{"id":1466,"date":"2022-04-14T07:31:57","date_gmt":"2022-04-14T07:31:57","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1466"},"modified":"2022-04-14T12:52:08","modified_gmt":"2022-04-14T12:52:08","slug":"anonymous-3","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/anonymous-3\/?lang=sr","title":{"rendered":"Anoniman"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

R.B.: Zdravo. Po\u010de\u0107emo sa po\u010detkom rata. Da li si radio, \u0161ta si radio? Kako je i\u0161ao taj vremenski period dok niste odlu\u010dili da se sklonite?<\/p>\n

A: Pre rata sam radio do 25. marta. I 25. marta, zna\u010di jedu no\u0107 posle bombardovanja, po dogovoru koji smo imali sa dru\u0161tvom da \u010duvamo radna mesta, imao sam obavezu da odr\u017eim i re\u010d dru\u0161tvu i krenuo sam autobusom koji nas je prevozio na posao. Na autobuskoj stanici bili smo samo dvojica Albanaca, ja iz elektrane a drugi iz jednog odeljka KEK-a. Kad je stigao autobus elektrane, \u0161ofer je iza\u0161ao iz autobusa i re\u010de \u201cnijedan Albanaca ne mo\u017ee da u\u0111e u autobus\u201d. Ja nisam poku\u0161ao da u\u0111em, a onaj drugi kolega je poku\u0161ao da u\u0111e ali je \u010duvar KEK-a Srbin rekao \u0161oferu da je Albanac i on je iza\u0161ao. I ja odlu\u010dim da se vratim ku\u0107i. Vratio sam se ku\u0107i, javio se prijateljima – jer smo imali telefon u ku\u0107i – prijateljima tamo na poslu da ne mogu da do\u0111em jer me je voza\u010d izbacio iz autobusa. Oni su onda obavestili ve\u0107e \u0161efove da ne mogu da do\u0111em, jer nas nije primio \u0161ofer. Nakon tog momenta, \u0107erka je opekla ruku jedan dan ranije vrelom vodom i po savetu \u017eene da je odvedemo kod doktora da joj ne bi ostao o\u017eiljak, ja prihvatim da je odvedemo kod doktora. Spremili smo se, iza\u0111osmo na ulicu. Kad smo iza\u0161li na glavnu ulicu Kosova Polja, tri dela kod raskrsnice \u2013 mislim na raskrsnicu Kosova Polja, sad je kru\u017eni tok \u2013 na tri strane su bile grupe paramilitaraca sa crvenim kapama. Na strani koja je meni najbli\u017ea, osim paramilitaraca bilo je i mladih Srba i Srpkinja koji su razgovarali sa paramilitarcima. Sad, kad sam primetio paramilitarce, da se vratim nisam smeo jer su me pratili, i ka\u017eem \u017eeni \u201ctreba da idemo sada \u2013 nek nas \u010duva Bog jer smo u opasnosti\u201d. Kad smo se pribli\u017eili prvoj grupi paramilitaraca gde je bila i ta gu\u017eva civila, mladih Srba i Srpkinja njihov pretpostavljeni nare\u0111uje svojim radnicima da me kontroli\u0161u. I u tom momentu jedan mladi Srbin, na\u0161 kom\u0161ija, okrene glavu – on nas je prepoznao jer nam je bio kom\u0161ija – i ka\u017ee njemu \u201codavde je\u201d. Sad on povla\u010di nare\u0111enje, taj \u0161ef paramilitaraca i nisu me kontrolisali. Mi nastavismo putem ambulante. Po\u0161to nas nije kontrolisao ovaj prvi, pustio nas je da pro\u0111emo fakti\u010dki. One druge dve grupe nisu reagovale uop\u0161te i odosmo do ambulante. U ambulanti napeta situacija, srpska muzika, puno Srba rezervista u ambulanti. U\u0111osmo kod sestre da nam o\u010disti ranu a ona malo prete\u0107im tonom ka\u017ee, a ina\u010de je imala lepo pona\u0161anje pre. Zavr\u0161ila je svoj posao, a ja je pitam \u201cda li treba da do\u0111emo ponovo sutra da o\u010distimo ranu\u201d. Viknula mi je \u201cbe\u017ei ku\u0107i, nema vi\u0161e sutra\u201d. Vratismo se ku\u0107i ali sad u drugom pravcu jer nisam smeo da se vratim pored paramilitaraca kod raskrsnice nego po\u0111oh drugim putem pored crkve, pored \u0161kole da bi iza\u0161li opet na glavnu ulicu, jer nisam mogao da izbegnem glavnu ulicu. Po\u0161to smo pro\u0161li sad kod ulice pored \u0161kole, dvori\u0161te je bilo puno rezervista, ali tu niko nije reagovao. Iza\u0111osmo na glavnu ulicu. Opet