{"id":1117,"date":"2021-01-19T11:10:25","date_gmt":"2021-01-19T11:10:25","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=1117"},"modified":"2021-08-19T10:08:26","modified_gmt":"2021-08-19T10:08:26","slug":"hidajete-tola","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/hidajete-tola\/?lang=sr","title":{"rendered":"Hidajete Tola"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Hidajete Tola (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, HT= Hidajete Tola<\/p>\n

BG: Mo\u017eete li da se predstavite molim vas?<\/p>\n

HT: Ja sam Hidajete Tola, iz sela Poto\u010dane, ali u gradu \u017eivimo od 1969. godine.<\/p>\n

Nakon nekoliko poku\u0161aja, najstariji sin po\u010deo je da rado, kada su krenule demonstracije i\u0161li su pe\u0161ice, bez hleba bez vode, od Prizrena do Pri\u0161tine, od Male Kru\u0161e gde je radio je i\u0161ao za Pri\u0161tinu pe\u0161ice, bez hleba bez vode za demonstracije.<\/p>\n

Sutradan se vratio, bio je umoran, bio je u veoma lo\u0161em stanju, bio je veoma uznemiren i umoran.<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107ate kakva je bila situacija pre po\u010detka rata, kakva je bila atmosfera, kako ste saznali da po\u010dinje rat?<\/p>\n

HT: Kada su po\u010dele demonstracije, demonstranti su dolazili u Prizren, pro\u0161li su pored na\u0161a vrata i ja sam ih slu\u017eila lukom da im pomognem.<\/p>\n

Dok, jednog dana, nakon \u0161to su se vratili sa posla, ostavili su postavljen sto (postavljenu ve\u010deru) i iza\u0161li su i oti\u0161li na demonstracije, mislim da je to bila 1989. godina.<\/p>\n

Iza\u0161li su mnogo kasno, kada su iza\u0161li svi ostala sam ja sama, sto je ostao postavljen (postavljena ve\u010dera).<\/p>\n

Zatim, kada je po\u010deo rat, moj sin je ratovao, izlazio je tu i tamo, vra\u0107ao se kasno no\u0107u. Nije mi rekao \u0161ta se govori, \u0161ta se de\u0161ava.<\/p>\n

Rekla sam mu da mi govori \u0161ta se de\u0161ava, rekao mi je da se ni\u0161ta ne de\u0161ava, samo odr\u017eavamo sastanke, stojimo, ni\u0161ta se ne de\u0161ava. Poku\u0161avao je da me smiri.<\/p>\n

Kada je rat po\u010deo nas je bilo mnogo, 40 osoba smo bili u porodici. 5 ku\u0107a (porodica) smo bili zajedno. Jednog dana dok smo bili kod ku\u0107e, do\u0161ao je sin i rekao \u201eLjandovica je proterana, i neki su oti\u0161li navi\u0161e od na\u0161e kapije. \u017delim da odem da vidim ako mogu da prona\u0111em Sakipe\u201c. Nakon \u0161to se sin vratio, prona\u0161ao ju je krvavu kod Rasim Landovica i rekao mi je \u201ena\u0161ao sam je\u201c i rekao \u201eidem po Hyrije, medicinsku sestru koja je bila u na\u0161em naselju i vodim je kod tetke Sakipe, da joj o\u010disti ranu, da je pregleda.<\/p>\n

Nije je prona\u0161ao, prebacili su je na drugo mesto, poslali su je u jednoj ku\u0107i ali nisu znali da ka\u017eu u kojoj ku\u0107i su je poslali, me\u0111utim sin nije mogao da je prona\u0111e i rekao je \u201eKada bi bila u bolnici, prona\u0161ao bih je, ali po ku\u0107ama ne znam gde da je prona\u0111em\u201c, i rekla sam mu, sine neka joj je Bog u pomo\u0107i, \u0161ta ti mo\u017ee\u0161.<\/p>\n

Stoje\u0107i, sin je uzeo i napisao 3 pisma, jedno je dao svom ocu, jedno je zadr\u017eao za sebe i jedno je dao svom bratu. Imali smo neke dugove i rekao je da se ne zna, rekao sam mu nemoj mamino tako, rekao mi je \u201emajko, ovo je rat, ne zna se\u201c.<\/p>\n

Zatim smo imali Bajramski ru\u010dak za sve osobe (goste) i \u010dim smo postavili ru\u010dak policija nam je odmah naredila da napustimo selo, torbe u ruke, Bajramski ru\u010dak je ostao postavljen i nisu nam dali da ulazimo u grad, ve\u0107 putevima ka Na\u0161evcu i oti\u0161li za Albaniju, govore\u0107i nam \u201eidite u Albaniju, ovde vam nije mesto\u201c, zastra\u0161uju\u0107i nas\u2026<\/p>\n

