{"id":1208,"date":"2021-01-21T01:12:50","date_gmt":"2021-01-21T01:12:50","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1208"},"modified":"2021-08-19T09:19:12","modified_gmt":"2021-08-19T09:19:12","slug":"vetim-krasniqi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/vetim-krasniqi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Vetim Krasniqi"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Veton Krasniqi (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VK=Veton Krasniqi<\/p>\n

BG: Ka\u017ei mi kakva je bila situacija pre rata, kakvu je pamtite?<\/p>\n

VK: Tada sam imao 17 godina i bio sam u Gimnaziji. \u0160kole su bile u kuc\u0301ama. Dve godine sam pohac\u0301ao gimnaziju u kuc\u0301ama. Imali smo nevolje, kad smo i\u0161li u \u0161kolu imali smo vojnike na ulicama, policija nas je maltretirala, neke su mu\u010dili, ali \u010desto smo morali i u \u0161kolu tako, torbe nismo smeli da nosimo, po neku svesku\u00a0 i negde bi ih sakrili. Posle nekog vremena nisam znao kuda da krenem, situacija se jo\u0161 pogor\u0161ala. Putevi po\u010dinju da se u potpunosti zatvaraju. Imali smo slu\u010daj kada su bacili ru\u010dnu bombu u dvori\u0161tu Gimnazije i onda je \u0161kola odlu\u010dila da otka\u017ee ceo proces i oni su ga u potpunosti zatvorili. Tamo gde sam nekada \u017eiveo, sa drugim susedstvom___________, bila je velika porodica, 10 kuc\u0301a, 8 je iz porodice. Kad ka\u017eem porodica, mislim na ro\u0111ake. Imali smo veliko dvori\u0161te. 7-10 metara tako, ne znam ta\u010dno, imala su velika zatvorena vrata, kada je situacija postala zabrinjavajuc\u0301a, kada su se potpuno zatvorili, mi smo zatvorili ta vrata i nije bilo pristupa. Obi\u010dno smo provodili vreme u dvori\u0161tu, a bilo je pokreta vojnika i policije. Po\u0161ta u to vreme radila. Po\u0161ta je delila penzije, koliko znam, ra\u010dune za struju i vodu. U to vreme po\u0161ta je do\u0161la kod mene kuc\u0301i i donela nam pismo, i tako\u0111e za mog ro\u0111aka, jer smo isto godi\u0161te. Pismo je da se prijavim u vojsku, jer u vreme Jugoslavije sa 18 godina i\u0161lo se u vojsku, a sa 17 godina na regrutaciju. Regrutovanje se odvijalo u Ni\u0161u. Regrutovanje je kad idete,na provere,\u00a0 provere va\u0161e mentalno stanje, ako ne\u0161to imate … odlu\u010duje se da li ste za vojsku ili ne. Zapravo, pre toga, da vam ka\u017eem za\u0161to smo odlu\u010dili da odemo. Nisam imao nameru da odem za Albaniju, nisam to imao nameravao uop\u0161te. Ali kada se situacija pogor\u0161ala u tom kvartu, gde su dva puta bacali ru\u010dne bombe, to nas je malo traumatizovalo, ali ovo pismo iz vojske odlu\u010dilo je da odem, po\u0161tar me je malo upla\u0161io jer bio je_____, i oni vojnici i policajci koji su bili tamo, pitali su ga \u0161ta je to, ali po\u0161tar im je rekao da deli ra\u010dune za struju, nije im rekao \u0161ta je to. Da im jr tada rekao da je to za vojsku, imali su razloga da u\u0111u unutra i da nas odvedu, po\u0161to su uzimali ljude da otvaraju rovove _______. Ovo pismo je do\u0161lo meni i mom ro\u0111aku, kako na je stiglo, taj po\u0161tar je kazao policiji i vojsci da su to fakture, a ne poziv za vojsku. To je bio razlog za\u0161to moj ro\u0111ak i ja moramo da odemo, kako nas srpska policija i vojska ne bi odveli. Sutradan smo odlu\u010dili da odemo, iako imamo 17 godina i od tada smo zapretili svojim porodicima, govorili smo porodicama \u201eodlazimo, hajde\u201c.\u00a0 Odlu\u010dimo se sutradan, ja, njegov ro\u0111ak, brat i u\u017ea porodica.\u00a0 Dok su drugi ostali tamo. To pismo me je nateralo da pobegnem.<\/p>\n

