{"id":1534,"date":"2022-04-14T09:41:43","date_gmt":"2022-04-14T09:41:43","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1534"},"modified":"2022-04-14T12:56:49","modified_gmt":"2022-04-14T12:56:49","slug":"myrvete-gagica-azizi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/myrvete-gagica-azizi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Myrvete Gagica Azizi"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

Osoba koja intervjui\u0161e<\/b>: Rita Berisha<\/p>\n

Sagovornik: Myrvete Gagica Abazi<\/b><\/p>\n

 <\/p>\n

R.B.: Hvala puno \u0161to mi se ispoveda\u0161 za vreme tokom rata i kad si bila izbeglica. Mo\u017eemo li malo da po\u010dnemo sa po\u010detkom rata. \u0160ta si videla na vestima, kako si \u010dula, gde si \u017eivela, kava je bila situacija kad je po\u010delo rat?<\/p>\n

M: Na po\u010detku je bilo mnogo tu\u017eno. Prvo su nas rastu\u017eile vesti koje smo slu\u0161ali na srpskim kanalima jer na\u0161e kanale nismo imali, 5 minuta smo imali na zagreba\u010dkoj televiziji sa koje smo, ponekad, poneku re\u010d koju bi emitovali, davali su nam poneku malu nadu. U suprotnom, po\u010detak rata nas je mnogo upla\u0161io, mnogo smo se prestravili.\u00a0 Posle, 19. marta do\u0111o\u0161e, vidim ih \u2013 jer ku\u0107a mi je ovde na po\u010detku ulice \u2013 dolaze ljudi. Ja mislim, kako se igraju loptom? Mislila sam da je bila neka fudbalska utakmica i da se okupila omladina. Kad pogledam jo\u0161 jednom pa\u017eljivo vidim i ljude sa kolicima koja guraju, proterani iz sela Mati\u010dane, sad se zove Mat. I lego\u0161e ispred moje ku\u0107e, predado\u0161e se iako je bilo prljavo, ispred moje ku\u0107e je mala po\u0161ta gde je bio policijski tenk sa oko 50 policajaca, bili su tu ispred moje ku\u0107e. Ja sam se mnogo u\u017easnula, tresla sam se. \u0160ta da radi\u0161? Bila sam sama kod ku\u0107e. Prvo sam isklju\u010dila struju i skinula sam lustere iz salona. Uzela sam neke vrednije stvari odmah sam se setila jednog ormara mnogo velikog koji je imao tri krila. Skinula sam vrata, potpuno ga ispraznila, stavila sam malu krpu ispod i pomerila ga jedno 5 metara. Stavila sam ga ispred vrata od kupatila. Pre nego da ga stavim ispred uzela sam neke lepe stvari \u0161to sam imala, neke lepe vitrine, onda jedno ogledalo lepo \u0161to sam imala. Komplet kuhinju sam sklonila, skinula nogare sa stola, stolice, jednu na drugu, i na kraju sam pribli\u017eila ormar vratima kupatila sa kojih sam skinula kvaku jer nisam mogla do kraja da povu\u010dem orma, pa je trebalo da skinem kvaku da bih mogla da prislonim ormar. I gledala sam da li mo\u017ee neko da se seti ko u\u0111e u moju ku\u0107u… a i jo\u0161 ne\u0161to sam zaboravila. Pre nego da zatvorim, oti\u0161la sam do samoposluge, samoposluga je bila 5 metara od moje ku\u0107e, kupila sam d\u017eak makarona, deterd\u017eente, so, \u0161e\u0107er, sapun, \u0161ampone. Rekoh, kad se vratimo, ulje sam kupila i stavila i to u kupatilo.\u00a0 Slu\u010dajno rekoh mo\u017eda taj NATO \u0161to se ubi govore\u0107i da \u0107e da nas spase pa da imaju deca \u0161ta da jedu i higijena na prvom mestu.<\/p>\n

