{"id":1439,"date":"2022-02-22T13:58:52","date_gmt":"2022-02-22T13:58:52","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1439"},"modified":"2022-04-14T12:51:55","modified_gmt":"2022-04-14T12:51:55","slug":"adelina-berisha","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/adelina-berisha\/?lang=sr","title":{"rendered":"Adelina Berisha"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n

Intervju sa Adelina Berisha<\/p>\n

R.B.: Zdravo Adelina! Hvala vam puno \u0161to razgovarate sa mnom. Mo\u017eemo li da po\u010dnemo malo sa time, kako ste doneli odluku da odete? Koliko se se\u0107a\u0161 tog vremenskog perioda? Sa kime si bila? Sli\u010dne stvari.<\/p>\n

A: Dakle, mislite kada je po\u010delo bombardovanje 25. marta, ili?<\/p>\n

R.B.: 24. mart.<\/p>\n

A: Da, 24. marta. \u017divela sam u naselju Blend. U to vreme, naselje Blend nije bilo mnogo urbanizovano, to je bilo novo naselje koje je formirano u Pri\u0161tini, nije bilo ni asfalta. Bilo je vi\u0161e kao selo na periferiji Pri\u0161tine. U taj kraj sam oti\u0161la iz centra. Ne se\u0107am se ta\u010dno, znam da je bio Bajram, u po\u010detku, kada smo imali prvi pritisak da napustimo ku\u0107e. Ja sam bila normalno dete, otkako su po\u010dela bombardovanja. Moj otac, Tefik, je napravio u podrumu, jer smo imali podrum pod zemljom, i on je tu spremio neki prostor sa nekim sun\u0111erima, du\u0161ecima, mislili smo da \u0107e nas to za\u0161tititi od bombardovanja, \u010dak su i neke susedne porodice, a i mi smo se tu krili tokom bombardovanja od straha da se ne desi slu\u010dajno da bombarduju i ku\u0107e ovamo. Jer to \u0161to smo bili prigradsko naselje, bili smo malo vi\u0161e na udaru Srba, od ostalih naselja. \u010cak i kada je bio dan Bajrama, to je bilo prvi put da se mi \u2013 dakle, moje naselje ima ispred brdo poznato kao Jevrejsko groblje, i to je sve bilo bukvalno prepuno policije, vojnika, i mi smo videli da napadi uvek dolaze sa te strane – i na dan Bajrama smo napustili ku\u0107u, oti\u0161li \u200b\u200bsmo u drugo naselje koje je sada poznato kao Nova Kojlovica. I to je novo naselje, u izgradnji u to vreme; bilo je vrlo malo naseljenih ku\u0107a, uglavnom su ku\u0107e bile u izgradnji. Tog dana smo pobegli iz naselja. Ostali smo budni do kasno u no\u0107. U neko vreme su nam rekli, mu\u0161karci su oti\u0161li u naselje i videli da nema neke krize, i u sred no\u0107i smo se vratili ku\u0107i. I normalno, mislili smo da se situacija malo smirila. U to vreme sam imala 14 godina. Onda je 1. aprila po\u010delo, svi spavamo i \u010duli smo metke kako padaju na krov na\u0161e ku\u0107e. Znam samo da je do\u0161la majka, rekla nam \u201eustajte, moramo da napustimo ku\u0107u i da be\u017eimo!\u201c. Mi smo ustali, i pobegli, ceo kom\u0161iluk tako. Znam da je moja sestra Leonora zapo\u010dela ljubavnu vezu sa Bersantom, sa kojim su sada u braku, i znam da je bila jedina od nas koja je bila malo spremnija jer je imala te fotografije, albume koje je htela da ponese, uspomene sa svojim de\u010dkom. Imala je \u010dak i kofer sa tom ode\u0107om i albumima, zaboravila ga je kod ku\u0107e i krenuli smo dole, Nora se vratila da ga uzme, ja sam krenula za njom. Znam da su nam meci pro\u0161li pored nogu. Tu smo uvidele da je ovo ozbiljna stvar, velika pretnja i opasnost za nas. Ona je brzo uzela tu torbu, i brzo smo oti\u0161le. Iz na\u0161eg kom\u0161iluka smo tog dana oti\u0161li \u200b\u200bu Taslid\u017ee. Primila nas neka porodica. U to vreme sam bila dete, nije mi ba\u0161 bilo jasno koji deo Taslid\u017ee, jer znam da je to veliko naselje, i mi smo jednu no\u0107\u0301 proveli u ku\u0107i ove porodice. Ideja mojih roditelja je bila da se vrtimo kroz Pri\u0161tinu, da ne napu\u0161tamo grad, da poku\u0161amo da ostanemo ovde. Ali sutradan su do\u0161li ujutru i proterali nas i iz Taslid\u017ee. Iz Taslid\u017ee smo oti\u0161li \u200b\u200bkod mog strica koji je tada \u017eiveo u blizini pozori\u0161ta Dodona, u tom kraju. Oti\u0161li smo tamo te no\u0107i. Tu smo proveli ceo dan. Opet su do\u0161li