nosio to sa sobom i u trenutku kada je Kosovo oslobo\u0111eno i kada je NATO, kada nas je NATO vojska uzela i kada su to videli, ne veruje\u0161, toliku uzbunu su podigli i lokalizirali su mesto: eksplozija, eksplozija, a mi nismo znali \u0161ta je. Dakle, ja mislim da je to bila bo\u017eija sre\u0107a da smo se spasli u nedostatku na\u0161eg znanja da je opasno igrati se opasnim predmetima, ne znaju\u0107i da mogu da nam ugroze \u017eivot. I onda posle dva, tri dana, mislim, kada do\u0161la je poli… dakle srpska vojska se pribli\u017eila selu i morali smo da se udaljimo. I kada smo se udaljili, udaljili smo se nekako iznenada, nismo imali mnogo namirnica, niti ode\u0107e sa sobom jer nismo mislili da \u0107e nas na\u0107i u Ladrovcu. I znam da smo ja i majka, neko drugi, sestra od strica, moj ro\u0111eni brat, vratili smo se da uzmemo stvari. I u trenutku… ujutru, kada smo se vratili, na primer, da uzmemo \u0161poret da bi pekli hleb i neke stvari, Srbi su ve\u0107 bili u selu. I mnogo su blizu bili da smo mi osetili da se kre\u0107u i po\u010deli su da pucaju, da pucaju. Ne veruje\u0161, celi ovaj traktor je izre\u0161etan sa onim stranicama i \u0161poret tako\u0111e, i mi smo se na svu sre\u0107u spasli. Onda smo se nastanili u planini. Tako da, u planini smo bili kontinuirano i znali smo u koje vreme dolaze, kada se menjaju, kada bombarduju celo vreme. I u planini je dakle tako bilo, pri kraju, ovaj najstra\u0161niji deo. Taj po\u010detak i kraj mojih se\u0107anja koje ja imam su najstra\u0161niji. Toliko puno su pucali u planini da su se ljudi ranjavali, deca su se drala. Mi smo bili blizu suvog potoka. Se\u0107am se i kad smo \u010dekali da uzmemo vodu, uvek je majka bila i ostali sa tim strahom, i neko sa nama da, ako se desi ne\u0161to, da legnemo. Zna\u0161, celo vreme je bilo samo to, samo legni na zemlju. I ja sam sa mojom sestrom pri kraju napravile, jer je cela okolina tako sa potocima bila, a mi smo napravili mesto sa rupom, jer smo mislili da tu mo\u017eemo da se spasimo. I mi smo to iskopali kao na\u0161e telo, da u trenutku kada padne ne\u0161to, mi smo i\u0161li tu. Ja za znam da je tu bio najve\u0107i u\u017eas koji smo do\u017eiveli jer smo bili pod rizikom od mnogih bombardovanja. Bili smo rizikovani u nedostatku hrane i bili smo rizikovani sa \u010detiri strane. I da rat nije prestao, da smo tu ostali jo\u0161 tri-\u010detiri dana, ne bi smo imali ni\u0161ta da jedemo, ili da smo nastavili sa tim te\u0161kim bombardovanjima. Ljudi su samo, samo\u2026 nije imalo lekara da ih le\u010de, nije imalo lekova, nije imalo hrane. I najve\u0107a pretnja koja je bila, plus veliki broj ljudi dakle, bilo je to jer vi\u0161e nisi imao, nisi znao kuda da ode\u0161, jer si na sve strane bio opkoljen. Ali, hvala Bogu, rat se tada zavr\u0161io i onda, jedva smo \u010dekali da se vratimo ku\u0107i. Znam dok su ljudi silazili dole, mi sa stvarima u toj traktorskoj prikolici i svi smo bili iznad stvari, kao sre\u0107na deca. Gotovo je, do\u0161la je sloboda. Kada smo videli vojnike NATO-a, to je bio najsre\u0107niji trenutak u \u017eivotu i svi smo se grlili i drali i bili smo sre\u0107ni. Ali, kada smo se vratili kod ku\u0107e normalno, nije bilo sigurno mesto. Imalo je mnogo \u0161iri\u2026 Srbi su bili sme\u0161teni u na\u0161oj ku\u0107i. Tako da, imalo je mnogo \u0161iringa, injekcija, droga koje su koristili i koje su bacili. I mi smo kao deca poku\u0161avali da o\u010distimo na\u0161u ku\u0107u a da neko prvo ne u\u0111e da vidi da mo\u017eda nema mina, ili da se ne rizikuje ne\u010diji \u017eivot, da ne\u0161to ne eksplodira. Ali, sama ideja da se rat zavr\u0161io i sada si u svojoj ku\u0107i, nikada nismo mislili o tim mogu\u0107im opasnostima, i nismo se obzirali na to. Jer je imalo u mnogim drugim mestima, mo\u017eda i u mom selu ili i u drugim mestima gde su ljudi na primer, pali na mine kao rezultat toga jer drugi ljudi nisu prekontrolisali prvo mesto, kako bi bilo pristupa\u010dno i za druge.