Oti\u0161li smo \u010dak i do autobuske stanice, autobuska stanica bila je …. bilo je mnogo ljudi, mnogo autobusa, bili su organizovani. Oti\u0161li smo u pravcu Po____, ali koliko se sec\u0301am bilo je mnogo policijskih i vojnih punktova. Autobusi nisu mogli da idu do granice, morali su da se zaustave, mo\u017eda vi\u0161e od 5-10 kilometara unazad, ljudi su morali da nastave pe\u0161ice. Odatle na svakom punktu ljude su zaustavljali, maltretirali, uzimali im novac. Na\u0161im autobusom uspeli smo da pro\u0111emo dva punkta, ako se dobro sec\u0301am, imalo je 5 punktova, autobusom dolazimo do 2 ili 3 punkta, nije bilo potrebe da pe\u0161a\u010dimo. Onda i nama je zapalo da malo pe\u0161a\u010dimo. Voza\u010d autobusa je bio Srbin i osoba koja je u na\u0161oj grupi bila, poznavali su se, i ovo je dovelo do toga da ne bude maltretiranja na 2-3 punkta, i onda smo bili blizu granice. U autobusu je puno ljudi, mo\u017eda 50-60 ljudi, iza\u0161li smo i onda nastavili prema granici pe\u0161ice. Nisam puno hodao, mo\u017eda 1 kilometar, tako do granice. Tamo na granici smo prvi krenuli moj ro\u0111ak i ja, dok je grupa bila iza nas, \u010dak ni na toj granici nije bilo pretresa, nisu imali nikoga, nikoga \u017eivog, ni vojnika, ni ro\u0111aka. Oni sigurno su bili unutra. \u010cak i mi smo poku\u0161ali i da pobegnemo, pre nego \u0161to nas je neko zaustavio, sada ili da sa\u010dekamo grupu. Moja porodica i porodica ro\u0111aka bile su iza.\u00a0 Tada je bio lo\u0161 trenutak, kada smo pogledali levo, desno, bila je planina, mogli smo da vidimo snajperske vojnike. Dok su na donjoj desnoj strani bili ljudi koje su odveli, da im kopaju rupe, rovove. \u010cak je i ovaj ro\u0111ak ugledao svog brata dole, oni su ga uhvatili i on je kopao ovakve rupe.<\/p>\n

BG: \u010cemu slu\u017ee ove rupe?<\/p>\n

VK: Zvali smo ih rovovi. To su jame koje kopaju da bi postavili mine ili barikade za rat, ti ljudi su samo za usluge u vojsci_______ te\u0161ko mu je palo kada je to video, bili su dalje, bilo je 1-2 kilometra, ali su se videli. Nije bio sam, bilo je i drugih,\u00a0 ali na srec\u0301u nakon nekog vremena su oslobo\u0111eni.<\/p>\n

Tu mu je pripalo malo te\u0161ko, u jednom momentu zbunjenosti, da li je be\u017eimo ili ne. Grupa je bila iza nas, na granici nije bilo nikoga \u017eivog. Ono \u0161to smo odlu\u010dili je da br\u017ee hodamo, imali smo dve torbe pri ruci. Bila je i jedna velika torba na ramenu. Kako smo se pribli\u017eavali granici, zaustavili su nas, bila su dva srpska policajca, ali nas nekako nisu proverili, samo su nam rekli da nastavimo. Zatim smo stigli do rampe, a moja torba zaka\u010dila se za rampu, i mislio sam da me je policija zaustavila … onda kada smo pre\u0161li rampu, ja ostajem na toj ni\u010dijoj zemlji, to podru\u010dje nije ni Kosovsko ni Srbije, i bilo je mnogo dubokih rupa i nekoliko barikada, ali nema vojnika, i srec\u0301om nismo nastavili jer smo ostali da \u010dekamo grupu. Oni policajci koji su iza\u0161li iz grani\u010dnog objekat, potpuno zaustavljaju grupu_____,\u00a0 normalno imaju novac,\u00a0 uzeli su im paso\u0161e, uzeli li\u010dne karte, mogao sam da vidim mnogo registarskih tablica, paso\u0161a, odec\u0301e_____.<\/p>\n

