{"id":1489,"date":"2022-04-14T09:07:39","date_gmt":"2022-04-14T09:07:39","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1489"},"modified":"2022-04-14T12:52:17","modified_gmt":"2022-04-14T12:52:17","slug":"elida-shasivari","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/elida-shasivari\/?lang=sr","title":{"rendered":"Elida Shasivari"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

V.K.: Zdravo, mo\u017eete li nam se predstaviti?<\/p>\n

E: Da, svakako. Ja sam Elida \u0160asivari, majka sam dvoje dece. Bila sam udata za pokojnog Kujtima Dulu. Po zanimanju sam glumica. Ro\u0111ena sam u \u0110akovici i jo\u0161 uvek \u017eivim u \u0110akovici. Radnica sam, glumica u Pozori\u0161tu grada \u0110akovice.<\/p>\n

V.K.: Mo\u017eete li nam ispri\u010dati va\u0161u pri\u010du tokom rata?<\/p>\n

E: Da, svakako. Mo\u017eemo razgovarati u kratkim crtama; ako budemo imali mogu\u0107nost da ih sumiramo. Po\u010dinjemo od 24. marta ili ne\u0161to ranije. Svi znamo, bili smo prisutni. Situacija je bila krajnje te\u0161ka: nesta\u0161ica hrane, nedostatak sigurnosti i tako dalje. I do\u0161li smo do 24. marta, dana NATO bombardovanja. Na\u017ealost, sa 24 godine, moj pokojni mu\u017e je pogubljen od strane srpskih paravojnih formacija i bio je prva civilna \u017ertva u gradu \u0110akovice. Zaustavili su ga kod ku\u0107e, a nas su izbacili vani. Te no\u0107i kod ku\u0107e je bila i moja majka, svekrva i dvoje veoma male dece, odnosno bebe \u2013 uklonili su nas od ku\u0107e. I to se desilo 24. i nismo uspeli da ga sahranimo do 28. marta. Ja sam sa decom, svekrvom, i sa majkom, sutradan rano ujutro – te no\u0107i, no\u0107u sam bila kod strine, blizu ku\u0107e. To su situacije koje se ne mogu opisati, o njima mo\u017ee pri\u010dati, govoriti, samo onaj ko ih je do\u017eiveo. Slede\u0107eg jutra sam oti\u0161la kod Velike Tekije, jer su te no\u0107i vrata bila otvorena za sve izbeglice, za sve ljude koji su bili u vanrednom stanju. Tamo sam zatekla veoma veliki broj ljudi. Oni su tako\u0111e do\u0161li iz predgra\u0111a, zna\u010di ne\u0161to unapred plus no\u0107 pre nego \u0161to smo se tamo smestili. Ostala sam do 2. aprila u Velikoj Tekiji i odlu\u010dili smo 1. aprila, to je bila prva kolona koja je iza\u0161la za Albaniju. Saznali smo, dakle, i odlu\u010dili smo da iza\u0111emo i mi. Obukla sam decu, spremili smo ih, iza\u0161li smo. To je bila izuzetno velika kolona. Usput je bilo raznih provokacija. Negde na periferiji \u0110akovice, kod turbe, kod Tekije \u0161to je turbe, kod groblja, uzeli su nam sva dokumenta, psihi\u010dko nasilje je imalo vi\u0161e nego \u0161to mogu da ka\u017eem da bilo je fizi\u010dkog nasilja. Mogu da pri\u010dam o sebi li\u010dno, i tako smo pre\u0161li granicu. Bilo je to neopisivo putovanje, u tom stanju zna\u010di \u2013 kao \u0161to smo se nalazili sa tom ode\u0107om, ja sam plus imala \u0107erku i sina koji su bili veoma mali. I kada smo pre\u0161li granicu, i u trenutku kada smo pre\u0161li granicu, psihi\u010dki je bilo mirnije i ja sam se li\u010dno vratila na ovu stranu i rekla sam \u201eDa bog da nemamo mnogo \u017ertava\u201c. Bio je izuzetno veliki broj kada su u\u0161li u ku\u0107u. Mu\u017e je po\u010deo da radi u OEBS-u mesec dana ranije, mesec i po. Ne mogu sa sigurno\u0161\u0107u da ka\u017eem ko je bio prisutan, jer su svi bili maskirani te no\u0107i. Zna\u010di nisu mogli da se identifikuju. Elem, pre\u0161li smo granicu, smestili smo se u Letaj, Kulaj, Krumu, pa smo oti\u0161li \u200b\u200bu Tiranu jer smo bili veoma velika grupa. Vrata porodice \u0110o\u0161i u Tirani bila su otvorena. Ostali smo tu oko 10 dana. Na\u017ealost, polovina grupe koji smo bili, ostali su u Tirani, a druga polovina je kamionima prevezena u Pogradec. Ko ih je iskusio, zna sve to. Tako smo nastavili put da se pridru\u017eimo ostalima, sa \u010dlanovima porodice koji su bili u Pogradecu. I tu smo ostali oko 10 dana. Odatle je porodi\u010dni prijatelj, iako je granica bila zatvorena, mora da je dao pare, i otpratili su nas gde smo oti\u0161li u Makedoniju. Tu smo ostali sa jednom porodicom oko 10 dana. Onda sam oti\u0161la u Skoplje, u periferiji Skoplja sa porodicom koja je do\u0161la i uzela me i ja