{"id":1453,"date":"2022-04-14T07:16:52","date_gmt":"2022-04-14T07:16:52","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1453"},"modified":"2022-04-14T12:52:03","modified_gmt":"2022-04-14T12:52:03","slug":"anonymous-2","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/anonymous-2\/?lang=sr","title":{"rendered":"Anoniman"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

R.B.: Hvala puno. Ho\u0107emo li da po\u010dnemo malo pre bombardovanja, nekoliko dana ranije, kakva je bila situacija?<\/p>\n

A: nekoliko dana pre bombardovanja, na primer, pre nego da se donese odluka desilo se u Mitrovici, ba\u010dena je granata na pijacu gde je poginulo nekoliko osoba. Tamo sam ja radio u prodavnici ali oko 15 minuta ranije sam pro\u0161ao tuda. Onda sam iz prodavnice \u010duo viku ljudi koji su be\u017eali sa pijace. Do\u0161li su prema delu gde je bila prodavnica, svi su bili prestravljeni. Po\u0161li su do\u0161li bli\u017enji da vide da li sam u prodavnici. Sve vreme je bilo takvih problema. Posle su no\u0107u po\u010dela bombardovanja, dok sam radio u prodavnici. Kasno posle podne je bilo. U radnji sam imao nekoliko mu\u0161terija. Jedna od njih je bila osoba koja je kasnije te no\u0107i na\u017ealost ubijena. Jedna poznata osoba, Agim Hajrizi. Ne\u0161to je kupovao, zatim je oti\u0161ao. Oti\u0161ao je odatle. Ja sam posle zatvorio radnju, prodavnicu, i oti\u0161ao sam ku\u0107i. Posle smo \u010dekali \u0161ta \u0107e da se desi. Sve vreme smo slu\u0161ali vesti preko satelita, CNN, Sky News, te vesti… Trudili smo se da shvatimo \u0161ta se de\u0161ava. Nismo smeli da iza\u0111emo odande, iz ku\u0107e. Svi smo sedeli zatvoreni jer smo bili u centru grada. Nismo odlazili.<\/p>\n

R.B.: Kad ste odlu\u010dili da odete?<\/p>\n

A: Prvo smo sedeli tu, u ku\u0107i. Po\u010deli su da pale neke ku\u0107e na po\u010detku, prve no\u0107i, druge. Posle smo imali neke porodice koje su proterali iz dela Bajr, do\u0161li su, jednu no\u0107 su proveli kod nas ku\u0107i. To je bilo druge no\u0107i. Posle je bilo pucnjave tu blizu. Ba\u010dena je bomba u dvori\u0161te kom\u0161ijske ku\u0107e, ujutro smo je na\u0161li. Videlo smo da je bilo metaka u obli\u017enjoj ku\u0107i koja je bilo na dva sprata. Videlo se da je napadnuta, da je pucano na nju. Onda sam ja svojim o\u010dima video tenk sa strane, sa druge strane ulice. Ja sam video da su bacali samo da bi se insceniralo da je navodno uni\u0161tena od NATO bombardovanja, dakle i ku\u0107e i lokali me\u0161tana. Posle sam oti\u0161ao do centra grada do sestre da je vidim, ali nismo mogli bilo je puno snaga. Vratili smo se, oti\u0161li smo i u Bajr ali odande su nas proterali, nisu nas pustili, opet smo se vratili ku\u0107i. Odande smo se udaljili jedno 500 metara tako ne\u0161to, kod nekih kom\u0161ija, poznanika. Tamo smo ostali jednu no\u0107, dve. Odande smo oti\u0161li u Tavnik. Tamo, iskreno da ka\u017eem, ostali smo od jutra do mraka negde. U podne, tokom dana sam bio jako blizu, pucala je policija na civile. Nisam odmah znao o kome se radilo, ali blizu se \u010dula pucnjava. Posle, negde uve\u010de, oti\u0161lo je stanovni\u0161tvo iz Tavnika, ve\u0107ina me\u0161tana Mitrovice oti\u0161li smo u \u017dabor. U \u017daboru nas je selo dobro do\u010dekalo, koda je ceo grad bio u \u017daboru otprilike nedelju dana. Posle nedelju dana, do\u0161la je policija jednog dana, i oterali su nas odande.<\/p>\n

