{"id":1511,"date":"2022-04-14T09:32:31","date_gmt":"2022-04-14T09:32:31","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1511"},"modified":"2022-04-14T12:52:27","modified_gmt":"2022-04-14T12:52:27","slug":"hazbije-lahi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/hazbije-lahi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Hazbije Lahi"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

Osoba koja intervjui\u0161e: <\/b>Rita Berisha<\/p>\n

Sagovornik: Hazbije Lahi<\/b><\/p>\n

Interviewee: Elmaze Gashi<\/p>\n

R.B.: Hvala vam puno gospo\u0111o Hazbije. Izuzetno mi je drago \u0161to ste pristali da nam ispri\u010date va\u0161u pri\u010du tokom perioda rata. Da li mo\u017eemo da krenemo od momenta malo pre po\u010detka bombardovanja da nam ispri\u010date gde ste bili, sa kime ste bili, \u0161ta se tada de\u0161avalo, \u0161ta ste slu\u0161ali na vestima?<\/p>\n

H.L: U redu. Pozdrav, hvala vam na pozivu. Naveli ste i ime. Ja sam Hazbije Lahi. Sada imam 57 godina, a to zna\u010di da tada \u2013 a govorim vam o periodu pre 21 godine \u2013 tada sam imala 35 godina, majka troje dece. Se\u0107am se kao da je sada bilo, bio je mesec mart, godina 99. Mi smo stanovali u Pri\u0161tini, kod takozvanih Belih zgrada. Bili smo i sada nas ima 6 \u010dlanova: ja, troje dece, mu\u017e i svekrva. Tek \u0161to su po\u010dele borbe na Kosovu, odnosno prema Drenici, Pec\u0301i i \u0161ire, dok je kod nas jo\u0161 bilo mirno, pri\u010dalo se da c\u0301e i ovde u\u0107i NATO snage. Tokom te nedelje, u selima op\u0161tine Pri\u0161tina gde su \u017eiveli i mu\u017eevljeva tetka i stric, progonili su ih sa te strane i doselili se kod nas u dvosoban stan.<\/p>\n