sam oti\u0161la u pozori\u0161te i zatra\u017eila pomo\u0107 za prostoriju veli\u010dine \u0161minkernice, iako sam bila sa majkom i decom. Me\u0111utim, javili su se neki dobrovoljci, i jedna porodica nas je uzela, i tu ostajem do 22. jula. Dana 23. juna, prvi put sam odlu\u010dila da do\u0111em u \u0110akovicu da vidim da li imam gde da se vratim. Nakon \u0161to su potpisani sporazumi i sve ono, u periodu mog boravka u Skoplju, bile su sestre \u0106irijazi, Safete i Igbale Rugova sa projektom za \u017eene. Kontaktirali smo i zamolili su me da da sara\u0111ujem sa njima. Bilo je vanredno stanje, decu sam imala sa dosta traume i odlu\u010dila sam da sara\u0111ujem sa njima. Dakle, u tom stanju je trebalo da radim ne\u0161to jer deca nisu bila kriva. Imala sam izuzetno velike intervjue, mo\u017eda \u010dak i kao javna li\u010dnost a i poznavali su situaciju, ali sam morala da radim da bih pre\u017eivela. Dana 23. juna sam prvi put odlu\u010dila da do\u0111em u \u0110akovicu da vidim da li imam gde da se vratim. I \u0110akovica je tako\u0111e bila pusto\u0161. Oti\u0161la sam na \u010dar\u0161iju, to je bio prvi dan kad su po\u010deli da \u010diste ulicu, bilo je stranih novinara, bilo je nekih intervjua i sve to, a imam i neke fotografije kako je \u010dar\u0161ija bila. Me\u0111utim, vratila sam se 22. jula gde sam odlu\u010dila da do\u0111em, iako sam imala zahteva da tamo ostanem. Nudili su mi neke uslove da radim u pozori\u0161tu, tu su bile televizije, radija, a mislili su da \u0107e i deca da odrastu da po\u0111u u \u0161koli i sve to. Ali bila sam veoma odlu\u010dna, iako sa dosta peripetija, da \u0107u se vratiti u \u0110akovicu i ostati u \u0110akovici i vaspitavati decu u njihovom mestu. To su periodi i trenuci koji se ne zaboravljaju. I danas, \u010desto razmi\u0161ljam o tome, sudbina i traume kod nas odraslih ostaje. Sre\u0107a je \u0161to sam imala veoma malu decu. \u0106erka se se\u0107a nekih scena, ali na sre\u0107u bili su veoma mali i se\u0107anje se izbrisalo samo. od sebe. Dok kod nas ne, ne, traume su tu, posebno sada kada se ve\u017eu sa pitanjem pandemije. Pro\u0161le godine kada je bilo to zatvaranje i sve ono, film se vratio, vidi\u0161 situaciju, vrati\u0161 se u pro\u0161lost iako zna\u0161 da nema pritiska kao ranije. Me\u0111utim, mi smo imali takvu sudbinu, i nema. Mu\u017ea su 24. streljali, i do 28. nismo mogli da ga sahranimo. On je bio prva \u017ertva, zatim je bio unuk i stric porodice \u017derka, zatim (ne \u010duje se) \u010detvrti. I mi smo se vratili, posle nekog vremena su do\u0161li da vr\u0161e ve\u0161ta\u010denje. Nisam bila raspolo\u017eena da dajem razli\u010dite izjave, ali su oni insistirali jer su rekli da sam imala… ni kao glasine nisu imali, nisam znala da li je to prva \u017ertva, moj pokojni mu\u017e ili \u010detvrta ili peta, jer je sutradan bilo mnogo nestalih u ovom delu grada u \u010dar\u0161iji. I rekli su mi Elida, imala si prvi slu\u010daj i treba svakako pre zavr\u0161etka. Obavili su i ve\u0161ta\u010denje jer je i ku\u0107a bila izgorela. I pitali su me da li \u017eeli\u0161 da u\u010destvuje\u0161 u ve\u0161ta\u010denju. Rekla sam ako je dozvoljeno za\u0161to ne. Me\u0111utim, oni su zavr\u0161ili ve\u0161ta\u010denje, a onda su mi ne\u0161to kasnije doneli sertifikat. I ka\u017eu da znamo ko ga je ubio, ali ne pojedinca. Normalno je da se taj pojedinac ne zna, iako sam bila veoma svesna, jer su svi bili maskirani i ne mo\u017eete da sumnjate i da ka\u017eete za nekoga to je on ili on. I tako smo se vratili, vratili smo se na Kosovo, vratili smo se u \u0110akovicu sa mnogo peripetija. \u0110akovica je bila izgorela, nisam imala ni ku\u0107u, ni mu\u017eevu, ni maj\u010dinu, ni bratovu, sve je gorelo. Smestila sam se u stan negde u centru, dali su mi ga. Ostala sam tamo tri godine. Onda su po\u010dele druge peripetije. Posle rata, iako sam bila svesna, mada nisam o\u010dekivala u tolikoj meri. Nisam imala pomo\u0107 od tada\u0161nje vlasti, iz \u0110akovice, ni jednu ciglu. Svojom snagom sam krenula postepeno i napravila sam mali krov nad glavom u kome i danas \u017eivim. Po\u010dela sam i nastavila sa poslom, i tako smo do\u0161li do dana\u0161njeg dana tu gde smo.<\/p>\n

