{"id":1477,"date":"2022-04-14T08:58:53","date_gmt":"2022-04-14T08:58:53","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1477"},"modified":"2022-04-14T12:52:12","modified_gmt":"2022-04-14T12:52:12","slug":"anonymous-4","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/anonymous-4\/?lang=sr","title":{"rendered":"Anoniman"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

R.B: Zdravo, Naim. Hvala vam \u0161to ste pristali razgovarati sa mnom. Dakle, po\u010dinjemo kada je po\u010deo rat? Gde si ti? S kim si bio?<\/p>\n

O: Kad god ho\u0107e\u0161.<\/p>\n

R.B: Kako se se\u0107ate tog perioda?<\/p>\n

O: U vreme kada su po\u010dele prve varnice, uglavnom demonstracije, imao sam 9-10 godina. Ali zbog aktivnosti roditelja i dede koji su stalno gledali Glas Amerike i RTSH u 19:30 koliko ja znam, koliko se se\u0107am. Ja sam prili\u010dno, uklju\u010den sam, iako sam kao de\u010dak od 9 godina ili dete od 10 godina svestan sam brojki, ljudi, vremena, de\u0161avanja koja se de\u0161avaju na Kosovu i u regionu. Dobro se se\u0107am svega \u0161to se de\u0161avalo u Albaniji, svega \u0161to se de\u0161avalo na Kosovu tih godina, tako da je svaki period toliko politi\u010dki, da se se\u0107am poslednjih godina, da vidim \u0161ta se desilo, imam malo bolje pam\u0107enje.<\/p>\n

R.B: Kako se se\u0107ate po\u010detka rata? O \u010demu se pri\u010dalo, \u0161ta se de\u0161avalo, \u0161ta se de\u0161avalo u vestima i koliko ste se pla\u0161ili?<\/p>\n

O: Strah je bio konstantan, nije bila ideja za\u0161to je negde po\u010deo rat ili sukob oru\u017ejem kao kada se to dogodilo u Prekazu. To je bila kulminacija nasilja koje se ose\u0107alo u svakoj zemlji, na svakoj lokaciji na Kosovu. Da uzmem za primer, u mom selu nikada u po\u010detku nije bilo rata, ali strah je bio prisutan. Zna\u010di, taj strah kada do\u0111e policijski auto, ili bele kante (NE MO\u017dE SE JASNO \u010cUTI), bio je strah za celo selo ili za ceo lokalitet, ko god da je na Kosovu.<\/p>\n

R.B: Se\u0107a\u0161 li se da si video neki kao dete?<\/p>\n

O: Da, da, video sam ih, a imali smo i auto gde se stavlja crveno-crna zastava. Mislim, sa ovim, \u010dak i sa zvezdom, kada je bila dozvoljena zastava, pri\u010dam o 90-im, a mi smo ih imali u odi, tako se zvalo. I sada se se\u0107am da kada je policija u\u0161la, iza\u0161ao sam sa zastavom i stavio je u d\u017eep, stavio je kao kai\u0161, gde je kai\u0161, zaglavio sam je, ali oni nisu hteli ni\u0161ta sa mnom jer sam bio de\u010dak, malo dete, zna\u010di su da ne mogu ni\u0161ta. Da, video sam ih, i video sam ih kada su do\u0161li i one koji su ih zvali kada smo i\u0161li u bolnicu ili ambulantu da se le\u010dimo kao deca, kad smo imali grip ili \u0161ta god, jo\u0161 pamti kao lica da sad vidim , oni se zovu Sabra\u0107aj, oni koji su za manje prekr\u0161aje. I oni koji su imali teget ode\u0107u kao bele d\u017eepove ovde dole gde je oru\u017eje, a ja sam bio tu\u017ean kada sam ih video kao dete jo\u0161 ono “Srbi, Srbija, vlast, re\u017eim, nema slobode, nema demokratije bez nezavisnosti i tako dalje. Na primer, u na\u0161oj sobi smo imali Ibrahima Rugovu, biv\u0161eg predsednika, gde je pisalo sloboda, nezavisnost i demokratija. Setio sam se tada kao \u010dinjenice da su mnogi ljudi u takvim uniformama ljudi koji ne dozvoljavaju takve tri stvari, takve tri maksime: sloboda, nezavisnost, demokratija. Oni predstavljaju silovatelje koji su tu. Ovo je bilo te\u0161ko iskustvo za dete, jer imamo no\u0107i sa ljudima, u prostoriji gde su ljudi zajedno pili \u010daj, gde se jeo zajedni\u010dki iftar, verski praznik, godi\u0161nji praznik, dr\u017eavni praznik kada je to bilo. Tako da se se\u0107am svega. Se\u0107am se i \u0161kole kada je odr\u017ean, kada je tajno odr\u017ean 28. novembar, mogu se setiti kada smo hteli da budemo deo hora, ali nije moglo… bez … \u010dak i samo kao procedura koju treba zavr\u0161iti ako ti barem slavi\u0161, sa malo ljudi, malo. Da, praznik je, praznik je. Se\u0107am se tada u na\u0161em mestu u selu gde je odr\u017eana fudbalska utakmica, kada je policija, odnosno da to objasnim, kada je policija u\u0161la u selo, oko 15 ekipa je igralo turnir ali im nije bilo dozvoljeno da se okupljaju, to okupljanje. Ljude je to ometalo, \u0161ta god da je, a pogotovo fudbal. Taj fudbal je zapalio nacionalizam, zastava se videla, nacionalna, ovacije, a otkud ja znam, ta trR.B: sloboda, nezavisnost, demokratija.<\/p>\n

R.B: A kada rat eskalirao, i ti si jo\u0161 na Kosovu, koliko dugo si tu, \u0161ta je re\u010deno ili kako se donosi ta odluka koju treba doneti i oti\u0107i? Da li je policija do\u0161la i pucala na vas ili \u0161ta se dogodilo?<\/p>\n