R.B.: I to si sve stavila u kupatilo da sakrije\u0161?<\/p>\n

E: Sve sam sakrila u kupatilo, dobre tepihe sam stavila u kupatilo a i tu sam onda ja napravila scenu kao da je pozori\u0161te. Neke lo\u0161e stvari, pokvarila sam ih jo\u0161, ne\u0161to sam bacila na pod, neke tanjire sam bacila na pod, jedno dva sam slomila, kako bi mislili da je neko ve\u0107 u\u0161ao tu i nije ni\u0161ta ostavio da ne bi tra\u017eili da nisam negde ostavila, tako da sam napravila ba\u0161 pozori\u0161nu scenu, filmsku i uzela sam neke stvari. Nisam iza\u0161la na glavna vrata da me ne vide policajci koji su bili preko puta ku\u0107e, nego kroz ba\u0161tu, kroz kom\u0161ijska dvori\u0161ta i pobegla sam kod \u0107erke, iako su mi kom\u0161ije rekle, onaj starac, \u010di\u010da Osman \u201cgde ide\u0161? Do\u0111i sedi ovde, evo meni su do\u0161le \u0107erke, snaje, do\u0111i i ti, ovde budi.\u201d rekoh \u201cne \u010di\u010da Osman, ja imam samo jedno dete ovde, ho\u0107u da budem pored svoje \u0107erke. I oti\u0161la sam kod \u0107erke. Bio je 19.mart. 20. marta sam bila kod \u0107erke. Jedno \u010detiri dana smo bili ni na zemlji ni na nebu, \u0161ta da radimo, kako dalje. Samo smo slu\u0161ali vesti sa svekrom i svekrvom \u0107erke, sa mu\u017eem, decom. Iako je devoj\u010dica imala 10 meseci, ona kao da je znala da smo pod stresom, da smo u kriti\u010dnim\u00a0 momentima, glas joj se nije \u010duo.<\/p>\n

R.B.: Unuka a?<\/p>\n

A: Unuka. I unuk isto, samo je plakao ponekad bi nas pitao ne\u0161to kad bi video scene na televiziji i \u010dulo bi se\u00a0 \u201cba ba bam bam\u201d.\u201cOh Bo\u017ee\u201d, govorila sam, \u201ci njemu du\u0161a zna da nismo mirni\u201d.<\/p>\n

R.B.: Kako pamti\u0161 prva bombardovanja? Gde si bila?<\/p>\n

A: Kod prvih bombardovanja sam bila kod \u0107erke. I 24. Po\u010de ve\u010de, po\u010de mrak. Bila sam ni na nebu, ni na zemlji. Nisam znala vi\u0161e \u0161ta da radim. Nisam htela da \u0107erka i zet shvate da se mnogo pla\u0161im ali sam im stalno govorila \u201c ajd, imamo NATO, ne bojte se, spasi\u0107emo se, ima dobrih ljudi na svetu\u201d. I pre 9 sati\u00a0 po\u010de\u0161e one rakete, ona stra\u0161na svetla koja su padala iz aviona, jer \u0107erka ima ku\u0107u od dva sprata. Popesmo se na drugi sprat i gledali smo \u0161ta se de\u0161ava. To ve\u010de nismo nijednom legli, i svanu dan. Probudi\u0161e se deca, trebalo je da se kupa devoj\u010dica, trebalo je da se kuva, a nismo smeli da izlazimo iz ku\u0107e. Dodu\u0161e, spremili smo i rezervnu hranu za svaki slu\u010daj, jer smo \u010duli od kom\u0161ija da jedno \u010detiri ulice ispod, tamo kod \u0161kole Vladimir Nazor, upadali su ljudima u ku\u0107e, tukli ih, proterali ih iz ku\u0107a, nije se znalo da li su ih ubili. Ali ono \u0161to mi je odjednom izgubilo nadu je bila vest da su ubili Bajrama Bytyqija sa dva sina. Rekoh, kad su njih ubili, i mi treba da \u010dekamo zlo. Ali, hvala Bogu, javile nam kom\u0161ije, jedan od kom\u0161ija ka\u017ee mom zetu \u2013 jer njegov je brat pobegao ranije za Blace \u2013 i ka\u017ee \u201cimam vest da \u0107e i vas da proteraju ali kad iza\u0111ete iz ku\u0107e ponesite kartone jer nemate gde da sednete ovde u Blacu, pala je velika ki\u0161a i ima mnogo blata\u201d I uzesmo mi neke kartone, neke najlone, spremismo jelo i neke kifle za decu, uzeli smo i vodu jer su nam rekli da ponesemo vodu jer tamo nema. Ne\u0107u da zaboravim mnogo mi je bilo neprijatno od zeta i od \u0107erkinog svekra, oni su nosili vodu, mi hranu, ja sam dr\u017eala unuku, nisam smela da je dam \u0107erki, jer rekoh da se ne spotakne pa da je obezglavi. Ona je dr\u017eala sina, ja \u0107erkicu sa torbom punom de\u010dijih stvari, pelena, jer tad nije bilo pampersa. I do\u0111e neki de\u010dko i ka\u017ee spremite se jer su ulicu ispod ulice mog zeta svi ve\u0107 napustili, rekli su im za 10 minuta da napuste ku\u0107e, policija i paramilitarci. Poslee su mi rekli da nisu bili ni vojnici ni civili nego paramilitarci sa crvenim maramama i policajci. I mi se spremismo da iza\u0111emo iz ku\u0107e.<\/p>\n

