{"id":1171,"date":"2021-01-21T00:43:09","date_gmt":"2021-01-21T00:43:09","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1171"},"modified":"2021-08-19T09:48:08","modified_gmt":"2021-08-19T09:48:08","slug":"noli-sahatciu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/noli-sahatciu\/?lang=sr","title":{"rendered":"Noli Sahatciu"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Nol Sahatciu (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, \u00a0NS= Nol Sahatciu<\/p>\n

BG: Ka\u017eite nam ne\u0161to o sebi?<\/p>\n

NS: Ja sam Nolji, imam 31 godinu, radim uglavnom u marketingu, ali sada sam po\u010deo malo da se bavim filmom, re\u017eijom i tu i tamo glumom.<\/p>\n

BG: Da li se sec\u0301ate kako je po\u010deo rat, dakle, va\u0161a prva sec\u0301anja na po\u010detak tog perioda?<\/p>\n

NS: Da budem iskren, kada je po\u010deo rat imao sam 10 godina i ne sec\u0301am ga se puno, jer su me roditelji uglavnom po\u0161tedeli ili za\u0161titili, pa nije da ga se sec\u0301am kao veoma tu\u017enog perioda, kao na primer kada smo oti\u0161li na granicu o \u010demu mogu re\u0107i malo detalja, po ceo dan smo \u010dekali sa majkom i tetkama, ali bilo je i tetkinih c\u0301erki i sinova i za nas je to bilo pomalo zabavno, radili smo stvari zajedno, bilo je i druge dece, ali onda, kada smo razgovarali sa roditeljima, oni su nam kazali na primer, da je majka ranije znala da su joj rekli kada c\u0301e doc\u0301i do bombardovanja, jer je radila za World Vision, to je organizacija koja poma\u017ee izbeglicama, tako\u0111e joj je dva puta pogre\u0161no preneto, tj. dva puta im je re\u010deno i odlazili smo u Albaniju: ja, majka i sestra, bombardovanje se nije dogodilo, vratili smo se, i mi smo tako\u0111e oti\u0161li jednom kad se nije dogodilo, vratili smo se i mi trec\u0301i put su je zvali \u201eda li je ta\u010dno ili nije\u201c, a tako\u0111e je bila ta\u010dno jer su se sutradan dogodili napadi, pa smo u autobusu oti\u0161li \u200b\u200bdo granice, bio je mnogo pretrpan.<\/p>\n

BG: Kakav je bio trenutak razdvajanja porodice, da li ste imali takav osec\u0301aj za\u0161to odlazite?<\/p>\n