R.B.: Proterali su vas a?<\/p>\n

A: Da proterali su nas iz ku\u0107a. Tamo je do\u010dek od strane me\u0161tana bio jako dobar, sa hranom i svim tim. Sve \u0161to su imali za sebe davali su nam. Nismo imalo problem sa hranom. Lepo su nas primili. Opet smo se vratili u svoje ku\u0107e. I tako smo ostali u ku\u0107ama nekoliko dana. Posle smo oti\u0161li u Tavnik, posle jedno dva dana jer nam je [ku\u0107a] bila u centru, bio je problem to. Oti\u0161li smo u Tavnik. Tamo smo ostali neko vreme dok se bombardovalo, negde 15. aprila, ako se ne varam, Mitrovicu je bombardovao NATO, kasarna, zna\u010di razna mesta Mitrovice koja su bila va\u017ena da se napadnu. Tog dana, po\u010deli su da izme\u0161taju ljude iz ku\u0107a po gradu, proterali su ih. Na primer, u ulici [NE \u010cUJE SE JASNO] okupili su veliki broj ljudi i pobili su ih, mlade, ljude koje sam i ja poznavao. Posle smo ve\u0107ina oti\u0161li u \u017dabor. Ali, nisu nas pustili da se zaustavimo u \u017daboru, terali su nas odande. Bilo je i oru\u017eja. Oterali su nas. Posle \u017dabora smo krenuli prema \u0161koli u \u0160ipolu, iza\u0161li smo u \u0160ipol. Skoro pola stanovni\u0161tva Mitrovice je bilo u sobi, puno stanovnika. Bilo je mnogo policajaca, koji su stalno pucali, terali su nas. Posle smo iz \u0160ipola krenuli putem Srbice, kod skretanja za Pe\u0107, tu je bila postavljena rampa od strane policije. Tamo su nas zaustavili, rekli su nam \u201cvratite se\u201d. Pucali su i u vazduh. Mi smo se malo vratili unazad, zaustavili smo se poljima tamo, mo\u017eda jedno 500 metara smo se vratili. Iako je padala ki\u0161a, sedeli smo na ki\u0161i. Jako malo smo hrane imali sa sobom, nismo stigli da uzmemo sa sobom. Do tad nismo imali problema sa hranom ali kad smo u\u0161li u kolonu imali smo samo keks i lokume. Sa mnom je bio i jedan stric koji je bio invalid, na jednu nogu je hodao, sa \u0161tapovima. Bilo je i male dece, pogotovo sin mu je bio mnogo mali. I tu smo hranu dali deci. Posle, sutradan pustili su nas da pre\u0111emo tamo da krenemo putem za Pe\u0107, da ne u\u0111emo ka Srbici. Tamo je bio najte\u017ei put jer je velika uzbrdica. \u010cak je neko hteo da se vrati zbog umora jer nisu mogli da hodaju, bilo je i starih.<\/p>\n