O: Nalazimo se na mestu gde je postojala, gde je generalno delovala regularna vojska, tako se tada zvala, ja sam znao da se zove regularna vojska, to je redovna policija, a ne paravojska, nije bilo deportacija od njih ili masakr ili ubistvo. Imali smo i jedno obli\u017enje selo koje je bilo srpsko, ono je srpsko i obi\u010dno se puca, bojimo se. Da, videli smo da se ljudi sele iz drugih mesta, iz drugih regiona, i postepeno smo po\u010deli da se spremamo. Kao dete sam pomagao mojim roditeljima, bakama, dedama i ocu da pripreme tu prikolicu, kako su je na srpskom zvali “porkolica”, da je spreme sa gumom i ne znam. Pripremili smo i vre\u0107e p\u0161enice, gde smo dobili bra\u0161no, mi nismo imali bra\u0161no jer se kvarilo, a mi smo uzeli p\u0161enicu i kukuruz. Dakle 10 vre\u0107a, da se malo pripremimo za oko 3 meseca, 4 meseca ako smo na planini negde da se spremamo a onda spremni da pobegnemo kad se ne\u0161to desi jer je stalno bilo pucnjave ali mi nikada nismo poku\u0161ali da iza\u0111emo, nismo nikoga dirali. I u jednom trenutku, to je bio 4. april 1999. godine, 5-6 tenkova je u\u0161lo u selo, druga 2 su u\u0161la u sredinu sela, 3-4 su u\u0161la na periferiju, kao da su opkolili selo. Do\u0161li su i u\u0161li u na\u0161e dvori\u0161te u delu sela, “\u0161ta da radimo?” Do\u0161li su i rekli nekome vest, ne znam, sad sam zaboravio da do 15:30 odemo iz sela “Ne\u0107emo da vas maltretiramo, ne radimo ni\u0161ta, ali odlazite” do tog sata.<\/p>\n

R.B: A koliko je sati bilo kad su rekli u 3 da iza\u0111ete?<\/p>\n

O: 10 ujutro ili 9:30, ali 10 ujutro, bilo je jutro, kasno jutro, ka\u017ee da iza\u0111ete u 3:30 jer ina\u010de…. oni ni\u0161ta nisu radili, samo su u\u0161li, dakle ne paravojna formacija. Spremni smo, mislim spremni smo za odlazak. Neko je oti\u0161ao, sad ne znam ta\u010dno ko, pregovarao da nikada nismo imali problema sa Srbima i koliko ja znam, ali to se nije desilo. Kada je bilo 3:30 bili smo spremni i \u010dekali \u0161ta se de\u0161ava. U 3:30 su po\u010deli da pucaju iz automatskog oru\u017eja, ali ne u, odnosno po\u010deli su da pucaju, ali se nije znalo gde pucaju. U stvari, dok smo se ukrcali u auto, mi smo pobegli i iza\u0161li kroz jedno selo Papavc ili ne znam Taliho\u0107, ali dugo nismo znali gde pucaju, samo su pucali u vazduh da pobegnemo. Taman je po\u010dela pucnjava, mi smo pobegli. Bilo je to nezgodno iskustvo jer nismo znali \u0161ta se de\u0161ava, ve\u0107 smo pokrili vrh krova \u0107ebetom i krenuli njivom negde gde ne znam. I kada je sav ovaj posao za koji smo odlu\u010dili zavr\u0161en, mi nismo oti\u0161li u Makedoniju jer smo hteli da ostanemo u na\u0161oj zemlji, onda smo se smestili u neke ku\u0107e u naselju u Uro\u0161evcu, odakle su ljudi oti\u0161li. To je bilo iskustvo te\u0161ko. Iza\u0111emo iz sela, sada ima \u010detiri- dva staraca, nisu iza\u0161li iz mesta, nisu imali problema dok se rat nije zavr\u0161io. Iskustvo mi sada govori kada smo se naselili na lokalitetu u Uro\u0161evcu u ulici Vllez\u00ebrit G\u00ebrvalla. Bili su neki, “najvi” su se zvali, neki cigani koji su se obi\u010dno kretali po Kosovu i oni su nas pla\u0161ili, rekli su da ako uradimo ne\u0161to da \u0107e da nas uhvate i tuku. (NE MO\u017dE SE JASNO \u010cUTI). Oni su lutali ulicama na konjima sa kakvom god vrstom improvizacije \u017eiveli tu. I prvi put sam rekao jednog dana da sam jedan od njih, zna\u0161 li u traktoru, u prikolici, sa malo hljeba, lo\u0161im putem, malo vode, bez lame, bez za\u0161tite, niko te ne\u0107e. Tako da sam se prvi put kao dete osetio kao oni, ja nisam znao cigane ko su, nisam znao ko je prljav, da smo imali da jedemo i pijemo, onako kao porodica. Imali smo ideal “slobode, nezavisnosti” i prava da slobodno \u017eivimo i koristimo jezik – \u010dega nije bilo. Ina\u010de ova hrana i ovi uslovi svega je bilo. I prvi put, sad kad se toga setim, prvi put ka\u017eem da si me pitao kako si u tim trenucima, prvi je ose\u0107aj kada se ose\u0107a\u0161 neza\u0161ti\u0107en, \u010dak ni od Boga. Da li zna\u0161, ti si pobegao da…<\/p>\n

R.B: Koliko je ljudi na tom traktoru ili prikolici?<\/p>\n

O: 18 ljudi, porodica.<\/p>\n

R.B: Svi ste \u010dlanovi porodice, da li je postojao neko ko…<\/p>\n

O: Cela porodica, cela porodica. Ostao je neko ko je ostao na putu ili nije mogao da vozi traktor, par ljudi je nestalo, ali svi smo mi \u010dlanovi porodice. Bio je to prvi trenutak kada ste neza\u0161ti\u0107eni, \u0161titite se sami. Mo\u017eete se braniti samo dokle god mo\u017eete u ratu.<\/p>\n