one grupe paramilitaraca na istim pozicijama. I odemo mi levom stranom ulice, prema strani moje ku\u0107e, hodaju\u0107i trotoarom. Sad, kad smo se pribli\u017eili knji\u017eari jednu ulicu pre na\u0161e, iza\u0111e jedna devojka iz kom\u0161iluka i ugrize se za usnu kad nas vide sa \u0107erkom jer nas je poznavala, i stavi mene sa \u0107erkom u sredinu, \u017eena s jedne strane, ona sa druge. I tu ima oko 50 metara razdaljine izme\u0111u te dve ulice, od moje ulice, ona sve vreme da \u0161tipa moju \u0107erku za obraz koja je tada imala 21 mesec. Oni paramilitarci sad ve\u0107 gledaju prema nama jer smo ve\u0107 bili na 20 metara a ova Srpkinja nastavi prema paramilitarcima, mi u\u0111osmo u na\u0161u ulicu i niko nije reagovao. Ovo je bio \u010detvrtak, 25. Mart 1999. Sad, po\u0161to smo se vratili ku\u0107i, nastavismo mi sa nekim radovima u ba\u0161ti, jer imamo ba\u0161tu, nastavismo sa poslom. Ja pozvah one drugove jo\u0161 jednom i rekoh im \u201ctako i tako stoje stvari\u201d. Oni mi reko\u0161e da je \u0161ef oti\u0161ao u Pri\u0161tnu da dobije posebnu dozvolu za nas koji smo bili radnici koji su KEK-u potrebni. E sad sam ja \u010dekao da ako se dobije posebna dozvola, mi svi Albanci bismo se dogovorili da odemo na posao da \u010duvamo objekat. Posle malo vremena pozvao me je direktno taj \u0161ef koji je bio Albanac, ka\u017ee \u201cne vala nisam dobio dozvolu\u201d. I ka\u017ee sad samo kako Bog da, jer mo\u017ee biti da ne mo\u017eemo vi\u0161e da idemo u elektranu. I ja vi\u0161e nisam i\u0161ao. 25. marta u no\u0107 po\u010deli su da pale ku\u0107e. Tamo napred, \u010dim je po\u010delo bombardovanje po\u010deli su da pale lokale. Neke su lokale pokrali, te \u0161to im nisu trebali, lokale su palili svim Albancima a 25. uve\u010de su po\u010deli da pale ku\u0107e. Ali, u kom\u0161iluku smo bili sa Srbima, zna\u010di jedan hektar zemlje bio je na\u0161 sa ro\u0111acima, a ostatak sve srpsko. Te no\u0107i niko ni\u0161ta nije dirao. Sutradan, 26, u petak, nastavili smo mi s poslom oko rasada tokom dana, i na jednoj napu\u0161tenoj ku\u0107i, jednog kom\u0161ije Albanca, koji nam je bio jedini kom\u0161ija tu, polomili su prozore. Tamo nije stanovao niko – ka\u017eem napu\u0161tena. Polomili su mu prozore. I ka\u017ee mi brat \u201cve\u010deras ne sme\u0161 da spava\u0161 ovde jer polomi\u0161e prozore i sad ste i vi u opasnosti. \u201c I poslasmo decu sa \u017eenama kod brata \u2013 a mi \u2013 otac i majka nisu hteli da iza\u0111u, osta\u0161e tamo. Ja i mla\u0111i brat smo isto ostali. Oni su bili na donjem spratu, a ja na gornjem samo da posmatram. Na sve strane su gorele ku\u0107e. U jednom momentu, oko 24 sata, pucali su oru\u017ejem na kom\u0161iju jedno 50 metara od mene, nakon njega odmah drugog kom\u0161iju, a posle njih nekoliko, oko pola minuta, minut i na\u0161u ku\u0107u. Pucali su na krov i drugi sprat. Ja sam posmatrao. U momentu kad je pao prvi metak, posle pucnjeva koji su se \u010duli na krovu, legao sam na parket. E sad oni su pucali u taj prozor, mislim prozore u dve sobe gornjeg sprata, dok nisu zavr\u0161ili, stao je taj rafal ja sam le\u017eao u sobi. I sad puze\u0107i sam se spustio dole i rekoh ocu \u201chajde idemo kod brata\u201d, jedno 70 metara od prve ku\u0107e – jer tako ih zovemo, prva ku\u0107a, druga, tre\u0107a- E tre\u0107a ku\u0107a je bratova ku\u0107a, da idemo tamo. Otac nije hteo, majka je do\u0161la i mla\u0111i brat je do\u0161ao. Posle malo vremena vratismo se na silu da odvedemo oca i odosmo tamo i ostasmo do jutra, 27 zna\u010di, ve\u0107 je bila subota, u Kosovu Polju i nismo znali \u0161ta da radimo. Rano ujutro i nismo znali \u0161ta da radimo. I sad se dadosmo da smestimo \u017eene negde van Kosova Polja kod bli\u017enjih a ja sam imao i strica i…<\/p>\n

