Nita Zeqiri
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Nita Zeqiri (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, NZ=Nita Zeqiri
BG: Kaži mi nešto kratko o sebi?
NZ: Ja sam Nita Zeqiri. Malo više se bavim umetničkim fotografijama, malo manje sa filmom. Istovremeno radim i na osnaživanju mladih.
BG: Možeš li da mi ispričaš nešto o ratu kao i o situaciji koja je prevladavala u tom vremenu? Tvoja prva sećanja.
NZ: Ja sam imala negde oko 9-10 godina u tom periodu kada je počeo rat na Kosovu. Tada sam živela u Severnoj Mitrovici sa svojom porodicom. Ne znam. Možda je za mene to bio period gde još uvek nisam dobro shvatala šta se to dešava zbog mog uzrasta niste mogli znati da je rat. Ali sticajem okolnosti bila sam dobro informisana jer sam ja uglavnom ujutru išla da kupim hleb i novine i putem prema kući sam čitala novine a da to roditelji ne znaju pa sam tako saznala, razumela sam sve sto se dešavalo, gde su se ubistva uglavnom dešavala u Drenici ili u drugim regionima. Tu sam se informisala jer roditelji nisu želeli da me izlažu vestima o tome šta se dešava u drugim krajevima Kosova. Tako da sam u nekom smislu pratila u nekom tajnom obliku sve što se dešavalo.
BG: Kako si se osećala tokom tog iskustva čitanja o svim tim dešavanjima? Šta si mislila o ratu?
NZ: Da, kažem da ja možda nisam sve dobro razumela. Za mene je to bio jedan način da stignem do nekih informacija koje su za mene bile zabranjene. U to vreme se o tome mnogo govorilo, ponovo i u kući i u školi. Uvek je postojao strah kada smo išli u školu jer je severna Mitrovica bila više naseljena Srbima a ja sam išla u školu … 2:31 koja je bila blizu mosta i uvek smo imali to suočavanje kao primer 2:36 – 2:41 posebno u periodu malo pre početka bombardovanja kada smo se iz škole vračali direktno kući ,što znači da si mogla primetiti jer nisi izlazila ni u svom naselju da se igraš jer je ranije znaš bilo tih malih zaustavljanja koje si svakog dana koristila, pa tako sada više ostaješ kod kuce, pa onda vodiš računa da sa sobom ne uzmeš knjigu iz istorije ili iz albanskog jezika da ih ne poneseš u školu jer je bilo puno primera kada su nas decu policajci zaustavljali i uzimali knjige ili nas maltretirali, a nekad bi ih i prebili. Tako da je malo bilo i tog straha to jest u tom uzrastu jer nisi znao šta se dešava ali si istovremeno i znao, znao si da je rat ali nisi znao šta rat donosi, šta obuhvata, šta sadrži rat. Jedna vrsta straha, jedna vrsta unutrašnje misterioznosti gde ponovo pokušavaš da nađeš zadovoljstvo u drugim formama, da igraš Nintendo ili da radiš nešto drugo da crtaš kući a da istovremeno pokušavaš da slušaš vesti. To je za mene glavna stvar da kad god bih našla pogodan trenutak ja sam gledala vesti kod kuće ili sam čitala novine.
BG: Kada ste shvatili da treba da napustite svoje kuće?