i proterali nas iz tog naselja, kako su Srbi dolazili. Samo su kucali na vrata i rekli “Iza\u0111ite iz ku\u0107e, napustite ku\u0107u, idite u Albaniju!” I iza\u0161li smo odatle. Bilo nas je oko 16 osoba. Moja porodica, nas petoro dece i na\u0161i roditelji. Mislim, 7 nas je bilo u mojoj porodici, moj stric je imao \u010detiri \u010dlana porodice: ujak sa \u017eenom, i njegov sin sa \u017eenom. I onda drugi sin od strica koji je \u017eiveo u delu Sun\u010dani Breg sa svojom \u017eenom i troje dece. Iz stri\u010deve ku\u0107e u Dodoni oti\u0161li \u200b\u200bsmo u stan stri\u010devog sina na Sun\u010dani Breg. Nas 16 osoba, mali stan, spava\u0107a soba i dnevni boravak. Ne znam kako smo tu sedeli te no\u0107i. I stan je bio nasuprot studentskog doma, a studentski dom je bio pun paravojnim jedinicama. Cele no\u0107i smo gledali kako nas snajperisti prolaze tuda, sa prozora. Kao decu, stariji su poku\u0161avali da nas za\u0161tite na sve mogu\u0107e na\u010dine, znate, da ne razumemo \u0161ta se de\u0161ava, ali ja jo\u0161 uvek imam u se\u0107anju zvuke mu\u0161karaca, kada su se menjali da iza\u0111u na stra\u017eu na balkon, da iza\u0111u kri\u0161om da ih ne primete paravojska, koji su bili u spavaonicama. Tako\u0111e, sin od strica je imao kom\u0161iju Srbina sa kojim su bili u dobrim kom\u0161ijskim odnosima do trenutka kada je po\u010deo rat, ali je njegov sin bio policajac. Oti\u0161ao je brat od strica i pitao ga: “Mo\u017ee\u0161 li bar ve\u010deras da nas osigura\u0161, da nas za\u0161titi\u0161, jer imamo malu decu, ima nas 16?” On, iako su do tada bili kom\u0161ije, da su mo\u017eda, ako su ostali bez \u010da\u0161e mleka, bez jaja, bez \u0161e\u0107era, imali dovoljno slobode da to tra\u017ee jedan od drugog, ali tog dana mu je kom\u0161ija rekao \u201e \u017dao mi je, ne o\u010dekujte i ne ra\u010dunajte da mogu da vas branim jer moje kolege, moje prijatelje ubijaju vojnici i Albanci\u201c. I znam da je to ostavilo na mene utisak, iako sam bila dete, to je na mene ostavilo utisak, jer je nekako te\u0161ko prihvatiti da se ljudi, koji su se do danas na\u0161li jedni-drugima, odjednom se sve promenilo i postali smo neprijatelji jedni-drugima. Bilo je jutro. Tamo je ceo put bio veoma izazovan, gde god da smo i\u0161li, svi putevi su bili puni paravojske i mi smo poku\u0161avali da se razdvojimo, da ne idemo svi zajedno. Znam da sam u jednom trenutku ostala sama sa bratom od strica i sa njegovom porodicom. Lo\u0161e sam se osetila \u0161to je moja porodica malo zaostala. Ne znam za\u0161to sam ostala sa njima, bila sam veoma vezana za \u0107erku sina mog strica. Greta i ja smo isto godi\u0161te i mo\u017eda me je to navelo da hodam sa njom, i znam da sam se samo jednom okrenula kod Studentske menze, ja tamo, a nisam znala gde su oni. Zatim su rekli da kod Naim Fra\u0161eri ima policijski punkt. Tu sam uvidela da od tog trenutka ne smem da se odvojim od porodice, jer mo\u017ee da se desi da ostanem sa nekim drugim, i da ne znam gde su mi majka, otac, sestre, brat. Ali, na sre\u0107u, svi smo se okupili. Znam da je njih zaustavila policija ili paravojne grupe kod Naim Fra\u0161erija, izvr\u0161ili su neku proveru. Onda smo do\u0161li ku\u0107i. Ponovo ka\u017eem da su se stariji trudili da nas za\u0161tite, ali nisam bila malo dete koje ne razume \u0161ta se de\u0161ava. Ali mo\u017eda su me ovi odbrambeni mehanizmi na neki na\u010din naterali da ne postavljam previ\u0161e pitanja, kako bih po\u0161tedela i sebe i njih. Da ih ne preoptere\u0107ujem previse pitanjima koja sam mogla da postavim. Bilo je jutro. Iza\u0161li smo iz ovog stana, mislili smo \u2013 cela ta ideja da ne napu\u0161tamo Pri\u0161tinu \u2013 hajde, vra\u0107amo se u ku\u0107u mog ujaka, kod Dodone. Kada smo se vratili tamo, sve je bilo napu\u0161teno. Sve kom\u0161ije, svi Albanci, ve\u0107\u0301 su napustili svoje ku\u0107e. Samo smo mi ostali u ku\u0107i. Negde oko podne do\u0161la je devoj\u010dica iz kom\u0161iluka, ali je sada udata negde drugde. Do\u0161la je sa mu\u017eem svojoj porodici, ali