R.B.: Zna\u010di smestili ste \u017eene…<\/p>\n

A: Smestili smo \u017eene i decu, da ih dovedemo a najbli\u017ea stanica je najbli\u017ea autobuskoj stanici kod brata od strica. Po\u0161to su \u017eene iza\u0161le kod autobuse stanice, jer kod mene je blizu autobuska stanica, ja sam iza\u0161ao na drugi \u0107o\u0161ak ulice i posmatrao sam dok ne do\u0111e autobus. U tom momentu dolazi mi \u017eena pla\u010du\u0107i. Ka\u017ee, ka\u017eu ko ima ta\u0161ne, na punktu izme\u0111u Kosova Polja i Pri\u0161tine, kod stanice kod veterinarske, tako je zovu, bilo je punktova, sve izbacuju iz autobusa. I sad da bi rizikovali da zbog torbi izbace \u017eenu, ka\u017eem dobro, a u torbi je bilo sve za decu, de\u010dje stvari. U tom momentu do\u0111e kom\u0161inica kolima sa jednom ro\u0111akom i zaustavi kola. Ona je bila bez mu\u017ea, udovica. Ka\u017ee, \u201cni\u0161ta lo\u0161e od vas nisam imala 20 godina\u201d. Ka\u017ee, \u201cOdlu\u010dili su u Kosovu Polju koga na\u0111u od Albanaca da kolju\u201d jer je neko, prema njenim re\u010dima, ubio nekoliko policajaca. Zna\u010di, bio je 27, subota. I zakune se u sina, jedinca \u0161to je imala, da nema ni\u010deg lo\u0161eg, ali \u201csklonite se, ovo mo\u017ee da traje 5-6 dana pa se vratite\u201d. Sad ja se vratih ku\u0107i. Ona nastavi prema ku\u0107i, ja je pratim dok nije u\u0161la u autobus i vra\u0107am se ku\u0107i. Opet videh onu kom\u0161inicu kod ograde, i opet mi isto ka\u017ee. U tom momentu dok sam pri\u010dao sa njom, u drugoj ulici \u2026 mislim da je ulica imala tarabu…nije imala ogradu vidim opet paramilitarce da idu kod nekog u tu ulicu. I oni gledaju prema meni. Ova kom\u0161inica me obave\u0161tava \u201cskloni se i mene \u0107e da ubiju\u201d. Ali, ja se nisam sklonio, tu sam bio dok se nisu sakrili paramilitarci iza druge ku\u0107e tu. Nije se videlo vi\u0161e, nigde traga od njih, vratih se i pozvah one ro\u0111ake, oca, brata, ro\u0111ake, rekoh ovde vi\u0161e nema da se sedi, tako i tamo mi je rekla kom\u0161inica, idemo. Otac se protivio ali ubedismo ga i odlu\u010dismo da se moja porodica sastane kod brata od strica u Pri\u0161tini. Vratismo se u Pri\u0161tinu. Autobusi su i\u0161li svakih pola sata. Niko nije pravio smetnje i do\u0111osmo kod brata od strica u Pri\u0161tinu.<\/p>\n

R.B.: I kod brata od strica<\/p>\n

A: U Pri\u0161tini smo bili do 31. marta, te kod brata od strica, te kod sestre, jer nije bilo mesta, jer su dolazili i drugi ro\u0111aci, pa smo mogli samo do 31. marta. 31. marta paramilitarne snage su po\u010dele da nas sklanjaju iz Pri\u0161tine.<\/p>\n