R.B: Koliko ste bili u Uro\u0161evcu:<\/p>\n

O: U Uro\u0161evcu smo ostali \u010detiri nedelje, zbog velikih kretanja srpske civilne policije i zbog problema sa tamo\u0161njom drugom etni\u010dkom zajednicom, bili smo prinu\u0111eni da idemo u Makedoniju. U mestu gde smo bili mi niko nije ostao, mislim da sam samo moj deda, ostao je do kraja rata. Nastavili smo, u\u0161li smo u voz.<\/p>\n

R.B: Da li se se\u0107a\u0161 razgovora oca sa dedom? Da li ste poku\u0161ali da ga povedete zbog nesigurnosti?<\/p>\n

O: Da, moj deda je rekao da planiramo da idemo, to zna\u010di da \u010dak i ako u\u0111emo u voz i krenemo za Blace, bli\u017ee granici, deda je rekao da nema \u0161anse da idemo, opet mora\u0161 da se vrati\u0161, nema druge, ni 5 godina ni 10, ali ova zemlja je na\u0161a, u smislu ne kao teritorija nego kao zemlja, mogli bismo kasnije u Makedoniju da odemo kao ljudi, on nije bio socijaldemokrata, nego u smislu da je mesto tvoje: ima\u0161 tapiju, ima\u0161 papire, za tu imovinu, nema potrebe da te iko tera. Mo\u017ee da te juri, siluje te, mo\u017eemo ga za\u0161tititi \u010dime god. Da, roditelj je imao tu brigu vi\u0161e za decu, za nas je hteo i da se \u0161kolujemo, s obzirom da ovde nema ni\u0161ta, da ne zavr\u0161imo pod srpskim re\u017eimom, da bude\u0161 Albanac gde god da si. Postoje uslovi, ne mo\u017eete spavati ovde i \u017ertvovati se, zbog dece uglavnom, nije to radio za sebe.<\/p>\n

R.B: I krenuli ste za Makedoniju.<\/p>\n

O: Za Makedoniju je bilo problema usput u vozu, sudara, mislim torture kroz pojavu policijskog oru\u017eja na putu kojim smo i\u0161li, psovke, i ostalo ali smo gledali smo u na\u0161em u pravcu, ali biloje, secam se, sad se danas secam prili\u010dno…<\/p>\n

R.B: Govorite li srpski? Da li razumete \u0161ta su vam govorili?<\/p>\n

O: Psovke su bile one koje znamo, niske psovke, majke, po nacionalnosti, bilo je i psovki na verskoj osnovi, ali re\u0111e, uglavnom na nacionalnoj osnovi, psovke u smisli \u201c\u0160iptari\u201d i \u0161ta ja znam…<\/p>\n

R.B: Jesu li mu\u010dili nekog? Da li su nekog udaljili iz voza? \u0160ta su uradili kada su u\u0161li?<\/p>\n

O: Kada smo u\u0161li u voz, ne, nije bilo toga. Koliko ja znam, bilo je uvreda i maltretiranja. Mo\u017eda je imao neko drugi ne\u0161to ali koliko se ja tu se\u0107am uglavnom su bile, psovke. Mo\u017eda su i znali da ljudi odlaze, ne protive se, idu.<\/p>\n

R.B: I, gde su vas odveli iz voza?<\/p>\n

O: Od voza do granice. Dugo smo \u010dekali na granici. Ne znam sa \u010dime su nas vodili, sa \u010dime smo i\u0161li. Niti se se\u0107am niti znam uop\u0161te. Ja znam da nismo imali uop\u0161te para, mo\u017eda 80 maraka ili \u0161ta ja znam, ni da na\u0111e\u0161 neku ku\u0107u s tim parama. Odveli su nas u \u0161atore u kamp \u010celan. Mislim blizu Kumanova. Tu smo ostali od maja, tako ne\u0161to, do 14-15 juna kada smo oslobo\u0111eni. Tamo smo imali \u0161ator, bilo je \u0161kolovanja. Roditelj je po\u010deo da podu\u010dava \u010dak i tamo jer je bio u\u010ditelj. Mogli smo i da se obrazujemo, bilo je mnogo toga. Uslovi su bili \u0161atorski, tako da nisu bili ba\u0161 dobri uslovi ali je bilo dosta hrane. Problem je bio u higijeni malo, ali ne mnogo. Dakle, uslovi su dobri \u0161to se ti\u010de izbeglica. Imali smo i ode\u0107u, imali smo sve.
\nJa: A kupanje, gde ste se kupali?<\/p>\n

O: Kupanje je bilo kolektivno, i to je bio mali problem, ali ne veliki problem.<\/p>\n

R.B: Mo\u017eete li mi opisati \u0161ator? Ko te kupa? Gde te vode?<\/p>\n

O: Bilo je mesta, odre\u0111enih lokaliteta. Mo\u017eda za 1.000 ljudi bilo je 20-30 kao improvizovana kupatila i improvizovani wc gde ste i\u0161li, neko vas je \u010duvao dok niste iza\u0161li…ali nije ba\u0161 bilo dobro, ali za nas izbeglice, mislim da nisu bili mnogo lo\u0161i uslovi.<\/p>\n

R.B: Jeste li sigurni?<\/p>\n

O: Da, bilo je obezbe\u0111enje, osim obezbe\u0111enja od \u017eivotinja sa planine, jer je tamo bilo kao brdo neko, bilo je obezbe\u0111enje, bila je policija, bilo je i KFOR ne\u0161to, me\u0111unarodno prisustvo, bilo je i me\u0111unarodno civilno prisustvo. Da, bilo ih je mnogo, bilo je te\u0161ko i video sam i jedno dve porodice koje su imale “\u0161ugu”, bile su izolovane sa \u0161atorima, videli smo ih, prema ljudima tamo, rekli su da im treba dosta oporavka. Ne znam za\u0161to se to desilo, da li se desila velika infekcija. Bilo je to te\u0161ko iskustvo, video sam koliko su patili, \u010duvala ih je policija i tako dalje. Bilo je prili\u010dno te\u0161ko iskustvo videti ih, \u010dak i sada kada ih se setim danima sam uznemiren zbog onoga \u0161to im se dogodilo.<\/p>\n