su oni ve\u0107\u0301 napustili ku\u0107u, a kada ih nisu na\u0161li, do\u0161li su kod nas, videli su da je to jedina ku\u0107a u kojoj izgleda kao da ima ljudi. Znam da su nama deci tada rekli \u201eoslobodite sobu, idite gore da se igrate\u201c. Ta \u017eena je bila veoma uznemirena, plakala je; isto i njen mu\u017e. Do\u0161li su iz zone Qafe, da poku\u0161aju da pobegnu. Imam utisak da je tu bilo i poku\u0161aja silovanja ili ne\u010deg sli\u010dnog, jer je to mobilisalo na\u0161e da \u0161to pre odstrane nas decu, da ne \u010dujemo \u0161ta \u0107e ona da ispri\u010da. Ali znam da nakon \u0161to je ona do\u0161la, i kad su na\u0161i razgovarali sa njima, mo\u017eda su samo ispri\u010dali kako su se lo\u0161e paravojska pona\u0161ali, ne znam. Mislim da je to bila neka velika stvar, i nikada nisam pitala uku\u0107ane da mi ka\u017eu \u0161ta je ta \u017eena rekla tog dana. Samo znam da je to bio razlog za\u0161to smo rekli hajde svi be\u017eimo jer nemamo \u0161ta da radimo ovde jer je velika opasnost ako na\u0111u nas same u celom kom\u0161iluku. I mi smo polako krenuli svi zajedno. Ako znate gde je deo koji se zove Kod 4 Lule, taj deo sve do Dragodana je bio pun paravojske. U mojim se\u0107anjima oni svi izgledaju kao zveri kada ih se setim, i o\u010di su im bile podivljale, nije to li\u010dilo na normalan ljudski pogled. Sada, mi svi znamo \u0161ta su bile paravojne formacije. Paravojska su bili najve\u0107i kriminalci koje su doveli iz zatvora, koji su bili i korisnici raznih droga, i koji su bukvalno bili \u201eoperisani\u201c od bilo kakvih ose\u0107anja. Nisu te videli kao ljudsko bi\u0107e. I videli smo i starije Srpske \u017eene kako ih slu\u017ee rakijom, a oni nam govore “Za Albaniju!” To u prevodu zna\u010di \u201eidite u Albaniju”, i jednim prstom bi nam ovako pokazivali. I\u0161li smo glava spu\u0161tenih nadole, niko se nije usudio da ka\u017ee ni re\u010d. U to vreme Pri\u0161tina je imala 2-3 naselja koja su bila urbanija; Qafa je imala nekoliko butika dole, koji su bili malo zanimljiviji, gde smo mi kao deca dolazili da gledamo, Adidas, Najke. Nismo mogli da ih kupimo, ali smo ih gledali kroz prozor. I videli smo ih potpuno slomljene, Srbi su koristili situaciju da tu pokupe patike, a mi smo ovamo morali da be\u017eimo. Znate, meni, kao detetu, ni\u0161ta nije imalo smisla, ni\u0161ta od ovoga. Ali to je bila stvarnost. Hodali smo. Kada smo do\u0161li blizu Dragodana, ponovo je bio jedan paravojni post-blok, i zaustavili su mog strica. Tra\u017eili su mu novac. Na sre\u0107u, u isto vreme je pro\u0161la i patrola regularne srpske vojske, a \u010dini mi se da se paravojska malo pla\u0161ila od te hijerarhije, ili kako su ve\u0107 funkcionisali. I oni su nas pustili, rekli su “idite, be\u017eite!” Kada smo oti\u0161li \u200b\u200bna \u017eelezni\u010dku stanicu, \u0161to je za mene bio prvi put, tu je bilo mnogo ljudi. Onda je pala no\u0107\u0301, hladno, ki\u0161a. Poku\u0161avali smo da palimo neku vatru, dok nije stigao voz. Onda je voz stigao. Svaki \u010dovek \u2013 to je instinkt za pre\u017eivljavanje \u2013 tada svako gleda samo za svoju porodicu. Nas su kroz prozor ubacili mu\u0161karci iz porodice, brat, stri\u010devi sinovi. Samo su nas ubacivali. Ne znam za\u0161to nam nije radila pamet, ko je u\u0161ao da sedne i zauzme neko mesto, ve\u0107 smo mi samo padali jedni na druge, dok se nismo podigli na noge i smirili. Iako je kabina bila za oko 6 osoba, mi smo bili oko 16 osoba, oni koje sam ve\u0107 nabrojala ranije. Granit, sin stri\u010devog sina, je imao negde 2-3 godine. Tu sam se osetila veoma lo\u0161e. Kada sam u\u0161la u voz, to je bio najte\u017ei trenutak za mene, jer tada nisam znala kako da gledam na rat kao na rat, da nas mogu ubiti, mogu nas silovati. Samo sam pomislila, dobro, ovde se sve zavr\u0161ava. Nikada vi\u0161e ne\u0107u videti ni moje dru\u0161tvo, ni \u0161olu\u2026 i imala sam, ne znam kako je kod mene zavr\u0161io klju\u010d od na\u0161e ku\u0107e, u mom d\u017eepu, i znam kada bih stavila ruku u d\u017eep