R.B.: Koliko vas je bilo?<\/p>\n

H.L: Bio je tu stric moga mu\u017ea, sa svojom \u017eenom i \u0107erkom i o\u010deva tetka. Nas je bilo \u0161estoro, a njih \u010detiri. Devet osoba u dvosobnom stanu. Deset osoba u stvari. Bilo je tako\u0111e lo\u0161e stanje sa zalihama hrane. Mogao si da se kre\u0107e\u0161 u tim krajevima, imali smo neke markete u blizini. Tokom vesti videli smo i mnoge masakre koji su se desili u okolini. Podse\u0107am se malo ali kao kroz maglu \u2013 jer uop\u0161te\u00a0 ne \u017eelim da se se\u0107am tih ubistava \u2013 ali na\u0161a mladost dobro zna \u0161ta smo do\u017eiveli, kao i mi za roditelje kada su nam pri\u010dali \u0161ta je bilo ranije, a i ja naravno imam \u017eelju da vas podse\u0107am na ovo, ali ne \u017eelim da sebe previ\u0161e optere\u0107ujem. Za to vreme, slu\u0161aju\u0107i vesti, pribli\u017eavao se datum 24. mart kada je po\u010delo bombardovanje. Bila je sreda i sa prozora sam videla iz stanova i samo smo \u010dekali 7 sati da, \u010dim \u010dujemo kroz ostale, prestane svetla, da po\u010dne bombardovanje u delovima Srbije kao i na na\u0161im glavnim mestima, uglavnom po\u0161tama, mestima koja su bila glavni cilj upravo zbog informacija. Kako smo to uradili? Gledali smo otkucavanje sata, kada bude 7 sati da policija upadne kod nas. Ostale je bilo te\u0161ko ostaviti jer su obi\u010dno polazili od onog \u201eza\u0161to ste uzimali druge stanovnike kad niste iz tog kraja\u201c. Razgovarali smo sa suprugom \u0161ta da uradimo, koju odluku da donesemo, gde da odemo, kako da postupimo jer je uglavnom po stanovima bilo te\u017ee nego po ku\u0107ama; iz ku\u0107a se recimo mo\u017ee iza\u0107i u dvori\u0161te, ali u stanovima je to malo te\u017ee. Imala sam malu decu, najstarije od \u010detiri godine, Albion. \u0106erka Eliza je imala 2 godine, a najmla\u0111i Andin 9 meseci. Kada su se ugasila svetla zbog bombardovanja, svi su postali zabrinuti. Deca su samo plakala, ne znaju\u0107i \u0161ta se de\u0161ava. Spremili smo se, obukli smo se. Rekli smo ako treba da iza\u0111emo da makar budemo obu\u010deni i spremni. Nismo govorili da nas tako uzmu, nego da nas verovatno razdvoje jer su obi\u010dno razdvajali mu\u0161karce od \u017eena. Pre nego \u0161to se ovo desilo malo trebam da se vratim jer sam i ja malo zaboravila na doga\u0111aje, telefon nikad nije bio isklju\u010den, ku\u0107ni jer smo tada imali takve telefone, sada obi\u010dno imamo mobilne. Kuda da idemo, kako da to radimo, kako da se pona\u0161amo? Ali te no\u0107i su isklju\u010deni i telefoni. Samo smo stajali. Koliko sam mogla neku ode\u0107u sam potrpala u torbama, de\u010diju hranu, testenine koje smo imali. Nismo znali kuda da idemo, samo sam sve tu ubacila. I negde do 12 sati, do pono\u0107i samo smo slu\u0161ali\u00a0 korake ljudi koji tr\u010de negde oko ulaza u zgradu. Nismo znali \u0161ta se de\u0161ava. Pro\u0161la je i ta no\u0107. Svi su zatvorili o\u010di, samo moj suprug nije, stajao je celo vreme na prozoru, \u010dekao je da ne u\u0111u u to vreme, da ne u\u0111u u ovo vreme. Kad je dan osvanuo, tako smo brzo iza\u0161li. Stan je bio, se\u0107am se, u zgradi sa dva ulaza: jedan prednji, jedan zadnji. Kada smo te no\u0107i si\u0161li dole, pogodite \u0161ta, oni su jedan ulaz zazidali blokovima od cigle kako niko ne bi mogao… verovatno za njihove interese, za njihove li\u010dne potrebe. Da niko ne mo\u017ee da u\u0111e, samo sa jedne strane, na jedan ulaz. \u010cak i kad smo iza\u0161li, imali smo samo auto, gde da odemo sa tim autom? Gde krenuti? Ranije je suprug imao prijatelja, oni su bili iz Drenice, oni su imali ku\u0107u u naselju Taslid\u017ee. Tamo u tom naselju obi\u010dno je bilo dosta vi\u0161e Albanaca. Odlu\u010dili smo da odemo kod njih tamo, ja i moj mu\u017e sa troje dece. Svekrva je oti\u0161la kod najstarijeg sina, imala je stan u Dardaniji. Stric moga mu\u017ea sa \u017eenom i decom i tetkom ostao je da ode kod druge rodbine, u Dragodanu je bila njihova ku\u0107a. Ni u Dragodanu niste bili sigurni ali bitno je bilo da se razi\u0111emo. I\u0161li su autobusom jer je bilo autobusa ali dosta retko. I mi smo tako krenuli. Na sre\u0107u niko nas nije zaustavio. Kada smo stigli tamo u Taslid\u017ee, kod ku\u0107e onog prijatelja bilo je najmanje 30 osoba kao izbeglica iz Drenice jer je on sam bio iz Drenice pa su do\u0161li kod njega. Imali su samo neku hranu sa sobom, bra\u0161no i sli\u010dno, ali nismo znali koliko to mo\u017ee da nam traje. Niti smo znali \u0161ta se de\u0161ava. Nije bilo dovoljno hleba pa smo onda sa nekim bra\u0161nom onoliko koliko smo mogli, jedna vre\u0107a bra\u0161na nam je trajala jedan dan jer nas bilo stvarno puno. Samo nas je bilo petoro, plus i svi ostali. Tu smo boravili pet dana a svakog dana su dolazili i drugi koji su bili raseljeni iz svojih sela, svakog puta nas je bilo sve vi\u0161e i vi\u0161e. No\u0107u kad bi se ugasila svetla, uglavnom su mu\u0161karci iz tog naselja izlazili kod Taslid\u017ee i da tako gledaju u pravcu centra Pri\u0161tine i da prate \u0161ta se de\u0161ava. Izlazili su slobodnije jer tu nije bilo Srba, bilo je tu samo Albanaca sa decom. Svake no\u0107i bi neko izlazio po redosledu, pet no\u0107i. Za nas sve ovo nije dugo trajalo. Jedne no\u0107i mu\u0161karci su odlu\u010dili da nas \u017eene po\u0161alju u Ki\u010devo. Imali su ro\u0111ake u Makedoniji i tamo su hteli da nas po\u0161alju. A da oni ostanu ovde i onda da jedan deo njih krene. Imali smo samo jedan auto. Onaj koji smo mi imali smo dali mu\u017eevljevom ujaku jer je i njemu trebalo auto. Ostali smo bez i\u010dega. Mu\u017eev prijatelj je tako\u0111e imao auto. Bilo ko drugi je mogao da ode samo pe\u0161ice. Bila je tu i moja prijateljica. Ona je bila udata za mu\u017eevljevog prijatelja. Imala je dve \u0107erke, ja troje dece, zna\u010di petoro dece. Bila je sa nama i sestra tog druga, trudna, i jedna kom\u0161inica sa detetom. To zna\u010di da smo svi u\u0161li u auto. Ali pre nego \u0161to smo krenuli na put, sutradan smo se dogovorili da u to i to vreme krenemo. Kad smo iza\u0161li na ulicu, kako smo pre\u0161li sokak, vidimo druge kako be\u017ee iz drugih sela. Kakva kolona! Nije bilo ni prilike ni mesta da se sa drugima ni pozdravljamo… kako smo mogli u\u0161li smo po vozilima. Ja sam sa sobom uzela zlato. Imala sam zlato koje mi je ostalo od udaje. Gde da ga ostavim? Imala sam jednu postavu u svom d\u017eepu. I tu sam stavila zlato. Da li da ga ponesem ili da ga ostavim? Rekoh bolje da ga uzmem sa sobom… nisam imala ni paso\u0161, to je bilo najgore. Svi su ga drugi imali, ja nisam. Kako da krenemo? \u010covek u tom trenutku ne misli da su mogli, govorila sam, da me tu ostave a da oni odu. Nismo znali niti \u0161ta se de\u0161ava niti kako se de\u0161ava. Uzela sam tu postavu, govore\u0107i suprugu da li da ga ostavim ili da ga uzmem, \u0161ta da radimo? Imala sam tada i negde oko 600 marka, zna\u010di kao sada 300 evra. Dao mi je taj novac, i rekao da ga za svaki slu\u010daj iskoristim i da ga dam policiji kako bi dozvolili da se pre\u0111e granica. Uzeo je zlato i rekao je da ga ja bacio u dvori\u0161te sa jednim kamenom, samo je iznad zlata stavio jedan kamen. Meni nije bilo \u017eao zlata ali sam govorila da bih njime mogla da spasem sebe i decu. I tako smo se popele u auto, nas 4 \u017eena sa 6 dece i jedna trudna \u017eena u jednom Golfu. Krenuli smo. Kakva kolona! Kakva kolona! Govorila sam eh, gde mi je pamet…. sada se moram malo vratiti nazad jer sam zaboravila da vam ispri\u010dam jo\u0161 jedan doga\u0111aj. Tokom onih no\u0107i dok smo boravili u naselju Taslid\u017ee, oni su imali telefonsku liniju i mogla sam da razgovaram sa svojim roditeljima. Oni su ostali u Pri\u0161tini, u naselju Muhad\u017eera. \u010cetiri sestre i dvoje mojih roditelja, sa decom. Te no\u0107i sam razgovarala sa majkom, ocem. Oni su mi rekli da treba da odem kod njih i tamo se smestim. Ali ja nisam znala kako da to uradim. Nakon dva dana boravka tamo, roditeljima su prekinuli telefonsku liniju. Mogla sam da kontaktiram samo jednu sestru i kazala sam joj, rekla joj \u201esutra zdravlje ima da krenemo kao \u0161to smo planirali\u201c. Nas je 7 sestara. Jedna od njih je ranije oti\u0161la za Skoplje u Makedoniji. Ona je govorila i o starijoj sestri koja je boravila u Kamenici sa ro\u0111acima i jo\u0161 \u010detiri sestre sa ocem. Pozdravila sam ih sa suzama u o\u010dima. Rekao sam da ih mo\u017eda ne\u0107u videti… osim ovako preko telefona. Slede\u0107eg dana odlazimo. Iako sam dva dana ranije razgovarala sa roditeljima, na polasku sam govorila da se malo zaustavimo tu blizu pa ja kao da odem negde u grad u \u0161etnju, ali nije bilo mogu\u0107e niti sam stigla zbog kolone. Na putu, kada smo si\u0161li dole iz naselja Taslid\u017ee, bili su naoru\u017eani vojnici. Tu sam dobila groznicu. Rekla sam ima sve nas ovde da ubiju. Ja sam sa sobom ponela samo neke biskvite. Nije bilo mogu\u0107e uzeti ni hranu ni bilo \u0161ta. \u010cak ni moja prijateljica nije uzela. Ni hleba ni bilo \u010dega. Govorili smo da \u0107emo tokom dana sti\u0107i u Ki\u010devo i onda smo spaseni. Krenuli smo putem za Veternik. Tamo smo stali. Osim \u0161to smo bili u kolima, videli smo i druge koji su hodali a koje su nasilno isterali iz njihovih domova. Ki\u0161a, bilo je izuzetno hladno tih dana. Imala sam ne\u0161to ode\u0107e i pid\u017eame koje sam uzela za decu jer nije bilo mesta u kolima ni za malo stvari. Malo vozilo. Onda smo se sastali, niti smo znali, zet moje prijateljice, i on je krenuo jednim drugim vozilom. Kada nas je on video, zamenili smo se mojom prijateljicom. On je oti\u0161ao negde, a ovaj je vozio nas. Njegova \u017eena je bila u \u00d0akovici, nije imao nikakve informacije o svojoj \u017eeni, ovaj zet moje prijateljice. I tako smo mi krenuli. Taman smo oti\u0161li, pro\u0161li smo pored Ka\u010danika, hteli smo da u\u0111emo u Elez Han, tu smo se zaustavili. Zaustavili su nas… tu je sigurno bilo negde oko 300 vozila, stvarno mnogo. Nisu im dozvoljavali da pre\u0111u na drugu stranu. Tu smo ostali pet no\u0107i. Pet no\u0107i tu i jo\u0161 dve no\u0107i tamo malo dalje sa druge strane.<\/p>\n