R.B.: Kolima ili pe\u0161ke?<\/p>\n

M: Pe\u0161ke, kakva kola! Tamo u toj lavini ljudi, samo su se \u010dula poneka kolica za starce ili porodilje, Jedno dve porodilje sam videla sa decom koje su se porodile dva dana ili prekju\u010de ili ju\u010de. One su se oslonile na ta kolica, nikad ta lica ne mogu da zaboravim. Onoj deci se glas nije \u010duo a do\u0161la na svet 48 sati ili 50 sati pre te tragedije. Kad vidim kod pekare Qerimi, jer nama je ku\u0107a na Sun\u010danom bregu \u2013 i tamo je ispod zgrada Elektro ekonomije,\u00a0 ljudi bez kraja! A sa strane na svakom metru je bilo paramilitaraca, policije i vojnika! I vojnika je bilo, dosta velik broj koji su samo gledali\u00a0 i glavom i rukama nam govorili\u00a0 \u201cNapred! Idi! \u0160ta gleda\u0161!\u201d I mi bez glasa, odosmo i nekako stigosmo do \u017eelezni\u010dke stanice. Tamo je bio u\u017eas. Tamo je bio u\u017eas! Sad su nas tamo sve okupili, \u0161ta \u0107e biti s nama. Pet sati smo tamo \u010dekali dok nije do\u0161ao voz. Jer nas su proterali oko sedam sati ujutru. \u00a0 Nikad ne\u0107u da zaboravim u 9 sati ve\u0107 smo bili na \u017eelezni\u010dkoj stanici u pri\u0161tini. Kad vidim, 1 sat. Ni\u0161ta jo\u0161 uvek. \u010cekamo da do\u0111e voz iz Srbije, putem iz Podujeva. U pola dva je stigao voz. Samo sam im rekla, dr\u017eite decu, da ja prva u\u0111em da zauzmem kupe, da mi ne ostanu deca po hodnicima voza i zeta sam htela da stavim u kupe i da ga nekako pokrijem jer su govorili da su mlade uzimali i odvodili. Popela sam se ja prva i brzo sam povukla i zetovu majku, a posle i moju \u0107erku. Njih sam ostavila u hodniku, zauzela sam kupe, u\u0161ao je zet, svekar, moja \u0107erka, deca i jedna \u017eena je bila, \u017eena od doktora Lirie Dinishi, sa \u0107erkom i sinom.\u00a0 I ona je u\u0161la i zatvorila sam \u201ckrap\u201d, navukla sam zavese, i rekoh drugima, nemam \u0161ta da vam radim. Krenu voz. Kad smo stigli do nekih velikih krivina videla sam da je bilo oko 40 vagona sa jednom lokomotivom ispred i jednom pozadi. I u Kosovu Polju smo se zautavili jedno pola sata. Rekoh, ovde \u0107e da nas— jer je tu bila poljana. Posle smo se zaustavili jo\u0161 jednom – mnogo sam se upla\u0161ila- na onoj \u010distini koja je bila samo poljana, izme\u0111u Uro\u0161evca i Lipljana. Posle smo stigli u Uro\u0161evac, i tamo smo stajali dugo. Ali na sre\u0107u, nas onog dana nisu odveli, kao \u0161to su pri\u010dali d asu odvodili druge, i bacali su ih sa voza na zemlju. Kod nas se to nije desilo. I putem kad smo iza\u0161li iz Uro\u0161evca, kod Grlice, tako se zove jedno mesto gde se odvaja put za Tetovo i Brezovicu,\u00a0 tamo je bilo mnogo policije, mnogo policijskih vozila, i tenkova i kamiona. Rekoh, kuku uze\u0107e nam decu, i baci\u0107e nas negde. Ali, nije se zaustavio voz. Tu smo se zaustavili…<\/p>\n