Stari sin je bio kondukter autobusa i pla\u0161ila sam se da ga ne prepoznaju jer je putovao autobusom i mu\u010dili su ga mnogo, tukli su ka pendrekom (policijskim \u0161tapom) i nije napustio posao, cela le\u0111a modra, ceo vrat bled mu je bio (od tortura) i tako je i\u0161ao na posao.<\/p>\n

Zbog toga sam se pla\u0161ila da ga ne prepoznaju.<\/p>\n

Iza\u0161li smo svi iz ku\u0107e odjednom, ru\u010dak je ostao postavljen, hleb je ostao gotov, hrana je ostala na stolu, krenuli smo za Albaniju, svi pe\u0161ke. Ja sam 3. godi\u0161nju \u0107erku nosila na le\u0111ima. Obukla sam jedan par cipela, koja su me stezala, da ih skinem bolele su noge po pesku, da ih nosim bolele su me noge, \u0107erku sam nosila na le\u0111ima.<\/p>\n

Jedan sin je bio 7 meseci, drugi sin je imao 1 mesec.<\/p>\n

Od ku\u0107e smo krenuli pe\u0161ice do granice.<\/p>\n

Nakon \u0161to smo pro\u0161li granicu, stali smo na jednom mestu i tu su nam deca bila u veoma lo\u0161oj situaciji.<\/p>\n

Nakon \u0161to su videli da imamo malu decu uzeli su nas i odveli kod jedne vojne ku\u0107e, bila je jedna jama u planini, duboko (daleko) odatle.<\/p>\n

Smestili su nas tu i ostali smo cele no\u0107i, ujutro smo ponovo nastavili pe\u0161ice do blizu Kukesa. Amo se sin odvojio, stao je malo govorio i nisam znala da je dobio pismo, hteo je da ostane tu, in je bio zavr\u0161io vojsku ali ga nije pustio jedan prijatelj da ostane ve\u0107 je do\u0161ao sa nama u autobusu.<\/p>\n

Zatim su nas sve odveli u Kor\u010du, zatim su nas odveli u nekoj stali, na jednom mestu, kao izbeglice, bez i\u010dega da smo poneli.<\/p>\n

Zatim smo u\u0161li tu, ostali smo 2 no\u0107i dok je do\u0161ao moj brat iz Tirane i poveo je mene i moju porodicu i unuku sa svojom porodicom, jedna \u0107erka je ostala ovde (u Kor\u010du) sa suprugom i decom.<\/p>\n

Zatim nas je odvezao u Tiranu. Kada smo stigli u Tiranu boravili smo 2 no\u0107i kod brata, ali je kod njega bila gu\u017eva i trebalo je da iznajmimo jedan stan. 300 maraka smo pla\u0107ali kiriju.<\/p>\n

Ostali smo u tom stanu, dok kada su nas odveli iz Tirane u Kor\u010du sin je u\u0161ao u drugi autobus, nije u\u0161ao u isti autobus sa nama.<\/p>\n

Mla\u0111i sin od 7 meseci mu je mahao, do\u0111i ovde sa nama, rekao je \u201ene, idem drugim autobusom, udobnije\u201c on je mislio da si\u0111e i da ide da se uniformi\u0161e (da se pridru\u017ei vojsci).<\/p>\n

Zatim je si\u0161ao stariji sin (onaj koji mi je ostao) i rako \u201edanas ili nikad\u201c, zatim je si\u0161ao i drugi sin, si\u0161li su jo\u0161 2 ro\u0111aka mog supruga, jedan od njih je ostavio samo \u0107erke, 2 \u017eene, one su se vratile i mog mla\u0111eg sina Nevruza su vratili, rekli su im nemojte oba bra\u0107a.<\/p>\n

BG: Kako ste pro\u0161li u Tirani?<\/p>\n

HT: U Tirani nam je bilo veoma lo\u0161, jer nije bilo pomo\u0107i oko 5 nedelja uop\u0161te. Bilo smo u Lapraki, tamo nas nisu snabdevali pomo\u0107u do 2 nedelje pre nego da krenemo za Kosovo. Tu smo pro\u0161li jako lo\u0161e, uspeli smo uz pomo\u0107 pomo\u0107i koju su nam pru\u017eali nekoliko osoba, slali su nam novac iz inostranstva…<\/p>\n

Bilo je su\u0111eno tako i mene je pogodila bolest \u017du\u0107i (kamen u \u017eu\u010dnoj kesi), operisali su me, i boravila sam nedelju dana u vojnoj bolnici.<\/p>\n

I zatim mi je sin poginuo u ratu.<\/p>\n

Ja bolesna nakon operacije, suprug je oti\u0161ao kod bratanaca sa starijom snajom u nadi da \u0107e mo\u017eda malo da zaboravi na bol, jer sin nije bio sa nama.<\/p>\n

Oti\u0161li su kod njih, koji su bili iz \u0110akovice ali su bili sme\u0161teni van Tirane.<\/p>\n