V.K.: Da li mo\u017eete da nam opi\u0161ete psiholo\u0161ko stanje ili da nam opi\u0161ete dane tokom va\u0161eg boravka u izbegli\u0161tvu.<\/p>\n

E: Svakako. U trenutku… pre rata, odnosno poslednjih dana, stalno sam stajala ispred televizora, pratila sam medije \u0161ta se de\u0161ava, i sve to. I bili smo psihi\u010dki umoreni, bili smo iscrpljeni, jer smo to pratili. Zatim, na osnovu situacije, jer u ratu u Bosni su ubili dva mu\u017eeva ujaka. Zna\u010di \u010dekao si, znao si manje-vi\u0161e situaciju \u0161ta \u0107e se de\u0161avati i ovamo. Ja sam li\u010dno bila tako umorna. U dva sata po podne sve radnje su bile zatvorene, odnosno radnje koje su bile u Velikoj \u010dar\u0161iji nisu ni svetla palile, zamisli. Samo sam zami\u0161ljala kad bi mi se neko od dece razbolelo, ne\u0107u mo\u0107i da ih odvedem ni kod lekara, a bolnica je vrlo blizu. Me\u0111utim, imala sam razne patrole i sve to znamo mi koji smo bili tu. Psihi\u010dki. Oti\u0161li smo, iza\u0161li smo odavde, desilo se ono \u0161to se desilo, kada smo iza\u0161li, psihi\u010dki ti je lak\u0161e; zna\u0161 da vi\u0161e ne\u0107e\u0161 imati, nema nasilja, ne \u010deka\u0161 svakog trenutka da \u0107e neko u\u0107i da te ubije i sve to. Ali scene se ne uklanjaju, one se ne odlaze. I kada smo se vratili, duhovno stanje, zna\u010di, ti si slomljena. Iako si izgubio \u010dlana porodice, ne nalazi\u0161 ga, zna\u010di nisi imao podr\u0161ku. Ja li\u010dno mogu da govorim za sebe, nisam imala podr\u0161ku. Nisam imala ni krov nad glavom. Gde god sam i\u0161la da tra\u017eim pomo\u0107, govorili su ti mo\u017ee\u0161 sama, jaka si, mo\u017ee\u0161, mo\u017ee\u0161, mo\u017ee\u0161… Bilo je mnogo zloupotreba, ali svako za sebe. Ali i danas jesu. Po\u010detak mi je bio mnogo te\u017ei. Onda su deca po\u010dela da odrastaju, kada sam se vratila, uvek su hteli da znaju jer sam ja uvek pri\u010dala. Sre\u0107om smogla sam snage da radim, da postojim, jer nisu oni kriva, deca. Na raznim radijima, na svim tim, i svu negativnu energiju, sav bes koji sam imala tokom nedelje izbacivala sam po emisijama. Nije bilo lako, pogotovo da pravi\u0161 humor u stanju u kojem sam bila, ali nije bilo druga\u010dijeg na\u010dina. Kroz razne intervjue kada su videli decu rekli su mi kako, jesi li normalna. U ovoj situaciji sa ove dve bebe ti jo\u0161 ide\u0161 i izlazi\u0161 u ovim kampovima da zabavljate ljude. U Makedoniji kada sam bila da zabavljam ljude tamo, gde su bile cele porodice i koje su bile proterane. I pazila sam na njih jer nisam imala drugog izbora, ili da kompletno puknem i ostavim svoje dvoje dece, ili da krenem dalje da odgajam svoju decu. Me\u0111utim, imala sam izuzetnu snagu. Optimista sam u \u017eivotu, morate prihvatiti realnost; to se desilo i nema povratka. To nije bila moja ili ne\u010dija gre\u0161ka, i do\u0161li smo tu gde smo. I bio je jedan plus za mene, jer sam izuzetno mnogo, od prvog trenutka, imala, davala mnogo intervjua. Mo\u017eda jer je bio prva \u017ertva, ali i struka radi svoje. Jer, u trenutku kada smo izlazili za Albaniju, svaki drugi gra\u0111anin mi je rekao daj da ti pomognem, daj mi \u0107erku ili sina. U jednom trenutku sam se okrenula majci i rekla joj \u201edo sada sam radila, ali od sada pa nadalje, radi\u0107u jo\u0161 vi\u0161e\u201c. Ho\u0107u da ka\u017eem, taj napor, znoj nije pao u vodu. Veliki intervjui su mi omogu\u0107ili da se oslobodim tog stresa koji je bio u duhu i telu. Dakle, u po\u010detku mi je bilo jako te\u0161ko, su\u0161ilo mi se grlo i nisam spavala no\u0107u, sa traumama, tremama i svim tim, jer ja jako te\u0161ko pla\u010dem. I tako intervju za intervjuom do\u0161lo je do ble\u0111enja njih. Sada znam, sada mogu slobodno da govorim o svakom detalju, i na svu sre\u0107u nisam zaboravila ni najmanji detalj od rata. Ali ovo je kratak intervju i ne moramo da ulazimo u detalje.<\/p>\n

