{"id":1234,"date":"2021-01-28T10:17:11","date_gmt":"2021-01-28T10:17:11","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1234"},"modified":"2021-08-18T12:07:25","modified_gmt":"2021-08-18T12:07:25","slug":"orgesa-arifaj","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/orgesa-arifaj\/?lang=sr","title":{"rendered":"Orgesa Arifaj"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Ispovest Orgese Arifi<\/p>\n

 <\/p>\n

OA: Period posle rata u Pri\u0161tini, u Arberi, u susedstvu u kome sam \u017eivela, bio\u00a0 je veoma prijatno, bila sam mala devoj\u010dica. Brige koje sam mogla imati bile su od jednog petogodi\u0161njeg deteta, neposredno pre rata. Zabrinutost je po\u010delo od napu\u0161tanja kuc\u0301e, pa pred-ratno vreme za mene mo\u017ee da bude definisano u jednoj re\u010denici, ili igrom koja se zove \u017emurka i koju smo dosta igrali. Povratak kuc\u0301i bio je naravno vrlo dosadan, ali tako\u0111e i depresivan, po prvi put mi se \u010dini da sam saznala \u0161ta je dosada, da kada ste jednom u krilima imali 3 da ste spavali zajedno, a onda za sebe ima\u0161 \u010ditavo mesto pozadi, ali ipak se nisam osec\u0301ala sigurno i srec\u0301no, jer nisam znala gde mi je brat, i gde su mi sestre. Jedna od zanimljivih pri\u010da, ili kao istaknutu koju bih je nazvala, bila je tokom povratka u Pri\u0161tinu, \u010dinjenica da su se moji roditelji sve vreme kretali i \u0161etali kako bi paravojne jedinice stvorili utisak da smo sasvim obi\u010dna porodica sa \u010dinjenicom da je na Kosovu rat, kao da nas nije briga, naime to je bio neki nagon za pre\u017eivljavanjem, i jednostavno da postanete da ste jedan od njih. Moji roditelji su te\u010dno govorili Srpski jezik, naravno zbog njihovog obrazovanja i uslovima u to vreme, ali jednog dana moji roditelji i ja smo oti\u0161li \u200b\u200bkod kom\u0161ije … U stvari, zaboravila sam da pomenem jednu stvar, u Arberi u susedstvu u kojem smo \u017eiveli , bili smo okru\u017eeni Srpskim porodicama gde je, u stvari, moja prva bliska prijateljica bila Srpkinja, \u017dana. I ona i ja smo se nekako slo\u017eilie, jer \u017dana je znala da pri\u010da Albanski jezik i ja sam znala pomalo Srpski, itd. Jednog od naj\u0161okantnijeg doga\u0111aja koju sam do\u017eivela kad sam se vratila na Kosovo posle Blaca je kada sam jednog dana iza\u0161ala da se igram sa \u017danom, a onda je, normalno, moj mentalitet po\u010deo da se menja kada sam videla koliko ljudi pate i koliko bombi padaju kao da smo \u017eivotinje, \u010dak i provera paravojnih formacija, deportacija svih nas.. Jednog dana, moja mama primec\u0301uje u novini \u201cKoha Ditore\u201d, u kojoj kao i uvek imaju\u00a0 glavne kolumne, jedna od slika da je precrtana, gotovo sve vreme kao dete nisam znala kako da primetim lice Bill Klinton-a i Milo\u0161evic\u0301-a, ne znam za\u0161to sam ih pome\u0161ala, mo\u017eda su obojica bili stari, sa belom kosom ili, opet, Bill Clinton je bio mr\u0161aviji, ali svejedno nisam ih mogala prepoznati u nekim trenucima, \u010dak jedno od pitanja koje sam postavila\u00a0 \u017dani, koji je taj, tako\u0111e je prstom pokazala na Bila Klintona, jer je ovo Milo\u0161evic\u0301 i nekako sam na\u0161krabala