NS: Ne, ne, \u0161to manje moguc\u0301e pa skoro gotovo nikakve informacije roditelji nam nisu davali kako bi nas za\u0161titili, \u010dak i onih prethodnih dana kada smo i\u0161li u Albaniju bilo je nekako \u201eda li c\u0301emo posetiti mog dedu jer je bio u Tirani koji tamo \u017eivi od 80-ih, \u010dak i ni\u0161ta, mnogo su prekrivali taj strah i taj stres vezano za ono \u0161to se de\u0161ava. Za mene je mo\u017eda zapravo ono \u0161to se de\u0161avalo bilo jako te\u0161ko, a razlog je bio zato \u0161to sam menjao \u0161kole, tako je bilo i kada smo smo napustili Kosovo, prvo smo oti\u0161li u Debar 2 dana, zatim u Tiranu kod mog dede, i tamo sam i\u0161ao u \u0161koli 2-3 meseca i nije bilo lako i nisam znao jezik ta\u010dno onako kako ga govore, plus deca znaju da malo provocirju i samim tim nisu me lako prihvatili, ali u redu. Zatim smo oti\u0161li \u200b\u200bu Kanadu, jer je moj otac dva ili tri meseca radio za kanadsku ambasadu u Tirani, a kada smo oti\u0161li \u200b\u200bu Kanadu tamo sam ponovo morao da stvorim novo dru\u0161tvo, bio sam mali, pa nisam dobro znao engleski jezik, i ostali smo tamo godinu i po dana, i onda smo se vratili. Vratio sam se ovde u osnovnu \u0161kolu, ostao sam godinu dana, pa onda smo opet oti\u0161li \u200b\u200bu Kanadu i tamo je od po\u010detka bila srednja \u0161kola, i to je tinejd\u017eerski period , ba\u0161 je bio tranzicioni period. Bio sam i malo zatvorenijeg tipa, nije da sam mogao vrlo, vrlo brzo tako stvoriti prijatelje, trebalo mi je neko vreme, a\u00a0 tek \u0161to sam stekao neke prijatelje, morao sam se ponovo vratiti na Kosovo, u srednjoj \u0161koli zatim u \u201eMehmetu Akifu\u201c, plus tetkina \u0107erka je bila razred iznad, tj. i\u0161ao sam u 10. razred i \u017eeleo sam da budem sa njom i u razredu, a onda su svi ti prijatelji moje osnovne \u0161kole u koju sam imao, a koji su i\u0161li u \u201eMehmet Aki bili su ni\u017eem razredu, tako da nisam bio u razredu sa njima, tako nisam mogao da budem sa svojim dru\u0161tvom i bilo mi je malo zamorno i u jednom trenutku sam rekao majci da, na kraju kad sam bio u \u201eMehmetu Akifu\u201c da \u201eza\u0161to me niste ostavili u Kanadi\u201c, ne znam nikoga, i \u00a0plus ovi drugi su bili godinu dana stariji i ako kada ste u tom periodu to igra ulogu. Ali, \u201eu svakom slu\u010daju\u201c toliko zanimljiva je verovatno pri\u010da o tome kako smo, kada smo bili na granici, majka koja je radila za World Vision, bili na spisku mi i tetke tako da smo mogli tako prelaziti granicu, ali nisu nam dozvoljavali tokom dana, pravili su nam mnogo problema a moja majka je bila tamo u “me\u0111u zoni” u neutralnoj zoni, mi smo bili ovde, kolona vozila, tetke, puno ljudi.<\/p>\n