pipnula bih taj klju\u010d, to bi me podsetilo na ovu stvarnost, i ne bih vi\u0161e mogla da se uzdr\u017eim. Znam da sam tu plakala, jecala, i samo bih mislila \u201e\u0161ta \u0107e se desiti? Kada \u0107u videli Liru, kada \u0107u videti Edonu, kada \u0107u videti drugarice? Mo\u017eda ih nikad vi\u0161e ne\u0107u videti\u201c. Jer smo gledali filmove, videli smo \u0161ta se u Nema\u010dkoj desilo sa Jevrejima, sa svima, i mislili smo da su se te stvari jednom desile, i da se nikada vi\u0161e ne\u0107e desiti. I sada se to nama de\u0161ava, i setili bi se tih scena iz filmova, i po\u010dela bi polako da ti se popunjava ona slagalica, na neki na\u010din, gde vidi\u0161, iako si dete, da ne\u0161to nije u redu. Ali nisam imala strah kakav su mogli imati stariji. I znam kada smo be\u017eali iz naselja u naselje, starija sestra, imala je 2 godine, druga sestra 20 godina, tre\u0107a 18 godina, brat 22 godine; i znam da bi ona rekla \u201eizgledajte jadno, stavite kape, nakrivite lica!\u201c. A ja bih pomislila \u201e\u0161ta joj je? Poludela!\u201c. Ali sam kasnije shvatila, jer se pri\u010dalo kako hvataju i siluju mlade devojke, a uzimaju mu\u0161karce da ih vode u rat. Ona je mislila da na neki na\u010din tako za\u0161titi sebe. A sada ja znam da za paramilitarce, za ubice, fizi\u010dki izgled nema zna\u010daja, jer oni nisu gledali da li si lepa ili ne, \u0161tagod to zna\u010dilo. Ve\u0107 je bilo dovoljno da si \u017eensko, i da oni obave delo koje su imali da obave. Svi znamo da je i nasilje nad \u017eenama oru\u0111e rata, ne mora da zna\u010di da s koristi samo oru\u017eje.<\/p>\n

R.B.: Oti\u0161li ste za Blace.<\/p>\n

A: Na kraju smo oti\u0161li za Blace. Kada smo stigli, sve je bilo i psihi\u010dko maltretiranje koje nam se desilo, jer bi nam na primer, rekli \u201ehodajte po \u0161inama!\u201c, a \u0161ine su bile uske, nas je bilo na hiljade, i oni bi rekli \u201eako si\u0111ete sa \u0161ina, ima bombi koje \u0107e eksplodirati\u201c. I tako smo mi hodali. Ja sada verujem da tu uop\u0161te nije bilo ni bombi ni mina. To je samo bilo da nas \u0161to vi\u0161e maltretiraju, i emotivno, da se \u0161to vi\u0161e ose\u0107amo bezvrednim, da nam potpuno uni\u0161te ponos, da ti uni\u0161te sve u \u0161ta si ti verovao, da te dovedu ne na nultu ta\u010dku, ve\u0107 u minus. I stigli smo u Blace. Kada smo stigli, bila je jedna velika livada, i osim neke torbe gde smo strpali ne\u0161to malo ode\u0107e, ni\u0161ta drugo nismo imali. Ni hrane, ni \u0161atora, ni \u0107ebadi, ni\u0161a! Znam da smo prve no\u0107 tu sedeli, ki\u0161a\u2026 Bio je trenutak kada smo ostali bez vode, i ja sam ustala sa Gretom, \u0107erkom stri\u010devog sina, ona je tada imala 12 i po godina, ja 14. videli smo neke ku\u0107e na granici, ba\u0161 na granici Blaca, videle su se tu neke napu\u0161tene ku\u0107e, \u201ehajde da odemo do tih ku\u0107a, mo\u017eda na\u0111emo vode\u201c. I hodale smo tako, hodale. Pored zida te ku\u0107e su bili \u2013 sad ne znam ta\u010dno da li je bila vojska, ili su bili paramilitarci \u2013 ali su bili u uniformama, sa onim velikim pu\u0161kama, ja im ni ime ne znam, i oni su nam rekli \u201ebe\u017eite odavde jer je ovo teritorija Jugoslavije\u201c. Na sre\u0107u, srpski sam nau\u010dila kao dete sa televizije, jer nismo imali \u0161ta drugo da gledamo, i tako si i mogao da razume\u0161. Mi smo se pogledale, ja i Greta, i nastavile, jer na\u0161a glava nije mogla da shvati \u010dinjenicu da mogu i deci da prete. I mi nastavljamo da hodamo, a on vi\u010de \u201eHej!\u201c i ja ka\u017eem \u201eGreta, ovaj se nama obra\u0107a!