R.B: Govorite o onoj porodici koja je bila izolovana.<\/p>\n

O: Da, bilo je dve ili tri porodice.<\/p>\n

R.B: Bili su i fizi\u010dki odvojeni?<\/p>\n

O: Podeljeni fizi\u010dki, sa posebnim \u0161atorom i razdvojenom \u017eicom da nemamo komunikaciju, ovaj drugi deo koji je ve\u0107i.<\/p>\n

R.B: Se\u0107a\u0161 li se \u017eivota u kampu? Ta svakodnevna rutina.<\/p>\n

O: Dok se ovo \u0161kolovanje nije nastavilo da ka\u017eem, sastanci, ako je bilo kontinuirane edukacije za taj razred, uspeli su da zavr\u0161e nastavni plan i program – po meni je to bilo dobro za tu situaciju… pa… pa niste znali \u0161ta se vi\u0161e de\u0161avalo Na Kosovu, osim tranzistora koji smo imali, slu\u0161ali smo vesti sa zvukom, ali nismo ni\u0161ta videli, nismo ni\u0161ta znali dok se nismo vratili, tako da nemamo ni\u0161ta i ne znamo \u0161ta se de\u0161ava. Imali smo razne posete me\u0111unarodnog osoblja. Bio je to nema\u010dki ministar spoljnih poslova, ali ne znam mu ime, zaboravio sam. Da, dan bi po\u010deo doru\u010dkom i ne\u010dim. Onda smo krenuli u \u0161kolu. Drugi je sigurno bilo, da se nakupe drva, ka\u017eem uve\u010de da se ne\u0161to skuva, jer su uglavnom donosili gotovu hranu. Grejali smo hranu i (NERAZUMLJIVO). To su bili, dosadni dani, ne znam \u0161ta se de\u0161ava, samo neza\u0161ti\u0107en \u017eivot, ciganski \u017eivot, \u017eivot neke neve\u0107inske zajednice na Kosovu nepoznate koja ne zna \u0161ta da o\u010dekuje. Nema obrazovanja, nema zdravlja, nema ni\u010dega. (NERAZUMLJIVO) Nikad ne zna\u0161 \u0161ta se de\u0161ava.<\/p>\n

R.B: A jesi li slu\u0161ao razgovore o daljim ro\u0111acima? \u0160ta je s njima bilo i takve brige?<\/p>\n

O: Da, bilo je zabrinutosti za dedu. \u010culi smo da je navodno ubijen, ali nismo bili ba\u0161 sigurni. Da, roditelj je saznao i shvatio iz drugih informacija koje su se desile ranije, znao je, nakon 1 meseca smo saznali. Do\u017eiveli smo to te\u0161ko, ali nismo znali ta\u010dno da li je to istina.<\/p>\n

R.B: Se\u0107a\u0161 li se drugih porodica koje su bile u istom kampu? \u0160ta su oni do\u017eiveli ili \u0161ta ste pri\u010dali o tim ratnim iskustvima? Da li je bilo ljudi koji su pri\u010dali ono \u0161to su do\u017eiveli?<\/p>\n

O: Da, bilo je jer nismo bili jedini iz Uro\u0161evca, bilo je iz Pokleka iz Grmice. Tamo je bila porodica koja je izgubila 4 svojih voljenih. (Nerazumljivo) Bilo je masakra u drugim porodicama koje su bile iz drugih mesta. I danas se se\u0107am te starice koja je pri\u010dala o svom sinu, \u0107erki, unuci koje su joj ubili. Ostala je samo snaja, ona i starac. Da, \u010detiri \u010dlana porodice su ubijena. Bilo je to veoma te\u0161ko iskustvo za nas. Imali smo mnogo samilosti prema njima koje nismo iskusili osim re\u010di o dedi da nije \u017eiv, da su ga ubili ili proganjali, masakrirali ili tako ne\u0161to. Nismo znali \u0161ta. Ve\u0107 smo znali da nije \u017eiv, ali nije se ta\u010dno znalo \u0161ta se dogodilo. Bilo je mnogo drugih iskustava ove prirode, uglavnom mu\u010denja, ubistva, masakri, naravno iz etni\u010dkih razloga.<\/p>\n

R.B: Koliko ste bili u tom kampu?<\/p>\n

O: Se\u0107am se, od maja do 15-16. juna, kada smo saznali da mo\u017eemo da idemo na Kosovo, ispostavilo se da da je Srbija nasilno napustila Kosovo, da je pobegla od NATO-a. \u010cak i kada smo saznali, uverili smo se… da, bio je to veliki dan za nas. Bili smo spremni skoro dva dana ranije, nismo \u010dekali, nismo dobro spavali no\u0107u i odlazimo i imali smo problem kao deca porodice Jakaj \u0161to nam je autobus i put dugo trajao. Obi\u010dno smo povra\u0107ali. Hteli smo da \u017ertvujemo ne\u0161to, samo da se vratimo. , nije bilo bitno da li \u0107emo da povra\u0107amo. Oti\u0161li smo na granicu. Sedam porodica je bilo u kamionu. Mi ka\u017eemo da je bolje i\u0107i kamionom. Otvorenim kamionom. Kako smo oti\u0161li, tako smo se i vratili. Onda smo ga pokrili, da ne padne ki\u0161a. Kamionom smo se vratili u selo. Sad ne znam ta\u010dno…<\/p>\n