R.B.: U vozilu?<\/p>\n

H.L: U vozilu smo sedeli. Tu smo i spavali. Nismo imali hrane. Deca su tra\u017eila da jedu. Ali interesantno oni su razumela \u2013 mali ne, jo\u0161 uvek sam ga dojila \u2013 kada sam im govorila da nemamo hrane, samo smo im po dva keksa davali svakom. I govorili bi \u201ene mama, nismo gladni, nismo gladni\u201c. Sva deca. Ali kasnije, kada nas je videla jedna \u017eena \u2013 izlazili su sakupljali koprivu, i kuvali je. Ja sa sobom nisam imala ni posu\u0111e jer smo veoma brzo iza\u0161li. Sina sam jo\u0161 uvek dojila. Uzela sam malo zeleni\u0161a koje je pripremila jedna \u017eena, stavila je i malo bra\u0161na kojeg je sigurno ponela sa sobom. Donela mi je. Andi je sve to odjednom pojeo u treptaj oka, ovaj mali. Celo vreme smo stajali u vozilu. Nismo imali ni gde da odemo nit smo znali \u0161ta se tamo de\u0161ava. Posle nekog vremena su nam rekli da su po\u010deli da pu\u0161taju jednog po jednog. Kada su krenuli sa pu\u0161tanjem vozila da pre\u0111u na drugu stranu odjednom se napravila gu\u017eva jer su svi saznali da su krenuli sa propu\u0161tanjem. Taman smo stigli do tog mesta, vratili su nas nazad. U me\u0111uvremenu dok smo boravili po vozilima, uzela sam decu i u\u0161li smo u jednu napu\u0161tenu ku\u0107u, puno \u017eena je tamo oti\u0161lo. Kada sam stigla tu, uzeli su malo bra\u0161na koliko su imali i neke druge prehrambene artikle i spremali su hranu onoliko koliko su imali u tom trenutku. Ja nisam imala ni posude, bila sam po strani i samo ih posmatrala, nisam ni imala \u0161ta da dam deci pa sam se vratila u vozilo. Se\u0107am se da je bilo jedno mesto na brdu tu blizu gde je voda tekla kao od izvora, znam da je sada to mesto zatvoreno, videla sam kada sam i\u0161ao za Skoplje da je zatvoreno. Gore je tako\u0111e bio vojnik, sigurno je tamo bila kao granica. I taj makedonski vojnik. Primetio nas je, video je decu koja gladuju, drugi su ne\u0161to imali, a mi nismo imali bilo kakvu hranu. Onda nas je pozvao da se pribli\u017eimo. Mi smo mu se pribli\u017eili. Dao nam je pola vekne hleba. Kome da podelimo\u00a0 pola vekne hleba? Jo\u0161 sam se pla\u0161ila da im dam. Mislila sam da mo\u017eda nema otrova u tome. Dali smo deci, toliko su jeli. Podelili smo pola vekne hleba, nas 10. Kada su krenuli da pu\u0161taju vozilo jedno po jedno, pri\u0161li smo, a do\u0161ao je kamion sa hlebom da nam podeli. Nismo uzeli samo kako bih\u00a0 br\u017ee stigli na drugu stranu. \u010cim smo iza\u0161li, opet su nas zaustavili. Odveli su nas u fabriku u Elez Hanu. Mislim da je to fabrika cementa, ne znam koja je to bila fabrika. Padala je ki\u0161a, a mi nismo ni znali \u0161ta radimo. Palo mi je na pamet da sam\u00a0 u nekom filmu ranije videla kada su ba\u010deni u fabrike i samo bi se \u010dulo jaukanje i bili su svi pobijeni. Tamo je postojala jedna biv\u0161a fabri\u010dka kantina. Rekli su da dele hranu. Na\u0161a sudbina je bila takva, kad smo stigli, bilo je tri sata, zatvorili su. Nije bilo hrane jer je tako bilo po rasporedu, ali nije bilo hrane, zatvorili su tu kantinu. \u010cak su rekli da nas policija ponovo pu\u0161ta. Kada smo iza\u0161li, stigli smo blizu Blaca. Ponovo neka fabrika ali jedan drugi deo. Tu su nam rekli da svi oni koji \u017eele da pro\u0111u moraju da ostave vozilo i da zatim pre\u0111u preko za Blace. Mi \u201ekako da ostavimo vozilo, mo\u017eda nas puste sve i onako\u201c jer mislili smo da nema rizika od ubijanja. Govorila sam da sa decom odem za Ki\u010devo. Dve no\u0107i smo proveli tu. Nismo jeli, ni mi niti deca. Taj jedan kilogram keksa nam je trajao nedelju dana daju\u0107i svakom skroz po malo. Kada smo iza\u0161li tu, mogli ste da pre\u0111ete pored tih \u017eica, kako bi pro\u0161li na drugu stranu kod mesta Blace. Sa druge strane je stigao ro\u0111ak moje prijateljice. Kazao je \u201etamo ima hrane, ali nismo znali koliko \u0107emo tu ostati jer smo bili na livadi, koliko tu ostajemo gde nas vode nismo znali \u201e. \u0160ta da uradimo sa decom, gde da odemo? Kad smo ve\u0107 bili tu po\u010deli smo sa mojom prijateljicom da razmi\u0161ljamo gde da odemo, bile smo samo \u017eene, bio je tu i drugi ro\u0111ak moje prijateljice, videla sam jo\u0161 jednu prijateljicu u me\u0111uvremenu. Ona i sestra moje snaje su bile, Rosa. I ona je tra\u017eila svog verenika. Rekla mi je \u2013 jer je i ona \u017eivela u delu gde \u017eive moji roditelji u naselju Muhad\u017eiri, rekla je \u201edobro su oni, ni\u0161ta tamo nisu dirali\u201c. Ja sam \u010dula da su od Matija, Matic\u0301ana i dole sve nasilno terali, ali odatle nisu. Rekla mi je i da taj deo nisu dirali. Ne znam \u0161ta da radim sa svojom porodicom. Za nedelju dana skoro sam boravila u vozilu. Bila je peta no\u0107\u0301 tamo. U stvari, proveli smo 5 no\u0107i u Elez Hanu, zatim jo\u0161 dve no\u0107i u Ka\u010daniku. Drugo ve\u010de smo odlu\u010dili, po\u0161to je doru\u010dak gotov, da iza\u0111emo. Nije bilo drugog izlaza. Uzeli smo decu, iza\u0161li. Dok smo mi bili na putu, tu proveli nedelju dana, policija je nasilno uklonila mog supruga, prijatelje mog supruga i sve. Sve to u naselju Taslid\u017ee. Oni su hteli da idu u vojsku, ali nisu dobili\u00a0 tu priliku. Ukrcali su se u kamion. Tamo je bilo vi\u0161e \u017eena, 4-5 mu\u0161karaca. \u010cak