{"id":1556,"date":"2022-04-14T09:50:27","date_gmt":"2022-04-14T09:50:27","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1556"},"modified":"2022-04-14T12:56:38","modified_gmt":"2022-04-14T12:56:38","slug":"sabri-hasani","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/sabri-hasani\/?lang=sr","title":{"rendered":"Sabri Hasani"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

Osoba koja intervjui\u0161e<\/b>: Rita Berisha<\/p>\n

Sagovornik: Sabri Hasani<\/b><\/p>\n

 <\/p>\n

R.B.: Malo pre po\u010detka rata, neposredno pre bombardovanja. Samo kako se se\u0107a\u0161 tog kompletnog perioda.<\/p>\n

S.H.:Pre NATO bombardovanja samo smo \u010dekali kada \u0107e da se desi ne\u0161to jako lo\u0161e, s obzirom na ono \u0161to se dogodilo u Bosni. U selu u kome ja \u017eivim, ono je u severnom delu Mitrovice, a bili smo okru\u017eeni Srbima. Izme\u0111u mog sela i sela Gu\u0161avac nalazi se naselje sa Srbima. Malo pre NATO bombardovanja, tu se skupilo dosta srpskih paravojnih formacija u crvenim uniformama, u belim uniformama; i samo smo \u010dekali da se desi ne\u0161to stra\u0161no. I tako se i desilo, odmah posle NATO bombardovanja, 24. marta 1999. godine, mnogo ljudi iz grada Mitrovice je do\u0161lo u moje selo jer su mislili da je bezbednije. Znali smo da nije sigurno, jer su 28. marta 1999. godine srpske paravojne formacije ubile \u010detiri osobe u dvori\u0161tu ku\u0107e, moje kom\u0161ije. Nakon njihovog ubistva, svi smo napustili ku\u0107e jer smo o\u010dekivali da \u0107e krenuti u masakr. Odatle smo pro\u0161li oko 2 sata, oko 2 km ju\u017eno od Ibra. Tamo se koncentrisalo mnogo ljudi. U jednoj sobi smo bili oko 25 osoba, moja porodica, porodica mog strica, kom\u0161ije svi. 25 ljudi smo bili u sobi 4 puta 5, nije bila ve\u0107a. Tamo smo ostali 4 dana. Jeli smo mnogo krompira jer nismo imali \u0161ta drugo da jedemo, jer ni vlasnici ku\u0107e nisu bili bogati, a uvek pod strahom, jer smo mi imali samo ose\u0107aj da smo tamo bezbedniji, jer je i tamo bilo jednako nesigurno da ostanemo. Onda smo posle 3 no\u0107i videli da tu ne mo\u017eemo da pre\u017eivimo, nemamo ni \u0161ta da jedemo, i vratili smo se ku\u0107i, iako su Srbi po\u010deli da pale neke ku\u0107e na periferiji sela. Ostali smo kod ku\u0107e jo\u0161 tri no\u0107i, a onda smo videli da vi\u0161e ne mo\u017eemo da ostanemo tamo jer su po\u010deli da pale ku\u0107e bli\u017ee centru sela, gde je bila i moja ku\u0107a. I ostalo je vrlo malo porodica u selu. Onda smo oti\u0161li u grad, u Mitrovicu, u jednu ku\u0107u, koja je bila ku\u0107a osobe koji je postao jedan veoma poznati zvani\u010dnik kasnije u Mitrovici. On je ve\u0107 ranije oti\u0161ao u Crnu Goru. Ostavio je klju\u010deve kod svog kom\u0161ije da bi, ako neko do\u0111e, slobodno u\u0161ao u ku\u0107u, imao \u0161ta da jede dok se ne\u0161to ne uradi. Mi smo ostali u toj ku\u0107i, stri\u010deva porodica, porodica jednog kom\u0161ije… Tu smo ostali dve nedelje. Tamo, iskreno re\u010deno, nisu bili lo\u0161i uslovi u toj ku\u0107i; ali svaki dan bismo \u010duli \u201eubili su ovog, ubili su onog\u201c. Bila je jedna velika neizvesnost.<\/p>\n