R.B.: I mnogo vam je palo da hodate. Iz Mitrovice ste sve vreme hodali.<\/p>\n

A: Da, hodali smo. Posle tamo kod sela oko Drenice gore do Runika smo hodali. Pre nego da stignemo kod – imena nekih sela ne znam \u2013 ali jedan deo tu sreli smo neke u kamionima koji su be\u017eali, u vozilima. Uzeli su tog mog strica sa decom, u\u017eom porodicom, i \u017eenom. Prvo su hteli samo njega da povedu, ali smo insistirali da im naprave mesta, jer ni oni nisu imali mesta, puni kamioni. Napravili su im mesto, i sad ja ostadoh samo sa svojom porodicom. Tako smo hodali. Posle smo sreli srpske vojnike koji su prolazili tuda, koji su \u010duvali, kod Runika su nam dali vodu. Stavili su bure sa vodom i davali su nam vodu. Prvo smo se pla\u0161ili da nije otrovana, ali po\u0161to smo bili \u017eedni pili smo. Odande smo posle nastavili da hodamo ka Pe\u0107i. Kad smo se pribli\u017eili Pe\u0107koj banji, imali smo provokacije od nekih vojnika. Odvodili bi neke ljude, nasred ulice, plja\u010dkali bi ih. Za neke koje nisam poznavao, ni ne znam kakva im je bila sudbina, \u0161ta se posle desilo s njima. Odande smo hodali, oti\u0161li smo u Pe\u0107. No\u0107 nas je uhvatila negde na izlasku iz Pe\u0107i. Kaje po\u010delo bombardovanje mi smo se smestili u jedan lokal koji je bio tu, jer je bilo hladno, iako je bio april, negde 20. april. Bilo je mnogo hladno. Odande smo nastavili putem za De\u010dane i \u0110akovicu. Tu kad smo stigli kod De\u010dana, bilo je raznih provokacija, jer je bilo Srba u blizini De\u010dana. Kod crkve u De\u010danima bilo je provokacija. Nekako smo pro\u0161li i to, ali po\u010deo je da pada sneg. Iako je bio kraj aprila po\u010deo je da pada sneg. Posle smo stigli kod neke raskrsnice gde se put odvaja za Junik i \u0110akovicu. Tamo je jedna grupa oti\u0161la za \u0110akovicu, jednu grupu nas je odvojila vojska, i rekli nam da idemo ovuda. Kad smo stiglo kod Junika, \u010dula se artiljerija, dakle stalno se ratovalo. Bilo je stalnog kretanja vojske, srpska vojska nas je pratila, pro\u0111osmo Junik. Pre\u0111osmo neku reku, tamo je bilo nekih uni\u0161tenih ku\u0107a. Iako se videlo da su nove, od raznih bombardovanja su uni\u0161tene. Tu u okolini dve tri ku\u0107e nas zaustavi\u0161e. Nisu nas pustili da se pomerimo, tamo su nas dr\u017eali. Padala je ki\u0161a i sneg. Bilo je hladno. Svi smo bili mokri. Sedimo napolju. Bilo je mnogo hladno, mnogo je te\u0161ko bilo. Tu su nas dr\u017eali do ve\u010deri. Pla\u0161ili smo se da nas ne ubiju. Odande su nas odveli u Junik. Tamo je jedna fabrika tekstila u Juniku, JuText se zvala. Tamo nas je vojska dr\u017eala. Po\u0161to su Ko\u0161are blizu, tu su u\u0161li, tad je bila ona te\u0161ka borba na Ko\u0161arama, i shvatili smo da nas tu dr\u017ee, da ih ne bi napali. To znam jer sam kasnije video na fotografijama na nekoj izlo\u017ebi vojsku, OVK ba\u0161 u toj fabrici kako podi\u0111e zastavu. Bilo je 4 ili 5 dana nakon \u0161to smo se mi udaljili iz fabrike, Dakle OVK je zauzela to mesto.<\/p>\n