su ih vodili u Tiranu, u Albaniju do Kuke\u0161a. Oni su isto mnogo propatili. Zaustavili su ih na dva tri mesta. Poku\u0161ale su\u00a0 \u017eene da ih pokriju i sakriju, da ih ne bi si\u0161li sa kamiona. Njegova iskustva su druga\u010dija, ali ja sada pri\u010dam o svojima. Pre\u0161li smo na drugu stranu. Kada smo stigli, ja nisam mogla da verujem, niste imali gde da zgazite nogom. Svi su bili na jednom velikom polju. Mo\u017eda ste imali prilike da to vidite i na televiziji. Koliko bolesnih ljudi, koliko njih koji le\u017ee… I u jednom delu \u2013 nikad ne\u0107u zaboraviti taj deo \u2013 neko je ostavio malo hleba, mo\u017eda je bio bajat, nemam pojma. Deca, toliko su bila mala tada, [govorila su] \u201emama vidi gde su ostavili hleb a mi nismo imali \u0161ta da jedemo\u201c. Po\u010deli su da dele hleb ali morali su samo da bacaju, neki su se gurali, kako je ko mogao da uzme. Tu smo videli i ro\u0111ake prijatelja moga mu\u017ea koje smo ostavili kod ku\u0107e. Oni su malo ranije napustili svoje domove. Tu, te no\u0107i, napravljeni su neki \u0161atori od najlona koje su nam podelili. Sa svojom prijateljicom nismo znali \u0161ta da radimo. Ona se ponovo spojila sa porodicom svoga supruga. Ne sa svojim suprugom ali makar sa njihovom porodicom. Po\u010deo je da pada mrak. Nisam znala… Tamo je dolazio i voz, dolazilo je puno drugih koji su bili proterani iz drugih mesta, iz Pri\u0161tine. Ali nikako da vidim nekog svog poznatog! Govorila sam hajde da vidim makar nekog iz svoje mahale, nekog od mojih sestara…nikog nigde! Samo sam hodala naokolo uz nameru da makar nekog poznatog ugledam. Onda ugledam brata od ujaka svog supruga. Pa mu ka\u017eem \u201eFaruk, jel si video nekog?\u201c Ka\u017ee mi \u201ene, ba\u0161 nikog. Mi smo se ovde smestili, ho\u0107e\u0161 li ti da do\u0111e\u0161 ovde i da se smesti\u0161 sa ovima, sa ovom tvojom prijateljicom?\u201d Govorim \u201ene znam, ne znam ni sama \u0161ta da uradim\u201c. Kazao je \u201emi ovde boravimo\u201c. Videla sam da mla\u0111i sin ve\u0107… imao temperaturu, bolestan. Bila je blizu prva pomo\u0107, ambulanta, tako na goloj zemlji. Lekar ga je pregledao. Kazao je \u201edete vam je izuzetno lo\u0161e\u201c. Sa sobom nisam imala bilo kakve lekove, niti bilo \u0161ta drugo. Imala sam samo neke brojeve telefona, stavila sam ih u d\u017eep, govorila sam nikad se ne zna da li \u0107e zatrebati. Imala sam \u0161urake u Nema\u010dkoj, rekla sam da \u0107u ih zvati kada budem stigla u Ki\u010devo i onda \u0107u im re\u0107i za mu\u017ea koji je morao da ostane u Pri\u0161tini a da sam ja stigla, da sam se spasila. U me\u0111uvremenu je on ve\u0107\u0301 stigao u Kuke\u0161. Oni su mislili da smo mi pre\u0161li granicu. Kada sam se \u010dula sa ovima u Ki\u010devu, rekli su mi da su oni ve\u0107\u0301 uspeli da pobegnu. Podse\u0107am se stvari jedno na drugo, deo po deo, vra\u0107am se ponovo na kratko u vreme kada smo bili po vozilima. Nekoliko autobusa je stiglo iz Uro\u0161evca i Pri\u0161tine. Srbi napunili ove autobuse ljudima. Iza\u0161lo je tu i nekoliko ro\u0111aka moje prijateljice. Njihova mlada je bila sa nama u kolima. A ona nam pri\u010da onako kako je \u010dula, va\u0161e mu\u0161karce su sve ubili na trgu, ubili su ih. Ne znamo ni za na\u0161eg sina ni za va\u0161e mu\u017eeve. Moja prijateljica se onesvestila. Molila sam se Bogu i rekla: \u201eIn \u0161ala nije istina.\u201c Rekla sam: \u201eona govori za svog sina\u201c, sigurno su ga ubili. Ona je tako \u010dula da se ceo slu\u010daj desio i tako\u00a0 nam\u00a0 je tuma\u010dila i nama. I te no\u0107i sam ipak odlu\u010dila da ne ostanem u Blacu. Bila je nekakva uzbrdica na putu kada smo i\u0161li za Stankovec. Sad ka\u017eem Stankovec, tada nisam ni znala gde nas vode, osim gde se vidi kolona, mi smo bili deo te kolone. \u010cak sam i rekla ovima iz Drenice \u201eFaruk mi nedostaje\u201c jer sam im pri\u010dala o bratu od ujaka moga mu\u017ea. Govorila sam \u201epoma\u017eu mi do gore, poma\u017eu mi, ako mogu da pro\u0111em tamo\u201c. I moja prijateljica je zajedno sa mnom poku\u0161avala. Javljali su se da odlaze u druga mesta. Nismo znali! Pravila se nekakva lista za one koji su \u017eeleli da nastave dalje. Mo\u017eda su ovi drugi imali neke informacije. Ja sa troje dece, bila sam blokirana i nisam znala gde da odem. Uzela sam taj prtljag koji sam imala, troje dece. Pomogao mije taj brat od ujaka moga supruga sve do gore. Tu je onda bilo dosta te\u0161ko pre\u0107i preko tih postavljenih \u017eica. Policija je uzimala koga je htela i unosila u autobuse. Ja sam tada videla jednog mladog momka. Rekla sam mu mo\u017ee\u0161 li da mi pomogne\u0161 samo da uzmem ove torbe kako bi pro\u0161la na drugu stranu. Rekao mi je \u201ene, imam ja svoje brige kako da sam pro\u0111em tamo\u201c. U stvari, tu je bilo svako za sebe, borba za egzistenciju. Kada u tom momentu, jedan policajac Srbin ili Makedonac mi se obra\u0107a, govorio je makedonski, pa ka\u017ee \u201eovoga puta neka pre\u0111u \u017eene sa decom. Mu\u0161karci neka ostanu\u201c. Onda sam ja tako pro\u0161la na drugu stranu. Oni koji su ranije pro\u0161li, ko je to mogao da uradi, sve \u010dlanovi porodice. Deca su zatim briznula u pla\u010d \u201emama ramena\u201d, tre\u0107i se uhvatio za moju torbu, a