R.B.: Da li ste ponekad mogli da iza\u0111ete iz ku\u0107e? Koliko je bezbedno bilo?<\/p>\n

S.H.:Izlazili smo u dvori\u0161te. Ne, uop\u0161te nije bilo bezbedno da izlazimo u grad, samo u dvori\u0161te, ne dalje. I onda posle 10 dana ili dve nedelje, onda su nas masovno proterali odatle.<\/p>\n

R.B.: Izvinite, pri\u010dajte nam nakon proterivanja.<\/p>\n

S.H.:Da, deo koji se zove Tavnik, kod Bibi-ja kako smo mi zvali to mesto, celo stanovni\u0161tvo je bilo prisiljeno da se iseli odatle. Iskreno re\u010deno, nismo znali ni kuda da idemo, \u0161ta da radimo. Tako smo krenuli u pravcu Albanije. Mislili smo da \u0107e nas pustiti da slobodno odemo tamo. Oti\u0161li smo do \u0160ipolja, odveli su nas u \u0160ipoljsku \u0161kolu. Preno\u0107ili smo tu na klupama, veoma lo\u0161i uslovi, bez hrane, bez pi\u0107a. Po\u010dela je i ki\u0161a te no\u0107i, bilo je veoma hladno vreme. Tu smo ostali jednu no\u0107 u mraku. Slede\u0107eg jutra, re\u010deno nam je da se vratimo na\u0161im ku\u0107ama. Kada smo si\u0161li na glavni put, rekli su nam \u201eNe, idite na autobusku stanicu jer \u0107emo vas autobusima voziti za Crnu Goru\u201c. Kada smo pri\u0161li autobuskoj stanici, opet su nam skrenuli put prema \u0160ipolju, opet istim putem, samo smo tu napravili krug. I to je bio veoma te\u017eak dan jer je pored puta bilo \u017ertava koje su ubili. Terali su nas da pro\u0111emo pored njih, i videli smo paravojne snage kako su okolo palili ku\u0107e. Zatim smo krenuli za Albaniju. Nastavili smo da hodamo, do uve\u010de smo jedva stigli do sela C\u0301ubrelj. Imao sam \u0107erku od dve godine. Imao sam oca, majku, \u017eenu i \u0107erku od dve godine. Nju sam non-stop nosio u naru\u010dju, plus ne\u0161to od ode\u0107e, koju smo poneli iz ku\u0107e. U C\u0301ubrelju smo ostali celu no\u0107, pod otvorenim nebom, padala je ki\u0161a. Menjali smo se malo ja, malo supruga, malo otac da dr\u017eimo \u0107erku u naru\u010dju,\u00a0 i jedan ki\u0161obran koji smo imali. Zbog \u0107erke smo se svi menjali da je nosimo u naru\u010dju. Ta no\u0107 je bila veoma, veoma te\u0161ka. Bilo je i vrlo hladno, a i strah sa druge strane. Slede\u0107eg dana smo nastavili da hodamo, stigli smo do \u00d0urakovca. Tu smo preno\u0107ili u nekoj radionici, automehani\u010dar, ne znam \u0161ta je bilo, ali bio je mrak.<\/p>\n