Kada su oti\u0161li tamo, pozvao je moj sin od mog brata kod koga su boravili i slagao ga je, do\u0111i jer je mla\u0111a \u0107erka snaje bolesna.<\/p>\n

Zatim kada je do\u0161la snaja u stan, rekao je \u201ek\u0107eri, nisi navikla da u\u017eiva\u0161, Nevruzu je \u0107erka bolesna, Ruzhdia je poginuo\u201c i po\u010deo je da uzima ode\u0107u. Rekao sam, \u010dekaj ovo nije dobra vest. I dr\u017ee\u0107i se za ranu koju sam imala, oti\u0161la sam i ja.<\/p>\n

\u0106erka je oti\u0161la pre mene, oti\u0161la je tamo i tamo je do\u0161ao zet i doneo je vest da mi je sin poginuo.<\/p>\n

Dok sam i\u0161la njima, oni su iza\u0161li svi i kada smo po\u0161li brat od tetke sa jedne strane i mog brat sa druge strane, upitala sam ih za\u0161to ste takvi. Rekli su ni\u0161ta samo \u0161to su tra\u017eili da i Nevruz ode da se pridru\u017ei vojsci. Rekla sam mome bratu, nemojte ka odvesti jer je dovoljno jedan, nemojte da me spalite.<\/p>\n

Nakon \u0161to smo do\u0161li pored stana, oni mi nisu rekli ni\u0161ta, starija snaja je iz terase viknula kada nas je videla u gu\u017evi i rekla \u201eJesu li su ubili Aziza?\u201d Ovi su rekli ne, i ja sam po\u010dela da vri\u0161tim. Nastala je kome\u0161anje, kao kada se utapa neko.<\/p>\n

Nedelju dana su nam do\u0161li ti ljudi da nam izraze sau\u010de\u0161\u0107e.<\/p>\n

Poginuo mi je sin, bez da mu vidim telo (le\u0161), ne videv\u0161i mu smrt, bez ni\u0161ta.<\/p>\n

Ostavio je snaju sa 4 dece.<\/p>\n

Ovaj drugi sin sa njegovom decom i sa decom brata koji se starao o njima, snajom sa njegovo 4 dece, i sam sa suprugom i jednim detetom, i mi roditelji, on se starao za 10 osoba.<\/p>\n

Kada smo do\u0161li bili smo bez plate, bez posla, bez novca, bez i\u010dega.<\/p>\n

Po\u010deo je da prodaje papriku na ulici, da bi pre\u017eiveli.<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107ate kada ste se vratili iz Tirane, kako ste saznali da je Kosovo oslobo\u0111eno?<\/p>\n

HT: Kada je Kosovo oslobo\u0111eno smo \u010duli na vestima u Albaniji, u televiziji kod jedne kom\u0161inice smo saznali da je Kosovo oslobo\u0111eno, postignut je sporazum i Srbi su napustili Ko\u0161are.<\/p>\n

Mi smo ostali jo\u0161 nedelju dana nakon \u0161to je Kosovo oslobo\u0111eno, zatim smo do\u0161li u Kosovo.<\/p>\n

Kada smo se vratili u Kosovo, kao \u0161to je sin ostavio cipele, kao \u0161to je bio postavljen sto (spreman ru\u010dak).<\/p>\n

Zahvaljujem se bratancu mog supruga, svastiki, jer su oni sklonili sve stvari da ih ja ne vidim, da ne bi mi bilo lo\u0161e.<\/p>\n

Zatim smo otvorili konak za sina. Dolazilo je puno ljudi na sau\u010de\u0161\u0107e.<\/p>\n

Velika tuga, 34. godi\u0161njeg sina su ubili srbi bez ijednog razloga, bez ikakve krivice.<\/p>\n

Ali su mogli, u\u010dinili su sva\u0161ta.<\/p>\n

BG: Da li se sada \u010desto se\u0107ate rata?<\/p>\n

HT: Da, se\u0107am se.<\/p>\n

Kada mi se seti no\u0107u, ostajem bez sna do jutra se\u0107aju\u0107i se kako smo oti\u0161li, kako smo krenuli, kako smo se vratili, kako mi je govorio sin, \u0161ta mi je rekao. Sve do jutra.<\/p>\n

BG: Da li imate ne\u0161to da dodajete?<\/p>\n

HT: Imam puno toga da ispri\u010dam, ali zaboravljam.<\/p>\n

BG: Hvala vam puno.<\/p>\n

 <\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Hidajete Tola (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, HT= Hidajete Tola BG: Mo\u017eete li da se predstavite molim vas? HT: Ja sam Hidajete Tola, iz sela Poto\u010dane, ali u gradu \u017eivimo od 1969. godine. Nakon nekoliko poku\u0161aja, najstariji sin po\u010deo je da rado, kada su krenule demonstracije i\u0161li su pe\u0161ice, bez […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1017,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1117"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1117"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1117\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1385,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1117\/revisions\/1385"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1017"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1117"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1117"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1117"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}