BG: Da li se sec\u0301ate kakva je atmosfera vladala na granici?<\/p>\n

NS: Mislim da, manje-vi\u0161e nije bilo dobro, primetno je bilo da je to neka vrsta stresa, neka vrsta energetske stagnacije, ne znam kako da to ka\u017eem, pa su ljudi pomalo u panici, ali su se ipak nekako bezbri\u017eno pona\u0161ali prema nama. Ka\u017eem bezbri\u017eno, to su radili da bi nas za\u0161titili, stvarali su nam neku vrstu za\u0161tite da je sve u redu da c\u0301emo uskoro promeniti mesto, ali za\u0161to ne znam ta\u010dno, za\u0161to u to vreme nisam znao, tako\u0111e razlog zbog kojeg sam bio sa dva tetkina sina koje jako volim, pa sam bio na sigurnom i nije da nam se ne\u0161to dogodilo, tu su bile specijalne snage Srbije, odnosno oni su tako\u0111e bile maskirani ako se ne varam, tj. njihov izgled govorio je da ne\u0161to nije u redu, ali, generalno tu su bile i moje tetke, jer i moja majka je tu bila i ovi iz ljudi iz World Vision-a su govorili da ne se izlazi odavde \u201eizvan tog podru\u010dja\u201c, jer tada niste mogli da se vratite, pa je ona stajala u blizini a mi smo bili ovde. Pred kraj dana te specijalne snage su nam rekle da je ovo poslednji autobus za Pri\u0161tinu i nasilno su izukle sve \u0161to je bilo preko granice sa Kosovom, osim mene i moje sestre jer je majka imala na\u0161e paso\u0161e, a zatim smo jedno vreme ostali sami, a majka kada nas je videla nakon nekog vremena vec\u0301 je iza\u0161la iz \u201eme\u0111uzone\u201c i do\u0161la, i vi\u0161e-manje smo odustali i ta okej moramo se vratiti sada \u010dak i prelazec\u0301i granicu, ona je telefonirala i jedna od njenih koleginica joj je kazala da vas pu\u0161taju da se vratite, a majka je u toj euforiji kazala i tetkama “vratite se, vratite se” i svi oni ljudi koji su bili tamo po\u010deli su da se vra\u0107aju i onda je ona kazala “ne, ne, samo oni” … \u010dak i ako se na kraju ispostavilo da smo na taj na\u010din zapravo mogli prec\u0301i granicu ujutro, ali tu je bio jedan oficir i iz inata je pregledao taj taj spisak i stavio ga na dnu fioke i kazao je ”ne ne znam, ne znam ni\u0161ta o tome”, i na kraju kada je do\u0161la zamena tog slu\u017ebenika i kada je ta koleginica pozvala, i kada je u\u0161ao drugi, zvali su ga ponovo iz World Vision-a, zvali su ga ceo dan i ovaj kada je na\u0161ao spisak kazao je da mo\u017eemo da pre\u0111emo. Zatim smo oti\u0161li \u200b\u200bu Debar na par dana, ostali smo tamo i za nas je to bilo malo stresnije, ali otac, deda, baka, starija tetka i njen suprug i deca bili su na Kosovu, u Pri\u0161tini, a oni su ostali u podrum kuc\u0301e za to vreme, odnosno malo opasnije je bilo za njih i to je zaista bio u\u017eas jer su svi prozori bili zatvoreni, samo sa svec\u0301ama, ne usu\u0111ujuc\u0301i se da govore, radio je pu\u0161tao samo malo zvuka, spremili su neke torbe koje oka\u010di\u0161 oko struka jer je moj deda bio kroja\u010d i znao je da \u0161ije i tu bi stavili paso\u0161e i neke osnovne stvari i ne\u0161to novca i bio je plan da, ako u\u0111e policija, imali su plan kako da iza\u0111u kroz prozor, prvo deca, njih da spasu a zatim drugi ako uspeju da pobegnu i ako ne uspeju nema veze,\u00a0 ali srec\u0301om to se nije desilo da u\u0111u. Onda su saznali da je malo bezbednije za putovanje i zatim su iza\u0161li kao i sve kom\u0161ije, kako je ko imao vozilo, bilo je oko\u00a0 8-9 ljudi u vozila i tako su krenuli prema granici, a onda su tamo bili prinu\u0111eni da napuste automobile i tamo sudbina je bila da je tetkin mu\u017ee doktor i nai\u0161ao je na jednog njegovog biv\u0161eg pacijenta koji je radio na tamo\u0161njoj carini i zbog toga im je bilo dozvoljeno da pre\u0111u, a majka pri\u010da da su, kad su do\u0161li u Debar, otac sa dedom svih ostali bili su poput kostura, mnogi su smr\u0161ali da za\u0161to su tako ostali mesec dana, onda ne znam da li je otac srec\u0301an \u0161to pri\u010dam, tako\u0111e je plakao 2-3 dana, uop\u0161te nije mogao da do\u0111e sebi, jer ga je zadr\u017eao sav adrenalin, onda su u Debru bili na sigurnom i tamo ga je onda adrenalin napustio … e nejse, ne znam mo\u017eda moja pri\u010da i nije toliko traumati\u010dna, vi\u0161e je od roditelja ono \u0161to su roditelji osec\u0301ali i na \u0161ta bi onda mogla da se prenese mi i znamo da nisu bili najbolje raspolo\u017eeni za vreme dok smo mi bili n u Albaniji, \u010dak ni u Kanadi na po\u010detku.<\/p>\n

BG: A u Kanadi, gde ste odseli?<\/p>\n

NS: Bili smo u Vankuveru, u po\u010detku nas je prihvatila porodica drugog kolege majke koji je radio za World Vision i oni su nas prihvatili, odveli do svoje kuc\u0301e ito su najbolji ljudi, tu smo se smestili i otprilike 6-7 meseci dok nismo uspeli da dobijemo svoj stan, a zatim smo dobili \u201eskloni\u0161te\u201c, kako tamo ka\u017eu, to je kada dr\u017eava poma\u017ee izbeglicama. Jo\u0161 uvek imamo kontakt sa njima, sada su roditelji zapravo u Kanadi i ba\u0161 su bliski prijatelji.<\/p>\n

BG: Da li se sec\u0301ate da ste videli druge izbeglice sa Kosova u Kanadi, da li ste imali bilo kakav kontakt sa njima?<\/p>\n