\nIntervjuerka: A ku\u0107a nije izgorela?
\nMerita Shala: Ne, ne kompletno. Ku\u0107a, odaja cela dakle, kompletno. I \u010dak je\u2026 do kasno smo imali napisano kod ovog dela zida u dvori\u0161tu \u201edoktor\u201c. Jer je to bila ku\u0107a doktora, moj nestali stric je bio, tako da su oni to napisali. Sad, kako su to znali ne znam, da li su ne\u0161to na\u0161li da su saznali da je doktor, ali da. Izgorele su sve stvari, se\u0107anja, slike, knjige. Knjige mog strica koje su bile sasvim drugo. \u010cak je \u010detiri hiljade kilograma bra\u0161na bilo kod ku\u0107e, jer je moj deda uvek\u2026 mi smo zbrinjavali i izbeglice i uvek je bilo\u2026 pla\u0161io se da mo\u017eemo da ostanemo bez hleba. A mi to nismo mogli da ponesemo sa sobom jer je bilo mnogo bra\u0161na, samo 100-200 kilograma, ostalo gde da natovari\u0161\u2026 kako bi se mogao kretati u drugo mesto. Tako da, ku\u0107a je bila spaljena i sve ostalo.
\nIntervjuerka: Kako se se\u0107a\u0161 sela generalno, ne samo tvoje ku\u0107e? Kako je izgledalo? Trava? Da li je imalo \u017eivotinja?
\nMerita Shala: Mrtve \u017eivotinje \u010dak i u mom dvori\u0161tu da te smrad ugu\u0161i. Trava, zapaljena ku\u0107a, miris dima. Kod nas je \u010dak, mi kad smo se vratili jo\u0161 je gorelo bra\u0161no. Verovatno mu je trebalo du\u017ee da izgori. Ne znam, sumorno je bilo, depresivni ljudi, ljudi crnih lica, ljudi koji su fizi\u010dki i duhovno bili umorni. Jer su ljudi patili mo\u017eda i za hranu. Nisu imali mogu\u0107nosti da pre\u017eive i da mo\u017eda imaju taj luksuz. I rekla sam ranije, trebalo je da uzmemo vodu od tur\u0161ija da time jedemo hleb. Tako da, od sela koji je imao \u017eivahnosti u potpuno uni\u0161teno selo. U celo na\u0161e selo, ne znam da li je neka ku\u0107a pre\u017eivela ili ne. Potpuno je bilo spaljeno. Nije imalo \u0107o\u0161ka\u2026 spaljena \u0161kola, nije imalo mesta, ni \u0107o\u0161ka da nije spaljeno. Dakle, to je bila slika gde nekad ka\u017eem, mo\u017eda nismo mogli da slikamo to ali, sad kad vidim rat u Ukrajini, prise\u0107a me na sliku puteva sa razbacanim stvarima, spaljenim elektri\u010dnim banderama, traktorima, automobilima. Kombi koji smo imali tako spaljenog. To je bila slika koju mi sada vidimo i u drugim zemljama, tako ku\u0107e potpuno spaljene i uni\u0161tene.
\nIntervjuerka: Hvala puno, Merita.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Intervjuerka: Pozdrav Merita. Merita Shala: \u0160ta ima?! Intervjuerka: Po\u010dnimo od kada se situacija pogor\u0161ala? Gde si bila? Koliko godina si imala? \u010cega se se\u0107a\u0161 iz tog perioda? \u0160ta te je najvi\u0161e dirnulo? Merita Shala: Po\u010detak rata je za mene bio… sama ideja da je rat, bio je najve\u0107i u\u017eas koji sam mogla da do\u017eivim […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1004,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1837"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1837"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1837\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1848,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1837\/revisions\/1848"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1004"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1837"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1837"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1837"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}