R.B.: Da li je bilo kolone, ili samo va\u0161a porodica?<\/p>\n

S.H.:Kolona, bilo je mo\u017eda na hiljade ljudi iz Mitrovice. Masovna deportacija koja se desila 15. Aprila, sad se se\u0107am, jer svakog 15. aprila, nakon rata, ljudi idu u Kuke\u0161, autobusima, normalno, u znak se\u0107anja na taj datum. Preno\u0107ili smo u \u00d0urakovcu. Slede\u0107eg dana smo nastavili do sela Gremnik u Klini. Ironi\u010dno, svi stanovnici tog sela su oti\u0161li na planinu, a nas su smestili u njihove ku\u0107e. \u010cak smo ih posle rata, zajedno sa Jetonom, posetili, bili smo tamo. Tu smo proveli 6 no\u0107i skupljaju\u0107i hranu po posudama za bra\u0161no. U\u010dinili smo \u0161tetu tom narodu, ali ne namerno, ve\u0107 samo da bismo pre\u017eiveli. Hranili smo se samo koliko da pre\u017eivimo, a posle 6. dana re\u010deno nam je da je Milo\u0161evi\u0107\u0301 potpisao kapitulaciju i da je rat zavr\u0161en, pa da se sada vratimo u Mitrovicu. Znali smo da je kolona nastavila put za Albaniju, a mi smo se vratili u Mitrovicu ali sada iz pravca Srbice. Na ulazu u Srbicu su zaustavili na\u0161u kolonu. Iz kolone su odvojili nas 250 ljudi, dakle samo mu\u0161karce. I ja sam bio jedan od njih. Imao sam \u0107erku u naru\u010dju. Rekao mi je: \u201eDaj \u0107erku \u017eeni i ti stani tamo pored\u201c. I imaju\u0107i u vidu iskustva \u0161ta se desilo u Bosni, mi smo samo \u010dekali da nas streljaju ili ne\u0161to drugo… Odveli su nas u srednju tehni\u010dku \u0161kolu u Srbici. Moja porodica vise nije znala ni\u0161ta o meni. Tamo su nas dr\u017eali 2 nedelje. Nisu nas maltretirali unutar \u0161kole, osim zadnje no\u0107i. Me\u0111utim, ispitivali su nas u grupama, vodili nas u policijsku stanicu, koja je bila nedaleko od \u0161kole. Ko je tada imao sre\u0107e, prolazio je bolje, ko nije imao sre\u0107e dobio je dobre batine. Mnogi su dolazili sa oteklim rukama, licem, dakle zbog maltretiranja koje su dobili.<\/p>\n