V.K.: Kako se ose\u0107ate sada 22.-23. godina nakon rata?<\/p>\n

E: Emm. Lako je da se ka\u017ee. Sve peripetije dr\u017eim za sebe, mo\u017eda se sla\u017eem s tim jer mi je to bila sudbina. Tako, rekoh malopre da sam optimista u \u017eivotu, deca nisu kriva, mora se raditi, \u017eivot mora da ide dalje. Ali kada vidim neke razlike, kada vidim da se neki ljudi \u017eale na sitne stvari, meni je to apsurdno, ali \u017eivot je takav. Ose\u0107a se praznina, nisi imao podr\u0161ku od nijedne vlasti koja je bila do danas, ali treba\u0161 misliti jer je \u017eivot tvoj, sam mora\u0161 da se trudi\u0161 da ide\u0161 napred. Na isti na\u010din sam vaspitavala i svoju decu, do sada su dobri i verujem da \u0107e tako i nastaviti.<\/p>\n

V.K.: Kas smo kod dece \u2013 sada kada su odrasli i stvorili, izgradili svoje karijere i stvorili porodice, kako te\u010de njihov \u017eivot posle rata nakon gubitka oca?<\/p>\n

E: Deca su jo\u0161 mladi. Bili su veoma mali, rekla sam vam i ranije. \u010cak sam se konsultovala sa nekim psiholozima i u sebi sam odlu\u010dila da dok ne po\u0111u u \u0161kolu ne\u0107u da im ka\u017eem. Jer deca kada po\u0111u u \u0161kolu, pisa\u0107e teme, ili \u0107e ga u\u010diteljica pitati za mamu, oca i sve to. I mislila sam da im ka\u017eem pre polaska u \u0161kolu kako bi se psihi\u010dki pripremili. Koliko god smo znali, jer ja sam znala da je imalo slu\u010dajeva da su bili nestali, i nakon \u0161to su deca po\u0161li u prvi, drugi, tre\u0107i razred, shvatili su da su im roditelji nestali. Dete nije krivo, mora biti spremno na sve u \u017eivotu. I \u0107erka je krenula u prvi razred. Planirala sam da ih jednog dana odvedem, da ih izvedem negde i ispri\u010dam im stvarnost. Sre\u0107om, Elida, ka\u017ee ona meni jer me zovu po imenu, ho\u0107e\u0161 li da nam ispri\u010da\u0161 za oca. Rekla sam \u201eho\u0107u majko\u201c. Obja\u0161njavam ja njima da rat ima posledice, neko je poginuo, neko je nestao, neko je po zatvorima. Rekla sam im da je na\u0161a sudbina bila da su nam ubili oca, ali on je sahranjen, ima grob, ima sve. I bio mi je problem samo 24 sata. Dakle, ja sam oti\u0161la u toalet, oni svi za mnom mene prate. Oni se ponose time, iako nemaju nikakvu korist, ali se ponose. \u010cesto i kada razgovaramo, jer ima onih koji su ih zloupotrebljavali, njihovo ime ili slu\u010daj koji su imali. Jednog dana \u0107erka mi pri\u010da kako je dobro \u0161to nisi oca proglasila za mu\u010denika. Ja joj ka\u017eem, pa nije bio mu\u010denik. Ka\u017ee: \u201eElida, mi smo odrasli, znamo da je bilo slu\u010dajeva da su ih proglasili mu\u010denicima, ali, ka\u017ee ona: \u201eja bih hodala spu\u0161tenom glavom\u201c. Rekao sam joj ne, ja ne gazim po krvi. Tako da sam radila pravi\u010dno sa njima, govorili smo realnost uvek, veoma sam otvorena. \u0106erka je zavr\u0161ila Engleski jezik i knji\u017eevnost i kod ku\u0107e je nezaposlena jer nismo povezani ni sa jednom politi\u010dkom strankom, na \u017ealost ili na sre\u0107u. Sin \u0107e sada nastaviti jer sa op\u0161tinskom platom ne mo\u017eete imati dva studenata u isto vreme bez drugih izvora sredstava, u na\u0161im uslovima. Ali ja sam na dobrom putu, veoma sam sre\u0107na zbog njihovog uspeha. I ja nastavljam da radim u pozori\u0161tu i mi smo porodica, imamo punu demokratiju. Kod ku\u0107e nema ogovaranja, gledamo svoje \u017eivote, i tako treba da bude.<\/p>\n