Za\u0161to ka\u017eem na srec\u0301u, \u0161to smo se tu zaustavili i nismo nastavili, jer u grupi je bilo nekoliko ljudi koji su bili u vosjci u vreme Jugoslavije i kazali su nam nemojte tamo ic\u0301i, tamo su mine, i sve tako da granice sa Albanijom. Odatle nas \u0161alju u Kukes, porodica moje bake je iz Albanije, i oni su iz Kuksa. _______. Moja baka je ro\u0111ena u Prizrenu, ali je poreklom iz Kuksa. O\u010deva tetka je imala stan i u Kukesu gde smo boravili 2 do 3 nedelje. Sada smo tamo 2-3 nedelje radili, delili pomoc\u0301, bilo je arapskih organizacija koje su delile pomoc\u0301. Kukes je tako\u0111e imao kamp,\u00a0 \u0161atore, gde smo delili pomoc\u0301, dok sam ja sa ovim svojim ro\u0111akom i jo\u0161 jednim drugim bili distributeri. Do\u0161ao bi kamion, pokupio nas i oti\u0161li bi u kamp, odr\u017eavali red, pomagali ljudima. Radio sam 2-3 nedelje ovaj posao, dokle nije do\u0161ao trenutak da se ide u Tiranu.<\/p>\n

BG: Kakvo je va\u0161e iskustvo sa podelom pomoc\u0301i, kakva je atmosfera vladala.<\/p>\n

VK: Tu ste nekako … Imam stan u Kuksu, srec\u0301om u stanu i sa porodicom. Oni u \u0161atorima imali su lo\u0161e uslove, a kada smo i\u0161li da delimo pomoc\u0301, mnogo sam se osec\u0301ao tu\u017eno….. bilo je za sve, svega, bilo je mnogo pomoc\u0301i od organizacija. Sad se ne sec\u0301am da li je to bila arapska organizacija, ne sec\u0301am se ko, kada, \u0161ta … ali bilo je mnogo drugih organizacija, bilo je mnogo novinara. Kuks je bio u nevolji, bilo je svega, bilo je stranaca, kad bi do\u0161ao red da se deli pomoc\u0301, bilo je nekako… veoma mi je bilo \u017eao da gledam tu patnju….ili daj meni, daj meni…mnogo toga da se vidi, ispada red, nismo mogli da napravimo red….osec\u0301ao sam se jako lo\u0111e kad bih video te ljude kako pate, moj narod, \u0161ta rade zbog jedne tegle ajvara i sl. Morao sam da \u010duvam red dok ne stavimo tu kolonu u sistem, taj red, bila je zbrka, osec\u0301aj je lo\u0161, a onda narednih daa sve je bilo u redu. Trebalo je odr\u017eavat odre\u0111eni raspored, bile su kolone, svi znamo gde i koliko pomoc\u0301i dobijaju, bilo je za sve, bilo je mnogo pomoc\u0301i, posebno oko hrane i odec\u0301e. Odmah nakon toga, policija Kuksa pomogla nam je tim gvozdenim barikadama da se naprave kolona, nakon toga sve je bilo u redu i ja sam to radio svaki dan od jutra do nave\u010de, 2 do 3 nedelje ako se sec\u0301am i nakon toga smo oti\u0161li u Tiranu.<\/p>\n