R.B.: A \u0161ta je njih zanimalo? \u0160ta su vas pitali?<\/p>\n

S.H.:Ve\u0107ina njih koji su imali te\u0161ko\u0107e su bili ljudi iz podru\u010dja gde su se vodile borbe. Ja sam bio iz oblasti Suvog Dola gde nije bilo borbi OVK, jer je bila na severnom delu i okru\u017eena Srbima. Niste ni mogli da se organizujete za ne\u0161to… Pa, kada su me priveli na ispitivanje, pitali su me u detalje \u201egde radi\u0161, \u0161ta si studirao\u201c, sve. \u010cak i \u201eko ti je ujak, odakle je ujak\u201c. U detalje. Ali imao sam valjda sre\u0107u da je inspektor bio Bosanac i nije me mnogo mu\u010dio. Onda su zadnje no\u0107i do\u0161la dvojica iz paravojnih formacija. Videlo se da su bili pijani. I oni su tra\u017eili bilo koga iz sela Vaganice. Po njima, kada su tuda pro\u0161li policijskim d\u017eipom, pored Vaganice, na njih su pucali mitraljezima. I samo su gledali ko je iz sela Vaganice, kako bi ih maltretirali. Pretukli su tu neke, ali smo dobro pro\u0161li. Slede\u0107eg dana su nas ubacili u kamione kojima se prevoze \u017eivotinje. Odveli su nas tamo i mi, normalno, nismo znali kuda nas vode. Eh, zaboravio sam ka\u017eem da je za vreme boravka u toj \u0161koli najve\u0107i problem bila hrana. Donosili su nam hleba jednom dnevno, po \u010detvrt hleba i po jednu zdenku, mo\u017eda zna\u0161 \u0161ta je zdenka. Time smo pre\u017eivljavali, jednom dnevno. A tri dana zaredom nam nisu doneli ni\u0161ta, ni to. Tri dana redom ni to. A kada su nas stavili u te kamione, nismo znali kuda nas vode. Odveli su nas u zatvor u Smrekovnici, gde su bili i drugi zatvorenici. Najve\u0107e zlostavljanje je bilo u Smrekovnici. Ja ih li\u010dno nisam do\u017eiveo na svojoj ko\u017ei jer sam valjda imao sre\u0107e, ali sam svojim o\u010dima video ljude kako ih tuku, maltretiraju. De\u0161avalo se da su terali oca i sina da se tuku me\u0111u sobom, i normalno oni nisu mogli da tuku jedan-drugog. I oni bi reklR.B.: \u201eDa ti ja poka\u017eem kako treba da ga bije\u0161\u201c. I prebili bi oboje. Tukli su ih ru\u010dkama od lopata. Gledali smo to iz zatvorskog prozora u dvori\u0161tu. S jedne strane ovo, a sa druge strane nisam znao \u0161ta se desilo sa porodicom. Kasnije su mi pri\u010dali \u0161ta su sve podneli jer nisu znali \u0161ta mi se desilo. \u010cak su \u010duli kako su nas streljali u Srbici. Posle nedelju dana u tom zatvoru, u Mitrovici je do\u0161lo do masovnog zatvaranja. Onda smo tamo bili zatvoreni oko 3600 ljudi. To je postao logor, nije vi\u0161e bio zatvor jer nas je bilo 40 u jednoj prostoriji. Nisi mogao ni da legne\u0161, samo si mogao da sedi\u0161. Nije bilo kreveta, na betonu. A nakon otprilike nedelju dana, kako sam rekao, kad je do\u0161lo do masovnog zatvaranja, tu su u zatvor doveli i mog oca, mog strica, moje ro\u0111ake. Naravno, nismo mogli da se vidimo jer su paviljoni odvojeni. Kada sam prvi put video oca kroz prozor, shvatio sam da je \u017eiv. A najdirljivija pri\u010da je kada moj otac pri\u010da, kada je mene ugledao. Jer ja nisam znao \u0161ta se desilo sa porodicom, ali je otac \u010duo da smo streljani. To je bilo najte\u017ee. A kroz prozor me je otac i video. I ostali pri\u010daju koji su bili sa njim, nije mogao dugo da prestane da pla\u010de kada je video da sam \u017eiv. Tu su nas dr\u017eali jo\u0161 dve nedelje. Onda su nas, normalno, ispitivali, maltretirali. Odatle su nas odveli \u200b\u200bu tehni\u010dku \u0161kolu. I tu su nam davali da jedemo samo jednom dnevno. \u0160to je bilo najgore, vodili bi nas da jedemo. A ona supa je bila vrela, namerno. Nije to bila supa, to je bila vrela voda sa nekoliko par\u010deta krompira, i ti bi tek po\u010deo da jede\u0161, a oni bi do\u0161li i vikali \u201eUstajte, dosta ste jeli! Va\u0161e vreme je isteklo!” Morali bi da ustanemo, sve \u0161to smo mogli da ponesemo je bilo to par\u010de hleba. Mazali smo ga solju, kako bi pre\u017eiveli. A \u010dinjenica je, po\u0161to nikad nismo mogli da budemo siti, da nisam mogao da normalno obavim nu\u017edu skoro mesec dana. I posle dve nedelje su nas ukrcali u autobuse. Dok su nas ukrcavali, jedan \u010duvar iz autobusa pita jednog policajca, ja sam znao srpski, pita ga “kuda ih vodite?” A on re\u010de: “Ne znam, sigurno na streljanje.” Sasvim miran. I u\u0161li smo u autobuse, nisu nam dali ni glavu da dignemo, da ne bi gledali vani. Ali smo znali u kom pravcu ide autobus. Kada smo znali da ide ka Pri\u0161tini, rekli bi da nas vode u Ni\u0161, u zatvor u Ni\u0161u. Kad smo pro\u0161li Pri\u0161tinu, ne, vode nas u zatvor u Lipljanu. Kad smo pro\u0161li Lipljan, ne \u2013 mislimo da nas vode – NATO je najavio ulazak pe\u0161adijom – sada \u0107emo biti \u0161tit pred tenkovima. Tako smo i\u0161li do pred granicu, oko 5km. Tu su nas izbacili iz autobusa i rekli nam \u201eKolona po jedan, imate jo\u0161 5km do granice i ne vra\u0107ajte se na Kosovo! Idite i ne vra\u0107ajte se!\u201d Naravno, na putu, tih 5km, mnogi ljudi su bili zlostavljani, jer su gledali da maltretiraju ljude do poslednjeg trenutka. Iza\u0161li smo u Albaniju. Ali kada sam iza\u0161ao u Albaniju, bio sam veoma uznemiren jer sam znao da je cela moja porodica ovde, majka, \u017eena, \u0107erka. Znao sam da je moj otac u zatvoru jer nas nisu sve pustili za Albaniju. I bio sam veoma uznemiren, razmi\u0161ljam \u0161ta mi znaci da se samo ja spasim. To nije \u017eivot. \u010cak sam znao da se vi\u0161e ne vra\u0107am jer smo videli kako smo ovde napustili stvari. A u Kuke\u0161u, bio je veoma veliki broj izbeglica koncentrisanih u Kuke\u0161u. Govorili su kako je u Kuke\u0161 poslato oko 600.000 izbeglica. Nekoliko puta je nadma\u0161en broj tamo\u0161njeg stanovni\u0161tva. Normalno, pomo\u0107\u0301 raznih humanitarnih organizacija nas nije ostavila gladnima, bilo je dosta hrane. Me\u0111utim, u pitanju je bio nedostatak porodice. Zatim, nismo znali ni za budu\u0107nost, \u0161ta mo\u017eemo da radimo u Albaniji? Bez ikakve imovine, bez i\u010dega, osim te ode\u0107e na telu, ni\u0161ta drugo. \u010cak ni dokumente nismo imali, jer smo morali da ostavimo li\u010dnu kartu tamo, ina\u010de…<\/p>\n