V.K.: Kakvo je bilo va\u0161e iskustvo kao glumica pre rata u pozori\u0161tu?<\/p>\n

E: Pre rata imali smo druk\u010dije uslove. U pozori\u0161tu sam od 1982. godine, \u0161to zna\u010di da nisam imala jo\u0161 20. godina kada sam u\u0161la u pozori\u0161tu. Radili smo i dosta predstava, imali smo pet (ne \u010duje se). Imali smo dve iz albanske knji\u017eevnosti, jednu iz tada\u0161nje jugoslovenske knji\u017eevnosti i dve strane predstave. Jedna predstava je uvek bila za decu. Radili smo \u010ditav ansambl, bili smo izuzetno dobro telo, iako \u010desto pod nasilnim merama. Kada smo ve\u017ebali predstave, dolazila je policija naoru\u017eana, pogotovo poslednjih godina, i tra\u017eila prevod teksta, iako je bila iz strane literature. Zamislite dok ve\u017ebate na sceni, oni sa voki-tokijem prate te svaki korak. Kada smo pisali neku de\u010diju predstavu, na primer, ta\u010dno se se\u0107am \u201eIzgubljeno poverenje se te\u0161ko sti\u010de\u201c. I\u0161li smo na teren u razli\u010ditim gradovima i rekli su nam da ne dajemo predstavu bez prevoda teksta. Uvek su \u017eeleli da prekinu kulturne aktivnosti. \u201eIzgubljena poverenje se te\u0161ko sti\u010de\u201c \u2013 lisica, koko\u0161ka, ma\u010dka; de\u010dija predstava od prvog do \u010detvrtog razreda. Me\u0111utim, mere su bile, situacija je bila takva i mi smo ih prevazi\u0161li. Sada smo u drugoj situaciji i sada nema uslova, kultura i umetnost se nisu cenili, ali nastavljamo dalje. Imam jo\u0161 pet godina do penzije, ali umetnici ne ostare. Veoma sam optimista, ve\u0107 sam rekla, imam \u017eelju da \u017eivim mnogo i verujem da \u0107u \u017eiveti mnogo. Pored pozori\u0161ta, bavim se i raznim projektima, a najvi\u0161e komedijom. Odr\u017eavam neke sastanke sa \u017eenama, a nakon rata sam jedno dobro vreme odr\u017eavala sastanke sa \u017eenama. Bilo je mnogo potrebe. Bila sam jedna od prvih osniva\u010da Majke Tereze u \u0110akovici. Onda sam posle rata jedno vreme imala svoje humanitarno udru\u017eenje. Apelovala sam na radiju i da daju ode\u0107u jer je ljudima bila potrebna, znamo kakva je situacija bila i bez pomo\u0107i se ne mo\u017ee. Imali smo mnogo slu\u010dajeva u okolini \u0110akovice i dalje. Onda sam imala projekat sa Maltezerom na kojem sam radila. Projekat \u017eene za \u017eene sa humoristi\u010dkim ta\u010dkama i recitacijama. Bilo je jako te\u0161ko, pogotovo kada sam ih imala pre podne na polju, u Srbiji, u onim slu\u010dajevima kada su bile mlade neveste, \u010desto sam zaboravljala sebe. Iako su one imale bolje uslove od mene, barem su imale ku\u0107u. Ja nisam imala ni ku\u0107u, a kamoli ostalo. Me\u0111utim, sa radom nema. Ne prestajem sa aktivnostima i napisala sam knjigu jer imamo mnogo te\u0161kih slu\u010dajeva, posebno u op\u0161tini \u0110akovica ima mnogo ku\u0107a koje su zatvorene. Dakle, svi mu\u0161karci u ku\u0107i ubijeni, pogubljeni, neveste su ili ostavljale decu ili nisu imale dece. Dakle, ta porodica je uga\u0161ena, ta ku\u0107a, pogotovo slu\u010daj Ferdonije \u0106erkezi. Pro\u0161le godine sam napisala monografiju, gde smo radili zajedno sa profesorom Muhamet Rugova. Imali smo dva prijatelja \u2013 prijatelja i prijateljicu koji su bili donatori. Ona nema neki \u017eivotni prtljag, ali vredi zapamtiti jer je ljudi zaboravljaju. Ima mu\u017ea i \u010detiri sina, dva su ponovo sahranjena, ostala trojica se ne znaju ni gde su ni kako su \u2013 gde su. Dakle, ona je svesna da se ne\u0107e vratiti. I nastavljamo toliko. Odr\u017eavam neke sastanke sa \u017eenama, po\u010detak je bio prili\u010dno te\u017eak. Zamislite, ja sam bila u te\u017eem stanju od njih, i izlazila sam da ih zabavljam; postavljala su razna pitanja, sve \u017eene si mogao da vidi\u0161, ali do tu smo stigli sa mnogo truda i ne\u0107u se vratiti nazad. Zna\u010di, nikada ne smemo da zaboravim istoriju, pro\u0161lost.<\/p>\n