onaj najmanji uz mene. Tre\u0107i nije jo\u0161 uvek napunio ni 5 godina. Videla sam jednu porodicu\u00a0 \u2013 sada bih volela da znam ko su bili oni, nisam ih ni pitala, znam da su imali ku\u0107u u naselju Tophane. Oni su bili par, sa jednim de\u010dakom i dve devoj\u010dice. Ali deca su im bila starija uzrasta oko 20 godina, 18-19. Oni su mi pomogli dok smo stigli do kampa. Ali deca nisu htela da im se pribli\u017ee, da ih uzmu pod ruke. Glavno da sam bila blizu njih. Oni su celo vreme [govorili] \u201enemojte da se udaljavate od \u017eene\u201c, kako bi mi pomogli. Onda su rekli da ne smemo da stavljamo torbe unutra u autobus jer nema dovoljno mesta, trebali smo da ostavimo torbe vani, \u0161ta da se radi, ja sam imala samo jednu ta\u0161nu i jednu torbu. Sve stvari koje sam imala za decu obukla sam na njih. Kao Sne\u0161ko beli\u0107! Rekla sam da ponesem koliko imam jer se nikad ne zna, gde da onda uzmem stvari. Imala sam i svoju ta\u0161nu, jer te no\u0107i kada smo krenuli, se\u0107am se da mi je sestra rekla \u2013 jer je ona ranije oti\u0161la iz Milo\u0161eva, do\u0161la je kod oca, pa se zatim ponovo vratila\u00a0 \u2013 rekla mi je \u201eni\u0161ta nisam uzela, samo fotografije da mi ostanu kao podsetnik, \u010dak i ako ja odem da nekome ostanu\u201c. Ja sam ih uzela sa sobom. Imala sam i neke filmove koje nisam razvila kao i nekoliko albuma sa fotografijama. Rekla sam da iako ne uzmem de\u010dije stvari, ovo moram da ponesem sa sobom. Stavljam ih u svoju torbu i ode\u0107u na decu. Ali su nas ipak ostavili sa torbama. Rekao sam ako ime puste sa njima dobro, ako ne ostavi\u0107u ih. Zatim smo i u\u0161li u autobus. Opet, ona porodica iz Tophane je bila prisutna sa mnom. Ne znam koliko je to trajalo, ne verujem da je daleko, ona je isto tako daleko od Stankovca od Blaca koliko sam ja bila sa detetom u naru\u010dju i skoro sam zaspala. Odmah zatim su rekli \u201estigli smo\u201c. Tamo smo videli ove vojnike sa svetlom, sa ru\u010dnim svetlima. Nije ih bilo briga mo\u017ee\u0161 li ti ili ne da nosi\u0161 stvari, stavljali su nam \u0107ebe u rukama, hranu za koju su \u010dak mogli da odlu\u010de gde \u0107e u logore, u \u0161atore. \u010cini mi se da su me toliko daleko smestili… Ne znam. Kada sam stigla tamo, druga porodica me je smestila u \u0161ator, zajedno. Ta porodica je imala svoj stan u Dardaniji. Mu\u017e i \u017eena, sa troje dece tako\u0111e. Bilo je toliko hladno da sam decu uspavala, tako sa stvarima i jaknama. Taj drugi \u010dovek mislim da mu je bilo nezgodno da tu spava, izlazi, jer je imao svoju porodicu u blizini. Ja uop\u0161te nisam spavala. Nisam spavala, jer sam celo vreme plakala. \u010cinilo mi se da su svi zajedno, osim mene koja je razdvojena. Nisam videla nikog svog, niti jednog. Probudila sam se rano ujutru, molila sam se Bogu: \u201eBo\u017ee, prona\u0111i neko re\u0161enje za mene!\u201c Brojevi telefona koje sam dobila, sve sam izgubila. Rekao sam da bi bilo dobro da kontaktiram sa nekim, ali celo vreme sa detetom i… brojevi su mi ispali negde tokom puta. Zatim sam ustala tog jutra. Ona koja je bila sa mnom u \u0161atoru me pita \u201egde ide\u0161?\u201c Rekla sam joj \u201ene znam, mo\u017eda da samo nekog svog ugledam\u201c. Uzela sam decu sa sobom. U jednom drugom \u0161atoru, videla sam svoju kom\u0161inicu. I ona je bila iz Taslid\u017ee. I ona iz tog kraja. Oni su ranije iza\u0161li. Rekla sam joj \u201eMerita, mogu li da ostavim Andina, da odem i pokusam da na\u0111em neko re\u0161enje, mo\u017eda vidim nekog\u201d. Govorili sa da je mogu\u0107e oti\u0107i, da \u0161alju ljude po drugim zemljama ako tra\u017ee azil. Mislila sam mo\u017eda i ja odem. Tako sam krenula da pitam, sa troje dece. Ona mi je rekla \u201ene samo Andi, ostavi mi svo troje\u201c ali deca nisu htela da ostanu, uzela sam ih. Kad sam krenula, govorila sam putem \u201ehej, gde to ja idem? Sa kim \u0107u da govorim? Sa kim da kontaktiram telefonom?\u201d Videla sam veliku grupu ljudi kako govore telefonom. Jedan od njih je imao mobilni telefon. I taj telefon je svakom davao. Kad sam se pribli\u017eila, poznala sam ga. Bio je to verenik one prijateljice koju sam ranije videla. Oni su bili zajedno, boravili su u ovom istom kampu. Zatim je prekinuo, rekao je \u201enema vi\u0161e poziva za druge, da pomognemo ovoj \u017eeni\u201c, rekao je a mene. Vratili smo se i uzeli stvari. Rekao mi je \u201ehajde dolazi sa nama, sami smo sa Rozom u \u0161atoru\u201c. Jer sam mu rekla gde smo se mi smestili. Oti\u0161li smo da uzmemo Andina koga sam ostavila kod one prijateljice\u00a0 kao i onu moju torbu sa ne\u0161to malo stvari. Smestila sam se kod Roze. Ona je kontaktirala sa porodicom moga supruga jer je suprug njene sestre bio moj \u0161urak. Uzela sam telefon. Prvo sam sa njima razgovarala. Rekli su mi \u201enemoj da se udaljava\u0161 od Roze. Gde ide Roza i ti sa njom jer mislim da se ona upisala da ode za Nema\u010dku\u201c. Trebalo je oti\u0107i da se registrujete sa koliko ste \u010dlanova porodice, i tako neke stvari. Ja to nisam znala, \u201eout\u201d sam bila skroz. Rekla sam \u201eu redu, gde ide ona idem i ja\u201c. Tu je bilo hrane za decu. Ali opet nisam videla nikog svog. Htela sam da saznam \u0161ta se de\u0161ava. Dve no\u0107i sam tu provela.<\/p>\n