R.B.: Da li ste se spojili sa porodicom u Albaniji?<\/p>\n

S.H.:Ne, jer \u017eena, majka i \u0107erka nisu iza\u0161le. Kada su se one vratile u Mitrovicu, oti\u0161le su u ku\u0107u jedne moje tetke, sestre o\u010devog strica. Imala je ku\u0107u u Mitrovici, u gradu. Ali su tu bile samo \u017eene i deca. One pri\u010daju koliko toga su pretrpele. Najvi\u0161e su patile za hranom, i od straha \u0161ta \u0107e se desiti. Ku\u0107u gde smo bili, su spalili. A ku\u0107a gde je \u017eivela tetka je bila tu u kom\u0161iluku. Mog oca, da ne gre\u0161im, nakon oko 8 dana, malo sam zaboravio, 20 godina je pro\u0161lo, mog oca su doveli u Albaniju na isti na\u010din, autobusom. I tu sam, otprilike mesec dana kasnije, po prvi put sreo svog oca. Taj trenutak je bio dirljiv. Ne znam koliko dugo smo ostali tako zagrljeni. Svaki put kada se toga setim, to je veoma dirljiv trenutak, veoma dirljiv. \u010cak su i oni koji su tu bili prisutni plakali. Ali opet tuga, nismo znali \u0161ta je sa majkom, \u017eenom. Odveli su nas u kamp Hamolaj u Dra\u010du, po\u0161to je broj izbeglica u Kuke\u0161u bio prevelik da bi mogli da to prevazi\u0111u. A i stalno su dolazile nove izbeglice. Onda su nas neke odveli tamo. Ali za nas je bilo isto, kako u Dra\u010du, tako i u Kuke\u0161u. I tamo u Dra\u010du sam sreo sestru sa njenom porodicom, bez mu\u017ea i bez tasta. Bilo je i to interesantno, jer kada smo krenuli kao izbeglice, kada sam sreo sestru, i ona mi je rekla kako su imali velikih te\u0161ko\u0107a, da su odvojili njenog mu\u017ea od njegovog oca. I njih su doveli u Smrekovnicu, i oni su bili zatvoreni. Sada sam sreo svoju sestru u Dra\u010du. Nisam znao. Ro\u0111ak mi je rekao “Video sam Valbonu, ona je tu i tu sa svojim detetom”. Rekao sam: \u201eKako to da je Valbona sa detetom, kad sam video Fatona, zeta, u zatvoru? Oni nisu do\u0161li u Albaniju, kako je ona do\u0161la u Albaniju?” Policija je njenu porodicu smestila u neki traktor i kad su oti\u0161li \u200b\u200bmalo dalje, traktorista je rekao \u201esi\u0111ite vi\u201c mom zetu i njegovom ocu, a ostale je poveo, \u201ejer je velika te\u017eina za traktor i ne mogu sve da vas vozim do tamo\u201d. Oni su iza\u0161li u Albaniju, a njih dvoje su odveli u zatvor. U Albaniji smo ostali mesec dana. 22. maja, ako ne gre\u0161im, smo oti\u0161li u Albaniju. 24. juna smo se vratili. Poku\u0161ali smo da se vratimo odmah nakon \u0161to su potpisali Kumanovski sporazum, ali nismo mogli da na\u0111emo prevoz. 24. juna smo na\u0161li jedan kombi, platili smo ga, i on nas je dovezao.<\/p>\n