R.B: I u selu?<\/p>\n

A: \u010cak i kada smo oti\u0161li tamo, trava je dosta narasla, ku\u0107e su uni\u0161tene, gde su bile postavljeni, gde su bili tenkovi kojima su upali, i koje je NATO napao, a u na\u0161oj ku\u0107i, kada smo oti\u0161li, nikog nismo videli. Trava je jako narasla, bilo je prljavo od vojnika koji su bili tu, a deda je bio u polju i radio, Tad smo saznali da je \u017eiv. Kad smo i\u0161li, on je kosio livadu, travu u to vreme. Dobra stvar, dobra stvar \u0161to smo se vratili u na\u0161e mesto, saznali smo da ima mina. Rekli su nam da ne idemo… stajali su u rovovima, kroz… Nije bilo mesta za borbu na na\u0161em mestu, ali su to uradili, pa ako se ne\u0161to desi oni su tu da \u010dekaju.<\/p>\n

R.B: Da li se se\u0107ate dok ste bili u kampu, da li se znalo da NATO bombarduje?<\/p>\n

O: Da, bili smo u selu kada je po\u010delo bombardovanje.<\/p>\n

R.B: Jeste li se ve\u0107 vratili kada je po\u010delo NATO bombardovanje?<\/p>\n

O: Ne, mi smo bili tu. Po\u010delo je 24. marta, bombardovanje do aprila. 4-5. aprila. Ne, mi smo to iskusili. To iskustvo je bilo fantasti\u010dno. Bilo je stvarno… 20-40 minuta je bilo, ta\u010dno se se\u0107am, kada su prvi avioni na TVSH, do ovih balisti\u010dkih projektila koji idu iz vazduha, iz Italije koji su eksplodirali na ovaj na\u010din, i se\u0107am se prili\u010dno dobro kad su do\u0161li prvi avioni. Nema boljeg ose\u0107aja nego da neko dolazi da vas za\u0161titi.<\/p>\n

R.B: Da li si mogao da zamisli\u0161 da \u0107ete da odete kad se saznalo da \u0107e NATO da bombarduje?<\/p>\n

O: Ne, iz tog razloga nikada nismo oti\u0161li, jer nikada nismo razmi\u0161ljali, dok nisu fizi\u010dki u\u0161li sa te\u0161kim vozilima, jer u\u0161li su i sa lakim, policija i to. Nije da se nismo pla\u0161ili, ali smo ve\u0107 razmi\u0161ljali da dokle god nam ne govore i ne maltretiraju nas za\u0161to da odemo. Takvi smo, za\u0161to da odemo, nemamo razloga. Ako ne\u0161to poku\u0161aju, prodiru i to nasilno, mi radimo \u0161ta mo\u017eemo da za\u0161titimo na\u0161e gra\u0111ane, narod, a nismo vojska, ni OVK. Nismo vojska, nenaoru\u017eani skroz. A po\u0161to oni nisu ulazili, mi nikada nismo razmi\u0161ljali o izlasku jer nismo ni razmi\u0161ljali, \u010dak ni u Uro\u0161evcu. Dok smo bili u Uro\u0161evcu po\u010deli su da dolaze, da lupaju na vrata, da ostavljaju imena, ovaj da prozivaju, e tad smo pomislili da mogu da do\u0111u da pobiju decu, da masakriraju, e da bi se sa\u010duvala deca…<\/p>\n

R.B: Da, odlu\u010dili ste…<\/p>\n

O: Odlu\u010dili smo da iza\u0111emo, vi\u0161e je to bio razlog, da se brinemo o deci. Mislim neka deca pobede. Odlazimo, a deca neka \u017eive.<\/p>\n

R.B: Se\u0107ate li se prvih dana kada ste se vratili iz Makedonije, da li ste to malo spomenuli, ima li mina, visoku travu ste spomenuli, \u0161ta je jo\u0161 bilo? Da li su vam se vra\u0107ale kom\u0161ije ili…?<\/p>\n

O: Da, da, bili su. Sela su prazna, poluprazna, samo ljudi koji su ostali u ratu. Vratili su se u selo. Selo je bilo prazno, malo dece, nije se izlazilo, oti\u0161li smo kod nekih ro\u0111aka koji su ostali na Kosovu. Pri\u010dali su mi i o u\u017easu koji su ovde do\u017eiveli, da su i oni iza\u0161li (NE \u010cUJE SE JASNO) ali dok to nije obavljeno niko se nije vra\u0107ao. Ali, u selu je bilo to, glavni problem sa bezbedno\u0161\u0107u zemlji\u0161ta, pa onda… da nisu ostavili neku minu, da nisu ostavili ne\u0161to drugo od \u010dega bismo posle imali posledice, neki otrov u ku\u0107i, nismo znali, neke kese su bile tu \u0161to su oni koristili sa bra\u0161nom i tako to. Onda je bilo brige da nije i zara\u017eeno selo zbog stoke koju su klali, koja je uginula. Svuda je bilo izmeta, i tako neka vojska koja je \u017eivela i sama u takvim uslovima, u jako lo\u0161im uslovima sami za sebe. E to je bilo najva\u017enije. Posle su po\u010deli da dolaze. \u017divot je postao \u017eivlji. Po\u010dele su kompanije, ovaj ne kompanije, nego organizacije, razne me\u0111unarodne, USAID, ADRA i te da poma\u017eu donose\u0107i ulje, bra\u0161no i \u0161e\u0107er. Ali, na svu sre\u0107u, srpska vojska nije uni\u0161tila useve, jer tad je trebalo da se \u017eanje \u017eito, prvo \u017eito posle oslobo\u0111enja. Oni ga nisu uni\u0161tili. 2 hektara \u017eita smo imali i to nam je bila sigurnost. Imali smo dakle hranu za narednu godinu. Nisu uni\u0161tili hranu. Ali, nije bila uni\u0161tena ni hrana koja je ve\u0107 bila u selu.<\/p>\n