R.B.: U Blacu.<\/p>\n

M: Ne u Blacu, stigli smo mi ve\u0107 do Jankovi\u0107a. Tamo se zaustavio voz i ka\u017ee jedna devojka, ovi glasno ka\u017eu \u201c kad se zaustavite u Blacu, ne hodajte ni levo ni desno, nego samo po \u0161inama.\u201d I tako smo i uradili. Stigli smo u Blace, bilo je mo\u017eda \u010detiri sata, vala da 4. kad smo stigli u Blace, ka\u017ee svekar \u201cajde ovde da sednemo!\u201d Nije kriv \u010dovek, umorio se, predao se vi\u0161e, noge ga nisu dr\u017eale ali nismo imali gde da sednemo: blato, ljudi gladni, bez vode, deci suze se osu\u0161ile na licu, starice da le\u017ee u blatu, nepokrivene, neke su pokrili najlonima. Ja sam se prestravila. Rekoh gde \u0107emo mi da sednemo. Zato se i zove Blace, jer je nisko mesto, ravno, i tu ostaje voda u tom blatu. Ali, ono \u0161to me je u\u017easnulo je \u0161to su leteli helikopteri NATO-a, nisam to o\u010dekivala i bacali su \u0107ebad koliko su mogli, \u0107ebad Teteks, Tetovo, bila je ta fabrika, mnogo su bila dobra ta \u0107ebad. Odozgo su ih bacali u blato, jer ljudi nisu mogli da ih stignu. To bi se \u0107ebe isprljalo i nije bilo za upotrebu. Po\u010dela sam da se pla\u0161im i da se u\u017easavam jo\u0161 vi\u0161e. Ne videh nikog iz NATO-a ili iz inostranstva da daju bar malu pomo\u0107 ljudima bez broja \u2013 bilo je oko 10 hiljada, sigurno \u2013 jedan na drugom. Videla sam neke \u017eene, napravile su deci ljulja\u0161ke od jednog stabla do drugog, i stavile bi po troje dece\u00a0 od straha da im ne padnu u blato, nisu bila bezbedna ta deca.\u00a0 Ne znam kako su odlu\u010dili da ih stave tu ali sigurno bez sna. Ja sam se smrzla, gledala sam kuda smo u\u0161li kuda izlazimo, ili da vidim gde je istok, sever, jugu ili \u0161ta god. O\u010di su mi se ukosile od straha. Odjednom videh otvori\u0161e se neka vrata, u\u0111e neki traktor i deli hleb i mleko. I to nisu davali ljudima u ruke jer su svi \u010dekali podignutih ruku, vi\u0161e je padalo na zemlju jer su ovi bacali sa traktora, na\u0161i sigurno ili iz Makedonije, nisam znala. Videla sam da su slu\u010dajni ljudi. I brzo sam potr\u010dala i rekla sam zetu i \u0107erki \u201cbrzo, za mnom, bez diskusije, odmah do\u0111ite\u201d i \u010dim smo se pribli\u017eili, sre\u0107a. Putem, kad sam odlazila od ku\u0107e, uzela sam fasciklu, i slo\u017eila neke stvari za koje sam milsila da mogu da mi pomognu na tom mom putu bez povratka, bez nade. Uzela sam de\u010dije diplome, deca su mi imala visoke ocene i uzela sam ven\u010dani list jer sam se ven\u010dala u Skoplju u aprilu 1965. Tada su moji svekar i svekrva \u017eiveli u Skoplju i mi smo se tamo ven\u010dali. Rekoh da ga uzmem kad ka\u017eu da \u0107e da nas vode u Blace, Blace je blizu Skoplja, ovo mi sigurno treba da bih pro\u0161la.\u00a0 I kad sam se pribli\u017eila vojniku, jedan vojnik, dobar momak je bio, i ja mu ka\u017eem na makedonskom jeziku \u201cJa sum ud Skopje, ja sam vencana vo Skopje i ku\u0107a mi je u Gazibaba, te moluvam pustime!\u201d Rekla sam mu \u201c Ja sam iz Skoplja, udata sam u Skoplju, do\u0161la sam da uzmem \u0107erku, molim te pusti me!\u201d A on jako human de\u010dko, vojnik je bio. Na sre\u0107u pustio nas je da pro\u0111emo, mene \u0107erku, zeta i decu. Ali, ostali su tamo roditelji zeta, njih nije pustio. I ja vi\u0161e nazad nisam videla, imala sam za cilj da spasim dvoje male dece. Brzo smo stigli na glavni put za Skoplje, na asfalt, i vidim neki autobus. Malo dalje je bio neki taksi. Rekoh da odem do taksija da ga uzmem.\u00a0 Samo mi je rekao \u010dovek \u201cNatreg!\u201d \u201cNazad!\u201d Ja nikako, on nazad. Pri\u0161ao mi je, udario me u rame ovde, jedno mesec dana me je bolela ruka od tih \u201cpalica\u201d ili kako ve\u0107 zovu ono policijsko.<\/p>\n