\u201c. Uhvatio nas je. I vratile smo se, nismo ni mogle da vidimo tu da li ima vode. Vratile smo se porodici. Znam da su svi i\u0161li okolo da probaju da na\u0111u hrane, \u0107ebadi, ili \u0161tagod, ali te no\u0107i nije bilo ni\u010dega. Tek sutradan, \u010dini mi se, su po\u010deli da dolaze neki traktori koji su nosili pomo\u0107, i bacali nam hleba. Ko je imao sre\u0107e da uhvati neki hleb, dobro, ko nije \u2013 ni\u0161ta, ili bi hleb zavr\u0161io u blatu. Tu u Blacu smo se sreli i sa tetkom i sa stricom, neko bi i\u0161ao, neko bi do\u0161ao. Jednog strica koji je bio stariji su odveli hitnom pomo\u0107i. Ne se\u0107am se ni \u0161ta se tu desilo. Oni su iza\u0161li, ali ja i moja porodica, i drugi stric sa kojim smo se sreli, mi smo ostali oko 5 dana u Blacu jer su Makedonci zatvorili granice, i ostavili nas na toj zemlji za koju svi ka\u017eu \u201eni\u010dija zemlja\u201c. Ostali smo tu, dakle Makedonci nisu hteli da nas prihvate. Znam da smo se onda svi umorili. Bio je onaj deo kao livada i onda brdo, da bi se pro\u0161lo tamo, blizu granice. I znam da su neki ljudi krenuli tamo kako bi pro\u0161i, poku\u0161ali da pre\u0111u granicu tamo. Iza\u0161li su makedonski policajci. Onda se desio onaj sporazum gde su protestvovali Albanci u Makedoniji i rekli \u201emi ne\u0107emo ostaviti Albance na cedilu, ve\u0107 \u0107emo otvoriti na\u0161a vrata, da primimo koliko njih mo\u017eemo\u201c. Jer su se ovi opravdavali \u010dinjenicom da je zemlja puna izbeglica, i da nema vi\u0161e kapaciteta da se primaju drugi. Onda su po\u010dele i izgradnje kampova, to se desilo kasnije kada su i me\u0111unarodne snage intervenisale u Makedoniji. Ali smo mi u\u0161li u autobus nekako jedva, nakon 5 dana. Otvorila se granica, i do\u0161li su autobusi, pokupili nas. Ali su nas te no\u0107i vrteli okolo, mo\u017eda smo dobrih 20 sati se vozili kroz Makedoniju, da vidimo koja op\u0161tina \u0107e da nas primi. Na kraju su ljudi iz Gostivara iza\u0161li da protestuju pred autobusima, rekli su \u201edovedite ih u Gostivar, mi \u0107emo ih primiti\u201c. A kada smo oti\u0161li, odveli su nas u jednu d\u017eamiju. Sutradan su do\u0161i Albanci iz Makedonije, i svako bi rekao \u201eja imam mesta za 2 osobe, ja za 5, ja za 7\u201c, itd. Nas je uzeo Taip \u0160abani, i mi jo\u0161 uvek odr\u017eavamo kontakt sa njima. Ali je onda za mene i moju porodicu bio neki \u0161ok i \u017eivot, jer smo oti\u0161li u selo Gradec, koje se nalazi izme\u0111u Gostivara i Tetova, ali je deo op\u0161tine Gostivar. I ja li\u010dno znam, u momentu kada sam po\u010dela da idem u \u0161olu, ose\u0107ala sam se malo bolje, ali sam imala 100 drugih problema tu gde sam oti\u0161la. Znam da se mojoj sestri Lauri, koja je bila \u010detvrti razred srednje \u0161kole, uop\u0161te nije i\u0161lo u \u0161kolu, jer smo mo\u017eda imale ose\u0107aj da tako izdajemo na\u0161e dru\u0161tvo, ali mo\u017eda i neka gri\u017ea savesti \u2013 mi smo se spasli, pre\u017eiveli, a ne znamo gde su svi ostali, i da li ja sad treba da se pona\u0161am kao da se nije ni\u0161ta desilo\u2026 Ne znam, bilo je mnogo raznih ose\u0107anja. Ali kada sam po\u010dela da idem u \u0161olu, bilo je dobro jer sam sada imala jednu obavezu, aktivnost. Ja sam bila u\u010denica koja je volela da u\u010di, da \u010dita, to mi je godilo. I nastavnici su, ruku na srce, bili veoma dobri. Ali, mentalitet je bio veoma razli\u010dit od onoga kako sam ja rasla u Pri\u0161tini. Ja sam tada bila 8-mi razred, \u0161to je zna\u010dilo \u010dim zavr\u0161im razred, treba da pravim planove za srednju \u0161olu. I najve\u0107a nesre\u0107a je bila da, kad bi nas pitali nastavnici, gde \u017eelite da idete u srednju \u0161olu, znate, za one savete koje vam daju, \u201esada je trenutak da vi\u0161e u\u010dite, jer imate prijemni ispit\u201c, veoma malo devojaka \u2013 da ne ka\u017eem nijedna \u2013 nisu znale da li \u0107e i\u0107i u srednju \u0161kolu. Ja bih jedina podigla ruku, \u201eja \u0107u da idem u srednju medicinsku \u0161kolu, smer stomatologija, jer \u017eelim da budem stomatolog\u201c. Tako sam mislila kao dete, \u017eelim da budem stomatolog. Bila su tri odeljenja 8.