R.B: Je li to bio ose\u0107aj zajednice. Ve\u0107i nego danas?<\/p>\n

A: Da, mogu da ka\u017eem da je uglavnom bilo, iako sad postoji ose\u0107aj solidarnosti u zajednici, ali ne kao u pro\u0161losti, nije kao \u0161to je bilo. Velika je solidarnost. Ja sam bio u ku\u0107i sa 80 osoba, a sad niko ne bi sedeo sa 80 osoba, \u010dini im se katastrofa, opet rat. Ne daj Bo\u017ee nikad, ali 80 osoba da sedi zajedno u jednoj ku\u0107i, u jednoj sobi… mi smo cela porodica bili, 13 osoba; zna\u010di, deda, baba, roditelji, majka i otac i \u0161estoro dece, petoro dece. I jo\u0161 \u010detvoro iz druge porodice spavali smo u istoj sobi. Niko nije mogao da spava, nije bilo potrebe prevashodno, ali ako bi se desila neka katastrofa ili ne\u0161to, ne daj Bo\u017ee da se desi neki rat. Ali, solidarnost je bila velika zbog straha i tako ali bio je i ose\u0107aj da pomogne jedan drugom iz bilo kog razloga, zdravstvenog, tehni\u010dkog, obrazovnog, sve. I da se podeli neka knjiga, neka informacija. Jedan televizor smo gledali, mi smo ga kupili negde 1996te, i bio je jedan kabal i za ostale u familiji, samo \u0161to su oni gledali \u0161to i mi. Ovo je bila metoda da se dobije informacija. Oni su od nas tra\u017eili samo da dobiju vest, da znaju \u0161ta se de\u0161ava. Za drugo, \u0161ta vi gledate, gledamo i mi.<\/p>\n

R.B: Imate li neko drugo iskustvo koje biste hteli da podelite, dobro opet je ovo tvoja ispovest<\/p>\n

A: Da, ima, mo\u017eda nisam primetio, bilo je post-traumatskih stanja kod mene ili kod drugih ali ovo poha\u0111anje \u0161kolske godine bilo je marljivo.<\/p>\n

R.B: Je li ti delovalo besmisleno?<\/p>\n

A: Da. Besmisleno mi je delovalo, jer je prekid u\u010dinio godinu besmislenom (NE \u010cUJE SE JASNO) ili ovo oslobo\u0111enje je podrazumevalo da \u0107emo mi odmah da postanemo Amerika. To se nije desilo. E ovo je trauma koja me je mo\u017eda pogodila. Zna\u010di kad se desi oslobo\u0111enje bi\u0107e wow, \u010dim se vratimo sve \u0107e biti druga\u010dije. To se nije dogodilo. Jer smo se navikli da \u0107e neka velika sila spoljna da nas oslobodi, da u\u010dini nezavisnim, da odmah razvije zemlju, i to je lo\u0161a lekcija za ljude koji… sve ih krivim, uklju\u010duju\u0107i i moju porodicu i sve druge, da \u0107e razvoj da se desi sam od sebe. Nije se desio. E to je te\u0161ko, kad si video da se ne razlikuje\u0161 mnogo, osim \u0161to nema\u0161 dr\u017eavu koja te proganja, ti treba da ustane\u0161 i sam da tr\u010di\u0161. Sam da ustane\u0161 ujutro, da jede\u0161 sam, da sam spremi\u0161 hranu, i da se razvija\u0161. E ovo je bilo te\u0161ko iskustvo u \u010detri-pet godina jer imao si samo slobodu i nezavisnost, ali nisi znao \u0161ta se de\u0161ava sa dr\u017eavom, sa zemljom, sa ekonomijom. Plate su bile jako male, nisi mogao da se obrazuje\u0161, da se \u0161koluje\u0161, da jede\u0161 , da pije\u0161 bez pomo\u0107i dijaspore…<\/p>\n

R.B: Da li ste imali nekog u…?Da, imali smo strica gde bez njegove pomo\u0107i mese\u010dno pre\u017eivljavanje je bilo nemogu\u0107e. Mi smo se uvek obla\u010dili u \u0161vajcarske stvari, nikad nisam kupio stvari na Kosovu. Nije bilo mogu\u0107nosti. E ho\u0107u da ka\u017eem da je ovo bio problem, ali do 2008-2009 bilo je velikih nejasno\u0107a i to zbog rata, i zbog…rat je oslobodio kasno, ali zbog proganjanja koji se desio tokom rata, \u0161teta je ovde bila velika.<\/p>\n

R.B: A kada bismo pri\u010dali o periodu imaju\u0107i u vidu da ste bili u kampu kao izbeglica, koliko su bili prisutni lekari?<\/p>\n

A: Lekari.. Ne se\u0107am se najbolje, bilo ih je malo, ali sad da gledamo, porodica nije imala neki problem, ni najmanji, ali jednom kad se dogodilo, problem je bio pristup… malo problemati\u010dno. I zaboravio sam ovo da spomenem, ali sa zdravstvom, mo\u017eda zato \u0161to mi nismo imali slu\u010daj, ali bilo je malo problemati\u010dno, malo problemati\u010dno je bilo.<\/p>\n

R.B: Nije bilo dosta lekara, a?<\/p>\n

A: Ne se\u0107am se mnogo. Zapravo, mi nismo imalo problem ali po\u0161to nismo imali problem ne znam kako je zaista bilo.<\/p>\n

R.B: Mo\u017eda sad kao stariji reflektuje\u0161 druga\u010dije iskustvo rata ali kad bi se vratio u detinjstvo, ti kad si do\u017eiveo rat i izbegli\u0161tvo, \u0161ta je tebi nedostajalo najvi\u0161e kad si bio dete? Ne kao odrastao, ne da razmi\u0161lja\u0161 o pomo\u0107i drugih, nego da misli\u0161 samo o sebi na sebi\u010dan na\u010din, \u0161ta bi rekao da ti je najvi\u0161e nedostajalo. I kad ste odlazili, i dok ste tamo bili? \u010cega bi se u\u017eeleo?<\/p>\n

A: Ako gledamo od sada, jedno dete kako bi to videlo sad, ili kako?<\/p>\n

R.B: Ne, ti kao dete, \u0161ta ti je tad nedostajalo? Da li si nekad brinuo?<\/p>\n