R.B.: Pendrek.<\/p>\n

M: Pendrek. Rekoh \u201cpa ja sam iz Skoplja, ho\u0107u da odem za Skoplje\u201d. Ka\u017ee, dobro, autobus kre\u0107e. Koji autobus? Evo ovaj. Brzo sam rekla zetu i \u0107erki da do\u0111u iza mene. Odosmo kod autobusa. Tra\u017eim \u0161ofera. Kad sam se pribli\u017eila, on mi ka\u017ee \u201cgospo\u0111o Myrvet, do\u0111i, ja sam\u201d. On je bio zemljak mog mu\u017ea, na na\u0161u sre\u0107u. Otvara vrata \u0107erki, zetu i deci a ja nisam ni u\u0161la u autobus,\u00a0 nego sam se odmah vratila da povedem i zetove roditelje i onu \u017eenu od doktora, Lirie Binishi sa dvoje dece. I pade mi napamet da sam u d\u017eepu imala 100 maraka i pribli\u017eim se jednom vojniku niskom i ka\u017eem \u201cpustio nas je policajac, vojnik da uzmem \u0107erku i zeta, ali on je u lo\u0161em stanju ho\u0107e da se vrati jer mu nisu pustili roditelje. Jel mo\u017ee\u0161 da me pusti\u0161 da idem da ih dovedem?\u201d Ka\u017ee \u201cidi, dovedi ih, mene ne gledaj\u201d. Htela sam da mu dam pare, a on \u201cbe\u017ei, nemoj neko d ate vidi da pri\u010da\u0161 sa mnom!\u201d Rekoh \u201cmnogo ti hvala\u201d. Pustio me da odem dole. Re\u010de svom drugu \u201cotvori vrata gospo\u0111i\u201d. On ih otvori. Povedoh dvoje staraca i Lirie Binishi sa decom. U\u0111osmo u autobus. Rekoh onom poznaniku \u201cho\u0107e\u0161 da nas povede\u0161 kod gospodina \u0160ukrija u Gazibane u na\u0161u ku\u0107u?\u201d\u00a0 ka\u017ee \u201cNe, gospo\u0111o Myrvet, vodimo vas u Stenkovec, to je jedna velika livada, velika poljana na ulasku u Skoplje sa leve strane\u201d. Tamo je predvi\u0111eno da vodimo vas izbeglice. Danas vas vode odavde.\u201d Odvedo\u0161e nas tamo, napravi\u0161e nam \u0161atore u jako kratko vreme. Sve je bilo isplanirano. Videla sam da je rat bio isplaniran. I tu nas odvedo\u0161e. Do\u0111o\u0161e jedno \u010detiri vojnika da postave \u0161ator. I ja im ka\u017eem \u201cNo one shatorr, two! Me big family!\u201d Rekoh mi smo velika porodica.\u00a0 \u201cAlright, no problem, thank you!\u201d I mi dobismo dva \u0161atora. Sredismo decu. I ka\u017eem doktorovoj \u0107erki \u201cZna\u0161 li engleski, mo\u017ee\u0161 li da mi pomogne\u0161 ako vidimo nekog poznatog pa da ne sedimo ovde, da nastavimo za Gostivar ili za Skoplje ili za Tetovo\u201d jer svuda su nas \u010dekali jer smo imali prijatelje. Imala sam sestru u Gostivaru, koja je kosu od muke \u010dupala jer sam samo ja