NZ: Bio je to 22 mart, kada su krenula bombardovanja ako ne grešim, da upravo 22 mart. Tog dana, znači, u kući u kojoj smo živeli, bila je to kuća pod kirijom, došli su deda i baka sa mojim stricem, njegovom ženom i njihovim malim sinom, jer stan u zgradi gde su oni živeli bilo je puno Srba i bilo je pomalo opasno. Tu smo zajedno boravili dva dana a onda smo videli da su i moji roditelji bili aktivisti. Osetili su situacije da će ih tražiti da ih uhapse ili ubiju. I tako, ne znam, sigurno su oni kontaktirali sa drugim aktivistima koji su im predložili da napuste kuću pa smo onda otišli u naselje Tavnik u Mitrovici koje je bilo više naseljeno Albancima, tu je bilo sigurnije od dela gde smo mi živeli u kući. Znači to je bilo naše prvo kretanje… ne znam, bio je veliki haos bilo je puno ljudi u kući a nama nije bilo uobičajeno da ima toliko ljudi u kući osim naše uže porodice a u isto vreme tih dana se u Mitrovici desilo jedno ubistvo gde su ubijeni jedan aktivista i njegov sin koji je bio blizak prijatelj moga brata i ja, ponovo normalno, roditelji, sa dedom, bakom i stricem nisu želeli da mi saznamo bilo šta o tome ali ja sam dobro razumela zbog svoje prirode gde sam bila znatiželjna da razumem stvari koje se dešavaju oko mene. Znam da je bila tako nekakva situacije, boleo me moj brat, sa druge strane i ja sam to tajila od njega. Bio je to neki vid momenta mog odrastanja kako sam sebe tada smatrala kako bih možda branila svog brata. Bilo je veoma haotično. Pokušali su ovi moji da čuvaju neke osnovne stvari i stvari koje su imale vrednost kao što su metali i dokumenta. Otišli smo u Tavnik a tog dana sam dobila i prvi menstrualni ciklus a zbog celog stresa kada sam shvatila i znala vesti osećala sam se vrlo mrzovoljno, i to me pratilo tokom celog puta koliko smo bili van kuće, što je trajalo negde tri nedelje. Otišli smo u Tavnik, tu smo boravili nekoliko dana u jednoj kući kod nekih osoba koje smo upoznali. Zatim je i tu postalo opasno, jer smo tu boravili možda i zbog roditelja koji su bili aktivisti. Bilo je i puno ljudi koji su javljali ko boravi kod koga pa smo otišli u jedno selo blizu Mitrovice koje se zove Šabar i nekoliko osoba koje su bile tu, jedan čovek je bio prijatelj mog dede. Zatim smo boravili u toj kući, nisam sigurna, možda 5 dana, ako ne grešim. U toj kući je bilo puno ljudi; bilo je dece, žena, muškaraca. Bili smo podeljeni: muškarci u jednom delu, žene u drugom delu. Mi takvu podelu u našoj porodici nismo nikad imali, tada sam se po prvi put susrela sa takvom polnom podelom i to mi je mnogo smetalo a ja sam uvek sedala kod muškaraca i tu slušala vesti. Tu sam imala potpunu slobodu jer mi niko nije ništa zabranjivao. Moja mama je isto tu dolazila. Ona je bila mnogo uključenija u druge stvari pa je isto pratila vesti. Tu smo boravili sa drugom decom. Ne znam, tu je bila dosta hladna atmosfera jer su sa vremena na vreme dolazili vojnici. U jednom trenutku su došli tu do zida i mogli smo da ih vidimo iz blizine. Ali je ne znam, tu situaciju nisam smatrala opasnom. Možda je bilo i pitanje mog uzrasta kada ne stigneš da razumeš sve stvari oko sebe. Celo vreme sam brinula o baki, to jest o majci moje majke jer je i ona živela na severu sama, i celo vreme sam htela da nekako odem i da je vidim i da je uzmem sa sobom, ona je bila moja glavna briga tokom celog rata koji se odvijao na Kosovu da se sa njom sretnem, da i nju uzmem, da je ne ostavim samu, to je bio moj glavni cilj. Odatle se ne sećam mnogo toga, ne znam zašto je ovaj deo izbrisan iz moje memorije. Ne mogu da se setim kako smo doneli odluku da odemo odatle ali znam da je bila situacija gde su hteli… mislim bilo je ljudi koji su davali različita mišljenja da se tako i podelimo na muškarce i žene a moji roditelji su odlučili da to ne uradimo i onda su se zaustavili svi ti ljudi koji su tu živeli, negde oko 30-40 osoba. I tako su se spasili jer je bila neka vrsta manipulacije…
BG: A iz kog razloga ste trebali da se razdvojite?