V.K:Osim gubitka mu\u017ea, \u0161to je veliki gubitak, mo\u017eete li nam pri\u010dati o gubitku uspomena koje su izgorele tokom rata?<\/p>\n

E: Veoma dobro pitanje. Ja sam radila, pored Pozori\u0161ta, radila sam i na radiju, pisala sam razne tekstove i sa humoristi\u010dnim projektima i sve to. Imala sam veliki broj tekstova za radio, u radio \u0110akovici, na svim drugim radijima koje sam imala napisanim; bezbroj slika, i sve su to spalili. Ni sada, ni danas kada se slikamo, nemam volje da ih imam kao arhivu. Imali smo snimljene video kasete i sve je to oti\u0161lo. Sada nisam ja kriva, ali je veoma te\u0161ko ponovo krenuti od nule. Slike pozori\u0161nog dela nalaze se u arhivi, a i to je izgubljeno na preko pedeset odsto. To su bile izuzetno lepe uspomene i sada ih mo\u017eemo samo pominjati jer ih vi\u0161e ne mo\u017eemo videti. \u017dao mi je zbog dece koja nemaju priliku da vide uloge i slike i iz predstava i druge razli\u010dite. Ali, takav je \u017eivot, nismo \u017eeleli da se desi ovaj rat ali se desio. A narod nikada nije kriv, uvek je u pitanju politika koja se vodi, upravlja i daj Bo\u017ee da se to ni jednom narodu ne ponovi.<\/p>\n

V.K.: Za gubitak mu\u017ea kao civilne \u017ertve tokom rata, da li ste imali beneficije ili podr\u0161ku od dr\u017eave?<\/p>\n

E: Ne, \u010dim sam dobila potvrdu od lekara tada, nakon \u0161to je zavr\u0161eno ve\u0161ta\u010denje, morala sam da se javim Centru za socijalni rad. Progla\u0161en je civilnom \u017ertvom iako su znali da je on prva civilna \u017ertva i dr\u017eava daje 168 evra i nikakve druge beneficije. \u0160to se ti\u010de pitanja \u0161kolovanja dece, da imam neku prednost za registracije ili ne\u0161to ne, ne, do sada ne jo\u0161.<\/p>\n

V.K.: Kako vidite me\u0111u-etni\u010dku situaciju izme\u0111u Srba i Albanaca koji \u017eive na Kosovu?<\/p>\n

E: Mi u \u0110akovici nemamo, ima Srba van \u0110akovice. Oni koji jesu, jesu. Nove generacije nisu krive. Nikada ne krivim narod jer sam pratila vesti i sve to. Nije narod kriv, rekla sam i ranije, kriva je politika. Kompletna politika uvodi prepirke i razdore. Ni ti ni ja nismo krivi kada na\u0161e dete sutra \u017eeli da ode, zato \u0161to je Albanac, na primer, da nema beneficija, da nema ni\u0161ta. Nije narod kriv, rekla sam i ranije da Bog da se ne ponove, ne samo kod nas, ve\u0107 nigde u svetu. Mir je ne\u0161to drugo, sloboda govora, sloboda \u010doveka, imamo pravo da \u017eivimo svuda, mo\u017eemo da radimo \u0161ta god \u017eelimo. \u0110akovica kao \u0110akovica je malo karakteristi\u010dnija, bilo je izuzetno velikih gubitaka, to su ljudi za koje se ta\u010dno zna ko je pravio \u0161tetu, jer on da do\u0111e odatle \u2013 iz kraja Srbije, da do\u0111e kod tebe ili kod mene a da nema nikoga odavde, i da rukovodi, da pravi\u2026 ali i oni su imali zamke i na\u017ealost uvek smo ih od njih \u010dekali, \u0161to bi rekli, i ranije. Me\u0111utim, kada smo se vratili iz rata, bilo je nekih peripetija gde mi \u0110akovica ni ciglu nije dala. Dakle, sama, svojom snagom sam dostigla da stvorim krov nad glavom kako bi sklonila decu. Imali smo peripetija i iznutra. Neko se mo\u017eda raduje ne\u010dijoj nesre\u0107i, ali vi morate da se nosite sa svime. Sami \u0107e se otkriti, skinuli su ljudi onu ode\u0107u dobrobiti koju su imali i sve to. Posle rata su skinuli tu ode\u0107u i original je iza\u0161ao. Na\u017ealost, postoji mnogo takve vrste.<\/p>\n