U Tirani imam ro\u0111ake gde su nam i tamo obezbedili stan za iznajmljivanje, normalno. Tu smo ostali do kraja rata. Ima i jo\u0161 jedan zanimljiv detalj iz tog vremena. Tirana nije prihvatala izbeglice, kao izbeglice. Ko god je oti\u0161ao u Tiranu, odveden je na gradski stadion….Arsllan Rusi, to je bio ko\u0161arka\u0161ki stadion. Nismo imali ni dokumenta, ni dokaz da tamo imam stan, da idemo u iznajmljeni stan. Nisi imao pravo, definitivno si morao da ide\u0161 tamo u….i morali smo da idemo na crno, ina\u010de druga\u010dije nisi mogao. U Tirani nisi moga da u\u017ee\u0161 kao izbeglica , kao i mi sa Kosova. Onda, u okviru neke organizacije … ako se ne varam, UNICEF-a, uz njihovu pomoc\u0301 u\u0161li smo u Tiranu. Samo mi i u\u017ea porodica. Dok su ostali ro\u0111aci ostali u Kuksu. Nisu \u017eeleli da do\u0111u u Tiranu i nisu imali gde, dok smo mi imali mali stan koji su nam ro\u0111aci na\u0161e bake obezbedili malim stanom i to je bilo do Tirane. Zatim u Tirani, uz pomoc\u0301 na\u0161ih ro\u0111aka u inostranstvu, pomagali su nam novcem za stanarinu, hranu i ostalo, a mi smo proveli mo\u017eda mesec dana u Tirani, po\u0161to smo radili ne\u0161to, ne\u010dim, razmi\u0161ljali smo i o vojsci, ali za tada\u0161nju vojsku posle mnogih zahteva, starost je mnogo va\u017enija, nisu odobravali ispod 18 godina. To je Oslobodila\u010dka vojska Kosova. Nisu prihvatali ispod 18 godina ili ste se registrovali i rekli su vam, obavestic\u0301emo vas … onda ako ste jedino dete u porodici, nisu prihvatali. Dakle, oni imali su\u00a0 neka pravila. Nakon \u0161to sam sreo vojnika u Kuksu, je su u Kuksu imali neku kancelariju, ne znam \u0161ta su mi rekli, tamo su obavljali registraciju i mi smo oti\u0161li sa ovim ro\u0111akom, ali ba\u0161 iz razloga \u0161to sam jedno dete nisam primljen, jer kazali su mi sam jedino dete, ne mo\u017ee\u0161 i ima mnogo zahteva, do\u0111ite ponovo sledec\u0301e nedelje, posle 10 dana …. onda smo oti\u0161li u Tiranu i to je bilo gotovo.<\/p>\n

Bilo je dobro i u Tirani, gde sam mogao stalno da se susrec\u0301em sa mnogim stanovnicima Kosova. Stres je bio ceo vreme. \u0160ta se ovde doga\u0111alo ne znam, celu svoju u\u017eu i \u0161iru porodicu imao sa sa sobom, ali deda i baka su bili ovde, celo vreme komunicirali smo sa njima. Trebalo je ic\u0301i u po\u0161tu da ih pozovem, veze su nekad radile nekad nisu, pratili smo televiziju po ceo dan, oni su davali informacije kao \u0161ti su, porodica H je stigla dobro i zdravo, i po ceo dan smo \u010ditali one titlove u donjem delu. Ova porodica, ova porodica je stigla … postoji i jedan detalj koji sam zaboravio da napomenem. Kada smo stigli u Kuks, uzeli su nam podatke, imena i prezimena, a ne dokumenta po\u0161to nam je policija uzela, vec\u0301 samo ko ste vi … i ti podaci su emitovani na televiziji, satelitskoj TV TV\u0160 ako ne gre\u0161im. H porodica je stigla u Albaniju. Takav je bio na\u010din informisanja ljudi i porodica koje nisu mogle da komuniciraju telefonom. Obi\u010dno nismo imali telefon, i\u0161li smo u Po\u0161tu, u po\u0161ti veze \u010desto nisu funkcionisale, a onda smo zvali ro\u0111ake na zapadu, oni iz zapada imaju komunikaciju sa Kosovom, i tako je to bilo. I to je bilo sve.<\/p>\n

U Tirani smo ostali, ako ne gre\u0161im 2 ili 3 meseca, ne znam ta\u010dan datum, nisam ba\u0161 dobar.<\/p>\n

I\u0161li smo u \u0161kolu, u srednju \u0161kolu, gde je \u0161kola Sami Fra\u0161ri bila otvorena samo za izbeglice, i tamo smo bili podeljeni po razredima, prema godinama, i tamo smo bili 2-3 meseca.<\/p>\n