R.B.: A da li ste se sami udaljili sa tog mesta?<\/p>\n

A: Da, ujutro kad smo ustali, do\u0161li su kamionima. Tra\u017eili su nam jednu svotu novca da damo ko ho\u0107e da u\u0111e u kamion da odemo odatle. Mi nismo znali, mislili smo dajemo pare a oni mo\u017eda nas odvedu negde da nas pobiju. Nismo znali \u0161ta \u0107e da se desi, ali smo davali pare. Uzeli su nas u kamione. Odvezli su nas negde do ulaza u Pe\u0107. To je bilo namerno, kasnije sam razumeo, iako se znalo da nas prosto vode u zavisnosti od ciljeva NATO-a gde su znali da \u0107e da bombarduju tako da oni svoju vojsku brane od NATO-a imaju\u0107i tu i nedu\u017ene civile. Kad smo se pribli\u017eili nekom selu, jedno selo kod visokih zgrada na ulazu u Pe\u0107, i vidimo \u010desmu blizu puta i pribli\u017eimo se da pijemo vodu. Ali, mi nismo imali neku fla\u0161u sa sobom. I pismo vodu tu svi. Iza\u0111e tu jedna me\u0161tanka, vidi da nam treba voda. Ona je bila Bo\u0161njakinja. Ka\u017ee, sa\u010dekajte malo da vam donesem neke fla\u0161e da napunite da ponesete sa sobom. I ostadosmo tu da \u010dekamo. Kolona je bila velika. Skupila se i ona druga grupa \u0161to je oti\u0161la za \u0110akovicu, kad smo se odvojili za Junik, i oni se vrati\u0161e sa nama jer bilo je i porodica koje su se odvojile. Opet se sreto\u0161e bra\u0107a me\u0111usobno. Jedan za Junik, drugi za \u0110akovicu bili oti\u0161li. Sad se vrati\u0161e tamo. Tamo dok smo pili vodu, \u010dekaju\u0107i da nam ona \u017eena donese fla\u0161e, po\u010delo je bombardovane NATO-a i videli smo kad je tamo blizu u jednom dvori\u0161tu bio neki kamion. Pogodio ga je NATO, iz aviona. \u010culi smo avione, ali smo nastavili da hodamo. Dok smo hodali, nai\u0111osmo na vojni\u010dku kasarnu. Kasnije su i nju napali. I tad smo videli iz ku\u0107a tu kako su izlazila razna vozila, kamioni koji su izlazili odande i ulazili u na\u0161u kolonu. Posle je jedno po jedno gorelo, znali smo da je bila dobra kamufla\u017ea, jer su krili vozila kod visokih ku\u0107a. Stigli smo do stadiona u Pe\u0107i. Tamo su iza\u0161li neki vojnici. Rekli su ne idite dalje. A sve vreme je stizala gu\u017eva, bilo nas je mnogo jer oni su nas zaustavljali i mo\u017eda su mislili sve da nas smeste na stadion. Ali, posle je do\u0161la srpska vojna policija, ona ih je recimo prepre\u010dila u tome, ko zna \u0161ta su nameravali. Odvedo\u0161e nas odande, ka\u017eu idite na autobusku stanicu. Ima nekoliko autobusa za Mitrovicu, vrati\u0107e vas. Kad smo stigli na stanicu, oni ka\u017eu \u201cnema ni\u0161ta, sve je la\u017e, nema ni autobusa ni ni\u0161ta\u201d. Tamo smo videli pekaru koja je imala hleb, ne taze hleb, nego star. Svi smo bili zajedno, cela porodica, sve kom\u0161ije iz naselja, i jedan je uzimao za sve nas. Uze on, podeli nam taj hleb. Hleb je bio bu\u0111av, star, sigurno 10 dana, ko zna kako im je ostao taj hleb.. Uzesmo svi po malo hleba, tako smo ga pojeli. Posle smo odande krenuli putem za Mitrovicu, oti\u0161li smo iz Pe\u0107i, sve pe\u0161ke, dok nismo stigli do Pe\u0107ke banje. Kod Pe\u0107ke banje je bila jedna privatna fabrika drva, name\u0161taja. Tamo su zaustavili i druge pre nas. Nas su smestili u dvori\u0161te, tu kod ulaza su nas gurali. Napravili su nam mesta, jer je bilo mnogo ljudi tu. Unutra je bila zgrada od 2 sprata, ili 3 sprata i magacin. Ljudi je bilo i u magacinu, na stepeni\u0161tu svi su tu sedeli. Tako su nas dr\u017eali jedno nedelju dana.<\/p>\n