NZ: Ne znam tačno iz kog razloga, ali da se nekako muškarci spase, žene nisu dirali a kao tu muškarci nisu bili sigurni. Zatim to ipak nismo uradili pa smo zatim nastavili sa putovanjem kako bi prešli u Makedoniju. Ponovo smo se vratili u Mitrovicu ako ne grešim. Da, znači boravili smo u onoj kući, tako smo spavali po nekoliko osoba u svakoj sobi. Zatim smo doneli odluku, mi uža porodica sa dedom i bakom, stricem i njegovom ženom i njihovim sinom da odemo za Skoplje. Onda smo se popeli u autobus. Ja znam da sam tokom celog puta plakala jer je moja baka ostala sama u Mitrovici. To jest majka moje majke. Ja sam bila u veoma bliskom odnosu sa njom. Znam da smo se svi plašili, ceo autobus. Bila je neka vrsta straha koja se osećala kod svih ljudi okolo jer je tokom rata bilo puno paravojnih snaga, puno kuća koje su gorele i ostalo mi je u memoriji da je dobro možda bilo dobro što sam plakala toliko mnogo i nisam stigla da gledam puno loših stvari koje su se dešavale tokom putovanja jer sam bila dete. Ponovo je postojao taj strah da su ponovo uglavnom zaustavljali muškarce. Moj stric i moj tata su dosta visoki pa je bilo saveta „sagni se malo dole da ne vide koliko si visok da im ne upadaš u oči pa da bude hajde ti izađi napolje“ a one koje su zaustavili se nikada nisu vratili. Kada smo stigli do granice do Elez Hana, bila je veoma duga kolona vozila koji su čekali da pređu granicu. Tu nas je ostavio autobus. Onda smo krenuli da hodamo kako bi stigli. Ponovo je bilo vrlo stresno sa svom tom decom i možda i nismo tako doživeli – ponekad kad mislim o tome, mnogo bi drugačije sve doživljavali da smo bili odrasli. Onda smo se približili. Videli smo puno praznih vozila. Ljudi su govorili da su ostavili svoja vozila i da su peške prešli preko granice. Tu smo onda videli jedno prazno vozilo. Bilo je puno vozila. Ušli smo u jedan automobil. Podelili smo se, koliko smo mogli da se smestimo unutra i bilo je prvo moje iskustvo da imamo kola kući za neka 2-3 dana ako ne grešim. TU smo boravili, spavali smo u autu, ja sa mamom, ocem i bratom. Sa vremena na vreme je dolazila humanitarna pomoć da dele hleb, hranu, što je bilo mnogo malo a bilo je dosta blizu… jednom se tata tu popeo na trenutak. Došao je jedan kombi koji je bio između Makedonije i Kosova, ako ne grešim otišli smo tu dosta blizu. Tu je stvarno bilo veoma užasno stanje. Nije bilo ičega, jednostavno ništa a vreme je bilo dosta hladno, celo vreme je padala kiša, magla. Tu smo boravili jedno 2-3 dana, a zatim smo odlučili da probamo da pređemo granicu. Znam da smo se približili, bilo je dosta policije, veoma mnogo policije a mama je bila ta koja je otišla da govori sa policijom da im kaže da želimo da pređemo granicu, da želimo da idemo za Makedoniju. Tada je kod nas postojao veliki strah jer ako se približiš da govoriš sa njima i da se ne vratiš uopšte, mogu da te ubiju. Tu sam se možda najviše… osetila sam situaciju, osetila sam da je to. Mama se onda vratila i gledala sam je kao heroinu koja je „Vau! Spasila sve nas“. Pustili su nas da pređemo. Ne znam, bilo je to mnogo čudno kako su nam dozvolili da prelazimo, jer su posle došle još dve porodice: „hajdete i vi“, verovatno su bili veoma dobrog raspoloženja i nisu mnogo marili. Mi smo tako sve što smo imali ostavili za sobom mi kao i dve druge porodice i onda smo prešli granicu i to je bio jedan momenat veoma… Je se ne sećam dobro svega, kod mene je prisutan jedan „black out“, ne sećam se svih detalja… Tu su zatim bili oni koji su vodili računa o kampovima. Poslali su nas u kamp Stankovec. Tu smo boravili 2 ili 3 dana u jednom šatoru. Odatle su različite organizacije slale ljude po raznim zemljama. Pitali su u kojoj zemlji, a imate nekog bliskog, u kojoj zemlji imate nekog koga poznajete da vam pruže porodičnu i emocionalnu podršku kao članovi vaših porodica. Mi smo odlučili da odemo za Nemačku i za Englesku. Tamo smo imali strica i ujaka. Tu smo se malo opustili, izlazila sam sa bratom, šetali smo okolo, igrali smo se. Ali smo opet svi zajedno boravili u jednom šatoru – koliko mu to dođe – 8-9 osoba smo zajedno spavali u jednom šatoru. Mogli ste čuti druge kako hrče, kao dete to me je mnogo nerviralo. Ali sve u svemu bilo je dobro. Dok sam šetala sa svojim bratom sreli smo našu profesorku klavira koja je radila u muzičkoj školi i ona se začudila. Kazala je „Šta vi ovde radite?“ rekli smo joj isto kao i sve druge izbeglice. Ona je u to vreme radila za OEBS ili UN nešto slično i bavili su se izbeglicama pa su nam mnogo pomogli da procesuiraju brže naš zahtev pa smo tu ostali samo tri dana. Onda smo ušli u jedan autobus. To je bilo jedno iskustvo koje nikada neću zaboraviti. Ponovo kažem, prošlo je to vrlo kratko zadovoljstvo. Ponovo je baka bila ta koja me je stalno pratila u mojim mislima i celo vreme sam brinula o njoj jer nije bila sa nama ta onda smo ušli u autobus. Čekali smo dosta dugo dok svi putnici nisu bili spremni da krenemo. Tu je bila jedna žena fotograf koja je mnogo želela da me fotografiše i mnogo me je nervirala. Veoma loše sa moje strane jer sam sada i ja fotograf. Veoma često kada fotografišem ona mi padne na pamet, posebno kako ljudi dovode do toga kako se osećate, mislim da je bilo veoma bitno da se taj momenat dokumentuje ali za mene je to bio momenat za koji nisam mislima da je bitan kako bi se dokumentovao jer mi je najbitnije bilo stanje u kojem se ja nalazim, da me ostave i ne diraju dok sam u tom stanju. Ona je pokušala nekoliko puta. Ja sam tada sedela na stepenicama. Htela je da me fotografiše, primetila sam, otišla sam i sela na sedište. Ponovo je došla do mog sedišta. Mnogo bih volela kada bih imala priliku da se ponovo sretnem sa njom i da samo govorimo jedna sa drugom ali ne znam ko je ona. Onda smo otisli odatle, odneli su nas na aerodrom. Otputovali smo za Frankfurt, kada smo se spustili bilo je veoma interesantno jer je tu CNN uživo prenosio za vesti. Puno, puno članova naših porodica koji nisu znali gde smo jer nismo mogli kako da im javimo. Svi su gledali vesti i mogli su da vide da smo se spasili. To je zatim postalo „funny story“ koja nas je pratila celo vreme. Ona smo otišli za jedan grad, gradić, ne mogu sad da se setim imena i tu je bila jedna vrsta doma ili kampa gde su boravile izbeglice. Tu smo ostali jedan ili dva dana. Znam da nam je stanovništvo iz