R.B.: Da li vas je vozio do Mitrovice?<\/p>\n

S.H.:Doveo nas je u Mitrovicu. Oti\u0161ao sam u ku\u0107u mog ujaka, njemu je ku\u0107a pre\u017eivela u gradu. Tu su bile majka, \u017eena i \u0107erka. \u0106erka je po\u010dela da me zaboravlja, nije me prepoznala, samo je dve godine imala. Gledala me malo \u010dudno. Znala je da me negde videla, ali nije znala ko je ovaj \u010dovek. Kasnije joj se sigurno vratilo pam\u0107enje, i nije me vi\u0161e napu\u0161tala.<\/p>\n

R.B.: \u0160ta je bilo sa selom kad si se vratio?<\/p>\n

S.H.:Selo je bilo potpuno spaljeno. \u010cak je Jeton, posle rata, do\u0161ao da nas poseti. Kompletno je selo bilo spaljeno. Ne znam da li su pre\u017eivele 2-3 ku\u0107e, a i one su pre\u017eivele jer su tu sedeli paravojska. Sagradio sam novu ku\u0107u, od nule. Morao sam da je izgradim jer nisam mogao ni\u0161ta da popravim u njoj.<\/p>\n

R.B.: Nije moglo ni\u0161ta da se popravi?<\/p>\n

S.H.:Nisam mogao ni\u0161ta da popravim. Morao sam da gradim iz temelja.<\/p>\n

R.B.: A gde ste sedeli, nakon \u0161to ste se vratili?<\/p>\n

S.H.:Prvo sam oti\u0161ao kod tetkinog devera, u njegov stan. Bio je u Nema\u010dkoj i dok se nije vratio, ja sam ostao u njegovom stanu. Onda sam u prole\u0107e po\u010deo da gradim ku\u0107u. Bili smo pod \u0161atorom dok nismo sagradili ku\u0107u, ali je ve\u0107\u0301 bilo leto, nije bio veliki problem. Kad smo bili slobodni, nismo ose\u0107ali ni hladno\u0107u ili bilo \u0161ta drugo, u pore\u0111enju sa ratom. Ovo je moja pri\u010da, u kratkim crtama.<\/p>\n

R.B.: Hvala vam puno!<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] Osoba koja intervjui\u0161e: Rita Berisha Sagovornik: Sabri Hasani   R.B.: Malo pre po\u010detka rata, neposredno pre bombardovanja. Samo kako se se\u0107a\u0161 tog kompletnog perioda. S.H.:Pre NATO bombardovanja samo smo \u010dekali kada \u0107e da se desi ne\u0161to jako lo\u0161e, s obzirom na ono \u0161to se dogodilo u Bosni. U selu u kome ja \u017eivim, […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1556"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1556"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1556\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1558,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1556\/revisions\/1558"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1556"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1556"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1556"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}