R.B.: Da li su vas maltretirali?<\/p>\n

A: Da maltretiranja je bilo. Ujutro, sutradan su do\u0161li jer tamo su bili samo neki \u010duvari koji su sedeli, ali kad su do\u0161li i drugi vojnici, jedan njihov komandant nam je rekao da se uguramo jo\u0161 vi\u0161e unutra, iako nije bilo mesta. E jedan od tih vojnika je pucao u vazduh pi\u0161toljem i pogodio je jednu devojku. Jedna mlada devojka je bila pogo\u0111ena. Sklonili su tu devojku, odvedo\u0161e je sami smo je le\u010dili, zna\u010di bilo je bolni\u010dara koji su imali instrumente sa sobom i tako su je le\u010dili i spasila se. Ali oni su znali \u0161ta se de\u0161ava. Posle su po\u010deli da nas maltretiraju i da nam ka\u017eu kao da smo je mi izbeglice pogodili jer smo imali oru\u017eje. Rekli su nam da imamo oru\u017eje i tra\u017eili su nam oru\u017eje. \u201cako ne date oru\u017eje, podeli\u0107emo vas u grupe i pobi\u0107emo vas dok ne predate oru\u017eje.\u201d Dakle bilo je psihi\u010dkog maltretiranja jedan ceo dan tako do uve\u010de. Uve\u010de kad su videli da se devojka spasila – oni su se pla\u0161ili da \u0107e da umre pa su hteli na nas da svale krivicu. Kad su videli da se spasila, imala je ogrebotinu na licu, bila je pogo\u0111ena ali nije bila u smrtnoj opasnosti, zamalo se spasila, jer da je druga\u010dija pogo\u0111ena ne bi opstala. Tamo smo imali gde da pijemo vodu ali smo za hranu odlazili u selo. sve su ku\u0107e bile napu\u0161tene. Na\u0161li bismo neki krompir, to bismo kuvali. Na\u0161li bismo kukuruz, to bismo kuvali. Bilo je ljudi sa malom decom, , tek ro\u0111enom decom , koja samo \u0161to su iza\u0161la iz bolnice, u\u0161la su u kolonu, dakle deca od nekoliko dana, od nedelju dana, dve, za koje je bio problem ishrana. Bra\u0161na smo nalazili malo u nekoj ku\u0107i. Nisi mogao ni da mesi\u0161, tako nekako bi \u017eene napravile, nekako su se snalazile, bez soli bez i\u010dega. Pravile su hleb samo od bra\u0161na, samo da se ne\u010dim hranimo. Nakon nekoliko dana do\u0161la je ekipa televizije ne\u0161to iz UN-a znam da je neko fotografisao. I tu su dali malo hleba, \u010disto da ka\u017eu da daju hranu. Ali, samo su bacili hleb, ko je stigao da uzme. jer je tu bilo mnogo ljudi. Mogu re\u0107i da je pola Mitrovice tu bilo. Odande su odlu\u010dili da nas vrate u Mitrovicu, pro\u0161lo je oko nedelju dana. Do\u0161li su sa nekoliko autobusa da nas povezu. Vratili su nas do vodovod au \u0160ipolu. Ja sam tamo bio sa prvom grupom koja je do\u0161la. Bilo je maskiranih vojnika, nisam ih prepoznao samo je jedan ro\u0111ak prepoznao nekog svog kom\u0161iju, ka\u017ee znam ovog. Mi smo pro\u0161li, on je imao i nekog psa sa sobom ali su bili kamuflirani. Mi smo hodali, nismo imali problema, na\u0161a grupa. Ali, posle smo \u010duli da su druge grupe sve zaustavili. Ona prva grupa, na\u0161a, sigurno se spasila, bez da im se da nare\u0111enje \u201d\u0161ta da radimo sa njima?\u201d. Oni su nas pustili. Ali videli su da dolaze i drugi za nama. Kad su pitali u svom \u0161tabu, ili \u0161ta ti ja znam, dali su nare\u0111enje da odvoje sve mu\u0161karce i odveli su ih u zatvor Serkonice i tamo je bilo maltretiranja. Ja sam bio u prvoj grupi, u prvom autobusu kojim smo do\u0161li. Bilo je malo maltretiranja, ali nisu nas mnogo zadr\u017eavali. Stigli smo do ku\u0107e. Prvo \u0161to smo uradili bilo je da se okupamo \u010dim smo stigli. Posle smo \u010duli par pucnjeva. Shvatili smo posle pucnjeva da je u kom\u0161iluku, jedna kom\u0161inica je imala 17-18 godina, i video se njen prozoz sa severa i njena senka kako hoda. Ona