tog grada organizovalo jednu vrstu „welcome party“, pripremili su hranu, jela sam najbolje kolače, ne znam ni sama šta sam sve jela ali još uvek kad se setim sviđa mi se taj ukus. Onda su nas poslali u šoping, da kupimo neku odecu jer smo iste stvari nosili preko dve nedelje i nismo imali gde da se okupamo. Ja sam celo vreme bila u ciklusu i kada smo otišli kod tog mesta gde smo malo odmorili i tu je moj ciklus prestao. Zatim su nas poslali u jedan mali gradić koji se nalazio blizu Frankfurta ponovo su nas smestili u jednom domu, jedna kolektivna kuća gde su uglavnom boravile izbeglice. Tu smo se sreli sa raznim izbeglicama iz Bosne, iz Afrike, iz drugih zemalja, kontinenata. Ali nismo stigli da mnogo pričamo sa njima, ja sam znala veoma malo engleskog samo bih po nešto razumela, nešto osnovno. Sreli smo se na puno Albanaca koji su otišli tamo i koji ništa nisu radili samo bi nastavili da tu borave. To je bio jedan skroz drugačiji sistem. Imali smo svoj stan u kojem smo boravili. Bio je to jedan totalno drugi sistem života od onog individualnog gde smo živeli sa puno ljudi zajedno. Tu je bilo dosta dobro, mogu da kažem, mnogo bolje. Posle jednog kratkog perioda, ne mogu da se setim koliko, mama i tata su nas poslali u školu. Mislim samo kako bi se socijalizovali, onda je direktor škole bio mnogo dobar, veoma pozitivan odmah nas je primio u školu iako nismo znali jezik već samo da bi se socijalizovali zajedno sa našim vršnjacima. Upala sam u 7 razred a moj brat koji je bio dve godine mlađi od mene krenuo je u razred zajedno samnom, zajedno smo išli u 7 razred. Sva deca su bila Nemci, veoma dobri. Razredna nam je bio veliki nacista. Ona je na neki način morala inače uopšte nije želela da nas primi. Inače svi drugi nastavnici su bili veoma dobri, hteli su da budu bliski sa nama, učili su nas nemačkom jeziku, učestvovali smo u časovima pozorišta, sporta, kao i u drugim aktivnostima gde je obavezno uključen jezik.
BG: Da li ste imali vesti sa Kosova?
NZ: Da, svakog dana smo kupovali novine, pratili smo jer nismo imali televizor, ali smo cele vreme mogli da kupujemo Kohu Ditore čak i tamo, nisam sigurna, Bota Sot, ako ne grešim. To je bilo nešto što nas je pratilo svakoga dana. Pratio bi te taj osećaj da trebaš znati šta se dešava sa ljudima, šta se dešava sa mojom bakom jer smo imali vrlo malo kontakta jer telefonske linije nisu dobro funkcionisale a u nekim zonama su bile i skroz isključene. Znam ponovo jednom prilikom kada su objavili članak u znak sećanja na drugara mog brata koji je ubijen. Primetili su deda i baka da smo bili zajedno, mama i tata, pa su resili da pokušaju da mog brata izoluju od vesti, da moj brat nema kontakta sa takvim stvarima. Došlo je puno naših ljudi i rođaka koji su nas posetili ali uvek smo bili u tom stanju da razmišljamo šta se dešava sa našim članovima porodice, šta se dešava sa Kosovom, kad god smo imali priliku da gledamo televizor pratili smo inače preko novina uglavnom kad god smo imali priliku. Onda smo otišli u posetu ujaku, i to je bila dobra prilika da pratimo vesti i da razumemo situaciju.
BG: Kada ste doneli odluku da se vratite? Da li ste tamo dugo ostali?