R.B.: Oterali su vas a?<\/p>\n

A: E sad ovde malo po\u0161to sam zaboravio jedan insert. Poslednjih dana kod brata od strica, majka jednog druga mog brata od strica do\u0111e da pita d ali mo\u017ee da dovede dvoje izbeglica iz Drenice jer u Taslid\u017ee su u\u0161li paramilitarci i sad ja sam znao za tog brata od strica i ka\u017eem \u201cdovedi ih\u201d. I do\u0111o\u0161e te izbeglice i smesti\u0161e se tu. Preko puta ku\u0107e je bila \u0161kola Elena Gjika je sad, tad je bila Vuk Karad\u017ei\u0107, tu je bila vojska. Mi nismo znali, a oni su nas posmatrali. I sad primismo ove unutra, smestismo to dvoje momaka. U me\u0111uvremenu vidim ljude da se kre\u0107u ulicom i snabdeva\u0161e se, jer je bila jedna samoposluga kod d\u017eamije, velika, sa hranom. Sad meni je bila potrebna hrana za decu. I pitam one \u201cgde uzimate?\u201d Ka\u017eu \u201cu samoposluzi\u201d I odem i ja u samoposlugu i uzeh ne\u0161to hrane. Kad sam se vratio, pozvonim na zvono. Nije bilo struje. I sad ja tu ostadoh, 3-4 puta se pro\u0161etah od stri\u010deve ku\u0107e do ku\u0107e Bajrama Keljmendija, a jedan \u010dovek, jedan Bajramov kom\u0161ija me pita \u201cKakvu muku ima\u0161?\u201d I ka\u017eem mu, vala tako i tako, kod Rize sam u ku\u0107i, kod brata od strica. Rekoh mu \u2013 on je znao Rizinu ku\u0107u, poznavao je strica i sve ro\u0111ake – ali rekoh, nema struje, ne znam kako da im javim da mi otvore vrata. I ka\u017ee on, u\u0111i u ku\u0107u tamo i zovi, iz njegove ku\u0107e. Kad odem ja tamo, i on je imao izbeglice u ku\u0107i i sad kako je nama Albancima neprijatno da ulazimo kod \u017eena, \u010dekam ja kod vrata kad on vi\u010de \u201c\u0161to ne ulazi\u0161?\u201d I do\u0111e, rekoh, vala neprijatno mi je. \u201cU\u0111i\u201d, ka\u017ee. I ka\u017ee \u201cdaj meni broj i dok ja na\u0111em nekog u ku\u0107i brata od strica jer on je iza\u0161ao ranije, zna\u010di bili smo samo mi njegovi ro\u0111aci, ka\u017ee oni \u0107e da ti otvore vrata. I sad on zavr\u0161i posao, ve\u0107 je bio zvao. Kad sam se vratio, otvori\u0161e mi vrata, u\u0111oh. Samo \u0161to sam seo i onim izbeglicama su dali da jedu i da popiju \u010daj, opet neko lupa na vrata. Mali sin je bio kod vrata i igrao se, gleda kroz klju\u010daonicu i vidu policajce. Arianit se zove sin. I vrati se i ka\u017ee \u201dtata, policajci su na vratima\u201d. I kucaju. I ja se spremih da iza\u0111em. U tom momentu, ovo nikad ne\u0107u da zaboravim snaji, ona je 12-13 godina mla\u0111a – vi\u010de na mog starijeg brata, ka\u017ee mu \u201cajde iza\u0111i ti\u201d, \u201cjer gde on da ostavi \u017eenu i troje dece?