je bila u svojoj ku\u0107i na drugom spratu i videla se na prozoru i pogodili su je snajperom sa zgrada sa severnog dela, Kod Roak\u010dija. Sa tog dela su pucali i ubili je. Njen je otac izlazio, i\u0161ao kod vojske u centar da prijavi ubistvo, da preduzmu ne\u0161to, ali ni\u0161ta. Bilo je ratno vreme. Posle nismo smeli da provedemo no\u0107 tu. Te no\u0107i smo spavali kod kom\u0161ija, sa druge strane ulice \u010disto da bismo lak\u0161e pobegli u Tavnik. tako smo pro\u0161li neko vreme dok nije jo\u0161 jednom do\u0161la vojska sa paramilitarcima i opet su ulazili u ku\u0107e. Odvela ih je iz ku\u0107a, i poslala ih na autobusku stanicu. Tamo su svima dali zelene kartone. Bilo je provokacija do kasno, \u010duli su se pucnjevi, strah… Ja sam se sakrio u jednu drugu ku\u0107u. Udaljio sam se iz one ku\u0107e, jer kad su u\u0161li primetili su me iz dvori\u0161ta i nisam iza\u0161ao. Da su me na\u0161li mo\u017eda bi se desilo najgore \u0161to sam se sakrio. Ali, nisam oti\u0161ao na autobusku stanicu. Pobegao sam. Neki drugi, moji vr\u0161njaci \u0161to sam \u010duo iz pri\u010da ljudi koje sam sreo sutradan, nekoliko ih se sakrilo kod kom\u0161ija na krov ku\u0107e su se popeli. Tamo su ve\u0107ina oti\u0161li. Moja sestra je bila do autobuska stanoce. Kad su bili na autobuskoj stanici, bilo je pucnjave. Jedna grupa OVK je pucala, tra\u017eila je da se oslobode civili, da ih ne stave tu. Uve\u010de su ih pustili, do\u0161la je i sestra tu. Ali, mi nismo znali, bilo je u\u017easno dok smo shvatili \u0161ta se de\u0161ava. Ali, kad je posle do\u0161la sa drugom grupom ranije. Oni su imali zelene kartone. Nekoliko nas mladih \u0161to smo se sakrili bili smo bez zelenih kartona i govorili su da koga na\u0111u sa tim zelenim kartonom da \u0107e da ga ubiju ili \u0107e ne\u0161to da im se desi. Dakle, smatrali su ih kao ilegalnim. Tako da smo sedeli mi neki mladi momci u tom delu gde smo se krili, nismo uop\u0161te izlazili da nas ne bi video neko, ni da odemo od kom\u0161ija do ku\u0107e. Nije bilo ni 100 metara daleko, ali nismo i\u0161li tamo od straha da nas ne primete. Jer ve\u0107ina ostalih mu\u0161karaca je bila u zatvoru u Serkonici. Tamo je vi\u0161e bilo \u017eena i staraca. Tako smo stigli do kraja maja. Posle je jedan moj ro\u0111ak oti\u0161ao do Ulcinja, na\u0161ao je neku vezu sa nekim svojim poznanicima koji [su rekli] odve\u0161\u0107emo te do Ulcinja autobusom. Rizikovao je, oti\u0161ao je sa porodicom u Ulcinj. Sutradan se javio da je oti\u0161ao, bilo je malo problema, ali ve\u0107ina je oti\u0161la, i stigla. Videli smo da je bolje da malo rizikujemo, \u0161ta bude bi\u0107e i da odemo i mi. Oti\u0161la je sestra sa jedni m ro\u0111akom, kupili su karte koje su bile jako skupe. Svaka karta je bila oko 100-150 maraka u ono vreme. Posle nam je poru\u010dila da odemo i mi. Ja sam sa drugom sestrom oti\u0161ao posle i uzeli smo neke stvari sa sobom. Uzeli smo i ona mala kolica, ne\u0161to smo stavili u kolica, preko Tavnika smo tako i\u0161li. Rizikovali smo, jer do tog dana ja nisam uop\u0161te izlazio. I na stanici je bilo opasno jer su zaustavljali, tra\u017eili zeleni karton, a ja ga nisam imao. Posle autobusi su i\u0161li po brojevima, npr. autobus broj 14, tog na\u0161eg nije ni bilo, jedva su nas poveli jednim autobusom koji je bio pun. Povezo\u0161e nas oni iz autobusa, sami me\u0161tani, \u201dajde u\u0111ite ovde”. jer autobus za koji smo imali karte nije ni postojao. Prodali su vi\u0161e karata. Autobusi su bili prepuni. Zamalo da skroz ostanemo, ali nekako u\u0111osmo.<\/p>\n