ostala u pri\u0161tini od pordoice. \u201cDa\u201d, ka\u017ee \u201cteta Murvet, znam engleski\u201d. I kako sam htela da odem do tog centra, vidim vi\u0161e sa onim visokim \u010dinovima \u0161to nose na ramenima, vidim jedan hoda sam i vidim ima telefon. Rekoh\u00a0 \u201cPlease, just one moment, we are telefon, my two daughter London, please, conservation little\u201d. \u201cAlright, no problem\u201d. Dade mi telefon, nikad to ne\u0107u da mu zaboravim. Ostavilo me je pam\u0107enje, ali setila sam se i dala mzu \u0107erkin broj i brzo joj ka\u017ee, \u201c Lili, Suzi, majka je, u Skoplju sam sa Valjom\u201d. One mi ne daju da pri\u010dam vi\u010du\u0107i da li sam \u017eiva, gde smo, kakvi su uslovi, gde je Valja, gde su joj deca, gde \u017eivite?\u201d rekoh \u201cSvi smo u Skoplju, budite mirne jer majka je uzela telefonom jednom vojniku NATO-a, vidimo se\u201d. I odosmo tamo, ali ne na\u0111osmo nikog. Pade no\u0107, pade mrak.\u00a0 Spavali smo tu no\u0107 tu u Stenkovcu. Onda, sutradan, opet sam oti\u0161la sa onom devoj\u010dicom, opet sam tamo iza\u0161la. Ni 40 cm nije bio jedan \u0161ator od drugog. I sigurno 10 000 \u0161atora je tamo bilo. Svi autobusi iz Skoplja, Kumanova, Tetova, videla sam registracije \u0161to su dolazili neprekidno.\u00a0 Samo bi ostavljali ljude, odlazili po druge, jer bio je veliki broj. I odemo mi tamo u centar. \u010cujem neke mlade momke kako pri\u010daju na albanskom. \u201cDobar dan, momci.\u201d, rekoh, \u201c\u0161ta \u0107e biti s nama?\u201d jedan ka\u017ee\u00a0 \u201cvide\u0107emo, danas \u0107emo da vidimo, ovih dana. Sad ste na sigurnom.\u201d Rekoh, \u201cPa ja imam sestru ovde, imam prijatelje\u201d. Ka\u017ee \u201cko ste vi?\u201d, Rekoh \u201cMyrvete Azizi, \u017eena profesora Nijazi Azizija\u201d. On \u201c\u0160ta pri\u010da\u0161?\u201d Pa ti si supruga mog profesora! Do\u0111i!\u201d. I povede nas u dva mercedesa. Ja rekoh \u201c Nas je mnogo, sa \u0107erkom sam, sa decom, sa svekrom, svekrvom\u201d. \u201cSad\u201d, ka\u017ee \u201cdolazimo mi po vas\u201d. Do\u0111o\u0161e, povezo\u0161e nas, uvedo\u0161e nas u kola i po\u010de\u0161e oni sad, on ka\u017ee \u201cja vas vodim kod mene ku\u0107i\u201d ovaj drugi ka\u017ee\u201du moju ku\u0107u\u201d a ja ima ka\u017eem \u201cmolim vas mo\u017eete li da nas odvedete do autobuske stanice u Skoplju\u201d jer sestra nas je \u010dekala, Ajten nas je \u010dekala, Odveli su nas u-<\/p>\n