\u201c I brat prihvati i iza\u0111e. Kad je iza\u0161ao brat naslonili su ga na zid i pitali ga koga ima tu. I brat im ka\u017ee, porodica iz Kosova Polja, tamo nije bilo uslova da ostanemo. Nije im rekao da se pla\u0161imo. \u201cI do\u0161li smo ovde kod strica\u201d. Pretra\u017eili su mu d\u017eepove i uzeli su mu 50 evra i pustili ga, opet je zatvorio vrata i tako smo sedeli do 2. U 2 smo opet \u010duli kucanje na vratima, ali ku\u0107a je bila sakrivena od vrata jer kroz neku gara\u017eu je trebalo da se pro\u0111e. \u010culi smo lupanje, ali nismo reagovali. Kad neke izbeglice iz Drenice u drugoj ku\u0107i, ujaci brata od strica su bili u istom dvori\u0161tu ali dublje unutra – ka\u017eu \u201cku\u0107u Mula Sadrije\u201d – Mula Sadrija je bio jako dobar kom\u0161ija, kod brata od strica, ka\u017eu \u201czapalili su paramilitarci. I sad izlazimo. Kad smo otvorili vata da bismo iza\u0161li bilo je policajaca i ka\u017eu na srpskom \u201cPravo na \u017eelezni\u010dku stanicu\u201d. I sad iza\u0111osmo odande pravo ka \u017eelezni\u010dkoj stanici. Putem, prema staroj Rilindiji, tuda je bio put, D\u017eelil Salihu se zove ta ulica prema trgu \u201cBratstvo jedinstvo\u201d kako smo ga zvali, ulicom dole do \u017eelezni\u010dke stanice, sa obe strane je bilo policajaca Ali, tad kad sam ja prolazio, nisu me proveravali. Imao sam jedno dete u rukama, \u017eena je bila s majkom, jer je ona bila polu-invalid, drugo dete su uzeli ove izbeglice koje su do\u0161le sa nama iz Drenice do \u017eelezni\u010dke stanice tako nastavismo u koloni. U jedan voz nije bilo \u0161anse da se u\u0111e jer je cela stanica bila puna ljudi, taj voz malo pre ve\u010deri. U\u0111osmo nekako do Elez Hana. Na stanici u Elez Hanu izbaci\u0161e nas i trebalo je po pruzi da pre\u0111emo granicu prema Makedoniji. Sa obe strane policija, vika, ali opet tu pored mene nisu nikog maltretirali. I pre\u0111osmo na teritoriju Makedonije, u Blace. 1. aprila zna\u010di u\u0111osmo tu i te no\u0107i sna\u0161ao se ko je kako mogao. U Blacu smo bili tri no\u0107i i pitali su me ljudi nakon tre\u0107e no\u0107i \u201c\u201dpre koliko si do\u0161ao?\u201d, jer su dolazile izbeglice sa Kosova svaki dan, ja sam govorio 5 dana, 6 dana jer nisam znao, jer smo imali malo dete i nakon tri dana nekako iza\u0111osmo. Tokom ta tri dana, treba da spomenem jednu humanitarnu organizaciju, ako se ne varam El Helal se zove. Njeni aktivisti nisu ostavili nijedno dete da bude gladno. Bilo je pod \u0161atorima sa strane, jer smo napravili nek… nije bilo \u0161atora, nego od nekih najlona onako kako smo se pokrivali, interesovali su se, deci su donosili mleko, i keks, zna\u010di dok sam ja bio to vreme niko ne mo\u017ee da se \u017eali da su deca bila bez hrane i mleka. A ovo drugo higijensko malo je manje bilo ali takvi su bili uslovi, donosili su hranu i za odrasle, ali kakvi smo mi Albanci \u0161to nam je oko gladno – pri\u010dam po narodski – \u010dim bismo iza\u0161li, videli bismo oko 10-14 kg sud\u017euka, 20 kg sud\u017euka ili salame na gomili koje su rezervisali ljudi bez veze, jer neki odrasli nisu imali ba\u0161 dovoljno hrane.<\/p>\n