-mog razreda. I \u010desto bi me zvali da ohrabrujem druge, da im objasnim za\u0161to je va\u017eno \u0161kolovanje, i malo su me koristili kao primer \u2013 \u201evidite, Adelina, iako je do\u0161la iz rata i sve ostalo, ona ho\u0107e da se \u0161koluje\u201c. I normalno, ja kao dete tada, nisam mogla da shvatim da one u stvari ne \u017eele, ve\u0107 im i ne dozvoljavaju, i to bi i same devojke rekle ponekad. I tada bi razumeli polako polako jednu drugu stvarnost, sa \u010dime se devojke suo\u010davaju u takvoj sredini, gde su patrijarhalne norme mnogo ja\u010de nego \u0161to su u Pri\u0161tini, ili u gradovima. Ne ka\u017eem da ih ovde nije bilo takvih normi, ali nisam imala slu\u010daj kao dete da imam neku barijeru samo zato \u0161to sam devoj\u010dica, i da misli\u0161 zato \u0161to sam \u017eensko ne\u0107u mo\u0107i da se \u0161kolujem ili sli\u010dno. To nije postojalo. Ali sam tamo videla da to postoji za druge devojke. Sa druge strane bi videli da imaju veoma visok \u017eivotni standard, jer su imali mnogo ljudi u dijaspori, i finansijski niko nije imao problema. Nije bilo barijera kao na primer \u201ene idem u \u0161kolu jer nemam novca\u201c, ve\u0107 je bukvalno bilo da nisu videli potrebnim niti zna\u010dajnim da devojke trebaju da se \u0161koluju.<\/p>\n

R.B.: Da li je to po\u010delo da uti\u010de onda, na neku vrstu straha da i ti mo\u017ee\u0161 da zavr\u0161i\u0161 tako?<\/p>\n

A: Bila sam upla\u0161ena. Znala sam da imam porodicu koja me ne\u0107e ostaviti tako, ali sam se pla\u0161ila da taj mentalitet mo\u017ee da pre\u0111e i na nas, jer kako ka\u017eu, sa kim si, takav postaje\u0161. Toga sam se najvi\u0161e pla\u0161ila u to vreme, i nedostajalo mi je dru\u0161tvo iz Pri\u0161tine, sa kojim smo pri\u010dali o snovima, o velikim ambicijama. Na sre\u0107u, rat se zavr\u0161io i mi smo svi stvarno dostigli onoliko koliko je svako od nas mogao da dostigne. Ali sam tamo stalno imala taj strah. I, ruku na srce, kada i pri\u010de po\u010dnu da se vi\u0161e vrte oko toga, mo\u017ee da to uti\u010de i na tebe. A toga sam se mnogo pla\u0161ila, da mo\u017ee da do\u0111e jedan trenutak da mi se izgubi volja za \u0161kolovanjem, jer vidi\u0161, devojke mogu i samo da sede. A za nas to nije bila opcija. Za nas je bilo to da devoj\u010dice moraju obavezno da se \u0161koluju. Bar su nas tako podigli na\u0161i roditelji. Ako \u017eeli\u0161 da bude\u0161 nezavisna, mora\u0161 obavezno da se \u0161koluje\u0161. A tamo je bila totalno druga realnost. Zvala nas je jedna drugarica iz razreda da idemo kod nje ku\u0107i. Ja sam znala da je ona bogata jer je ceo razred pri\u010dao \u201eo, \u0106amile ima mnogo novca!\u201c. Oti\u0161li smo da posetimo \u0106amile, i kad su se otvorila ona vrata, bila su velika, super luksuzna, kakva sam videla samo po filmovima, i bila je tu ku\u0107a, dvori\u0161te kao iz bajki, veoma lepo, kad smo do\u0161le tamo rekli su nam da sednemo tu na verandi, koju su napravili od drveta. I ona je po\u010dela da veze neku narodnu no\u0161nju, ta narodna no\u0161nja se veze od vune, ve\u017ee se ispred kao kecelja, konec ili kanec, tako se nekako zove u delu Hasa na Kosovu. Dakle ona je bila skoncentrisana da pripremi miraz za svadbu. A to je bio period kada je ona trebala da u\u010di kako bu bila primljena u srednju \u0161olu. I kad su ih pitale, ve\u0107ina njih bi rekle da \u0107e i\u0107i u dvogodi\u0161nju \u0161kolu, ne znam kako su je zvale, ali to nije bilo dovoljno da se zavr\u0161i srednja \u0161kola, pa zatim fakultet. To nije ni postojalo u njihovim idejama. Onda sam se brinula da li \u0107u mo\u0107i da se upi\u0161em u srednju \u0161olu, jer je sad na\u0161a ideja bila da \u0107emo ostati tu, jer smo sada tu do\u0161li. Nismo znali \u0161ta \u0107e se desiti nakon intervencije NATO, da li \u0107e se osloboditi Kosovo. Po\u010dela sam da mislim da \u0107e od sada ovo biti moj \u017eivot. I naravno da sam imala i druge brige, ovde me niko ne poznaje, jako da doka\u017eem da sam bila dobar u\u010denik? Da li \u0107e me primiti u srednju medicinsku \u0161olu koja je bila u Tetovu, jer normalno, tu u selu je postojala samo osnovna \u0161kola. Da li \u0107u mo\u0107i da ostvarim svoj san? Onda sam mislila da li \u010du mo\u0107i da imam dru\u0161tvo gde \u0107emo razgovarati o temama koje mene interesuju, jer, na\u017ealost, videla sam da sa devojkama iz sela Gradec, ali i sa de\u010dacima, nismo bili na istoj frekvenciji. Ka\u017eem, koliko god je bilo rata, i svega, ipak smo imali sre\u0107e da u Pri\u0161tini, kao glavni grad, neke stvari su davno promenjene, i neka vrsta \u201eprovere stvarnosti\u201c koju sam imala tamo je za mene bila \u0161okantna.<\/p>\n