NS: Da, kad smo oti\u0161li \u200b\u200bu taj prvi stan u koji smo oti\u0161li, tu je bilo jo\u0161 4 stana i bilo je mnogo Albanaca i ja sam se dru\u017eio sa jednim od njih, mada od jednog od njih sam \u010duo njegovu pri\u010di koja je vrlo tragi\u010dna, cela njegova porodica je spaljena u ratu i on je poku\u0161ao da spasi svoju sestru, da je izvu\u010de, nije mogao, onda su ga pucali i on je pobegao i mo\u017eda je ovo bio moj prvi susret koji sam iskusio do tada sam malo \u010duo o ratu, jednostavno bilo mi je ok, sada smo u Kanadi, nisam znao \u0161ta se de\u0161ava, verovatno ni moji roditelji ozbiljno ne tretiraju svoju decu, ili i tretiraju kao obi\u010dnu decu i ne pru\u017eaju vi\u0161e informacija, ne \u017eele da ih upla\u0161e ili da ih ili traumatizuju, ali generalno tako sam shvatio vremenom kakvo je to stanje bilo i mo\u017eda sam imao sre\u0107e kao i moja porodica.<\/p>\n

BG: Da li ste dobijali vesti sa Kosova, da li se sec\u0301ate toga u tim godinama?<\/p>\n

NS: Da, koliko se sec\u0301am, ta\u010dnije tamo u Debru, kad smo bili, non-stop smo gledali televiziju i ne \u017eelim da koristim mnogo izraza na engleskom, ali bilo je to \u201ereligiozno\u201c vreme vesti i kada smo shvatili da je stiglo oslobo\u0111enje, bilo je mnogo radosti, mada ja nisam bio tu i ovu informaciju sam dobio od oca da je bila euforija zbog oslobo\u0111enja.\u00a0 Ne znam \u0161ta vi\u0161e da ka\u017eem, manje vi\u0161e to je to.<\/p>\n

BG: Kada ste se vratili na Kosovo? Da li je period va\u0161eg boravka u Kanadi trajao predugo?<\/p>\n

NS: Ta\u010dnije u Kanadi smo boravili godinu i po dana, a onda smo se vratili.<\/p>\n

BG: Sec\u0301ate li se manje-vi\u0161e kakve uspomene imate iz tog vremena povratka?<\/p>\n

NS: Ne znam, nekako je bilo vi\u0161e-manje normalno vratiti se u \u0161kolu, biti sa prijateljima koje sam imao i uop\u0161te …<\/p>\n

BG: Dakle, da li se rat pominjao? I \u0161ta se dogodilo?<\/p>\n

NS: Ne. Zanimljivo, ali vrlo malo, bilo je to ne\u0161to \u0161to oni nisu \u017eeleli da priznaju \u0161ta se dogodilo, to je bila samo neka vrsta zida negativnih informacija koje su tako neprekidno dr\u017eale pred mojim o\u010dima i moje sestre, tako da zapravo ne znam , to zna\u010di da je moj prijatelj kojeg sam imao u Kanadi bila moja prva prava informacija da je \u0161ta je rat koji tada nisam ni znao kao pojam, ok u redu…ljudi su ginuli, video je kako mu je sestra izgorela pred o\u010dima, neko vreme nisam mogao ovo da obradim, ali primetio sam da ni on nije ba\u0161 stabilan, nomrlano smo se pona\u0161ali sa njim jer bio je traumatizovan.<\/p>\n

BG: Da li imate jo\u0161 ne\u0161to da dodate?<\/p>\n

NSu: Ne znam, ne.<\/p>\n

BG: Hvala.<\/p>\n

NS: I vama tako\u0111e.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Nol Sahatciu (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, \u00a0NS= Nol Sahatciu BG: Ka\u017eite nam ne\u0161to o sebi? NS: Ja sam Nolji, imam 31 godinu, radim uglavnom u marketingu, ali sada sam po\u010deo malo da se bavim filmom, re\u017eijom i tu i tamo glumom. BG: Da li se sec\u0301ate kako je po\u010deo […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1038,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1171"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1171"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1171\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1359,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1171\/revisions\/1359"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1038"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1171"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1171"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1171"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}