R.B.: A kad ste iza\u0161li u Makedoniju gde su vas prvo poslali?<\/p>\n

A: Kad smo iza\u0161li autobusima iz Blaca i kad se napunila kolona autobusima, sad koliko je bilo autobusa ne znam, bilo je mnogo autobusa i poslali su nas u nepoznatom pravcu, niko nije znao gde nas vode. Ali, ja sam u Makedoniji imao kontakte jer sam imao jednu sestru od tetke i bavio sam se nekom trgovinom na malo pre rata, poznavao sam Makedoniju do Skoplja. I majka mi je bila u bolnici u Ohridu, zna\u010di poznavao sam zapadnu Makedoniju tokom poseta majci ranije, znao sam malo teren. Pro\u0111osmo Skoplje, skrenusmo ka Tetovu. Ka\u017eem im idemo ka Tetovu, no\u0107 je bila nije se videlo jer je bila gu\u017eva u autobusu. Put su mogli da vide samo oni koji su bili blizu \u0161ofera. Put za Tetovo, put za Gostivar, put za Kr\u010dovo. Kad smo po\u010deli da idemo uz brdo na granici izme\u0111u Tetova i Kr\u010dova na vrhu planine je Stra\u017e, tako se zove geografski, to smo u\u010dili i iz geografije jer je bio jedan rudnik Tajmi\u0161te. I zna\u010di mi smo i u \u0161koli u\u010dili o Tami\u0161tu. Tu se zaustavi\u0161e autobusi, mi nismo znali \u0161ta se de\u0161ava ali samo smo jedno znali sigurno da vi\u0161e nema Srba policajaca, zna\u010di nismo se pla\u0161ili. I vrati\u0161e se do Gostivara. Sad, taj na\u0161 autobus kad se vratio odozgo neko ka\u017ee \u0161oferu \u201cu\u0111i u ovu ulicu i idi ka d\u017eamiji\u201d ovu d\u017eamiju gledam \u010desto na internetu. \u010cesto je gledam jer kad smo oti\u0161li tamo bilo je oko 2 sata ili koliko ve\u0107p osle pono\u0107i. Oni su bili spremili hranu za sve nas koji smo trebali da budemo u toj d\u017eamiji, ko je hteo mogao je da jede, jedna improvizovana kuhinja a ta ku\u0107a nije bila sre\u0111ivana pre 2-3 godine kad sam bio, kako izgleda oni su u inostranstvu i nisu sre\u0111ivali ku\u0107i. I ko je mogao da spava i ve\u0107ina smo spavali jer smo bili umorni, ali spavali smo s \u0107ebadima, uslovi nisu bili dobri, samo osnovno, bilo je unutra i nije bilo \u0161anse da pokisnemo jer tih dana je vreme bilo ki\u0161ovito dok smo bili u Blacu. Sutradan ujutro, ponudi\u0161e nam doru\u010dak, po\u010de\u0161e ljudi da odlaze jer su imali poznanike po Gostivaru. Dolazili su gra\u0111ani Gostivara da uzmu kod sebe izbeglice. Mi smo ostali do ve\u010deri. Uve\u010de do\u0111e neki \u010dovek iz op\u0161tine Kr\u010dovo, iz sela Kolar dobrovoljno da povede jednu porodicu izbeglica jer do tih dana u op\u0161tini Kr\u010dovo nije bil dozvoljeno da u\u0111u izbeglice osim sela gde sam bio ja na silu su iza\u0161li aktivisti i zaustavili autobus, blokirali su autobus aktivisti iz sela Kolar i uzeli su ceo autobus, otvorili su im ruke i primili ih, jer nisu dopu\u0161tali da se ide dalje. I sad ka\u017ee organizatorima koji su nas do\u010dekali i pazili na nas koji su bili odli\u010dni, mnogo dobri momci, bele\u017eili su sve ispravno, sa tim bele\u0161kama ko je imao telefon ili ne\u0161to van mogao je da nas na\u0111e gde smo. Mnogo su dobro radili ti momci. A oni mu ka\u017eu \u201cne mi vodimo do posle punkta u Gostivaru i nema problema\u201d. U\u0111osmo u vozilo tog vlasnika, oni sa tri vozila, jedno ispred, jedno iza. Prolazimo pored punkta oni pozdravljaju policiju na punktu. Mo\u017eda je bio neki Albanac i oni ih pozdravi\u0161e i pro\u0111osmo granicu. I sad uve\u010de kad je malo pao mrak stigosmo u ku\u0107u doma\u0107ina i do\u010dekali su nas mnogo lepo. Mi umorni, odmah su nam ponudili jelo i posle nam reko\u0161e da spavamo. Smesti\u0161e nas tu u ku\u0107u, imam i jednu fotografiju na Viberu, tu ku\u0107u za uspomenu. Bila je soba i kuhinja i bio je krevet i u sobi i u kuhinji zna\u010di za nas je bilo dovoljno. Sutradan smo mi spavali malo du\u017ee. Do\u0111e taj vlasnik, i odmah smo se upoznali, Ukali Ahoja, starac, mnogo dobar starac i ka\u017ee \u201cspremite se idemo u grad\u201d. Spremismo se i odosmo u grad. Tamo su nam kupili garderobu, naro\u010dito ve\u0161, imali smo problem, ali sva\u0161ta su nam nudili. Ja sam se bunio jer nisam hteo da tro\u0161e pare na nepotrebne stvari, ali \u0161ta nam je bilo potrebno do\u0111e jedna \u017eena od njih jer su bila dvoja kola ona je znala sve \u0161ta je trebalo za \u017eene. Od tad smo se fakti\u010dki smestili kod \u010di\u010da Uke . Jer ja sam ga zvao \u010di\u010da Uka uvek \u2013 posle je postao had\u017eija ali ja uvek pamtim tu prvu uspomenu, od momenta kad smo bili kod \u010di\u010da Uke nikad nam vi\u0161e nije bilo te\u0161ko po pitanju nabavke.<\/p>\n