R.B.: Gde je\u00a0 bila sestra?<\/p>\n

M:U Gostivaru sestra, a mi stigosmo na stanicu u Skoplje, i ostavi\u0161e nas tamo mnogo sam ih\u00a0 molila, oni ka\u017eu \u201cti nas potcenjuje\u0161 sad\u201d rekoh \u201cvi sad idite po druge, ja vam ka\u017eem da mi je problem re\u0161en, ne treba sad vama tamo da zauzmemo prostor, ima ljudi koji nemaju gde da idu, idite po njih\u201d slo\u017ei\u0161e se, vrati\u0161e se i mi sedosmo , rekoh \u201cda jedemo ne\u0161to\u201d. Bili smo gladni, nismo jeli, nismo ni\u0161ta okusili, a ono \u0161to smo imali sa sobom hleb i kifle dali smo onima koji su tamo bile nedelju dana. Govorila je jedna \u201cEvo jedem mrvice jezikom, \u0161to su ostale na krajevima posuda gde smo \u010duvali hranu.\u201d\u00a0 I mi smo sutradan ostali bez hrane. Sedosmo tamo, done\u0161e nam \u0107ufte, \u0107evape, sokove, kad i onaj na stanici u Skoplju, onaj \u0161ef: \u201dO gospo\u0111o Myrvet, pa jesi li stigla, hvala Bogu da si uspela da iza\u0111e\u0161, jer veruj\u00a0 mislio sam na vas.\u201d On [je bio] prijatelj mog mu\u017ea i kom\u0161ija u Gazibabe, Jakup se zvao, dobro se se\u0107am. On nas je ugostio, najeo nas i kad je do\u0161lo vreme da se plati ka\u017ee \u201covo je pla\u0107eno\u201d. Platio je. \u201dPokojni mu\u017e gospo\u0111e Myrvete, bio mi je i drug i kom\u0161ija. I posle smo u\u0161li u autobus, odosmo za Gostivar. I tamo sam od jednog uzela telefon. Rekoh \u201cAjten, stigli smo u Gostivar\u201d. Ona polude od sre\u0107e da smo stigli. Odosmo posle tamo i ka\u017eem sestri da nam na\u0111e ku\u0107u daleko od sestre. Nisam htela da budem, kad sam ve\u0107 sa prijateljima, sa drugom gospo\u0111om, rekoh \u201cda nam na\u0111e\u0161 ku\u0107u daleko od va\u0161e ku\u0107e\u201d.\u00a0 I stvarno na\u0111e nam zet dve ku\u0107e od sestara od strica koje su pre dve nedelje imale svadbu, \u017eenile su sina. I rekle su stricu, svekru moje sestre, \u201cmolim vas samo sestre od Ajtene da pustite u ku\u0107u\u201d jer verujte mi te ku\u0107e su bile sa potpuno novim name\u0161tajem, sa dobrim name\u0161tajem. Ja kad smo iza\u0161li is Stenkovca uzela sam 6 \u0107ebadi, ne iz Blaca, iz Stenkovca \u0161to su nam dali tamo u \u0161atorima.\u00a0 rekoh, uze\u0107u ih, ko zna gde \u0107emo da idemo, bila su nova, bar \u0107emo spavati na njima. Tu sam \u0107ebad uzela i da im ne bismo ne\u0161to o\u0161tetili jer je sve bilo lepo, ja sam ih isekla i sve sam ih stavljala na tepihe gde smo gazili, jer su ku\u0107e bile mnogo lepe i mnogo \u010diste.\u00a0 Ona starica je dolazila i govorila \u201cotvorite zamrziva\u010d, ima hrane, jedite!\u201d Ali ne mi to nismo radili. Jeli smo u kuhinji Gostivara. Bili smo tu u Gostivaru onda. Oti\u0161li smo, se\u0107am se dobro, 7. aprila. 9. aprila smo stigli kod ajtene, i ostali smo , ja sam ostala do 15. Maja jer sam se posle sjedinila sa \u0107erkama. Sad tu smo imali jedno porodi\u010dno sjedinjenje, iako mi je zet poslao novac po\u0161tom iz Londona. Mi smo imali pare, pa smo sami kupovali, nismo hteli da budemo nikom teret, Dovoljno je bilo \u0161to smo imali gde da budemo, deca su mi bila na sigurnom. Malu unuku smo ostavili kao da je kod svoje ku\u0107e, i unuk se smirio. I tako je bilo. Posle sam oti\u0161la u London, \u0107erka se vratila ku\u0107i. I kad sam se vratila, ku\u0107u mi nisu dirali jer mi je \u010duvao kom\u0161ija kome sam spasila sina koji se otrovao, adolescent od 13 godina.<\/p>\n