R.B.: Koliko ste tu ostali?<\/p>\n

A: Tu smo ostali do 1.-vog Jula. Jer, Iako je Pri\u0161tina oslobo\u0111ena 13.-tog Juna, mi smo i proslavili oslobo\u0111enje i sve, i mogli smo da se vratimo ranije \u2013 moj brat je do\u0161ao pre nego da se sve oslobodi, dakle \u010dim su prve NATO snage u\u0161e, Lani je krenuo prvi jer je govorio \u201eda odem da vidim ako mogu da na\u0111em neki posao sada sa ovim strancima, i da vidim ku\u0107u\u201c. I to je bila neka trauma po sebi jer nismo znali \u0161ta se de\u0161ava. Imali smo razne traume \u2013 mnoge stvari se i zaborave da se ispri\u010daju \u2013 ali na primer, dok sam bila u Blacu, ja sam bila dete, neko je do\u0161ao i rekao mi \u201eubili su ti ujaka, baku, celu porodicu su ti ubili\u201c. I ja sam videla moju majku koja je bila na koncu izme\u0111u ludila i bilo \u010dega \u0161to smatramo normalnim. I znam da dok smo ostali u Blacu to sam sa\u010duvala za sebe, ne\u0107u re\u0107i majci da su joj ubili brata i majku, jer \u0107e kad-tad to saznati, ali da ja ne ugrozim jo\u0161 vi\u0161e njeno emotivno stanje. Jer su pri\u010de bile razne, odvajaju mu\u0161karce od porodica, odvajaju mu\u0161karce. Ona je tada brinula o bratu, \u201euze\u0107e mi sina, uze\u0107e mi sina\u201c, a ja da joj dodam jo\u0161 i brigu o bratu\u2026 znam da sam to nosila u sebi. I taj dan kad smo oti\u0161li u Gostivar, do\u0161ao je ujak. On je svaki dan i\u0161ao po d\u017eamijama, da mo\u017eda sretne nekoga, jer je on stigao tamo pre nas. Znam da je bila neka ekstaza, neko olak\u0161anje kad sam ga videla, \u010dinilo mi se da sam skinula ogroman teret koji sam nosila u sebi. A bilo je svakojakih vesti. Sad, na primer, sin mog strica je iz Londona oti\u0161ao u OVK. I on je do\u0161ao nakon nekog vremena, ne znam kako je pobegao, do\u0161ao da nas poseti. I da mu vidi\u0161 fizi\u010dko stanje, emotivno, jednog mladi\u0107a od 20 i ne\u0161to godina, i to je bio jedan veliki \u0161ok. A onda smo imali sina stri\u010devog sina, koji je u to vreme imao 8-9 godina, nije mogao da spava, imao je no\u0107ne more no\u0107u. Znate, sve vrste trauma, na sve strane.<\/p>\n

R.B.: Mo\u017ee\u0161 li malo da nam opi\u0161e\u0161 kada si se vratila, kako si ti videla Pri\u0161tinu?<\/p>\n

A: Ja, od trenutka kada smo pre\u0161li granicu i u\u0161li na Kosovo, nekako sam se opustila jer sam mislila \u2013 do\u0161la sam na moju teritoriju, ali znam da je bilo veoma te\u0161ko videti sve te uni\u0161tene ku\u0107e. Kada smo do\u0161i, ku\u0107a je bila skroz opusto\u0161ena. Onda se to malo iskoristilo i od strane uku\u0107ana kom\u0161ija, kad su do\u0161li u tom periodu Juna, mislili su da se uop\u0161te ne\u0107emo vratiti. Na\u017ealost, neke stvari su uradili sami Albanci jer su mislili \u201eovi ljudi su pobegli, ne\u0107e se vratiti\u201c. Svi su bili radosni i puni entuzijazma da se sve to zavr\u0161ilo, da se ostvario na\u0161 san, oti\u0161li su Srbi odavde; ali je nekako bio neki bol, jer znam, na primer, videla sam neke stvari iz na\u0161e ku\u0107e po balkonima Albanskih kom\u0161ija. I to te nekako obeshrabrivalo. Ali sa druge strane sada to shvatam jer, ipak ka\u017eem, kada do\u0111e do egzistencijalne krize, \u010dovek gleda samo sebe i ne razmi\u0161lja dalje. Ali znam da smo se malo obeshrabrili i od ove \u010dinjenice, kako su nas potpuno obrisali iz istorije, ova porodica je oti\u0161la, vi\u0161e se ne vra\u0107a, i hajde da sada uzmemo njihovu imovinu. Ali smo odmah stupili u kontakt sa dru\u0161tvom. Znam da smo se vratili u \u0161olu negde u Avgustu, kako bi nadoknadili one izgubljene \u010dasove \u0161to pre, jer sam ja imala brigu da se prijavim u srednju medicinsku \u0161kolu, i svako od nas gde je \u017eeleo da ide