sliku Bila Klintona. Moja mama je jednog dana uzela \u201cKohu\u201d da pro\u010dita i ka\u017ee mi za\u0161to ovako \u0161krabate Billa Clintona, ne razumem vas, i nastavila sam da gledam, sa\u010dekaj malo, je li to Bill Clinton? Sada dolazi vreme za osvetu i idem da zovem \u017danu da iza\u0111e i\u00a0 da se igramo, i ka\u017eem joj da imam ideju, hajde da se igramo, bacic\u0301u ovo drvo \u0161to dalje mogu i ko prvi uhvati pobedic\u0301e, u redu, po\u010dnemo da se spremamo, zauzimamo polo\u017eaj i u trenutku kada smo htele da se pomerimo, da tr\u010dimo, ja, kao izbezumljeno dete, ako mogu da tako ka\u017eem, \u010dak i veoma nervozna posle svih tih doga\u0111aja koje sam videla i \u010dula, stavila sam nogu ispred \u017dane i \u017dana je gadno pala i povredila koleno, krvarilo joj je, a ja po\u010dnem da joj vi\u010dem za\u0161to me nepotrebno la\u017ee\u0161, za\u0161to si to uradila? Ona nije rekla ni\u0161ta, i normalno da sam odmah oti\u0161la kuc\u0301i i po\u010dela sam da razmi\u0161ljam i primetila sam da sam mnogo pogre\u0161ila, sledec\u0301eg dana, jer je tada bilo ve\u010b kasno, nisam smela da izlazim kada god sam htela. Bila sam samo ispred kuc\u0301e ni centimetra dalje, a sutradan sam oti\u0161la da zovem \u017danu kako bih joj se izvinula.<\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Sec\u0301am se da sam imala belu ko\u0161ulju, okovratnik koji mi je mama uvek navla\u010dila kad sam izlazila iz kuc\u0301e i jo\u0161 jednu suknju, sa crvenim i crnim kvadratima poput ovih suknji, uniforme \u201cSami Frasheri\u201d koje smo imali. Zvala sam \u017danu da iza\u0111e i pri\u010da sa mnom, i pojavila se \u017danina tetka koja mi je rekla da idem kuc\u0301i jer \u017dana nije ovde, a ja joj ka\u017eem da znam da je tu i da znam da sam pogre\u0161ila, da stvarno \u017eelim da se izvinjavam, molim vas recite joj da iza\u0111e. Stoga sam 3-4 puta insistirala, ona mi ka\u017ee molim te idi, i na jednom trenutku podignem glavu i vidim da je neko uperio prili\u010dno veliku pu\u0161ku na mene, i u tom trenutku znam da su mi se noge omamile, i po\u010dela sam da se znojim i samo sam spustila glavu i nastavila dalje, ne sec\u0301am se da li sam po\u010dela da zamolim da ne puca na mene\u00a0 ili pravi bilo kakvu dramu bez razloga, ali pre\u017eivela sam ovaj put i od tada nisam videla ni \u010dula o svojoj bliskoj prijateljici \u017dani, za koju verujem da je nau\u010dila veliku lekciju i izrazila sam moju frustraciju zbog onoga \u0161to sam videla i \u010dula. \u00a0Drugi slu\u010daj, koji slu\u010daj je malo ozbilnjiji, i\u0161la sam kod kom\u0161ije, on je bio sa\u00a0 Bosanskog porekla, dok mu je supruga bila Bosanka.<\/p>\n

Tokom na\u0161e \u0161etnje bila sam druga po redu, \u0161to zna\u010di da je moj tata bio prvi, ja druga, mama trec\u0301a. U me\u0111uvremenu, dok smo \u0161etali, \u0161to zna\u010di u susedstvu Arberia, \u010duli smo buku iz automobila ili d\u017eipova koje ranije nisam \u010dula, a oni su se zaustavili na jednom mestu, a tata mi ka\u017ee da dr\u017eim glavu dole, da se ne usu\u0111ujem\u00a0 da gledam i obec\u0301avam da ih nec\u0301eu gledati, da, naravno da jedno znati\u017eeljno