BG: Kakva je bila atmosfera u \u0161koli ______?<\/p>\n

VK: Nama koji smo bili u kac\u0301ama, ova \u0161kola je bila malo zanimljiva. Tamo smo bili svi zajedno, zna\u010di svi zajedno, nije bilo Albanije, bili su samo Kosovari. Samo su profesori su bili iz Albanije, ali nisu imali nikakve programske planove, nisu imali prave knjige, bila je ideja i mislili su da nec\u0301emo dugo ostati tamo, vec\u0301 da kao u\u010denici imamo neke osnovne informacije. Nismo imali dnevnike, nije bilo registracije, registracija je ru\u010dno vo\u0111ena. Tada su nam rekli da c\u0301e se ovo sve regulisati, ali onda se rat zavr\u0161io.<\/p>\n

Zatim imao sam iskustvo da sam \u017eeleo da odem u inostranstvo, na zapad. Postojala su dva na\u010dina sa ______, s obzirom da su i\u0161li dosta, na crno za Italiju, ali oni imaju i druge na\u010dine, uobi\u010dajeno brodom, ali su vrlo skupi. Da, sa brodom je veoma skupo, razlika je 5 puta skuplja nego kod ___________. ali sa____bio je rizik. Ali ti bi pre\u0161ao more sa _____, ja sam kao jedino dete u kuc\u0301i, moja porodica je bila protiv, ali slo\u017eili su se da normalno odem brodom, tako\u0111e na crno, ali je bolje. Postojale su grupe ljudi koji u pravile ove organizacije, i roditelji su se slo\u017eili da mogu da idem, ali kada je do\u0161lo vreme i red da se krene, u tom trenutku je potpisana kapitulacija Milo\u0161evic\u0301eve vlade, da su bombardovani 74 dana, bombardovana je i Jugoslavija i potpisuje se kapitulacija. Kada se kapitulacija potpisala i kada vojska i srpske snage na Kosovu napuste, NATO je u\u0161ao i od tog dana, za 2-3 dana dolazimo na Kosovo.<\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

BG: Kakvo je iskustvo povratka?<\/p>\n

VK: Bio sam iznena\u0111en, imao sam priliku da odem u Italiju, jer nisam oti\u0161ao, zbog potpisa. Tada odlu\u010dujemo da do\u0111emo. Nakon \u0161to smo proputovali starim putem, stari put je bio stra\u0161an,\u00a0 kroz planine. Oko 8-9 sati je potrebno za 100 kilometara, kroz planine ._______________. Tako\u0111e nisam imao razloga za\u0161to da ne idem tim putem, za\u0161to se ne bih vratio__________________. Bio je jedan kombi, u kombiju je bilo 8 ljudi, bila je porodica iz Prizrena, ispalo je da su oni tako\u0111e iz Prizrena, \u010dak i kad smo do\u0161li ovde na granicu, po\u0161to smo videli nema\u010dke vojnike, policiju i ljude u punoj uniformi, stigla nam je velika neopisiva radost i sec\u0301am se kad je moj otac otvario prozor i vri\u0161tao od radosti. To je bila velika euforija, \u0161to smo videli \u010dlanove porodice, znate da su dobro i zdravo, i bila je neka velika radost. ne\u0161to….. mislite da je sve zavr\u0161eno , nema potrebe za____, oslobo\u0111eni ste, tako\u0111e mislim da je taj deo 99 i naredne dve godine savr\u0161en, jer bili smo generacija kao i one pre nas koje su iskusile pro\u0161li sistem, pre\u017eiveli smo ga kao takvog, kada je bilo pritisaka i torture, ali do\u017eiveli\u00a0 slobodu. Bila je sloboda, nije bilo dr\u017eave, nema policije, nema i\u010deg, bilo je ne\u0161to neopisivo, ne znam … to treba da se do\u017eivi.<\/p>\n

Ne znam kako da ih opi\u0161em, moraju da se do\u017eive, to je velika radost i to je sve. Kad smo do\u0161li ovde, u stvari smo dobili lo\u0161e vesti, na primer da su to uradili, ubili, uzeli, neko je izgubljen, ne zna se _________ ,. Ovo je rat i rat i to se de\u0161ava<\/p>\n