po \u0161kolama, neki u gimnaziju, neki u\u2026 tu smo se razi\u0161li, uglavnom su i\u0161li u Sami Fra\u0161eri, nas 2-3 smo bili na medicini. Ali je bila velika radost, organizovali smo i matursko ve\u010de. Stvarno smo se brzo vratili u normalnost jer, verujem, zato \u0161to smo bili deca, bilo nam je lak\u0161e da zaboravimo i da se vratimo tome. A Pri\u0161tina, koliko god bila bombardovana, po\u0161ta i druge institucije, videli smo manje posledica rata u odnosu ako bismo bili u \u0110akovici ili drugim gradovima koji su bili vi\u0161e uni\u0161teni. Ili, \u0161to je jo\u0161 gore, za gra\u0111ane Mitrovice, koji, 8 godina nakon oslobo\u0111enja, oni su do\u017eiveli vi\u0161e te\u0161ko\u0107a nego u periodu rata. Jer ne zna \u010dovek ni da ka\u017ee kada je po\u010delo a kada se sve zavr\u0161ilo, ako bismo to gledali u detalje. I to je to. Sada na ve\u0107oj udaljenosti, i zbog toga \u0161to se \u010dovek tokom \u017eivota suo\u010dava sa mnogo stvari, vidim da sam malo zrelija, i mogu na sve da gledam kao na neku pri\u010du, sa visine. Pre 5-6 godina, da sam uradila ovaj intervju, sada bih verovatno plakala. Mo\u017eda i pre 1 godine. Jer jo\u0161 imam trauma. Vidim sebe kada treba da idem u Makedoniju, granica, Blace, \u010dim to vidim, sve te scene mi iza\u0111u pred o\u010di. Verujem ne samo meni, ve\u0107 svima nama koji smo kroz to pro\u0161i. Jo\u0161 uvek mi je voz malo trauma. Na Kosovu nisam mogla da \u010desto koristim voz, ali znam kada sam jednom i\u0161la na EuroTrip, nije da mi prvi kontakt sa vozom nije izazvao ta se\u0107anja. To mi je trauma, svima nama, kada \u010dujemo srpski jezik, kada vidimo uniforme. Kada sam trebala da idem u Srbiju, na granici, da mi iza\u0111e ta uniforma. Ali ono \u0161to mi poma\u017ee da to zaustavim, ka\u017eem \u201eAdelina, ako uporedi\u0161 \u0161ta su sve ljudi do\u017eiveli, ovo na\u0161e je kao ni\u0161ta!\u201c, i tako na\u0111em neku snagu. Ali svako od nas ima trauma. Imaju ih i deca koja su ro\u0111ena 2000. godine i koja to uop\u0161te nisu pre\u017eiveli, ali, na\u017ealost, trauma se nasle\u0111uje, to se zna. Onda, i nau\u010dno se zna da stres i ova razmi\u0161ljanja uti\u010du i na genetski kod i na sve to, i \u017ealosno je \u0161to \u0107e mo\u017eda i kod na\u0161ih naslednika ova trauma biti nasle\u0111ena. A druga \u017ealost je ta da se ne bavimo njenim re\u0161avanjem. Nadam se da \u0107emo se nekad osvestiti i da \u0107emo o tome jo\u0161 vi\u0161e pri\u010dati \u2013 nije da se ne pri\u010da, ali se ne pri\u010da kako treba, javno, za ove kolektivne traume koje imamo. I trebalo bi. Ako uporedimo kroz \u0161ta smo pro\u0161li, traumu nakon traume, pritisnute jednu nad drugom. Od pradedova i dedova. Meni je moj deda umro, moj otac nije poznavao svog oca jer je bio, isto, ubijen od Srba \u201945. godine. Samo da se nadamo da vi\u0161e ratova ne\u0107e biti, i sa nama je zavr\u0161eno, a sa traumama \u0107emo se nekako boriti.<\/p>\n

R.B.: Hvala puno.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text] Intervju sa Adelina Berisha R.B.: Zdravo Adelina! Hvala vam puno \u0161to razgovarate sa mnom. Mo\u017eemo li da po\u010dnemo malo sa time, kako ste doneli odluku da odete? Koliko se se\u0107a\u0161 tog vremenskog perioda? Sa kime si bila? Sli\u010dne stvari. A: Dakle, mislite kada je po\u010delo bombardovanje 25. marta, ili? R.B.: 24. mart. A: […]<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":1002,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1439"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1439"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1439\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1442,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1439\/revisions\/1442"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1002"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1439"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1439"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1439"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}