A: da, to \u0161to sam spomenuo ranije, jednu godinu posle rata do osam godina posle rata bio je taj ose\u0107aj, na primer, otac je uvek hteo da ja budem lekar, ili da studiram vojnu akademiju u Hrvatskoj. I to nije bilo mogu\u0107e tad. A meni \u0161ta je najvi\u0161e nedostajalo, ne igra\u010dke, ne to, jer nedostaju ti kad ih nema\u0161. Ima\u0161 ih, koristi\u0161 ih, a posle ih nema\u0161 pa ti nedostaju. Meni nisu nedostajale, jer sam imao, ali nisam se ni igrao igra\u010dkama. Mi smo bili nau\u010dili, da budemo u na\u0161oj ku\u0107i, uve\u010de, tokom dana da se igramo igra\u010dkama bespotrebno, nekom prostom loptom, nego tokom dana da u\u010dimo seoske poslove, da poma\u017eemo ocu, dedi i uve\u010de da u\u010dimo da pi\u0161emo, da \u010ditamo ili ne\u0161to novo i da do\u0111emo do te Akademije ili lekara. Ujak mi je bio lekar pa i sa njim tako. Zna\u010di, falio mi je taj put da se stigne do ta dva cilja, do jednog od ta dva. Ovo je bio glavni nedostatak, dakle obrazovanje da se stigne do lekara ili do vojne akademije u Hrvatskoj. I za decu…<\/p>\n

R.B: I \u0161ta sad zavr\u0161ava\u0161?<\/p>\n

A: zavr\u0161avam sociologiju i pravni \u0161to je manje vi\u0161e isto. Manje je, ali smatram da je skoro sito u pore\u0111enju sa onim \u0161to sam hteo, sad ih smatram istim. Zavisi \u0161ta ti sad radi\u0161. Sad smatram da je sociolog druga vrsta lekara, pravnik druga vrsta lekara ili druga vrsta vojnika.<\/p>\n

R.B: A ako poredi\u0161 detinjstvo sad i tvoje detinjstvo, kako bi reflektovao u toj ta\u010dki?<\/p>\n

A: Kako misli\u0161?<\/p>\n

R.B: Detinjstvo jednog deteta danas.<\/p>\n

A: Detinjstvo, ako ga posmatramo je minus 100 i plus 100. Ako ima 200 brojeva ili 200 koraka vi\u0161e su sada nego kad ima\u0161 9 godina. Informacija, globalizacija, komunikacija, mislim da je jedno dete sad… ima dobrog i lo\u0161eg u globalnom razvoju, ali dobra su prili\u010dno prili\u010dno perfektna. Naro\u010dito u obrazovanju. I zna\u010di sad sam ja otac jednog deteta. Kad vidim \u0161ta moja \u0107erka pro\u017eivljava u odnosu na ono \u0161to sam ja mogao u odnosu na 1989u, je kad je ocu prekinut posao, nijedan roditelj nije imao platu, nije bilo struje, dovoljno, nije bilo dobrog televizora, nije bilo dobre komunikacije, nije bilo dobrih igra\u010daka. \u0106erka, spominjem je kao dete, kao dete od 3 godine ima sve. Ima ore, danas je oti\u0161la na more. Ja nikad nisam bio na moru, do 2007, da uzmemo za primer, zbog uslova, i ima strica u odnosu na… O Bo\u017ee, jedno dete danas je zvezda, zvezda i po, ili pet zvezda ima danas jedno…<\/p>\n

R.B: A da li smatra\u0161 da ti je zbog rata i izbegli\u0161tva oteto detinjstvo i mladost, jer si pro\u0161ao kroz to vreme?<\/p>\n

A: Detinjstvo je povezano sa tim periodom, i dok… sve se to sa detinjstvom povezuje. Mislim da dobar \u017eivot na Kosovu po\u010dinje od 2005. Pa dalje, 2008. sa progla\u0161enjem nezavisnosti, ili je uglavnom od 2010. pa dalje. De\u0161ava se ekonomski razvoj, rast plata u javnom sektoru i javni sektor napreduje malo vi\u0161e i deca danas imaju vi\u0161e mogu\u0107nosti, uklju\u010duju\u0107i i mene. I uzmimo za primer u detinjstvu si rekao, tra\u017eio sam posao ali nisam na\u0161ao. Tra\u017eio si posao sve vreme, nisi nalazio. Sad nalazi\u0161 posao, gde god, bilo kakav posao. Mo\u017eda je plata manja ali za jedno dete koje je u srednjoj \u0161koli, \u0161to ne bi trebalo da radi, ali ao roditelj nema para, mo\u017ee\u0161 da na\u0111e\u0161. Iza\u0111e\u0161 s fakulteta, na\u0111e\u0161 posao. Onda postoji razvoj. Treba da se gleda i odnos sa \u017eenama, sa \u017eenskim rodom. Mnogo boljeg ima, mnogo je bolje. Savr\u0161eno je. To \u0161to se s jedne strane dogodio rat, dobro je s jedne strane jer se zavr\u0161io jedan proces, jedno odvajanje od re\u017eima koji te je proganjao i sad si u dru\u0161tvu donekle diplomatskom, \u017eivot je bolji malo, malo stabilniji i ko zna gde mo\u017ee\u0161 da stigne\u0161 ako dobro radi\u0161.<\/p>\n

R.B: Sad poslednje pitanje koje ho\u0107u da ti postavim, ako izolujemo to vreme kad ste bili u kampu, mo\u017ee\u0161 li da ka\u017ee\u0161 neku informaciju ili neki sre\u0107an dan kad si se obradovao ili neko te\u0161ko iskustvo iz kampa? Zna\u010di da izolujemo to vreme u kampu i tebe u kampu: najbolji dan i najbolniji dan ili najlo\u0161iji.<\/p>\n

A: Ovo \u201cizolacija\u201d kako misli\u0161? Zna\u010di pri\u010damo samo o tom vremenu koje si proveo u kampu. Ta dva dana se odnose na vreme u kampu.<\/p>\n