R.B.: U Stankovecu?<\/p>\n

H.L: Da, u Stankovecu. Onda hajde da odem i da deci isperem ode\u0107u sa jednom kofom koju sam dali kao deo pomo\u0107i tu. Kada sam \u010dula da me neko doziva \u201eHazbije Lahi, Hazbije Lahi!\u201c Ko me to doziva imenom i prezimenom. To je bio jedan oficir kojem je \u0161urak dao poruku, jer su ranije sa mojom svekrvom, on sa suprugom i decom, i sestra moga supruga, oti\u0161li za Tetovo. Oni su \u010duli da smo mi u Stankovecu. Samo da ode i da nas uzme, da nas izvuku iz \u0161atora jer su svi \u010duli da je dete bolesno. Svekrva je plakala, \u201eja da ovde spavam a ona tamo sa decom po ki\u0161i ispod \u0161atora\u201c. Do\u0161ao je taj oficir i kazao mi je ko ga je poslao. Oni su bili u jednom selu pored Tetova, Razhd se zvalo to selo. Oti\u0161li smo tamo. Rastala sam se od sestre moje prijateljice i zatim smo oti\u0161li za Tetovo, za Razhd, jedno malo selo ali vrlo gostoljubivi. Tu nismo imali problema, normalno, dobijali smo pomo\u0107 i ni\u0161ta nam nije nedostajalo. Ponovo sam osetila podr\u0161ku jer sam se makar sa nekim spojila. Ali ponovo, o svojima nisam \u010dula ni\u0161ta, \u0161ta se njima desilo niti da li…<\/p>\n