R.B.: A kakva vam je bila svakodnevnica tamo u \u2026?<\/p>\n

A: Svakodnevnica… sad prvo dana smo bili u gradu. Drugog dana, ja kao radnik, seljak i tamo sre\u0107an sam bio \u0161to smo se na\u0161li u selu jer rekoh da im pomognem dok rade. Kad sam ustao ujutro u toj mojoj ku\u0107i, jer sad oni to zovu Ibrahimova ku\u0107a, prozori gledaju na \u0161talu krava, veliko dvori\u0161te, njihove su ku\u0107e paralelno sa magistralom Skoplje-Ohrid, i starac \u010disti kod krava. \u017dena ka\u017ee \u201cvala iza\u0161ao je \u010di\u010da Uka da \u010disti tamo\u201d jer smo se dogovorili sa \u017eenom da se i ja uklju\u010dim odmah da radim. I iza\u0111em ja, a on se buni. \u201c ne, nema da radi\u0161, ne tako, nema da radi\u0161\u201d. Rekoh mu \u201cvidi \u010di\u010da Uka, ako me ne pusti\u0161 da radim, ja idem odavde, jer ja sam sa sela, znam seoska posla i ne\u0107u da budem parazit.\u201d Ka\u017ee \u201c ne, ti \u0107e\u0161 ovde da sedi\u0161, ni\u0161ta da ne radi\u0161. Ja \u0107u da ti dajem pare i ti idi svaki dan u grad da te pro\u0111e muka\u201d. Rekoh \u201cne, \u010di\u010da Uka\u201d bio je austrijski penzioner, zna\u010di imao je dobru penziju. Rekoh \u201cja ne\u0107u u gradu da gubim vreme nego od danas pa do poslednjeg dana dok sam ovde s tobom\u201d. Imao je tri sina u inostranstvu \u010di\u010da Uka: najstariji je bio profesor albanskog jezika. On je prepodne i\u0161ao u \u0161kolu, a posle podne su se zavr\u0161avali poslovi. Ja sve vreme s tobom. I tako nekako na silu ga ubedih. Ali uvek se ose\u0107ao lo\u0161e \u0161to ja radim.<\/p>\n

R.B.: I kod \u010di\u010da Uke…<\/p>\n

A: Kod \u010di\u010da Uke smo jako dobro pro\u0161li, ni\u0161ta nam nije falilo. Uvek se brinuo o nama. A mi tu\u017eni, on bi uvek pokazivao sau\u010de\u0161\u0107e, govorio bi \u201cne brini se, ho\u0107e\u0161 da ti napravim, ako se ne vratite, napravi\u0107u ti ku\u0107u ovde\u201d na njegovom imanju ili izaberi jednu od \u010detiri ku\u0107e koju ho\u0107e\u0161 napravi\u0107u ti je zauvek. Ali, hvala Bogu nije bilo potrebe, bio je jako skroman starac, mnogo dobar starac \u0161to jako malo sli\u010dnih njemu ima. Mnogo je bio dobar \u010dovek. Kad je prestao rat, 12. Juna ako ne gre\u0161im 1999te, po\u010de\u0161e ljudi… negde posle 19-20. iz regiona Kr\u010dova da se vra\u0107aju na Kosovo. Ja sam morao da ostanem jo\u0161 zbog dece koja su bila u \u0161koli, nismo hteli da im prekinemo \u0161kolsku godinu i uvek u brizi jer nismo imali gde da se vratimo jer su nam ku\u0107e bile zapaljene. Saznali smo da su nam zapalili ku\u0107e. I uvek sa brigom, gde, kako… Ali, do\u0111e i taj momenat u julu, odlu\u010dismo da se vratimo, odlu\u010dih da se vratimo, kad su deca zavr\u0161ila \u0161kolsku godinu i starac se mnogo rastu\u017eio \u0161to smo se odvojili. Na\u0111osmo nekog \u0161ofera kombija u tom selu i natovarismo te stvari \u0161to smo imali. Starac pozva tog \u0161ofera, ka\u017ee evo gde su ti pare i jao te\u017eak momenta, platio mi je kombi. Ja sam se protivio jer sam imao ne\u0161to para ali on zapeo i ka\u017ee evo para i vodi ga do tamo gde ti on ka\u017ee. Mi odemo kod sestre. Posle nekoliko dana, jedna sestra od zeta koja je stanovala u zgradi, dala je klju\u010deve jednom kom\u0161iji da joj \u010duva stan. I tako na na\u0161u sre\u0107u smestismo se u taj stan zna\u010di dao je klju\u010deve njoj.<\/p>\n