A: Aha, da, da. Unutra kampa bilo je ovo: ve\u0107ina porodica je bila bez prihoda. Bilo je onih koji su do\u0161li bez para ili sa malo para. A za mene je bila velika radost kada je o\u010dev brat, stric, do\u0161ao u kamp, uzeo je avion i do\u0161ao, doneo nam pare, dosta para da bismo mi \u0161to bolje pro\u0161li tamo i da bismo iza\u0161li iz kampa, da odemo negde da platimo neku kiriju sa tim parama. Ali, mi nismo oti\u0161li, samo je bila velika radost jer smo ga videli kako je dolazio po prvi put smo videli nekog da je do\u0161ao spolja. Ovo je bio momenta oslobo\u0111enja, mogu da ka\u017eem. Jer ti prihodi su nam omogu\u0107ili garderobu, malo druga\u010diju ishranu, jer hrana je bila dobra, ali za nas koji smo druga\u010dije bili nau\u010deni, ne toliko. Te\u0161kih do\u017eivljaja nije bilo u kampu, osim sistematskom do\u017eivljaja da nisi znao \u0161ta se de\u0161ava, ta nesigurnost koja nije bila samo jedan momenta, bila je sve vreme, ta nesigurnost ta \u0107e biti sa tvojim \u017eivotom i sa kolektivnim \u017eivotom, ila je neprestana. To je bilo, nije bilo sigurnosti ili odlu\u010dnog momenta, osim \u0161to nam se ni\u0161ta nije desilo u porodici, neko ubistvo, masakr ili ne\u0161to. Ali, najvi\u0161e je bilo to \u0161to se doga\u0111alo, glavna nesigurnost \u0161ta \u0107e se desiti s tobom, sa porodicom dalje. Do\u0111e ponedeljak. \u0160ta se de\u0161ava? Utorak, \u0161ta se de\u0161ava? Ni\u0161ta se nije de\u0161avalo, sve isto. Bio je isti dan, dakle jun. 2-3 jun, bilo je vru\u0107e, to se de\u0161avalo. Sreda \u2013 blato, lapavica, nesigurnost, ista hrana, da se podgreje hrana, da se uzmu drva, da se ide na spavanje. Nas 12 osoba, 9 na istom mestu. To je bila svakodnevnica. Najgori do\u017eivljaj je bila svakodnevnica, nesigurna, bez i\u010dega a ti \u017eivi\u0161 bez imena, bez prihoda, bez i\u010dega. Ovo je najve\u0107i do\u017eivljaj, \u010dekaju\u0107i ne\u0161to da se desi dok ne sazna\u0161 da dolazi…e to je bio najve\u0107i do\u017eivljaj jer nisi znao \u0161ta se de\u0161ava. E tu je realnost—mi nismo pobedili kako sam spomenuo. Ljudi odrasto\u0161e mi\u0161ljenja da kad odemo nakon oslobo\u0111enja, san, sve \u0107e biti san.<\/p>\n

R.B: Ako bismo gledali iz perspektive porodice, majke ili oca, \u0161ta misli\u0161 da je za njih bilo va\u017eno u to vreme?<\/p>\n

A: Samo deca, samo deca. Ni\u0161ta drugo. Rekao sam ranije, razlog je to bio za odlazak odavde. Ali za njih…<\/p>\n

R.B: Misli\u0161 li da je ovo uticao negde i kod tebe posle i da si bio dete koje je razumelo da u vreme rata nema prohteva, nema…<\/p>\n

A: San. Mi smo se nau\u010dili bez velikih prohteva, bez prohteva koji sad jedno dete ima ili je imalo 2005 ili 2010 godine ili bez prohteva koje je jedno dete 1996-97. Moglo da ima u nekoj drugoj zemlji, razvijenijoj. Mi smo bili navikli. Ideja je bila da nau\u010dimo osnovne stvari, za dostojanstven \u017eivot, u smislu hrane, vode, jela i tako to. Zna\u010di, mi smo se nau\u010dili i iz tog razloga nismo ni imali prohteve, ali videv\u0161i, bez obzira koliko sam imao godina, milim da gledaju\u0107i oca kao politi\u010dkog aktivistu nau\u010dio sam se da ne tra\u017eim mnogo i da shvatim nemogu\u0107nosti njegove za bilo \u0161ta. I ne znam \u0161ta, mo\u017eda neko dodatno obrazovanje, jer mi smo se tako nau\u010dili zajedno, bila je ista zajednica. Nije bilo ne\u010deg druga\u010dijeg. Bilo je malo ne\u010deg druga\u010dijeg u nekim porodicama, ali malo, ili neka porodica sa vi\u0161e radnika, ili na drugoj lokaciji. Na primer u jednom selu bio je jedan knjigovo\u0111a \u010diji je sin dolazio zajedno sa mnom, bez obzira na velike prihode. Sedeli smo u istoj klupi. On je imao malo vi\u0161e garderobe od mene i neke stvari, imao je zbog oca, ali ne ne\u0161to vi\u0161e. Isto sam bio i ja, samo je dolazilo iz dijaspore.<\/p>\n

R.B: Hvala najlep\u0161e, nemam vi\u0161e pitanja.<\/p>\n

A: Hvala najlep\u0161e, nadam se da je dobro ispalo.<\/p>\n

 <\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] R.B: Zdravo, Naim. Hvala vam \u0161to ste pristali razgovarati sa mnom. Dakle, po\u010dinjemo kada je po\u010deo rat? Gde si ti? S kim si bio? O: Kad god ho\u0107e\u0161. R.B: Kako se se\u0107ate tog perioda? O: U vreme kada su po\u010dele prve varnice, uglavnom demonstracije, imao sam 9-10 godina. Ali zbog aktivnosti roditelja i […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1477"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1477"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1477\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1740,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1477\/revisions\/1740"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1477"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1477"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1477"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}