R.B.: Kada ste saznali da vam je mu\u017e \u017eiv?<\/p>\n

H.L: U po\u010detku nisam znala. Kada sam oti\u0161la za Razhd, rekli su da su Idriza (mu\u017e) poslali za Kuke\u0161. Ja o njemu nisam znala bilo \u0161ta, da li su ga ubili, sigurno jesu. Kada sam oti\u0161la tamo, svekrva mi govori, rekla je \u201eIdriza su poslali za Tiranu.\u00a0 Uspeo je da pre\u0111e, glavno da je \u017eiv, svi su zdravi\u201c. Sutradan, on je pozvao telefonom. I kazao je da se nakon nekoliko dana spoje, da mi odemo tamo. Ali bila je potrebna nekakva dozvola da odemo tamo. Ja sam ostala 10 dana u Tetovu. Tokom tih 10 dana, iza\u0161li smo na pijacu. Imala sam sa sobom tih 600 marka. Hajde da deci kupim neke pid\u017eame, i meni su bile potrebne neke stvari. Dok sam \u010dekala autobus sa suprugom svog \u0161uraka, sestrom moga supruga jer je i ona bila tu u Tetovu, dok smo \u010dekale autobus tu su bile i neke devojke iz Ka\u010danika. Tokom razgovora, one su rekle da su u Skoplju i znali su za moju sestru. Jer je moja sestra \u017eivela u Ka\u010daniku. Zatim je odatle oti\u0161la za Skoplje kod mu\u017eeve porodice. Onda sam je zamolila, rekla sam joj \u201eka\u017ei\u00a0 joj ako je vidi\u0161\u201d, reci joj \u201etvoja sestra sa troje dece\u201c \u2013 rekla sam joj svoje ime \u2013 \u201enalazi se u tom selu u Tetovu\u201c. Ona je rekla \u201enema problema, kaza\u0107u joj\u201c. Onda smo mi oti\u0161le za pijacu. Zatim se vra\u0107amo. Te no\u0107i smo se spremale da mi odemo sutra. Dogovorili smo se gde da odemo do granice, tamo kod Eljbasana, da pro\u0111emo pored Eljbasana i da zatim pre\u0111emo granicu Makedonije i u\u0111emo u Albaniju. Ujutru smo krenuli. Sa nama je krenuo i vlasnik te ku\u0107e gde smo mi boravili. On je rekao \u201eja \u0107u te odneti, nema problema\u201c. Sad zamisli kad smo mi krenuli u 7 ujutru, nismo mogli da iza\u0111emo niti iz Tetova. Kakva nesre\u0107a! Tu sam ponovo ja propatila. Ustala je rano ujutru svekrva i napravila u\u0161tipke, rekla sam joj \u201ene treba jer idemo brzo\u201c. Rekla je \u201eponesi sa sobom jer deca \u0107e tra\u017eiti putem\u201c. Dala nam je neke u\u0161tipke da ih ponesemo. Kada smo hteli da pre\u0111emo, zaustavila nas je policija, izvan Tetova. Rekli su \u201ene, treba da ima\u0161 nekakvu pozivnicu ako ho\u0107e\u0161 da napusti\u0161 Makedoniju\u201c. Gde da to izvadim? Rekli su nam. Ja sam samo sedela u vozilu. On je iza\u0161ao da to reguli\u0161e. Ne rekao je, \u201esada ne radi administracija kasno je, 12 je sati\u201c oti\u0161li smo do tog mesta i vratili se. Nismo znali ni gde da odemo. Ostalo je to neregulisano. Hajde da ponovo probamo jer se sada promenila policijska smena. Ponovo su nas vratili. Putem nam se pokvarilo vozilo. Ponovo lo\u0161a sre\u0107a! Odneli smo do automehani\u010dara. On nam je kazao \u201ekod ovog auta ni\u0161ta ne valja! Treba ga ostaviti 2-3 dana kako bih ga popravio.\u201c Rekao je hajde da uzmem jedno auto u zakup. Kada smo tamo oti\u0161li, ni tu nismo na\u0161li auto. U me\u0111uvremenu je suprug zvao, \u010dekao je na granici, mislio je da je 2-3 sata dovoljno da stignemo. Oni su rekli da smo krenuli, a mi nismo imali mobilni telefon kako bi se dogovorili. Uzeli smo jedan taksi. Poku\u0161ali smo po tre\u0107i put da pro\u0111emo. Ponovo su na svratili. Bio je petak. Vratili smo se u 10 uve\u010de. Deca su bila umorna, nisu jela ni\u0161ta. Samo one u\u0161tipke koje smo poneli… Dok je ovaj oti\u0161ao da unajmi neko vozilo, ja sam izasla na ulicu pa su me primetili \u2013 ne znam koji je objekat bio, da li je bilo neko ministarstvo ne znam \u2013 dve \u017eenske osobe su me primetile sa torbom i decom i pri\u0161le su mi. Rekle su \u201eGospo\u0111o da li vam ne\u0161to treba?\u201d Ispri\u010dala sam im o svom slu\u010daju. Videle smo te koliko dugo \u010deka\u0161. I te no\u0107i smo se vratili ku\u0107i. Suprug je \u010dekao na granici, video je da nismo u stanju da stignemo i vratio se demoralisan. Sutradan, bila je subota, ponovo, takva nam je sre\u0107a, telefoni nisu radili. Znate nekada se sve nekako pove\u017ee?! I nedeljom ni\u0161ta! Odustali smo. Po\u0161to sam bilu tu gde jesam nije bio veliki problem i da stanem. Ali hteli smo da se spojimo. U ponedeljak ujutru, probudila sam decu, Kada je do\u0161la doma\u0107ica \u2013 da mi je ovaj taksista rekao, ako mogu da popravim, dobi\u0107u njegovu dozvolu da pre\u0111em. Bio je u redu i rekao je: \u201ePozva\u0107u taksistu sa kojim ste bili u petak, do\u0161ao bi po vas\u201c. Vec\u0301 nam se \u017euri. Rekla sam: \u201eIzlazim, ali sada mu\u017e ne zna kako da me \u010deka na granici\u201c. Moj zet nije smeo da iza\u0111e jer je tamo bio izbeglica. Vlasnik ku\u0107e je rekao: \u201eIza\u0107i \u0107u ja i ako bude bilo potrebno da vas odvedem do Tirane\u201c. Rekli su da ako u me\u0111uvremenu pozvone telefone, obavesti\u0107emo ga i on \u0107e napustiti Tiranu da stigne do granice. Uzeo me je i odveo do kola. Sada usput dete radosti nikad nije \u010dulo pesmu \u201eD\u017eamadani vija-vija\u201c. Vreme je da uvek imam ne\u0161to da snimim. Moj najstariji sin je imao 4 godine, \u0107erka je napunila 3 \u200b\u200bgodine u junu, a tada je bio april. Jer su 24. krenula bombardovanja a mi smo 2. aprila stigli u Tetovo. Uop\u0161te je nisu zaustavili, da\u00a0 ka\u017eem, tu pesmu od radosti jer izlazimo, vi\u0111amo se sa tatom. Kada smo iza\u0161li, taksista je rekao: \u201e\u010cekam te pola sata preko granice. Ako zakasni\u0161 vi\u0161e od pola sata\u201c, ka\u017ee on ovom vlasniku ku\u0107e, Isak se zove, \u201eZnam da si pro\u0161la i oti\u0161la za Tiranu\u201c. Imali su kontakt dok smo odlazili, rekli su mi svekrva i dever i on je oti\u0161ao, do\u0161ao je na granicu i sa\u010dekao me. Videla sam da te neko \u010deka da … Osim kad sam imala vilu, imala sam sina u naru\u010dju, ova dvojica su kao ti. Prvo nisu primetili da je to njihov otac, i kada je suprug rekao \u201ehej jel ste stigli?\u201d Kada je mali sin to \u010duo a nije ga video dve nedelje, samo se brzo okrenuo jer je prepoznao glas svoga oca. Odmah su krenuli da se grle. Vlasnik ku\u0107e se vratio kad smo se mi spojili. Smestili su se u Dra\u010du, u ku\u0107i jednog njegovog prijatelja. Taj je \u017eiveo u \u0160vajcarskoj pa im je prepustio ku\u0107u. On je iza\u0161ao zajedno sa tim prijateljem u Dra\u010du kada su pro\u0161li. Od moje prijateljice koju sam ostavila u Stankovecu. Ona je isto ostala dve no\u0107i, a zatim oti\u0161la za Ki\u010devo. Ona je ostala u Ki\u010devu, ja sam pre nje stigla u Dra\u010d. Ona je zatim do\u0161la nakon nedelju dana, spojili smo se. Ponovo smo bili dve porodice, u dve sobe: jedan salon i jedna spava\u0107a soba ali bilo je dovoljno. Imali smo dovoljno hrane i porodica je bila na okupu. Ponovo nisam \u010dula ni\u0161ta o svojoj porodici. Koliko smo tu boravili, jedan sused je imao telefon, kada smo stigli ne znam da li je mama imala broj. Sestrin sin je bio u \u0160vajcarskoj i on je bio u kontaktu sa mojim ro\u0111acima u Nema\u010dkoj. Mislim da su imali njegov broj, nisam pitala… I on me je pozvao. Rekao je \u201egde si Bene ti uzeo ovaj broj?\u201c Rekao je \u201enemoj da brine\u0161, svi su dobro\u201d. Rekao mi je gde su svi, \u201esvi su zdravo, dobro, bitno je da su \u017eivi\u201c. Oni su bili u strahu skoro tri meseca, da li \u0107emo se danas spasiti, ili sutra. \u201eAli dobro su, ako ti je ne\u0161to potrebno posla\u0107emo pomo\u0107\u201c. Ali za nas je bilo dovoljno pomo\u0107i u Albaniji.<\/p>\n