dete, super svesno \u0161ta se doga\u0111a ne mo\u017eete ubediti takvom re\u010denicom, a ja sam podigla glavu, gledala te vojnike ili paravojne formacije ili ne znam kako da ih nazivam. Bili su u nekim uniformama malo druga\u010dijim nego \u0161to sam ih vi\u0111ala svaki dan, u nekim uniformama u nijansama tamnoplave, plave, bele, sive, \u010dudnih boja, sa vrlo neobi\u010dnim frizurama, kao da su bili u nekom od Britnej Spears-ovih spotova, mnogi su imali bizarne frizure. Odmah su po\u010deli da pretra\u017euju jednu kuc\u0301u, ali mi smo se spasili i u\u0161li u kuc\u0301u kom\u0161ije, \u010dika Nexhe, a moj tata je oti\u0161ao pravo do njega i rekao mu da odmah dolazi u podrum jer je do\u0161lo do problema. Tako\u0111e se sec\u0301am da se bio probudio popodne i rekao Xhemo ne boj se, sada znam njih, otvorio je zavesu i polako poku\u0161avao da zatvori i zatr\u010dao brzo, jako, jako brzo kako bi oti\u0161ao u podrum. \u010cak se sec\u0301am da je imao crvenu bluzu, \u010dak i sa spolja mogao je biti prili\u010dno primec\u0301en. Te paravojne formacije bile su me\u0111u najopasnijim jedinicama koje su bile na Kosovu, bile su grupa koja je srec\u0301om, razlog na\u0161eg opstanka bio alkohol, da je njihov um bio samo kako pronac\u0301i skladi\u0161te sa alkoholom, \u010dak i sada kao odrasla osoba shvatam da su samo hteli da nekako provedu svoje vreme, a vec\u0301ina njih su bili alkoholi\u010dari, a mi smo se prvo preselili, normalno i na srec\u0301u smo pre\u017eiveli. Tako je, posle skoro 20 godina kada sam srela jednog novinara, na\u010dinom na koji sam opisala ove paravojne formacije, on je bio Engleski novinar koji je izve\u0161tavao o Kosovu tokom rata i rekao mi da prema mojim \u010dinjenicama, ako se dobro mogu setiti , iako mislim da jeste, oni su bili najopasnija paravojna formacija ikad, i zaista sam se iznenadila da mi je to rekao da je veliko \u010dudo kako ste se spasili bez njihovih nekoliko metaka. Da je svaki od njih bio naoru\u017ean i nervozniji od drugog, i upravo iz tog razloga ponekad mislim da smo od njih i pre\u017eiveli, naime, bili su toliko koncentrisani da razbijaju kuc\u0301e, u zagradi pod alkoholom, da smomi uspeli da pre\u017eivimo od njih. Odlazak od kuc\u0301e o\u010dekivalo se i sa moje strane, iako sam bila mala devoj\u010dica. Osec\u0301aj tog o\u010dekivanja bilo je definisao od\u00a0 odec\u0301e koju smo nosili \u010dak i noc\u0301u, tako da, \u010dak i ako se ne\u0161to desi, samo da obujemo cipele i pobegnemo negde drugde. Sec\u0301am se da smo bile obe sestre i moj brat sa roditeljima. Naime, u autu smo bili 6 osoba, crveni Jugo koji smo imali, htela sam da spavam i obi\u010dno sam spavala usput. Ali, danas se jo\u0161 sec\u0301am puta za Skoplje, da smo planirali da idemo u Skoplje, a sa strane puta za Ka\u010danik bilo je nekih delova gde je zid puta bio sa ogromnim kamenjem, \u010dega se sec\u0301am i \u010desto vidim u ratnim filmovima, a zatim 6 dana i noc\u0301i u Blacu, gde je za mene to jo\u0161 uvek bilo zanimljivo, nisam osec\u0301ala nikakvu zabrinutost, \u010dinilo mi se samo jo\u0161 jednom avanturom, i to dobrom, neophodnom jer smo se bili okupili cela porodica i proveli