BG: Li\u010dno, \u0161ta mislite kakav je efekat rat imao na vas?VK: Imao sam 16-17 godina, u ovoj dobi ste malo vani, i ne znam gde, \u0161ta, strah je pome\u0161an, pome\u0161an u tim trenucima ….. i ja sam ga imao, kada me je policija maltretirala kad smo i\u0161li na primer u \u0161kolu. Tako\u0111e su vas maltretirali ljudi, civili, koji nisu albanske nacionalnosti, jer to su bila vremena kada ste se osec\u0301ali poni\u017eeni, i imali ste neki strah od takvih, jer u to vreme vladao je taj sistem. \u010cak i pritisak, mu\u010denje, sve,\u00a0 \u010dak i od va\u0161eg straha, takvog \u017eivota, vi prelazite u \u017eivot, opu\u0161tenja i slobode…. za mene je to bilo mnogo \u010dudno, ali ja li\u010dno mogu da ka\u017eem da prethodna vremena nisu bila dobra, posebno za mlade, posebno ne za mlade … ali i za sve. Ne znam kako su ljudi \u017eiveli, tako celo vreme pod pritiskom, celo vreme pod stresom …. ne znam kako su \u017eiveli. Godine 80-te su bile malo slobodnije, ali posle 90, 92 i 93 ne znam. Ljudi su vrlo poni\u017eeni, i to nije dobro, to je, ne znam, ovo je moje iskustvo koje sam imao, ima mnogo drugih stvari, mnogih se stvari ne sec\u0301am. Ne sec\u0301am se mnogih stvari, sec\u0301am se kada smo se penjali na krovove kuc\u0301a da posmatramo NATO bombardovanje. Mesto gde sam \u017eiveo bilo blizu kasarne, kad su bombardovali iza\u0161li smo da gledamo, toliko smo znali … bilo je lo\u0161ih trenutaka i … ali svi smo bili zajedno.<\/p>\n

Cela porodica je \u017eiva, zajedno, zatvorena, a samo stariji su mogli da obezbede bra\u0161no, hleb i to je to. Hoc\u0301u rec\u0301i nismo mogli, to je to…ne znam kako da ka\u017eem, taj ratni period, ovo je bilo, manje-vi\u0161e poput pandemije koja nas je zatvorila. Tako je sve bilo. Samo tada ste \u010dekali da neko do\u0111e, da vas neko odvede iz kuc\u0301e. Normalno, spavao sam sa odec\u0301om, spavalo se kao da si u pid\u017eami, ali svaki dan se ne\u0161to de\u0161avalo. Svaki dan vidite NATO bombe ili izbliza \u010dujete pucnje. Ru\u010dne bombe u va\u0161em dvori\u0161tu, gde je va\u0161 auto u potpunosti uni\u0161ten, celo vreme pod pritiskom, celo vreme budan, sa rasporedima, neko spava neko ostaje budan, bilo je trenutaka kada se iz, po\u0161to su u Prizrenu kuc\u0301e vrlo blizu jedna drugoj, bilo je slu\u010dajeva skakanja iz drugog susedstva, preko krovova kuc\u0301a, ljudi dolazili su u moju kuc\u0301u da se sklone, da pobegnu… po\u0161to je vojska jurila tamo\u0161nje mlade ljude … celo vreme bilo ne\u010deg sli\u010dnog, i bio je veliki strah, slu\u0161ali smo vesti da su uzeli ovog, poveli onog….. informacije se nisu mogle dobiti kao dana, bilo je svega 2-3 kanala … TVSH ako se ne varam, bila je jedna radio stanica, e znam ime tog radia, tu smo dobijali informacije…i ovo je bilo sve. Hoc\u0301u rec\u0301i ovako je bilo za vreme rata.<\/p>\n

Moderator: Puno vam hvala[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Veton Krasniqi (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VK=Veton Krasniqi BG: Ka\u017ei mi kakva je bila situacija pre rata, kakvu je pamtite? VK: Tada sam imao 17 godina i bio sam u Gimnaziji. \u0160kole su bile u kuc\u0301ama. Dve godine sam pohac\u0301ao gimnaziju u kuc\u0301ama. Imali smo nevolje, kad smo i\u0161li […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1226,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1208"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1208"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1208\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1341,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1208\/revisions\/1341"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1226"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1208"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1208"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1208"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}