R.B.: Gde ti je bila porodica?<\/p>\n

H.L: Molim?<\/p>\n

R.B.: Gde je bila porodica? Ovde u Pri\u0161tini?<\/p>\n

H.L: Ovde, u Pri\u0161tini. On je bio sam u \u0160vajcarskoj. Oti\u0161ao je tamo ranije, pre rata. On je sada bio u kontaktu sa svojom majkom, zna\u010di sa mojom sestrom, \u201edobro su, nemoj da brine\u0161\u201c. Ponovo, nakon nekog vremena, kada je do\u0161la vlasnica ku\u0107e \u201eHazbije, neko te zove, ima\u0161 poziv na telefonu\u201d. Ona je znala ko je na telefonu ali nije htela da mi ka\u017ee. Kada sam uzela telefon, \u010dujem glas moje majke.<\/p>\n

R.B.: Kako mi izgleda vi\u0161e si se brinula za majku nego za…<\/p>\n

H.L: Kada sam uzela telefon, \u010dujem glas moje majke. Nisam je \u010dula mesecima. Ona se javila iz po\u0161te, saznala je gde se nalazim, jer im fiksni telefoni nisu radili mesecima. Iza\u0161la je sa mojom sestrom. Govorila mi je \u201ekako si, jel si \u017eiva?\u201c Ona je isto brinula o meni… ali saznala je da sam dobro \u201eva\u017eno da ste svi \u017eivi?\u201d Pitala sam je \u201emajko kako ste?\u201c Rekla je \u201esvi smo dobro\u201d. Otac je bio bolestan od srca. \u201eA tata?\u201d Rekla je \u201ei tata, svi su dobro. Nemoj da brine\u0161\u201d. Ali nije dugo trajalo, mo\u017eda nije imala dovoljno novca da nastavi razgovor. Nismo stigli da razgovaramo, obe smo plakale i prekinule razgovor. Rekla sam joj \u201everujem da \u0107emo se brzo videti\u201d. Nisam verovala da \u0107u je ponovo videti. Prekinuli smo razgovor, i ona je plakala i ja sam plakala. Na sre\u0107u, ona devojka iz Ka\u010danika koju sam srela u Tetovu, ona je rekla sestri. Ali ona nije zapamtila moje ime. Rekla je \u201ejedna sestra sa troje dece, a mu\u017e nije bio sa njom\u201d. Jedna moja druga sestra je isto imala troje dece, dva de\u010daka i devoj\u010dicu. Rekla je \u201ekoja bi to mogla da bude?\u201d I ona se zatim sretne sa sestrom i suprugom. Ja sam tog dana krenula za Albaniju, a ona je do\u0161la u Tetovo. I tu nisam uspela da se sretnem sa njom. Govorila sam kakva sudbina! Tra\u017eila me ali nije mogla da me vidi, plus vozilo se pokvarilo putem. Glavno da smo se spasili i ni\u0161ta nas lo\u0161e nije zadesilo.<\/p>\n

R.B.: Gde ste se smestili kada ste se vratili?<\/p>\n

H.L: Tri meseca smo sa\u010dekali do povratka. Nisam se vi\u0161e \u010dula sa majkom. Kada je Kosovo oslobo\u0111eno, kada je krenuo povratak ljudi, svekar nas je zvao na telefon \u201e\u0161ta radite, mislite li da se vratite ili mislite da ostanete tamo?\u201d On tamo u Nema\u010dkoj \u201enema \u0161ta da se vra\u0107ate. Nema ku\u0107e, nema posla, nemate gde da odete. Hajdete ovamo!\u201c Mi nismo mogli da odemo iz Albanije. Tako da smo doneli odluku da se vratimo ovde i da se sretnemo sa mojom porodicom, i drugim ro\u0111acima. Bila je tu i majka mog supruga. Bitno da smo se spasili, na\u0161a porodica, svi bli\u017enji. Ni\u0161ta nas lo\u0161e nije zadesilo.<\/p>\n

R.B.: Mo\u017ee\u0161 li malo da nam ispri\u010da\u0161 kako je izgledala Pri\u0161tina tog dana kada ste se vratili?<\/p>\n

H.L: Verujte, kada smo stigli tog dana i oti\u0161li smo u svoj stan\u2013 stan je tada bio skroz lom u svakom pogledu \u2013 svekrva je oti\u0161la ranije, samo da makne neke stvari. Ponovo se vratila u Dardaniju. Kada smo stigli tu, nisam prepoznala ni mesto gde smo bili. Srbi su ulazili u stanove kada su drugi odlazili. Stan nam je bio ceo polomljen, ali nema veze. Vojnici na sve strane. Nikada ne\u0107u zaboraviti jedan slu\u010daj. Roletne su bile pokvarene pa je suprug hteo da stavi nove zavese, kada smo \u010duli da je jedan vojnik vikao, \u201eza\u0161to se ti penje\u0161? Ho\u0107e\u0161 ti da puca\u0161?\u201d Mislili smo da mo\u017eda \u017eeli da po\u010dini samoubistvo ali nismo mogli da razumemo \u0161ta se de\u0161ava. Pri\u0161tinu nismo zatekli u dobrom stanju. Ali navikli smo se na takvo stanje. Sutradan, jer smo se vratili uve\u010de a vratili smo se sa istim Golfom, jer su nam to vozilo vratili \u2013 ja se ponovo vra\u0107am jer sam zaboravila neke detalje \u2013 dok smo bili u Dra\u010du, ujak mog supruga koji je uzeo auto je bio u Eljbasanu. Oti\u0161li smo mi zatim u Eljbasan da ih posetimo i uzeli smo na\u0161e auto. Koristili smo zatim to auto 3 meseca koliko smo bili u Dra\u010du. Sa tim autom smo se vratili, ponovo nas je bilo 6-7 osoba ili mo\u017eda i vi\u0161e jer su se nama vratili i neki koji su hteli da se vrate ovamo. Neke detalje sam zaboravila, jedni da uzmem i da krenem sve da ih zapisujem jedno po jedno.<\/p>\n

R.B.: Da, u redu je. Hvala vam puno zaista.<\/p>\n

H.L: Hvala i vama.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] Osoba koja intervjui\u0161e: Rita Berisha Sagovornik: Hazbije Lahi Interviewee: Elmaze Gashi R.B.: Hvala vam puno gospo\u0111o Hazbije. Izuzetno mi je drago \u0161to ste pristali da nam ispri\u010date va\u0161u pri\u010du tokom perioda rata. Da li mo\u017eemo da krenemo od momenta malo pre po\u010detka bombardovanja da nam ispri\u010date gde ste bili, sa kime ste bili, […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1511"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1511"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1511\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1513,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1511\/revisions\/1513"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1511"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1511"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1511"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}