R.B.: Tokom puta da li su vas zaustavljali?<\/p>\n

A: Tokom puta, kad smo stigli na granicu da iza\u0111emo iz Srbije u Crnu Goru, tu su nas zaustavili. Tu je bila neka kafana. Odvajali su grupe, uvodili ih unutra, svakog su ispitivali, nekog bi zvali na telefon, \u0161ta znam, bele\u017eili bi ne\u0161to i pitali bi ko smo. Normalno, svakog su tokom ispitivanja psihi\u010dki maltretirali, provokacija je bilo. Ali, na kraju nas pusti\u0161e. Pro\u0161li smo tu. Kad smo u\u0161li u Crnu Goru, iza\u0161la je pograni\u010dna crnogorska policija, reko\u0161e \u201covde niko ne sme da vas dira, sad ste na sigurnom, za\u0161ti\u0107eni ste\u201d. Ali, kad smo u\u0161li u Podgoricu, ponovo nas je zaustavila policija. Zaustavili su nas na jednom njihovom punktu. Odveli su jedno dve osobe od nas, samo su nam tra\u017eili pare, uzeli su nam pare. Ali, ne\u0161to nam vrati\u0161e kao kusur. Nama nije bilo tako te\u0161ko, ali vi\u0161e su se prestravili oni u autobusu, razmi\u0161ljaju\u0107i \u0161ta se de\u0161ava sa nama pola sata koliko je trajalo to maltretiranje, bilo je te\u017ee za njih nego za nas. Posle smo stigli u Ulcinj. Tamo smo stigli kasno u no\u0107. Smestili smo se u kosovsku ku\u0107u iz Mitrovice. Spavali smo, pro\u0161la je no\u0107. Ujutro smo iza\u0161li, videli smo da je kod velike pla\u017ee bio kamp gde su bili \u0161atori. Tamo smo videli bli\u017enje. Posetili smo ih i posle smo odlu\u010dili da odemo do grada. Na\u0161li smo stan u gradu. Platili smo ne\u0161to za kiriju. Tamo smo sedeli.<\/p>\n

R.B.: Da li je bilo pomo\u0107i od internacionalaca u tom delu?<\/p>\n

A: Bilo je pomo\u0107i, ali ne Bog zna \u0161ta, ne\u0161to se iskoristilo… Tamo smo ostali do posle kraja zna\u010di nekoliko dana po\u0161to je NATO u\u0161ao na Kosovo, mi smo saznali da su nam spaljene ku\u0107e i \u010dekali smo nekoliko dana, nismo odmah krenuli da stignemo sutradan. Jedan moj poznanik na primer, krenuo je odmah i oti\u0161ao je na severni deo gde mu je bila ku\u0107a i nestao je bez traga. I posle ulaska NATO-a.<\/p>\n

R.B.: I \u0161ta?<\/p>\n

A: Nestao je. Vi\u0161e ga nisu na\u0161li. Ubili su ga \u0160kije. Oti\u0161ao je odmah na severni deo, nije znao i uhvatili su ga negde Srbi i vi\u0161e se ni\u0161ta o njemu ne zna. Zna\u010di i po\u0161to je u\u0161ao NATO. Mi sa porodicom oti\u0161li smo mo\u017eda \u010detiri-pet dana kasnije. Posle, ku\u0107a nam je bila spaljena. Oti\u0161li smo kod nekih ro\u0111aka ostali smo tamo neko vreme dok se nije izgradila ku\u0107a. Posle se stanje polako popravljalo, bar onaj strah je nestao. Ovde sa strahom na po\u010detku na primer jer smo imali nadu da \u0107e NATO da u\u0111e, to nas je dr\u017ealo. Naro\u010dito tih prvih dana, radovali smo se \u0161to ulazi NATO, ali imali smo i strah \u0161ta \u0107e biti, \u0161ta \u0107e se desiti dok to ne pro\u017ee. Nismo znali koliko \u0107e da traje, da li nedelju dana ili godinu. Tako jedna pri\u010da ima, pitaju jedno malo dete, puno izbeglica kako smo bili u Tavniku u jednoj ku\u0107i, pitaju ga koliko \u0107e da traje rat. A on ka\u017ee \u201ctri dana, tri nedelje, tri meseca\u201d. I na kraju iza\u0111e ta tri meseca njegova kao istina.<\/p>\n

R.B.: Da li se se\u0107a\u0161 Mitrovice, da li je bila spaljena? Mislim, ti si sa juga, zar ne? Da li je uglavnom bio spaljen grad?<\/p>\n

A: Da, deo gde sam \u017eiveo ve\u0107inom je bio spaljen. Ve\u0107ina ku\u0107a je bila spaljena.<\/p>\n