V.K.: Koliko je te\u0161ko bilo te\u0161ko nastaviti da \u017eivite nakon \u0161to ste se vratili iz Albanije?<\/p>\n

E: Da, prili\u010dno naporno, prili\u010dno te\u0161ko. Tri godine sam \u017eivela u jednom stanu kod Suda gore u gradu. Tu\u0111i stan, ali sam mogla tu da se sklonim. Uputili su me tamo dok sam izgradila ku\u0107u i svaki dan sam i\u0161la u dvori\u0161te ku\u0107e gde su ubili mog mu\u017ea i sve to. Veoma je te\u0161ko, ali morate smo\u0107i snage. Jer ja znam X slu\u010dajeva koji ka\u017eu da ne mogu da pro\u0111u tim putem, ali, ne, ne, morate da savladate to. Ja sam to savladala, bez pomo\u0107i bilo kakvog psihologa ili bilo \u010dega, jer, kao \u0161to sam rekla, gde smo i\u0161li imali smo razli\u010dite psihologe. Kada sam sela, razgovarala sam i pitali su me da li ste razgovarali ili radili sa nekim. Ne, mora\u0161 da radi\u0161 sam sa sobom, mora\u0161 da zna\u0161 gde \u0107e\u0161 da \u017eivi\u0161, mora\u0161 da odgaja\u0161 decu, deca nisu kriva \u2013 sa uslovima koje imam. Koliko ih imam, jer ja nisam mogla da izlazim da kradem, niti da izlazim na ulicu\u2026 dakle, sa tim mojim mogu\u0107nostima koje sam imala, ja sam uspela da odgajam decu. Danas \u0107erka ima 25, a sin 24 godine. Tako\u0111e mogu da ka\u017eem da je na\u0161 mentalitet veoma te\u017eak, kada deca idu u \u0161kolu, kako \u0107erka tako i sin, kada njihovi drugovi iz razreda znaju da nemaju roditelja, da im je nestao… jer ja kada sam imala 5. godina moj je otac umro. I nije bilo lako, dakle, majka igra ulogu i mu\u0161karca i \u017eene. Nije ni meni bilo lako i u trenutku se seti\u0161 kako si odrasla. Ali tada je bilo malo druga\u010dije. U situaciji kada deca idu u \u0161kolu, u \u0161koli u kojoj sam ja imala decu (ime \u0161kole se ne \u010duje), bilo je mnogo slu\u010dajeva civilnih \u017ertava. Mogu re\u0107i da je u svakom razredu imalo dvoje-troje dece bez oca. Sve zavisi od toga kako to objasnite deci. Rekao sam, \u0107erka je bila u prvom razredu, sin jo\u0161 nije krenuo u \u0161kolu, i objasnila sam im ratnu situaciju, ne kod nas, nego svima u svetu gde je rat bio, \u0161tete od rata, posledice rata. Obojica su bili psihi\u010dki spremniji i mnogo ja\u010di. U trenutku kada ih je neko pitao gde im je otac, na primer, rekli su da su nam ubili oca u ratu. Zna\u010di, bili su spremni, lak\u0161e su se suo\u010dili sa tim. Tako\u0111e im stalno pri\u010dam, i o njihovom ocu i uvek pri\u010damo o tome kako moraju da se suo\u010de sa \u017eivotom i da se nikada ne zna kako \u0107e biti. Ja danas, posle 5. minuta mogu da budem vi\u0161e, a oni moraju da upravljaju time i da \u017eive \u017eivot dalje. Dakle, ne mo\u017ee\u0161 da ra\u010duna\u0161 nigde, morate svojim snagama svugde. Po\u0161to nam dr\u017eava do sada nije pomogla, sad ne znam \u0161ta vi\u0161e da ka\u017eem. Jer je postojala potreba i bilo je razli\u010ditih razlika. Bilo je organizovanja, nekoliko letnjih \u0161kola. Zamislite, i\u0161la sam da vodim decu u letnje \u0161kole, jer sam i sama bila nezaposlena. Sada kada su moja deca bila u potrebi, i deca mnogih drugih koji nisu imali oca imali su potrebu da odu tamo, i nisu ih uzimali. Odveli su decu onih koji su ih odvezli d\u017eipovima. Tu je bila najve\u0107a katastrofa. Sre\u0107om, oti\u0161la sam, i rekli su i ti si dovela svog sina ovde, tvojem sinu nije mesto ovde, ima mnogo druge dece. Da, izvanrednih zloupotreba je bilo, na\u017ealost, ne znam…<\/p>\n