NZ: Tamo u Nemačkoj smo boravili 3 meseca. Možda najviše dva i po meseca. Bili smo u školi, bio je to jedna period gde smo ostajali vani. Imala sam i jednu simpatiju u odeljenju. To su bili faktori koji su pokazivali da smo se socijalizovali, možda da podelim nešto sa vama. Možda je to bilo prvo suočavanje sa samoubistvom i zato što smo bili… blizu mesta stanovanja je bila jedna železnička stanica gde su prolazili vozovi i u jednom momentu sam doživela jednu emocionalnu eksploziju pa sam odlučila da odem, roditeljima sam rekla da hoću da se popnem na voz i odem na Kosovu i da spasim baku i da se na neki način udaljim od tog osećaja koji te pratio koliko god bi uživala, sa simpatijom ali dok se družimo sa drugima, uvek bih te pratio taj osećaj… ne znam kako da se izrazim… bilo je… kako da objasnim… „hanging“, gde zavisiš od situacije i toga šta se dešava sa tvojim ljudima. Zatim, posle tri meseca kada se rat završio tako što je NATO stigao na Kosovo. Tata je prvi stigao da vidi kakva je situacije. Prvo što je uradio je da je otišao kod bake i odatle nam se javio a to je bila velika sreća, ogromna. Onda smo trebali da prođemo kroz sve te administrativne procedure da se prijavimo da želimo da se vratimo na Kosovo, i u prvom aerodromu sa kojim sus e vratile izbeglice na Kosovo, mi smo bili u njemu. Veoma hrabro, do samog kraja. Kupili smo neke novine da čitamo u avionu da tako dođemo znate, tada smi mislili da će sve biti super odlično. Nismo mislili da, normalno deca, nismo mislili o svim lošim stvarima koja su se desila vec smo samo razmišljali da je sada sve odlično. Vratili smo se posle perioda od tri meseca, na Slatinu a zatim smo otišli za Mitrovicu a tu nam se pokvario ceo „san“ gde smo verovali da je sve dobro jer smo videli puno zapaljenih kuća. Sećam se da je u autobusu puno ljudi delilo svoja iskustva, da je bilo puno zapaljenih kuća a na njima su odžaci još uvek stajali i ne znam zašto ali to je ostavilo najveći utisak na mene. Govorili su da kad na kući ne izgore odžak to je simbol pobede. MI smo pobedili, da li vidite, na svim kućama stoje odžaci – kuće su izgorele ali odžaci nisu. Interesantno. Onda smo stigli u Mitrovicu. Normalno nismo stigli da odemo u severni deo zbog situacije koja se nastavila. Ostali smo na jugu u jednom stanu i tako se to nastavilo za mene jer ko je živeo u Mitrovici bilo je to kao nastavak rata. Bilo je protesta, roditelji su išli na posao u severni deo jer su bili lekari, išli su u bolnicu i ponovo je nastavljen onaj osećaj da se njima nešto ne desi jer su ih često napadali pa je još neko vreme nastavljen onaj osećaj da nemaš potpunu slobodu kao i drugi problemi koji su postojali.
BG: Kakvog je to emocionalnog uticaja imalo na tebe da se suočavaš sa različitim situacijama koje su bile uzrok svih ovih trauma?
NZ: Ne znam, možda mislim kako smo bili deca možda su tragovi i ostali ali ja još uvek nisam svesna o tragovima koji su ostali u mom životu ali mislim da su dosta doprineli svi ti doživljaji koje neko naziva velikim neko ih smatra malim u zavisnost kako je ko šta preživeo ali ja za sebe mislim da je to dosta uticalo na moje emocionalno stanje, definitivno, tako mislim da smo svi mi kao narod sami u sebi potiskivali da ne govorimo o ratu i bila je prisutna euforija, ako mogu da kažem euforija, da na govorim mnogo. Delili smo sa drugim svoje priče ali postepeno, puno puta sam se negde nalazile gde bi se otvorila tema rata i ljudi nisu hteli da nastave da o tome govore jer se onda osećaju loše i ta neka forma potiskivanja je bila najbolja kako bi sebe sačuvali i sada sam se setila, da možda nađem nekog da razgovaramo o ratu ali to je veoma retko osim ako niste na nekoj pozorišnoj predstavi, izložbi, filmu što će uvek podstaći pitanje debate o ratu ako je takva tema u pitanju