R.B.: A severni deo?<\/p>\n

A: Tamo manje, samo u bo\u0161nja\u010dkoj mahali je bilo nekoliko ku\u0107a, ali ne. Tamo je bilo mnogo stanova pa isu palili. Onda, \u010duvali su se od me\u0161tana svojih, jer su na nas bacali krivicu, na Albance, da mi vr\u0161imo zlo\u010dine. Tamo je bilo slu\u010dajeva, da su nekog \u010duvali kri\u0161om u stanu, sa juga nekog, da ne saznaju me\u0161tani da ga \u010duvaju. Ko zatvorenici su sedeli u jednoj sobi, nisu smeli ni da izlaze u dvori\u0161te ku\u0107e da ih ne bi primetili. Dok se nije zavr\u0161io rat. Jedan moj ro\u0111ak koji je ostao, dok se nije zavr\u0161io rat bio je sam. Posle kad smo bili u \u017daboru, kad su nas po prvi put izmestili, jedan moj ro\u0111ak je ostao u koko\u0161injcu. Tamo je bio dva-tri dana sakriven, jer su oni ba\u0161 tu ku\u0107u napravili kao neko stajali\u0161te svoje. I on je ostao tu sakriven, a oni nisu znali. Dok ga posle 2-3 dana nisu na\u0161li. Ali, on je tu iskoristio priliku, uzeo je hranu i opet se vratio, nije smeo da se udalji. Samo je u\u0161ao u kuhinju, uzeo je hranu, i opet se vratio. Posle, nakon dva-tri dna su ga uhvatili, poslali su ga u \u0161tab policije, SUP, tako su ga onda zvali na srpskom. Tamo su ga poslali. Nakon nekoliko dana, bilo je maltretiranja ali i pored toga su ga pustili. Nekako je stigao, do\u0161ao je. Nekoliko dana pre nego da ode u kolonu. Ali, bio je jako umoran, jako jako umoran. Posle, jedan moj vr\u0161njak, neke od njih su uhvatili na severnom delu i posle u ih no\u0107u pustili namerno. Spasili su se nekako, ali jedan od njih, sad da li je bio ranjen nisam razumeo, ali posle jednog dana, zbog maltretiranja je preminuo. U delu bo\u0161nja\u010dke mahale, mladi koje su uhvatili, do kasno se posle nije znalo da su bili ubijeni, ja sam li\u010dno poznavao jednog od njih koga su uhvatili, on je ve\u017ebao karate pre, poznavao sam ga dobro, i kad su ga uhvatili znali su ko je, ubili su ga, nisu ga pustili.<\/p>\n

R.B.: A po\u0161to je ku\u0107a bila spaljena kad ste se vratili, gde ste prvo \u017eiveli?<\/p>\n

A: Prvo smo \u017eiveli kod ro\u0111aka. Bilo je nekih koji su ranije oti\u0161li pa se nisu vratili, ku\u0107a nije bila spaljena, vratili smo se tamo dok nismo sredili ku\u0107u. A ku\u0107u smo sami sredili, dakle bez pomo\u0107i jer nikad nije stigao red na nas i mo\u017eda je nikad ne bih sagradio da sam \u010dekao na red jer bilo je mnogo potreba velikih pa nisu stigli da pomognu, samo malo.<\/p>\n

R.B.: Da li si je sredio?<\/p>\n

A: Ne, sagradio sam skroz novu ovde jer su nam ku\u0107e u gradu povezane jedna sa drugom, bile su spaljene do temelja, nisi imao \u0161ta sredi\u0161. Tamo je samo od\u017eak ostao od ku\u0107e, interesantno je kako su samo od\u017eaci ostali od ku\u0107a. Svi ostali zidovi su bili sru\u0161eni, nije bilo ni\u010deg.<\/p>\n

R.B.: Hvala puno.<\/p>\n

A: Nema na \u010demu.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] R.B.: Hvala puno. Ho\u0107emo li da po\u010dnemo malo pre bombardovanja, nekoliko dana ranije, kakva je bila situacija? A: nekoliko dana pre bombardovanja, na primer, pre nego da se donese odluka desilo se u Mitrovici, ba\u010dena je granata na pijacu gde je poginulo nekoliko osoba. Tamo sam ja radio u prodavnici ali oko 15 […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1453"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1453"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1453\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1742,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1453\/revisions\/1742"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1453"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1453"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1453"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}