R.B.: Stan u Pri\u0161tini a?<\/p>\n

A: Stan u pri\u0161tini, u Dardaniji, neki market Marsi je tu. Ulaz III, ne znam kako se zovu te zgrade.<\/p>\n

R.B.: Da, da.<\/p>\n

A: Tu smo se smestili.<\/p>\n

R.B.: Jesi li i\u0161ao u kosovo Polje u ku\u0107u?<\/p>\n

A: U Kosovo Polje nisam i\u0161ao jer nisam mogao da odem dok se nisu vratili posle nedelju dana u posetu sinovi \u010di\u010da Uke. I Baki \u2013 Baki se zove stariji sin \u2013 on je poznavao mesto gde smo mi bili i zajedno sa njim odosmo do ku\u0107e. Ku\u0107a kroz spaljena. Sad, jedan sin \u010di\u010da Uke, Sadik se zove, u \u0160vajcarskoj radi \u2013 povede me sa strane i ka\u017ee vidi \u010deka\u0107emo da vidimo da li daju pomo\u0107, u suprotnom jedan sprat ku\u0107e ima\u0161 od nas. Ja se usprotivim, ka\u017eem, ne nema potrebe. \u201cTo je zavr\u0161eno\u201d, ka\u017ee. \u201cMi \u0107emo da ti sredimo jedan sprat ku\u0107e.\u201d Hvala Bogu, otvori\u0161e se neki poslovi, ja se vratih na posao, i jo\u0161 neki privatni poslovi i sredismo sve sami. Va\u017eno je ovde da naglasim da posle rata, ne znam koji izraz da ka\u017eem, najve\u0107a cigan\u0161tina koju su Albanci pravili bila je oko pomo\u0107i. Davali su pomo\u0107 kome je bilo potrebno. Ljudi \u2013 u Kosovu Polju \u2013 posle godinu dana promenili su krovove, dakle imali su pare ali su uzimali pomo\u0107 jer ovde je i kriv svet koji je tra\u017eio, a nije im bilo potrebno, ali oni koji su davali nisu imali kriterikjume. I nekako \u2026 stigosmo donekle. Sad smo zadovoljni time \u0161to smo postigli. Neke stvari smo mislili da su mogle bolje da idu ali na\u017ealost nisu. Ove partijske nesuglasice, me\u0111uljudske nesuglasice kojih nije bilo pre rata. Pre rata imalo smo veliku humanost, gde je \u010dovek video \u010doveka u nevolji i pomogao bi mu. Posle rata, samo ako mo\u017ee da te pokrade, ka\u017eem da \u201cte pokrade\u201d Tako da, nekakvo veliko razo\u010daranje.<\/p>\n

R.B.: Da li jo\u0161 radite u elektrani?<\/p>\n

A: Iza\u0161ao sam u penziju pre \u0161est meseci. I ho\u0107u da naglasim, dok sam bio u Kr\u010dovu, bratanac je u Americi, pozove me \u201cidemo u Ameriku\u201d. Nisam hteo da napustim Kosovo i uvek sam drugovima govorio pre rata, da Kosovo, dok se ne zavr\u0161i, dok ne bude samostalno i dok se ne izvr\u0161i prvi popis da se ne bi izgubila statistika, broj Albanaca, ne napu\u0161tam. Tog momenta kad se zavr\u0161i prvi popis mogu da odem jer stvarno je me\u0111u nama te\u0161ko da se radi, mnogo te\u0161ko.<\/p>\n

R.B.: Hvala na ispovesti i na vremenu.<\/p>\n

A: Nema na \u010demu.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] R.B.: Zdravo. Po\u010de\u0107emo sa po\u010detkom rata. Da li si radio, \u0161ta si radio? Kako je i\u0161ao taj vremenski period dok niste odlu\u010dili da se sklonite? A: Pre rata sam radio do 25. marta. I 25. marta, zna\u010di jedu no\u0107 posle bombardovanja, po dogovoru koji smo imali sa dru\u0161tvom da \u010duvamo radna mesta, imao […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1466"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1466"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1466\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1741,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1466\/revisions\/1741"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1466"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1466"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1466"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}