smo vreme, energiju i sve brige ne delec\u0301i\u00a0 sa drugima, osim jednim s drugim. Blace za mene bilo je jedno od naj\u010dudnijih iskustava, jer tamo sam videla kamione iz kojih su delili hranu za sve one koji su \u010dekali u autima, a onda se setim mleka u malom pakovanju \u201cTetrapak\u201c-a, kru\u0161nog hleba, pa\u0161teta, limenki , sve. Stoga sam li\u010dno primetila da mi se mnogo dopada!!! \u017delim da podelim sa vama zanimljivu pri\u010du, kada sam tokom dana u Blace srela prijateljicu iz vrtic\u0301a, bilo mi je jako potrebno da idem u toalet, a kada sam je srela rekla mi je da znam jedno mesto, hajde do\u0111i sa mnom. Sada, iz dela Blace koji je bio mnogo dole, i\u0161le smo mnogo visoko gde je danas Carina, ili ne Carina vec\u0301 granica izme\u0111u Kosova i Makedonije. Zavr\u0161ila sam svoje potrebe, polako sam se vratila u auto i videla sam da je mami lice celo probledelo, isto kao ovaj zid koji sada vidimo. Odjednom me uhvatila i uhvatila za ruku i opet nisam znala za\u0161to, po\u010dela je da mi govori koliko je zabrinuta, \u010dak je i malo vikala na mene, i ponovo bez ikakve ideje po\u010dela sam da shvatam njenu zabrinutost i brigu tokom\u00a0 tih 10-15 minuta dok me nije videla, jer nisam dobila njeno dopu\u0161tenje da idem na toalet, dovoljno sam odrasla\u00a0 da se ne bojim i ni\u0161ta mi se nec\u0301e desiti. Tada su noc\u0301i bile mnogo hladne u Blacu, sec\u0301am se da je tata uvek naslonio glavu na volan auta da bi odmarao, ponekad se auto nije palio i sec\u0301am se 2 trenutka kada je uzeo neke alate- ne znam kakve ali u nekom trenutku auto se zapalio. Za mene kao petogodi\u0161njakinju, ili 6, 5 i po je zapravo bilo malo bolje, jer sam nekada spavala na krilima svojih 2 sestre i brata, pa su se posle nekoliko dana mama i tata odlu\u010dili za brata i dve sestre, po\u0161to su bile starije i bilo je mnogo opasno vrac\u0301ati se u Pri\u0161tinu sa dve mladim devojkama, jer smo \u010duli za puno, puno slu\u010dajeva silovanja \u017eena i devojaka. Osim toga, moja druga sestra je imala kratku kosu, ali je druga sestra bila mnogo \u017eenstvena i glas joj je bio \u017eenstveniji, i \u0161to i dalje ima, pa su se definitivno odlu\u010dili da se nas troje ne vrac\u0301amo, vec\u0301 da nastavimo za Makedoniju, nakon odlaska mojih sestara i brata u Makedoniju, ta\u010dnije u Gostivar, znam da su oni oti\u0161li \u200b\u200bu Gostivar kod najstarije sestre, ona je vec\u0301 bila tamo, bila je udata i bila je sa porodicom svog mu\u017ea. Vratili smo se u Pri\u0161tinu. Rat za mene je imao mnogo efekata, ponekad opet vidim da imam malo pote\u0161koc\u0301a kad sam sama, osim \u010dinjenice da je bilo prili\u010dno traumati\u010dno kada su moji roditelji odlu\u010dili da sestre i brat idu, tada znam da sam imala trenutni efekat kada smo se vratili na Kosovo, nisam mogla da mokrim oko nedelju dana zbog stresa koji se bio nagomilao, nije da sam se osec\u0301ala pod stresom, da, izvinjavam se. Ali, obi\u010dno je podsvest nekako reagovala i izra\u017een na taj na\u010din.<\/p>\n