R.B.: Kako si mu spasila sina, \u0161ta se dogodilo?<\/p>\n

M: Da, ja sam bila u samoposluzi. I do\u0111e jedna \u017eena, ka\u017ee \u201cImate li kiselo mleko otrovao mi se sin? Popio je \u017eivu sodu\u201d . Bilo je vreme ispita, a on adolescent, hteo je da se otruje. I ja gledam \u017eenu, bila je ovde medicinska sestra. Ka\u017eem \u201ckojshika, ja imam\u201d. Rekoh \u201ckom\u0161inice, ja imam kiselo mleko. \u010cekaj me ovde\u201d, jer blizu mi je bila samoposluga. Imala sam dve litre kiselog mleka \u0161to sam sama ukiselila. I uvek sam imala \u010dokolade, jer baka unucima i unukama sam bila. Dala sam joj i jednu \u010dokoladu, rekoh \u201cevo, neka mu je prijatno i ovu teglu mi vrati. Posle jedno mesec dana, sigurno, kad opet ona \u017eena u samoposluzi. I ja se ne se\u0107am, zaboravila sam je. Kad ona ka\u017ee \u201cKako ste gospo\u0111o, jeste li dobro?\u201d Vi ste ona \u0161to mi je spasila sina, hvala!\u201d\u00a0 Ona vi\u010de, ljudi gledaju. Iza mene je bio njen mu\u017e. Ka\u017ee mu\u00a0 \u201cDragane, ova gospo\u0111a spase na\u0161eg Milo\u0161a\u201d. Taj de\u010dko se zvao Milo\u0161. Onaj \u010dovek ka\u017ee \u201c oh ja znam ovu gospo\u0111u\u201d. Ona je u\u010diteljica.\u201d On policajac\u00a0 a znao nas je. Ka\u017ee, ona je u\u010diteljica ovde u \u0161koli \u0161to se nekad zvala Josip Broz Tito a sad se zove Ismajlj \u0106emalji. Kad sam se vratila, rekoh da vidim ko je taj \u010dovek, ka\u017ee gospo\u0111o, na srpskom jeziku, \u201cGospo\u0111o nikad ne\u0107u da ti zaboravim ovo, spasila si mi sina od 13 godina.\u201d Rekoh \u201cmnogo mi je drago. Ja sam tad otr\u010dala da vam donesem kiselo mleko i pitala sam jel treba jo\u0161 ne\u0161to osim kiselog mleka.\u201d I taj \u010dovek, kad sam se vratio, \u010di\u010da Osman, starac iz kom\u0161iluka, mi je rekao \u201cO, Myrvet, neko kiselo mleko \u0161to si dala nekom policajcu, on ti je \u010duvao ku\u0107u dva i po meseca je bila stra\u017ea ispred vrata, i kod ulaza gde je bila policija i pozadi. Sa dva stra\u017eara ti je \u010duvao ku\u0107u dva i po meseca. Kad su dolazili re\u0111e, jedan od policajaca nam je rekao \u201cpipne li neko ovu ku\u0107u, kuku vama, jer sina mi je spasila gospo\u0111a iz ove ku\u0107e, \u0161to mu je pomogla mesec dana pre bombardovanja. I tad je sva\u0161ta bilo ispred njene ku\u0107e, ali ona kao majka, kao baka, kao humana \u017eena donela nam je kiselo mleko i nikad to ne\u0107u da joj zaboravim.\u201d<\/p>\n

R.B.: Zna\u010di on ti je sa\u010duvao ku\u0107u?<\/p>\n

M: Taj policajac je sa\u010duvao ku\u0107u. Moje pona\u0161anje, moj u\u017eas kad je \u017eena rekla \u201csin mi umire, pena mu ide na usta\u201d i ja brzo kiselo mleko, more i da mi je tra\u017eila celu ku\u0107u ja bih joj dala tog dana samo da spasim de\u010dka, jedno malo dete. I to je moja ispovest.<\/p>\n

R.B.: Hvala puno na vremenu i re\u010dima.<\/p>\n

M: Hvala.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] Osoba koja intervjui\u0161e: Rita Berisha Sagovornik: Myrvete Gagica Abazi   R.B.: Hvala puno \u0161to mi se ispoveda\u0161 za vreme tokom rata i kad si bila izbeglica. Mo\u017eemo li malo da po\u010dnemo sa po\u010detkom rata. \u0160ta si videla na vestima, kako si \u010dula, gde si \u017eivela, kava je bila situacija kad je po\u010delo rat? […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1534"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1534"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1534\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1536,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1534\/revisions\/1536"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1534"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1534"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1534"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}