V.K.: Da li vidite pobolj\u0161anje u bliskoj budu\u0107nosti za rat koji se dogodio pre 23 godine?<\/p>\n

E: Godine prolaze, rekla sam ranije, narod nikada nije kriv. I sama sam za\u0161titila trudno\u0107u i rodila sam sina u Beogradu. Medicina zna\u010di nije imala razlika, ja iako sam Albanka, bilo je razli\u010ditih zajednica u bolnici. Bili smo tretirani kao pacijenti. \u017divot se nastavlja, \u010dak i tamo je 97. godine situacija bila veoma te\u0161ka. Politika je kriva. Pa trebalo je imati, ali znamo neke stvari, da ne ulazimo u politiku jer ni sama ne \u017eelim. Ali postoje izuzetno velike \u0161tete. Barem institucionalno izvinjenje, to bi pokrilo mnogo bola. I sve dok ne iza\u0111u ovi koji su nestali, jer imamo izuzetno veliki broj. To je teret, to je veliki teret za one ljude koji ne znaju ni gde je grob. Ili na kraju neka ka\u017eu da smo ih spalili, ubili smo ih, uradili smo ovo, i slo\u017ei\u0107e\u0161 se s tim \u2013 ne sla\u017ee\u0161 se ali nema\u0161 \u0161ta da radi\u0161. Pa, to je malo milosti. Mo\u017eda neko ko nema mo\u017ee da govori, iako se odr\u017eavaju sve kulturne aktivnosti i to, me\u0111u-etni\u010dke, odr\u017eavaju se aktivnosti, razne izlo\u017ebe iz umetnosti i sve to, me\u0111utim izvinjenje je poklopac svega \u2013 javno izvinjenje. Neophodno je, kako bi se ubla\u017eio bol tih majki. Ja sre\u0107om, usred nevolje, imam malo sre\u0107e. Imala sam tu sre\u0107u da smo stigli do 28. da ga sahranimo. Dakle, posle \u010detiri dana, 24 – 28. I da znam gde je grob, i ponekad si tu\u017ena, po\u017eeli\u0161 da ode\u0161 na groblje, odnese\u0161 cvet ili tako ne\u0161to. One koje ni ne znaju gde im je, to je mnogo te\u017ee. Ja govorim kao majka, ne govorim kao Elida, govorim kao majka. Dakle, meni su ubili mu\u017ea, ja imam decu. Rat je, moglo je i jedno i drugo jer vrlo \u010desto pominjem, a kuda sam ja pro\u0161la od 24. marta, samo jedno dete da mi se spaslo, ja bih bila sre\u0107na. Nije bilo sigurnosti nijednog trenutka dok nismo iza\u0161li u Albaniju. Tako da ja imam decu, idem napred, ali one majke koje nemaju dece i ne znaju ni grob, mnogo je te\u0161ko, mnogo te\u0161ko. Svako mora da krene od sebe. Ako bi ti imao tu priliku, kako bi reagovali, kako bi ste postupali. A na\u0161a vlast do sada ni\u0161ta nije uradila. Vlade su se menjale, ali nisu ni\u0161ta u\u010dinile. \u010cesto ka\u017eem, nisu dodirnuti u u\u017eem krugu porodice, ne poznaju bol. Nastradin je ranije rekao \u201eneka do\u0111e da me vidi onaj ko je pao sa kru\u0161ke\u201c. Zna\u010di, ne \u017eelim da ih \u0161titim, i ove majke imaju pravo, ali barem treba imati ta\u010dan odgovor, ili da imaju kosti da ih negde zakopaju, i ima drugih procedura jer je veoma te\u0161ko, mnogo je te\u0161ko.<\/p>\n

V.K.: Zahvaljujem vam na vremenu i prilici da nam ispri\u010date na\u0161u pri\u010du.<\/p>\n

E: Hvala na pozivu! Spremna sam kad god vam trebam za razgovor, detaljnije, za sitne detalje, za sve to. Ali, po\u0161to je vreme ograni\u010deno, mo\u017eda je i ovo dovoljno.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] V.K.: Zdravo, mo\u017eete li nam se predstaviti? E: Da, svakako. Ja sam Elida \u0160asivari, majka sam dvoje dece. Bila sam udata za pokojnog Kujtima Dulu. Po zanimanju sam glumica. Ro\u0111ena sam u \u0110akovici i jo\u0161 uvek \u017eivim u \u0110akovici. Radnica sam, glumica u Pozori\u0161tu grada \u0110akovice. V.K.: Mo\u017eete li nam ispri\u010dati va\u0161u pri\u010du […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1489"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1489"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1489\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1491,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1489\/revisions\/1491"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1489"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1489"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1489"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}