Strah, kada sam napunila 23 godina, ta\u010dno sam saznala \u0161ta je Napad Panike, i na\u010din na koji se manifestuje Napad Panike, primetila sam da je od iznenadne buke, dozvolite mi da uzmem primer ako vidim petardu koja ima da pukne, predvi\u0111am buku koja c\u0301e nastati, ali ako mi pukne iza le\u0111ima, to je samo neka vrsta neopisivog stresa koji mi se manifestuje vrtoglavicom, znojavim rukama, visokim pulsom, niskim krvnim pritiskom, itd. Tako\u0111e sam primetila da se tokom bombardovanja dok sam bila u Pri\u0161tini sec\u0301am kada je bila bombardovana Zgrada Po\u0161te, iako mi je majka stalno govorila da nisu petarde, ni\u0161ta se nec\u0301e desiti, nisam \u010dula, ali, mislim da sam znala \u0161ta se de\u0161ava, jer je buka bila izuzetno velika, \u010dak i iz Dragodana moglo se videti sve. Dakle, definitivno imam psihi\u010dke efekte, srec\u0301om nemam fizi\u010dke. I uverena sam da c\u0301e se s vremenom mnogim, mnogim ljudima \/ pojedincima one da im se manifestuju i izrazi, mo\u017eda \u010dak i li\u010dno neke od njih, tokom vremena koje se nakupilo u mom zaboravu, \u010dak i zbog \u010dinjenice da nisam bila kod psihologa da razgovaram o ovoj temi, svesna sam za ova dva ili tri efekta, ali za druge stvari NE.<\/p>\n

Mo\u017eda je to povezano sa na\u010dinom na koji pri\u010daju u Srbiji, jer npr. osoba koja te\u010dno govori Srpski jezik govori brzo zbog \u010dega se osec\u0301am uznemireno.<\/p>\n

Meni se svi\u0111a Srpski jezik, na primer svi\u0111a mi se \u010dinjenica da idem u Beograd, ima puno ljudi otvorenih umova, jako su, mislim, dobro vas do\u010dekuju i sve, ali ipak kad \u010dujem da neko govori vrlo brzo, \u010dak i ako ta osoba mi 100% pru\u017ei toplinu, opet se osec\u0301am uznemireno. \u010cak i sada kada \u010dujem sebe primec\u0301ujem da nemam nekih velikih efekata, do\u017eivljavam ih vi\u0161e tokom praznika i u martu mesecu, jer obi\u010dno tih dana imamo uspomene za porodicu Jasharaj ili kada u Skup\u0161tini se\u00a0 raspravlja o nestalim osobama evo ve\u010b 20 godina itd, itd.<\/p>\n

Stoga mogu da ka\u017eem da nikada ne bih \u017eelela da budem \u201cu ko\u017ei\u201d onih koji vi\u0161e nemaju svoje voljene, a da jo\u0161 uvek ih nisu prona\u0161li.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Ispovest Orgese Arifi   OA: Period posle rata u Pri\u0161tini, u Arberi, u susedstvu u kome sam \u017eivela, bio\u00a0 je veoma prijatno, bila sam mala devoj\u010dica. Brige koje sam mogla imati bile su od jednog petogodi\u0161njeg deteta, neposredno pre rata. Zabrinutost je po\u010delo od napu\u0161tanja kuc\u0301e, pa pred-ratno vreme za mene mo\u017ee da bude […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1231,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1234"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1234"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1234\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1261,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1234\/revisions\/1261"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1231"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1234"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1234"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1234"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}